REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-5468/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković uz sudjelovanje zapisničarke Jasminke Janković, u upravnom sporu tužitelja ŠC, državljanina Republike Gambije, kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, odvjetnik u Zagrebu, Kozarčaninova 2, protiv tuženog Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: 36162371878, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini, Kutina, Sisačka 3, radi određivanja ograničenja kretanja, 4. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini KLASA: UP/I-216-03/24-06/15490, URBROJ: 511-01-213-24-8 od 23. prosinca 2024.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Zoranu Baueru, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 EUR (tisuću dvjesto pedeset eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite KLASA: UP/I-216-03/24-06/15490, URBROJ: 511-01-213-24-8 od 23. prosinca 2024. tužitelju, tražitelju međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj, izrečena je mjera ograničenja slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, s time da je ograničenje slobode kretanja određeno za razdoblje od tri mjeseca od dana uručenja tog rješenja.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da je predmetnim rješenjem povrijeđen zakon, da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te da je temeljem tako pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja donesena nezakonita odluka u ovom postupku. Naglašava da činjenično stanje na način kako je opisano u pobijanom rješenju nije valjano opisano. Dodaje da nije istinito da bi on bilo kome prijetio da će ga ubiti nikad i nigdje. Opisuje da nož predstavlja kuhinjski nož za objedovanje kojim ne bi mogao nauditi niti sebi ukoliko bi jako nastojao, a kamo li drugima, te da istim nije paradirao kako se pokušava predstaviti, već da je isti imao kod sebe kako bi mu mogao poslužiti za objed. Ukazuje da, ukoliko tuženik prepoznaje i tumači da on ima određenih psihičkih problema, a to tuženik iskazuje u obrazloženju pobijanog rješenja, da se tada radi o osobi koja je u ranjivoj skupini. Smatra da nije rješenje njegovo smještanje u Prihvatni centar s obzirom na pobrojene stvari koje tuženik prepoznaje kao kršenje kućnog reda. Nadalje, smatra da sve što je tuženik pobrojao nije ni izbliza dovoljno konkretno kako bi se u odnosu na njega primijenila daleko najstroža mjera, jer se nekoga ne smješta u zatvor zbog nedostatka higijene. Navodi da on nije bio opasan prema nikome, da se nije ni s kime fizički obračunavao, već da je isključivo po navodu tuženika smetao drugim osobama, a opet po navodima tih drugih osoba, te se dizao po noći. Dodaje da je tuženik prema njemu postupio na način da mu je izrekao nepotrebno drastičnu mjeru, a da nije pokušao s blažim mjerama. Ističe da je pregledan od strane psihijatra te da je utvrđeno da se kod njega radi o aberantnoj strukturi osobnosti bez psihotičnih elemenata (štogod to značilo), s time da je otpušten uz napomenu da je pri otpuštanju njegovo stanje pri otpustu poboljšano. Smatra da ukoliko i ima kakovu dijagnozu, stavljanje ga u zatvoreni ekosustav, gdje ljudi ne mogu izaći, svakako nije poželjno rješenje. Smatra da bi uobičajena mjera bila da ga se pošalje u drugo prihvatilište, a ne u Kutinu, te da se tamo vidi bi li on, a prije no što ga se strpa u zatvor, mogao živjeti u kolektivu kakav je Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, gdje je već isprva trebao biti. Smatra da je u odnosu na njega izabrao pogrešnu i nepotrebno tegobnu mjeru. Iznosi da ukoliko tuženik smatra da je on kršio kućni red prihvatilišta, tada je za napomenuti da se ograničenje kretanja izriče samo iznimno kod najtežih oblika kršenja kućnog reda. Opisuje da je tuženik ovdje postupio na način da je zbrojio niz manjih kršenja kućnog reda te zaključio da je taj zbroj niza manjih ili beznačajnih kršenja u biti sve jedno veliko kršenje. Predlaže da se poništi rješenje tuženika te da ga se odmah pusti iz Prihvatnog centra za strance. Također, predlaže da mu se odobri besplatna pravna pomoć te da se pružatelju pravne pomoći isplate troškovi izvršene pravne pomoći.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora u bitnome navodi da je tužba u cijelosti neosnovana. Ističe da su sve pojedinačne okolnosti predmeta ispitane i obrazložene, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, kao i da je cjelokupno službeno postupanje potpuno zakonito i pravilno rezultiralo ograničenjem slobode kretanja tužitelja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika. Nadalje, održano je ročište na kojem je saslušan tužitelj.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Nesporno je da je tužitelj državljanin Republike Gambije te tražitelj međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj.

7. Sporno je, je li mu tuženik pravilno i zakonito odredio mjeru ograničenja slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance.

8. Člankom 54. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine" broj: 70/15., 127/17. i 33/23.) propisano je da tražitelj i stranac u transferu ima slobodu kretanja u Republici Hrvatskoj (stavak 1.). Nadalje, propisano je da se tražitelju može ograničiti sloboda kretanja ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno radi sprječavanja širenja zaraznih bolesti u skladu s nacionalnim propisima o nužnim epidemiološkim mjerama (stavak 2. točka 4.) i radi sprječavanja dovođenja u opasnost života osoba i imovine (stavak 2. točka 5.). Također, propisano je da se sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može ograničiti smještajem u prihvatni centar za strance (stavak 5. točka 5.) te da se mjera smještaja u prihvatni centar za strance može izreći ako se individualnom procjenom utvrdi da se drugim mjerama iz stavka 5. toga članka ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja (stavak 6.). Konačno, propisano je da se mjere ograničavanja slobode kretanja izriču dok za to postoje razlozi iz stavka 2. toga članka, najduže do tri mjeseca, a da se iznimno, iz opravdanih razloga primjena mjera ograničavanja slobode kretanja može produžiti za najduže tri mjeseca (stavak 9.), te da ministarstvo, policijska uprava, odnosno policijska postaja donosi odluku o ograničenju slobode kretanja, kojom određuje vrstu mjera iz stavka 5. toga članka te njihovo trajanje, razmjerno svrsi ograničenja kretanja (stavak 11.).

9. Tuženik je osporavanim rješenjem odredio tužitelju ograničenje slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance, Obedišće Ježevsko, na razdoblje od tri mjeseca u bitnome obrazlažući da s obzirom na to da je tužitelj više puta prekršio pravila Kućnog reda Prihvatilišta za tražitelje azila tako što skuplja ogromne količine smeća u svojoj sobi što uzrokuje širenje zaraze u Prihvatilištu te što prijeti, uznemirava i maltretira druge tražitelje, utvrđeno je da ograničenje slobode kretanja potrebno radi sprečavanja širenja zaraznih bolesti u skladu s nacionalnim propisima o nužnim epidemiološkim mjerama sukladno članku 54. stavku 2. točki 4. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i radi sprečavanja dovođenja u opasnost života osoba i imovine sukladno točki 5. istog članka Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

10. Tužitelj je saslušan na ročištu 31. siječnja 2025. te je iz njegovog iskaza utvrđeno da je tužitelj potvrdio da je skupljao odjeću u smeću po objektu u Kutini te da je pakirao tu odjeću u svoje torbe, kao i da je imao sukobe s zaštitarima zaposlenim u Prihvatilištu.

11. Također, slike i izvješća, koja se nalaze u spisu tuženika, potvrđuju da je tužitelju trebalo ograničiti slobodu kretanja radi sprečavanja širenja zaraznih bolesti u skladu s nacionalnim propisima o nužnim epidemiološkim mjerama sukladno članku 54. stavku 2. točki 4. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i radi sprečavanja dovođenja u opasnost života osoba i imovine sukladno točki 5. istog članka Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Naime, iz izvješća je vidljivo da je tužitelj prijetio smrću drugom korisniku Prihvatilišta, da su pronađene troje dječje gaćice u krevetu, gdje je spavao, da je taložio smeće u sobi te da su se u njoj pojavile stjenice, da je šetao po sobi s nožem u ruci, da je koristio vulgarni rječnik prema djelatnicima Prihvatilišta, da ne održava osobnu higijenu (smrdi), da ne jede u blagovaonici već da jede kruh iz kontejnera, da verbalno napada druge tražitelje međunarodne zaštite, da onemogućava ulazak u kontejner ostalim tražiteljima međunarodne zaštite koji tamo borave, da ne posprema sobu ni nakon što je na to upozoren te da uznemirava i maltretira druge tražitelje međunarodne zaštite.

12. Slijedom navedenog, sud smatra da je tuženik osnovano primijenio članak 54. stavak 11. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti kada je smjestio tužitelja u Prihvatni centar za strance, Obedišće Ježevsko, pri čemu se blaže mjere, s obzirom na razloge određivanja ograničenja slobode kretanja u konkretnom slučaju, ukazuju neprikladnima za svrhovito ostvarenje istoga cilja. Također, i trajanje mjere je pravilno određeno imajući u vidu sve okolnosti slučaja odnosno da je tužitelj tražitelj međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj.

13. Stoga je valjalo na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) odlučiti kao u točki I. izreke presude.

14. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema dovoljnih novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj odobrena mu je besplatna pravna pomoć u točki II. izreke presude u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite ("Narodne novine" broj: 140/15.).

15. Nadalje, kako je pravnu pomoć pružio odvjetnik Zoran Bauer u točki III. izreke presude naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.250,00 eura u skladu s člankom 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.). Naime, odvjetniku je priznat zatraženi trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 27. t. 1.) te zatraženi trošak zastupanja na ročištu u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 27. t. 2.), a sve uvećano za pripadajući PDV. Slijedom navedenog na temelju članka 148. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

U Zagrebu 4. veljače 2025.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na prvostupanjsku presudu upravnog suda ne odgađa izvršenje (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti).

Dna:

1. Odvjetnik Zoran Bauer – e. komunikacijom

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini, Kutina, Sisačka 3

3. U spis