Poslovni broj: Us II-171/2024-7
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Hrvatske banke za obnovu i razvitak, Zagreb, Strossmayerov trg 9, OIB 26792280390, koju po općoj punomoći zastupa opunomoćenica po zaposlenju OĆ, protiv tuženika Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske, Zagreb, Trg žrtava fašizma 3, OIB 68011638990, radi prava na pristup informacijama, na sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
Poništava se rješenje Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske KLASA: UP/ll-008-07/23-01/614, URBROJ: 401-01/05-24-12 od 17. srpnja 2024. i predmet vraća na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. Tužitelj osporava rješenje tuženika KLASA: UP/ll-008-07/23-01/614, URBROJ: 401-01/05-24-12 od 17. srpnja 2024., kojim se pod točkom 1. poništava rješenje Hrvatske banke za obnovu i razvitak broj 8/2023 od 28. srpnja 2023. u dijelu pod točkom III. Izreke, pod točkom 2. odobrava udruzi Zelena Istra pravo na pristup preslici dokumenata na način kako je navedeno pod tom točkom 2., pod točkom 3. nalaže Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak postupiti sukladno točki 2. izreke rješenja u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti rješenja.
2. U pravodobnoj tužbi navodi da je tražitelj informacije vjerojatno zakasnio sa žalbom te da ju treba odbaciti, a u odnosu na meritum rješenja tuženika ističe da je tuženik pogrešno primijenio odredbu članka 16. Zakona o pravu na pristup informacijama ("Narodne novine", broj: 25/13., 85/15. i 69/22., dalje: ZPPI) jer se u svojem obrazloženju poziva na ovosudnu praksu da je prema stavku 3. članka 16. ZPPI-a propisano da su informacije o raspolaganju javnim sredstvima dostupne javnosti bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa, što nije točno, jer je zahtjev za pristup informacijama podnesen 2023., kada je na snazi već bila izmijenjena odredba članka 16. ZPPI-a. Smatra da zakon ima prevagu pred sudskom praksom i da se sada automatski, bez testa razmjernosti i javnog interesa, moraju pružiti samo informacije o osobnom imenu ili nazivu, iznosu i namjeni javnih sredstava, dok su sve druge informacije podložne propisanom testu. Tvrdi da rješenje tuženika ne sadrži obrazloženje u odnosu na potrebu zaštite podataka koji su bankovna tajna sukladno Zakona o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak ("Narodne novine", broj: 138/06. i 25/13., dalje: ZHBOR), odnosno Zakon o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj: 117/08., 74/09., 153/09., 108/12. i 54/13., dalje: ZOKI). Rješenjem se bankovna tajna štiti samo kroz propise o poslovnoj tajni, međutim, bankovna i poslovna tajna, iako srodni, nisu identični pojmovi, ni po definicijama, ni po propisima koji se ovdje imaju primijeniti. Povjerenik se u Rješenju nije ni osvrnuo na glavni razlog nedostavljanja informacija iz točke III. Rješenja HBOR-a, a to je zaštita bankovne tajne u smislu ZPPI-a, ZOKI-a te ZHBOR-a. Bankovna tajna je profesionalna tajna bankarskog poziva i odnosi se na podatke o klijentima, za razliku od poslovne tajne gdje nositelju poslovne tajne tu tajnu nije povjerio netko treći, već se radi o njegovoj vlastitoj privatnoj tajni. Sukladno čl. 23. st. 1. ZHBOR-a na ustroj i poslovanje HBOR-
a primjenjuju se ZOKI. Odredbe čl. 156. ZOKI-a propisuje da su bankovna tajna svi podaci, činjenice i okolnosti koje je kreditna institucija saznala na osnovi pružanja usluga klijentima i u obavljanju poslova s pojedinačnim klijentom te je podatke i činjenice dužna sukladno navedenoj odredbi čuvati kao bankovnu tajnu. Nadalje, ZOKI u čl. 157. st. 1. propisuje da članovi tijela kreditne institucije, dioničari, radnici i druge osobe koje imaju pristup povjerljivim podatcima, moraju čuvati bankovnu tajnu te je ne smiju priopćiti trećim osobama. Na podatke koji su širi od naziva/tvrtke korisnika, iznosa i namjene, valjalo je primijeniti ZHBOR-u kao lex specialis i koja primjena ima uporište u praksi Vrhovnog suda (primjerice u presudi tog suda broj: U-zpz 6/2016-7). Obzirom to nije učinjeno, smatra da je rješenje tuženika nezakonito.
3. U tužbi opširno obrazlaže razloge zbog kojih je, osim pruženih informacija o osobnom imenu ili nazivu, iznosu i namjeni javnih sredstava, ostale tražene informacije uskratio nakon svojeg detaljno provedenog testa razmjernosti i javnog interesa, čije rezultate sumarno navodi.
4. Prigovara i nepreciznosti izreke rješenja tuženika, jer u odnosu na tri programa osiguranja izreka je neodređena i ne navodi se koje bi podatke trebalo dostaviti. Nadalje, ističe da, iako obrazloženje treba sadržavati sporne činjenice, suprotstavljene argumente stranaka te je u tu svrhu potrebno na pravilan način obrazložiti tvrdnje koje su utvrđene osnovanima, obrazloženje rješenja tuženika to ne sadrži i svedeno je na usporedbu postupanja u odnosu na raniju praksu (koja je donijeta po ranijem Zakonu o pravu na pristup informacijama, a propisi - prvenstveno važeći ZPPI, kao ni ZHBOR, odnosno ZOKI nisu pravilno primijenjeni. Svi podaci koji se traže jesu podaci o klijentima te su u smislu ZOKI-a bankovna tajna (HBOR je zaštitu podataka koji su bankovna tajna naveo kao glavni razlog nedostavljanja informacija iz točke III. Rješenja pozivajući se na potrebu zaštite istih u smislu odredbi ZPPI-a, ZOKI-a te ZHBOR-u. Na isti način navedeno je i u presudi Vrhovnog suda broj: U-zpz 6/2016-7 da se ZOKI ima primijeniti u odnosu na one podatke za koje se ZPPI-em ne propisuje automatska dostava, kako je detaljno navedeno pod točkom II.4. ove tužbe). No, u osporenom rješenju se ne navode argumenti kojima bi se pobijali navodi tužitelja o potrebi zaštite podataka koji su bankovna tajna, što je pogrešno.
5. Zbog svega navedenog predlaže poništiti rješenje tuženika te ga vratiti na ponovno postupanje po žalbi, ako je pravovremena.
6. U odgovoru na tužbu, tuženik ostaje kod navoda obrazloženja osporenog rješenja. Ističe da je tuženik postupio u skladu s važećim odredbama navedenog Zakona te da je svoju odluku valjano obrazložio. Činjenica da je izmijenjena odredba članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama ne znači da je potrebno odbiti zahtjev korisnika u cijelosti, odnosno odstupiti u cijelosti od ranije prakse u predmetima istog korisnika, jer se nije izmijenio stav Visokog upravnog suda Republike Hrvatske o tome da se u slučaju tužitelja radi o raspolaganju javnim sredstvima. Nastavno na navod tužitelja na potrebu zaštite podataka koji su bankovna tajna sukladno Zakonu o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak, odnosno Zakonu o kreditnim institucijama, te da se rješenjem bankovna tajna štiti samo kroz propise o poslovnoj tajni, te da je na podatke koji su širi od naziva/tvrtke korisnika, iznosa i namjene, valjalo primijeniti Zakon o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak kao lex specialis koje proizlazi iz prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tuženik smatra kako se Zakon o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak ne može u konkretnom slučaju uzimati kao lex specialis, s obzirom da bi se pravno načelo lex specialis derogat legi generali moglo primijeniti jedino kada u materijalnopravnim odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama ne bi postojalo izuzeće koje se odnosi na postojanje bankovne tajne. S obzirom na to da navedeno izuzeće postoji u članku 15. stavku 2. točki 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, razvidno je kako ne postoji sukob između propisa niti sukob između pravnih načela jer Zakon pravu na pristup informacijama uvažava postojanje mogućnosti ograničenja od pristupa koje je razrađeno Zakonom o kreditnim institucijama, uz obavezno provođenje testa razmjernosti i javnog interesa ako se ne radi o raspolaganju javnim sredstvima. Ponovno se ukazuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-zpz 6/2016-7 od 17. listopada 2018. godine,
u kojoj je jasno dano do znanja da se Zakon o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak, odnosno Zakon o kreditnim institucijama ne može uzimati kao lex specialis u odnosu na Zakon o pravu na pristup informacijama. Tuženik smatra da podaci kojima se osporenim rješenjem odobrava pristup ne predstavljaju ni poslovnu niti bankovnu tajnu. Tuženik posebno ističe da je tužitelj svojim dopisom, Klasifikacijska oznaka:
PRP-OP/23-30, Urudžbeni broj: DO-23-3 od dana 28. srpnja 2023. godine dostavio udruzi Zelena Istra informaciju, odnosno djelomično prihvatio njezin zahtjev, kojima je prema stavu tužitelja moguć pristup, zbog čega smatra da ostale informacije koje su dio već dostavljenih informacija udruzi Zelena Istra, a kako su navedene u izreci rješenja, ne mogu predstavljati ni poslovnu niti bankovnu tajnu. Drži da je osporeno rješenje valjano obrazloženo, a izreka, s obzirom na množinu tabelarno iskazanih podataka dovoljno precizna. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.
7. Tužbeni zahtjev je osnovan.
8. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da tuženik pri rješavanju žalbe tražitelja informacije, nije proveo test razmjernosti i javnog interesa što je sukladno članku 16. stavku 3. ZPPI-a bio dužan učiniti u odnosu na sve tražene informacije koje su nedvojbeno informacije o raspolaganju javnim sredstvima, ali koje su zaštićene kao tajne s obzirom na odredbe ZOKI-a i odredbe ZHBOR-a. Drugim riječima tuženik je u primjeni sada važećeg članka 16. ZPPI-a bio dužan obrazložiti rezultate provedenog testa razmjernosti i javnog interesa za sve zaštićene stavke tražene informacije, koje se ne odnose na osobno ime ili naziv, iznos i namjenu javnih sredstava.
9. U nastavku postupka tuženik će, pod uvjetom da je žalba pravovremena, provesti propisani test te, potom, obrazložiti koje se od traženih informacija, a koje već nisu automatski pružene, trebaju u javnom interesu pružiti tražitelju.
10. Zbog navedenog postupovnog propusta valjalo je temeljem odredbe članka 116. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine, broj 36/24) presuditi kao u izreci.
U Zagrebu, 4. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović
