Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj P-2224/2019.-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda mr. sc. Ani Zaborac u pravnoj stvari tužiteljice FRC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Vukić i dr. iz Rijeke, protiv tužene Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 24. rujna 2024. g., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, javno objavivši dana 04. veljače 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103906972 od 04.04.2008. godine sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita, i tuženika kao Banke, koji Ugovor je potvrdio javni bilježnik Vera Lovrović Lečić iz Rijeke pod posl.br.OV-3143/2008 dana 04.04.2008. godine, u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s odlukama tuženika i shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, pa tužitelj nije dužan plaćati mjesečni anuitet po promjenama kamatnih stopa tuženika od 01.04.2009. godine do sklapanja Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 /51401652-5103906972 od 13.08.2010. godine, koji Aneks je potvrdio javni bilježnik Vera Lovrović Lečić iz Rijeke pod posl.br.OV-6184/2010 dana 13.08.2010. godine.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 258,29 EUR (dvijestopedesetosameuraidvadesetdevetcenti) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos od 17,22 EUR od 11.05.2009.g do isplate,

- na iznos od 17,09 EUR od 12.06.2009.g do isplate,

- na iznos od 16,95 EUR od 11.07.2009.g do isplate,

- na iznos od 16,81 EUR od 03.08.2009.g do isplate,

- na iznos od 16,67 EUR od 09.09.2009.g do isplate,

- na iznos od 16,53 EUR od 09.10.2009.g do isplate,

- na iznos od 16,39 EUR od 01.11.2009.g do isplate,

- na iznos od 16,24 EUR od 03.12.2009.g do isplate,

- na iznos od 16,10 EUR od 15.01.2010.g do isplate,

- na iznos od 15,94 EUR od 12.02.2010.g do isplate,

- na iznos od 15,79 EUR od 12.03.2010.g do isplate,

- na iznos od 15,63 EUR od 14.04.2010.g do isplate,

- na iznos od 15,48 EUR od 12.05.2010.g do isplate,

- na iznos od 15,32 EUR od 14.06.2010.g do isplate,

- na iznos od 15,15 EUR od 14.07.2010.g do isplate,

- na iznos od 14,98 EUR od 12.08.2010.g do isplate,

koje teku do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine, po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunanoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103906972 od 04.04.2008. godine sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita, i tuženika kao Banke, koji Ugovor je potvrdio javni bilježnik Vera Lovrović Lečić iz Rijeke pod posl.br.OV-3143/2008 dana 04.04.2008. godine, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak, odnosno u dijelu kojim je određeno da se povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunava ju po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika, pa ne postoji obveza tužitelja da tuženiku vrati odobreni mu i isplaćeni iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka po srednjem tečaju tuženika, važećem na dan plaćanja do sklapanja Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51401652-5103906972 od 13.08.2010. godine, koji Aneks je potvrdio javni bilježnik Vera Lovrović Lečić iz Rijeke pod posl.br.OV- 6184/2010 dana 13.08.2010. godine.

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 612,14 EUR (šestodvanaesteuraičetrnaestcenti) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos od 15,66 EUR od 02.01.2009.g. do isplate,

- na iznos od 1,09 EUR od 07.01.2009.g. do isplate,

- na iznos od 1,99 EUR od 06.02.2009.g. do isplate,

- na iznos od 32,70 EUR od 13.02.2009.g. do isplate,

- na iznos od 38,69 EUR od 09.03.2009.g. do isplate,

- na iznos od 24,00 EUR od 06.04.2009.g. do isplate,

- na iznos od 8,10 EUR od 01.05.2009.g. do isplate,

- na iznos od 16,35 EUR od 11.05.2009.g. do isplate,

- na iznos od 17,56 EUR od 12.06.2009.g. do isplate,

- na iznos od 1,24 EUR od 03.07.2009.g. do isplate,

- na iznos od 19,10 EUR od 11.07.2009.g. do isplate,

- na iznos od 1,96 EUR od 01.08.2009.g. do isplate,

- na iznos od 15,11 EUR od 03.08.2009.g. do isplate,

- na iznos od 20,98 EUR od 09.09.2009.g. do isplate,

- na iznos od 1,09 EUR od 01.10.2009.g. do isplate,

- na iznos od 14,89 EUR od 09.10.2009.g. do isplate,

- na iznos od 14,86 EUR od 01.11.2009.g. do isplate,

- na iznos od 2,21 EUR od 12.11.2009.g. do isplate,

- na iznos od 3,24 EUR od 01.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 18,36 EUR od 03.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 4,30 EUR od 02.01.2010.g. do isplate,

- na iznos od 24,01 EUR od 15.01.2010.g. do isplate,

- na iznos od 33,75 EUR od 12.02.2010.g. do isplate,

- na iznos od 31,96 EUR od 12.03.2010.g. do isplate,

- na iznos od 40,80 EUR od 14.04.2010.g. do isplate,

- na iznos od 48,48 EUR od 12.05.2010.g. do isplate,

- na iznos od 53,84 EUR od 14.06.2010.g. do isplate,

- na iznos od 68,91 EUR od 14.07.2010.g. do isplate,

- na iznos od 36,91 EUR od 12.08.2010.g. do isplate,

koje teku do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine, po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunanoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku da plati tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.808,40 EUR- a sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 04. veljače 2025.g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI Odbija se tužbeni zahtjev za iznos od 22,55 eur sa zatraženim zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi se da je Ugovorom po kreditu broj 2402006-103 1262160/51401652-51401652-5103906972 od 04.04.2008.g. tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 40.000.00 chf kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju tuženika koji se tužiteljica obvezala vratiti u roku od 83 mjeseca u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 634,04 chf po srednjem tečaju tuženika.

Odredbom članka. 8. st.1. ugovora da je ugovorena kamatna stopa u visini od 8,25% godišnje s time da je temeljem članka 8. st.2. tuženik bio ovlašten jednostrano izvršiti promjenu ugovorene kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, kao i način obračuna i naplate.

Shodno tome tuženik da je jednostrano mijenjao kamatnu stopu po ovom ugovoru na način da je ista od 01.5.2009. sve do sklapanja aneksa broj 1 od 13.08. 2010. bila veća od prvotno ugovorene. To povećanje kamatne stope da je rezultiralo povećanjem mjesečnog anuiteta.

Tužiteljica ukazuje na točku 2 pravomoćne i ovršne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.Pž-7129/13 od 13.06.2014. kojom je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., a kojom je, između ostalog utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koje povrede traju i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna. S obzirom da ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu odnosno da nije precizno određen način utvrđivanja promjene kamatne stope to da su naprijed navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nerazumljive te kao takve nepoštene i ništetne temeljem odredbe članka 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača. Time da je tuženik vodeći računa samo o svom interesu a ne uvažavajući pritom interes tužitelja nametnuo tužitelju ovu odredbu koja neprijeporno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu tužitelja kao potrošača što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Stoga tužitelj smatra da je djelomično ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te je tuženik dužan vratiti tužitelju sve iznose koje mu je naplatio s osnova nezakonitog povećanja kamatne stope. To da znači da tužitelj ima pravo na povrat novčanog iznosa koji predstavlja razliku između stvarno plaćene kamate i ugovorene kamate. Da se radi o razdoblju od 01.05.2009. kada je tuženik prvi puta jednostranom odlukom povećao kamatnu stopu do 30.07.2015. kada je kredit vraćen. Slijedom svega iznijetog tužiteljica predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnom odredba članka 8 ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s odlukama tuženika i shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, te kojom će se naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2.116,02 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu (list 31-35 spisa) tuženik navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Ističe prigovor zastare

Na zahtjev tužitelja za isplatu da se primjenjuje trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac da je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO- a.

Tužitelj je s tuženikom dana 13.08.2012. godine sklopio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103906972 kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR. Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 5. Aneksa). Slijedom navedenog ugovorne strane da su u cijelosti uredile svoj ugovorni odnos i riješile problematiku predmetnog postupka, a što otklanja svaku daljnju potrebu za sudskom zaštitom u predmetnoj problematici, sve kada bi ona uopće na strani tužitelja i postojala. Činjenicom prihvata Aneksa vođenje ovog parničnog postupka postaje bespredmetno. Slijedom svega navedenog, razvidno je da su stranke svoj ugovorni odnos riješile mirnim putem, potpisivanjem Aneksa broj 1 ugovora o kreditu, slijedom čega je u potpunosti jasno da tužitelju nedostaje pravni interes za vođenjem predmetnog parničnog postupka, pa je stoga potrebno tužbu odbaciti.

Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima.

Tuženik skreće pozornost naslovnom sudu da je tužitelju kamatna stopa bila promijenjena samo jednom i to u travnju 2009. godine kada je kamatna stopa tužitelju povećana na visinu od 9,20% te je kao takva vrijedila do kolovoza 2010. godine kada je sklopljen Aneks 1 Ugovora o kreditu. Dakle, tužitelj je plaćao anuitete po početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi za razdoblje od godinu dana, a po uvećanoj kamatnoj stopi je plaćao za jednako tako vremensko razdoblje.

S obzirom na navedeno ne može se smatrati da je među strankama došlo do značajne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama.

Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac.

Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju

Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje.

Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu podredno odbiti tužbene zahtjeve kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U podnesku od dana 12. srpnja 2021. (list 47-54 spisa) tužiteljica navodi da ovim podneskom objektivno preinačava tužbu. Točkom I. pravomoćne i ovršne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke kojom je, između ostaloga, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (dakle, i tužitelja) zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom Presudom i rješenjem broj Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019. godine potvrdio je navedenu presudu. U tom revizijskom postupku revizijski je sud potvrdio dosadašnja utvrđenja VTS kako banke, pa tako i tuženik kao jedna od banaka koja je tužena u kolektivnom sporu, u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima (a koje razdoblje ocjenjuje relevantnim za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača) su propustile dati im sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, pri čemu je "priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata bankama".

Tužitelj napominje kako je tuženik tijekom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora, u namjeri da tužitelja uvjeri da je to za njega najpovoljnije, uvjeravao ga da je švicarski franak sigurna valuta. U tom smislu tuženik je propustio tužitelju objasniti pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta. Drugim riječima, tuženik je propustio istinito informirati tužitelja da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač – ovdje tužitelj.

Tuženik ne samo da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja propustio tužitelja informirati o svim rizicima koje tužitelj sklapanjem predloženog ugovora prihvaća, već je te informacije nedvojbeno propustio uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužitelj mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio te je istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama i oglasima nudio najnižu ugovornu kamatu, čime je stvorio opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjeravao tužitelja da je švicarski franak sigurna valuta, pri čemu mu je iznosio pojedinačnu procjenu da je kreditno sposoban samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu tužitelja i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti tuženiku, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da tuženik, koji je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima tužitelj kao potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik je na nepošten način poticao tužitelja na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivna načelu savjesnosti i poštenja.

Stoga je tuženik korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača koja je rezultirala Presudom VTS-a kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o zaštitnoj klauzuli kojom se glavnica veže uz valutu CHF. Obzirom da je zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu CHF ništetna, to je tuženik temeljem zakonom propisanih posljedica koje uzrokuje ništetnost dužan vratiti tužitelju sve one iznose koje mu je naplatio temeljem ove klauzule, a koje prema izračunu tužitelja iznose 4.612,20 kn, koji iznos, tužiteljica potražuje od tuženika uvećan za zatezne kamate.

4. U podnesku od dana 16. svibnja 2023. (list 60-74 spisa) tuženik navodi da se protivi učinjenoj preinaci. Tužitelj je mogao i prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva istaknuti tužbeni zahtjev i u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da je raspolagao svom potrebnom dokumentacijom. Tuženik osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva.

Odlučna činjenica u ovom postupku je da su tužitelj i tuženik dana 13. kolovoza 2012. godine, a sukladno zahtjevu tužitelja za promjenu uvjeta po odobrenom kreditu, sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103906972 kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR.

Predmetnim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Slijedom navedenog ugovorne strane su u cijelosti uredile svoj ugovorni odnos i riješile problematiku predmetnog postupka, a što otklanja svaku daljnju potrebu za sudskom zaštitom u predmetnoj problematici, sve kada bi ona uopće na strani tužitelja i postojala. Dakle prihvatom Aneksa vođenje ovog parničnog postupka postaje bespredmetno.

Tuženik ustraje u prigovoru zastare te ističe da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima.

Podredno, ukoliko sud prethodno izneseni stav tuženika ne bi uzeo u obzir, tuženik ističe da tužitelj i dalje ne bi imao pravo potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih. Tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

Za slučaj da sud dopusti preinaku tužbenog zahtjeva, tuženk, u odnosu na navode tužitelja vezano uz valutnu klauzulu ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

5. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u Ugovor o kreditu od 04. travnja 2008., zk. ul. [broj ZK uloška], [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], Aneks broj 1, plan otplate, otplatnu tablicu, obavijest o promjeni kamatne stope, pregled prometa po partiji kredita, letke, e-mail- ove, pitanja i odgovori za stambene kredite, dopis HNB-a od 07. lipnja 2013., proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice, te je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović-Butković.

6. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 04. travnja 2008. godine sklopili Ugovor o kreditu (list 8-13 spisa) kojim je tuženik tužiteljici odobrio hipotekarni kredit građana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.000,00 CHF, uz rok otplate 83 mjeseca, sa početnom redovnom kamatnom stopom od 8,250% koja je promjenjiva.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

8.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

8.2. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

8.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je Rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

8.4. VTSRH je donio novu Presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

8.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018- 11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

10. Odredbom čl. 96. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

11. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Šteta koju je tužiteljica pretrpjela postupanjem tuženika sastoji se od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF, te povećanih anuiteta kao posljedice povećanja kamatne stope i povećanja tečaja CHF.

13. Citiranim odredbama ZPP-a propisan je direktni učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema stavu suda, a imajući u vidu i iskaz tužiteljice zahtjev tužiteljice je osnovan.

14. Tužiteljica je u svom iskazu navela (list 241-242 spisa) da je njoj kredit trebao radi renovacije stana u kojem je živjela, a u kojem i danas živi na adresi u [adresa]. Trebala je promijeniti prozore, podove, dakle, radilo se o većoj adaptaciji i ona je otišla tuženiku i zatražila kredit koji joj je odobren u iznosu od 40.000 CHF. Zna da se osim kredita u CHF spominjao i u eurima koji su nudili, međutim u banci su joj kredit u CHF prezentirali kao povoljniji. Ni na koji način ju nisu upozorili da bi kredit u CHF po bilo čemu bio rizičan. Da su ju na to upozorili ne bi pristala. Odobren joj je iznos kredita kojeg je i tražila. Sa bankom nije pregovarala o odredbama ugovora, nije ona mogla uvjetovati pojedine odredbe ugovora. Nedugo nakon uzimanja kredita išla je u mirovinu i taj prvi izračun mirovine bio joj je jako nizak, a rata kredita već je počela rasti i njoj je netko savjetovao da kredit prebaci u eure što je i učinila 2010. godine i od tada ga je otplaćivala u eurima. Sve rate je ona plaćala sve dok njezina kćer nije odlučila da će umjesto nje platiti preostale rate kredita i na taj način zatvoriti kredit, a što je ona učinila u kolovozu ili rujnu 2011. godine. Njezina kći je na njezin devizni u Zagrebačkoj banci njoj prebacila novac i ona je tim novcem zatvorila kredit. Taj novac ona kćeri nije vratila, ona je nju školovala, u to vrijeme kći se udala, i ona i suprug su doktorirali i žive u [adresa] i da tako kaže na neki način su joj se način "smilovali" i dala joj je novac da zatvori taj kredit. Znala je jer piše u ugovoru da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, međutim u banci joj nisu rekli na koji će se način ona mijenjati. Nisu razgovarali o tečaju CHF. Znala je da joj visina rate ovisi o kretanju tečaja CHF. U banci ju nisu upozorili da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što to čini u odnosu na eure.

15. Odluka u ovom postupku temelji se kako na individualizirano utvrđenim relevantnim činjenicama koje se odnose na predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka, tako i na relevantnim utvrđenjima iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava (čl. 502.c ZPP).

16. Iz provedenog postupka proizlazi da je tuženik nudio kredite pod određenim uvjetima koje je reklamirao i putem letaka koji prileže spisu te da se tužiteljica odlučila na sklapanje predmetnog ugovora iz razloga što joj je isti prezentiran kao povoljniji od ostalih, te joj nije rečeno da taj kredit nosi bilo kakav rizik. Iz iskaza tužiteljice koji je sud prihvatio budući da je u skladu s ostalim provedenim dokazima, proizlazi da su uvjeti ugovora unaprijed definirani od strane tuženika, te da sadržaj predmetnog ugovora o kreditu nije rezultat pregovora između stranaka, već prihvaćenih uvjeta tužiteljice od strane tuženika. Iz letaka koji su uloženi u spis a kojima se reklamiraju krediti proizlazi da je tuženik sam odredio visinu kamatne stope, kao što je u lecima informirao klijente i o drugim uvjetima ugovora (primjerice koji su uvjeti osiguranja, kolika je naknada, elektivna kamatna stopa). Dakle, tuženik je reklamirao svoje gotove proizvode koje je nudio potencijalnim klijentima.

17. Tužiteljica je nadalje navela da joj u banci prilikom sklapanja ugovora nije pojašnjena metodologija promjene kamatne stope. Dakle, Ugovorom nije određeno na koji način će se kamatna stopa mijenjati, niti je to objašnjeno tužiteljici prilikom sklapanja ugovora. Odluka o promjeni kamatne stope bila je jednostrana odluka banke kojom je ona mijenjala kamatnu stopu na koju korisnici kredita nisu imali utjecaja.

18. Nesporno je da je tuženik mijenjao ugovorenu kamatnu stopu što mu omogućeno odredbom čl.8. predmetnog ugovora, dok tužiteljica nije bila obaviještena o razlozima i načinu donošenja odluke o povišenju kamatne stope, a što je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i kao takva je nepoštena slijedom čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom. Takva presuda obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Nadalje je stav suda da je ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva te nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

20. Prosječnom potrošaču, a kakvim se može okarakterizirati i tužiteljica, nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka. Stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

21. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obveznopravnih odnosa.

22. Slijedom navedenog proizlazi da tužiteljica osnovano traži isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, temeljem čl.1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO).

23. Istaknuti prigovor zastare sud smatra neosnovanim. Odredbom čl. 215. st.1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a kako je presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13-4 donijeta 13. lipnja 2014. s kojim datumom je postala i pravomoćna i citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od tog dana je tužiteljica stekla pravo potraživati isplatu na temelju ništenih ugovornih odredbi pa kako je tužba podnijeta dana 13. lipnja 2019.g. (u kojoj se traži isplata temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno preinačena podneskom od dana 12. srpnja 2021.g. kojim se nadalje potražuje isplata temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli), potraživanje tužiteljice nije u zastari. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od pet godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava dana 04. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje, a zastarijevanje je ponovno počelo teći nakon što je navedena presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna 13. lipnja 2014.

23.1. Anuitet se sastoji od kamate i glavnice, a zastara teče različito na te iznose odnosno zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela je teći 13. lipnja 2014.g. te je istekla 13. lipnja 2019.g., dok je zastara za više isplaćene iznose po osnovi tečajne razlike počela teći 14. lipnja 2018.g. i istekla je 14. lipnja 2023.g. 24. Što se tiče prigovora zastare prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO/05), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

25. Nadalje je za navesti kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi:

"4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

26. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtijeva sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Dijani Tomljanović-Butković iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi (list 250-264 spisa) da razlika te visina preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope uslijed povećanja iste od strane tuženika, a sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu od 8,250% godišnje, u utuženom razdoblju ukupno po mjesecima iznosi 258,29 eur. Manje plaćene kamate nije bilo.

Preplate koje su nastale kao posljedica promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta ukupno iznose 727,26 eur. Negativne tečajne razlike kada je tečaj bio manji od početnog iznose 41,20 eur.

27. Tužiteljica na nalaz i mišljenje vještaka nije imala primjedbi te je tužbeni zahtjev konačno precizirala podneskom od dana 02. travnja 2024.g. (list 303-306 spisa). Tužbeni zahtjev u toč. II povučen je za iznos od 22,55 eur (sukladno izračunu vještaka), dok točkom IV tužiteljica potražuje isti iznos koji je potraživala u tužbi (manji od izračuna vještaka). U podnesku od dan 16. svibnja 2024. (list 307-309 spisa) tuženik navodi da se protivi djelomičnom povlačenju. Na ročištu dana 24. rujna 2024.g. (list 336 spisa) u odnosu na toč. IV tužbenog zahtjeva tužiteljica pojašnjava da i nakon nalaza vještaka potražuje iznos koji je potraživala već u tužbi te da ga nije povisivala jer da bi povišeni zahtjev bio u zastari. Tuženik u odnosu na nalaz vještaka navodi (list 273 spisa) da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka te da ne predlaže saslušanje vještaka.

28. U podnesku od dana 22. ožujka 2024.g. (list 273-275 spisa) tuženik ističe prigovor radi prijeboja, jer da bi tužitelj, ukoliko bi sud utvrdio ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga tuženik, ukoliko sud nađe ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli izjavljuje prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od ukupno 41,20 eur s pripadajućim zateznim kamatama.

29. Što se tiče istaknutog prigovora radi prijeboja osnovano tužiteljica ukazuje da je tuženik preludiran u podnošenju prigovora radi prijeboja budući da je istog mogao istaknuti do zaključenje prethodnog postupka. Odredbom čl. 288a st. 6. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list" SFRJ 4/77., 36/77., 36/80., 36/80.,43/52., 69/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91.; "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 70/19; dalje ZPP) propisano je da se na pripremnom ročištu prigovor radi prebijanja može istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. U ovom predmetu prigovor radi prebijanja podnijet je nakon zaključenja prethodnog postupka što ga čini nepravovremenim te stoga o istome sud nije meritorno odlučivao.

30. Iako je tužiteljica nakon nalaza vještaka povukla tužbeni zahtjev u toč II za iznos od 22,55 eur kako se tuženik tom povlačenju protivi valjalo je i o tom dijelu tužbenog zahtijeva meritorno odlučit. Kako iz nalaza vještaka proizlazi da preplata po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli koja predstavlja razliku između početnog tečaja tuženika i tečaja važećeg prilikom plaćanja svakog pojedinog anuiteta iznosi 258,29 eur, a ne zatraženih 280,84 eur (u tužbi 2.116,02 kn) tužbeni zahtjev je odbijen za iznos od 22,55 eur kao neosnovan.

31. Dostavljeni pisani iskaz FR (list 156 -157 spisa) sud nije koristio prilikom donošenja odluke budući da je isti irelevantan s obzirom da svjedok nije neposredno sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu.

32. Sud nadalje smatra neosnovanim prigovor tuženika da se ne radi o potrošačkom ugovoru, odnosno neosnovano tuženik osporava tužiteljici svojstvo potrošača. Iz provedenog dokaznog postupka, posebice iskaza tužiteljice kao i samog ugovora (čl.3) proizlazi da su sredstva kredita utrošena za renovaciju stana u kojem tužiteljica stanuje. Iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da su sredstva kredita utrošena u svrhu zanimanja ili poslovne aktivnosti odnosno poduzetničke djelatnosti korisnika kredita. Tuženik ničime nije doveo u sumnju tužiteljičin status potrošača.

33. Nadalje neosnovano prema mišljenju suda tuženik osporava tužiteljici aktivnu legitimaciju (list 242 spisa) jer da je kredit otplaćen od strane kćeri tužiteljice. Naime tužiteljica je u iskazu navela da joj je njezina kći darovala novac za zatvaranje kredita. Kći joj je novac uplatila na njezin devizni račun, a ona da je tim novcem zatvorila kredit. Prema tome, tužiteljica je svojim novcem kojeg je dobila od kćeri zatvorila kredit. Međutim navedeno je irelevantno kada se ima u vidu da je kredit zatvoren 2011., a da za to razdoblje tužiteljica niti ne potražuje isplatu, te da su dana 13. kolovoza 2010. stranke sklopile Aneks broj 1 ugovora o kreditu kojim su izmijenile valutu ugovora odnosno konvertirale kredit u eure. Ne radi se međutim o zakonskoj konverziji te stoga tuženik neosnovano ističe da su stranke sklapanjem aneksa uredile svoje odnose u pogledu predmetnog ugovora kao i da stoga tužiteljica nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Naime tužiteljica traži isplatu za razdoblje u kojem je na snazi bio ugovor sa valutom u eurima. Tuženik nije dokazao, niti uopće tako nešto tvrdi, da je prilikom sklapanja ugovora o konverziji tužiteljici priznata preplata u nekom iznosu.

Ne može se prihvatiti stav tuženika da je sklapanjem Aneksa broj 1 ugovora prestalo pravo tužiteljice na potraživanje s osnova ništenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prema stavu ovoga suda sklapanje Aneksa nije zapreka za utvrđivanje ništetnim ugovora o kreditu odnosno pojedinih odredbi tog ugovora. Sklapanjem Aneksa tužiteljica nije izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Naime sve do sklapanja Aneksa važio je ugovor o kreditu koji su stranke sklopile 04. travnja 2008.g. koji je između stranaka proizvodio pravne učinke a koji se odnose i na ispunjavanje obveza tužiteljice temeljem nepoštenih odnosno ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

U Aneksu broj 1 Ugovora nigdje se izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi, niti da joj je priznat iznos koji je nastao kao posljedica promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedine rate, a tako nešto ne proizlazi niti iz nalaza i mišljenja vještaka koje vještačenje je provedeno u ovom postupku, već iz istog proizlazi upravo suprotno.

34. Sud je temeljem čl.190. st.1. ZPP-a dopustio preinaku tužbe budući da je učinjena prije zaključenja prethodnog postupka, a osim toga ista je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, budući da se potraživanje iz preinačenog tužbenog zahtjeva temelji na istom Ugovoru o kreditu.

35. Na svaki pojedini dosuđen iznos tužiteljici pripadaju zatezne kamate od dana plaćanja do isplate a sve imajući u vidu da je tuženik nepošten stjecatelj jer je znao odnosno nije mu moglo ostati nepoznato da su odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, kako su iste ugovorene, ništetne. Osim toga citiranom pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđeno je nepošteno postupanje banaka (pa tako i tuženika) prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope iz čega jasno proizlazi da je tuženik postupao nesavjesno iz kojeg razloga tužiteljici pripada pravo na zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.

36. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. stavak 5. u svezi čl. 155. st. 1. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12; dalje Tarifa).

36.1. Priznat trošak tužiteljici odnosi se na trošak sastava tužbe (150,00 eur; Tbr. 7.1.), sastava podnesaka od 12.07.2021.,12.10.2023., 02.04.2024. (150,00 eurx3; tbr.8.t.1), zastupanja dana 24.10.2023., 15.01.2024. i 24.09.2024. (150,00 eurx3; tbr.9.1.) što ukupno iznosi 1.050,00 eur odnosno uvećano za PDV (262,50 eur) 1.312,50 eur.

Tužiteljici je dosuđen i trošak vještačenja u iznosu od 330,00 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 eur, te trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 99,54 eur prema računu sa lista 29 koji je ocijenjen kao potreban za vođenje postupka budući da tužiteljica nema potrebna stručna znanja kako bi postavila tužbeni zahtjev za isplatom te je bilo opravdano prije pokretanja postupka angažirati stručnu osobu radi vršenja izračuna. Ukupno je dakle na ime troškova parničnog postupka tužiteljici priznat iznos od 1.808,40 eur sa zateznom kamatom od dana presuđenja.

U Rijeci, 04. veljače 2025. g.

S U D A C

mr.sc. Ana Zaborac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenje nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka.

Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda.