Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-68/2025-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Darija Lokasa, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog SO, zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24., dalje: KZ-a), odlučujući o žalbi okrivljenika protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: Kov-13/2025-9 od 23. siječnja 2025., u sjednici održanoj 4. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog SO.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Općinski sud u Varaždinu je na temelju čl. 131. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.

– odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP-a) po zakonskoj osnovi iz čl. 123. st. 1. t. 1. ZKP-a protiv okrivljenog SO produljio istražni zatvor, koji mu teče od dana uhićenja, odnosno od 30. prosinca 2024.

2. Protiv tog rješenja je okrivljeni SO putem branitelja po službenoj dužnosti Zorana Vidovića, odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da vijeće Županijskog suda u Varaždinu pobijano rješenje ukine odnosno da ga preinači i donese odluku o određivanju mjera opreza iz čl. 98. st. 1. i 2. ZKP-a.

3. U smislu čl. 495. u svezi s čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-70/2025 od 3. veljače 2025. vraćen ovom sudu drugog stupnja.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ponajprije valja odgovoriti žalitelju da je prvostupanjski sud u točki 10. obrazloženja pobijanog rješenja iznio u dovoljnoj mjeri jasne i određene razloge zbog kojih smatra da u konkretnom slučaju nije narušeno načelo razmjernosti iz čl. 4. st. 1. i čl. 122. st. 2. ZKP-a, zbog čega njegova žalba u tom segmentu, u kojem očito upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-a, mada se izrijekom ne poziva na tu zakonsku odredbu, nije prihvaćena.

5.1. Okrivljenik nadalje smatra da je prvostupanjski sud propustio navesti osobite razloge u pogledu mogućnosti zamjene istražnog zatvora blažom mjerom osiguranja prisutnosti okrivljenika, čime također upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz naprijed naznačene zakonske odredbe, no suprotno takvom žalbenom stavu ovaj žalbeni sud nalazi da je prvostupanjski sud u točki 9. obrazloženja osporenog rješenja iznio dostatne razloge zbog kojih drži neophodnu primjenu upravo ove najteže mjere procesne prisile u konkretnom slučaju, a koji razlozi se suštinski vežu uz one zbog kojih sud prvog stupnja smatra da postoji opasnost od okrivljenikova bijega. Stoga niti u ovom segmentu predmetna žalba nije uvažena.

6. Iz sadržaja okrivljenikove žalbe razabire se da on zapravo ne osporava zakonske pretpostavke zbog kojih mu je u ovom kaznenom postupku produljen istražni zatvor, dakle, ne osporava ni osnovanu sumnju u počinjenje inkriminiranog kaznenog djela za koje se tereti niti istražno-zatvorsku osnovu iz čl. 123. st. 1. t. 1. ZKP-a u vidu opasnosti od bijega, već samo smatra da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da se svrha produljenja istražnog zatvora u njegovom slučaju ne može ostvariti primjenom blažih zakonskih mjera kao što su mjere opreza, pri čemu sugerira one iz čl. 98. st. 2. t. 1., 3. i 7. ZKP-a.

7. Protivno naprijed iznijetim žalbenim navodima prvostupanjski sud je s pravom zaključio da gore spomenute blaže zakonske mjere ne predstavljaju dovoljno sigurno jamstvo u prevenciji opasnosti od okrivljenikova bijega. To pogotovo u situaciji kada je okrivljenik suočen s mogućnošću da bude proglašen krivim za vrlo ozbiljno i teško kazneno djelo za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina. Mjere opreza koje predlaže okrivljenik doista nisu dovoljna garancija u otklanjanju okrivljenikove konkretne opasnosti od bijega. Naime, da bi okrivljenik mogao ispoštovati mjeru opreza zabrane napuštanja boravišta iz čl. 98. st. 2. t. 1. ZKP-a mora prije svega imati boravište u [adresa], što okrivljenik nema. I druga mjera opreza na koju ukazuje žalitelj – obveza redovitog javljanja određenoj osobi ili državnom tijelu iz čl. 98. st. 2. t. 3. ZKP-a usko je povezana s postojanjem okrivljenikova boravišta u [adresa] da bi se uopće moglo odrediti kojoj osobi ili državnom tijelu se okrivljenik dužan javljati. I konačno, mjera opreza privremenog oduzimanja putne i druge isprave za prijelaz državne granice iz čl. 98. st. 2. t. 7. ZKP- a objektivno se ne ukazuje pouzdanom mjerom u sprječavanju bijega. Razlog leži u prirodi kaznenog djela za koje se okrivljenik osnovano sumnjiči, a zbog koje je posve opravdano očekivati da su okrivljeniku zasigurno poznati razni modaliteti ilegalnog prelaska državne granice.

8. Slijedom iznijetih razloga valjalo je na temelju čl. 494. st. 3. t. 2. ZKP-a odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, s time da je pobijano rješenje ispitano i u skladu s obvezom iz čl. 494. st. 4. ZKP-a, pri čemu nisu uočene povrede zakona na koje se u žalbenom postupku protiv rješenja pazi po službenoj dužnosti.

U Varaždinu 4. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic