REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-1494/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužiteljice ĐO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja, Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, OIB: 95131524528, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, Rijeka, E. Barčića 5, radi priznavanja svojstva civilnog invalida rata, 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Poništava se rješenje tuženika Klasa: UP/II-562-05/23-03/128, Urbroj: 522- 4/1-1-2-23-2 od 12. lipnja 2023. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak u kojem je isti dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove odluke.

Obrazloženje

1. Rješenjem Karlovačke županije, Upravnog odjela za hrvatske branitelje i zdravstvo, Klasa: UP/I-563-02/21-01/4, Urbroj: 2133-03/11-23-16 od 4. svibnja 2023. odbijen je zahtjev tužiteljice za priznavanjem svojstva civilnog invalida Domovinskog rata jer nisu ispunjeni zakonski uvjeti.

2. Protiv navedenog rješenja tužiteljica je izjavila žalbu koju je tuženik rješenjem Klasa: UP/II-562-05/23-03/128, Urbroj: 522-4/1-1-2-23-2 od 12. lipnja 2023. odbio kao neosnovanu pozivom na odredbe čl. 8., 72. st. 1., 2. i 3. te čl. 73. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (Narodne novine br. 33/92., 57/92., 77/92., 27/93., 58/93., 2/94., 76/94., 108/95., 82/01., 103/03., 148/13. i 98/19.; dalje: Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata).

3. Tužiteljica pravodobno podnesenom tužbom osporava zakonitost navedenih rješenja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je zadobila ranu u svezi ratnog događaja, konkretnije da je 31. prosinca 1991. prilikom eksplozije ratnog materijala došlo do puknuća stakla u stanu u kojem je živjela te je tom prilikom bila zasipana krhotinama stakla zbog čega da je zadobila porezotine, kao i da je 8. siječnja 1992. ranjena u [adresa] kada su je zasuli geleri slijedom čega je zadobila rane na lijevoj natkoljenici, koljenu i stražnjoj strani bedra. Zbog ranjavanja da joj je 1995. utvrđeno tjelesno oštećenje od 30%, a da je danas isto 60% prema rješenju HZMO. Predlaže da sud poništi osporavana rješenja i utvrdi svojstvo civilnog invalida Domovinskog rata.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu kao neosnovanu i ustraje kod navoda iz osporavanog rješenja, odnosno kako u spisu predmeta ne postoje pisani dokazi iz članka 72 stavka 1., 2. i 3. i članka 73. stavka 2. i 3. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata te da nije bilo moguće utvrditi da je imenovana zadobila oštećenje organizma pod okolnostima iz članka 8. istoga Zakona. Ističe da nije bilo zakonskog osnova pribaviti Nalaz i mišljenje Prvostupanjskog liječničkog vijeća o postojanju rane, ozljede, bolesti, postotka oštećenja, potrebe njege i pomoći druge osobe, o razvrstavanju u stupanj oštećenja i stupanj ortopedskog dodatka civilnih invalida iz Domovinskog rata i tražiti ocjenu postotka oštećenja organizma imenovane prije nego što pisanim dokazima sukladno članku 72. Zakona nedvojbeno utvrdi je li imenovana oštećenje organizma za koje traži priznavanje svojstva civilnog invalida rata zadobila pod okolnostima iz članka 8. stavka 1. točke 1. do 4. Zakona.

Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

5. U ovom sporu nije sporno da tužiteljica ne raspolaže potvrdom o uzroku i okolnostima pod kojima se dogodio slučaj izdanom od nadležne vojne jedinice ili ustanove, odnosno nadležnog tijela državne uprave predviđenu odredbom čl. 72. st. 2. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata.

6. Sporno je da li medicinska dokumentacija kojom tužiteljica raspolaže predstavlja valjani pisani dokaz iz čl. 72. st. 1. i 3. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, odnosno jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za priznavanje tužiteljici svojstva civilnog invalida rata.

7. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju raspravu je pristupio tuženik, dok uredno pozvana tužiteljica nije pristupila, stoga je sud temeljem ovlaštenja iz članka 91. stavak 3. ZUS-a raspravu održao u njenoj odsutnosti.

8. Sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je na temelju odredbe članka 114. stavka 3. ZUS-a utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Iz spisa predmeta proizlazi da je upravni postupak pokrenut zahtjevom stranke od 27. prosinca 2019. kojim je tužiteljica zatražila priznavanje svojstva civilnog invalida rata temeljem ranjavanja gelerom u lijevu natkoljenicu 8. siječnja 1992. te psihičkog stanja prouzročenih stresovima u vrijeme Domovinskog rata.

10. Iz Zapisnika od 5. listopada 2020. i 29. travnja 2022. (stranica 17-20 spisa) o saslušanju tužiteljice i svjedoka AO i ĆO, a koji iskazi su suglasni po svom sadržaju, proizlazi da se 8. siječnja 1992. dogodilo granatiranje [adresa] uslijed čega je tužiteljica zadobila ranjavanje gelerima. Ujedno iz dodatnog iskaza svjedokinje AO (stranica 20 spisa) proizlazi da je tužiteljica bila ranjena i u događaju od 31. prosinca 1991.. Da je dana 31. prosinca 1991. i 8. siječnja 1992. na području grada [adresa] bilo neprijateljskih djelovanja (detonacije, prelet zrakoplova i sl.) proizlazi i iz Dnevnih pregleda aktivnosti i pokreta vojnih jedinica ev. br. 251 i 259 te Informacija Centra za obavještavanje, koji su priloženi dopisu Ministarstva obrane, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, od 2. kolovoza 2021.

11. Ranjavanje tužiteljice gelerima proizlazi i iz Osobnog zdravstvenog kartona tužiteljice (stranica 22-24 spisa) u kojem je izvršen upis izabranog liječnika na dan 8. siječnja 1992. u kojem se navodi da je tužiteljicu udario geler u lijevu natkoljenicu 31. prosinca 1991., da je rana upaljena, inflamirana, te da je ambulantno liječenje provedeno od 8. do 24. siječnja 1992..

12. Odredbom čl. 8. st. 1. t. 2. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata propisano je da je civilni invalid rata osoba kojoj je organizam oštećen za najmanje 20% zbog rane, povrede ili ozljede koju je dobila u svezi s ratnim događajima (bombardiranje, eksplozija ratnog materijala, zalutali metak i sl.). Stavkom 2. istoga članka propisano da je civilni invalid i osoba kojoj je organizam oštećen za najmanje 60% zbog bolesti, a bolest je pogoršanje bolesti odnosno pojava bolesti, neposredna posljedica zlostavljanja odnosno lišenja slobode od strane terorista ili pripadnika Jugoslavenske narodne armije od 17. kolovoza 1990. .

13. Odredbom čl. 72. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata propisano je da se činjenica da je rana ili ozljeda dobivena pod okolnostima iz čl. 8. st. 1. toga Zakona utvrđuje samo pisanim dokaznim sredstvima (stavak 1.). Pisanim dokaznim sredstvom u smislu stavka 1. istoga članka smatra se potvrda o uzroku i okolnostima pod kojima se slučaj dogodio izdana od nadležne vojne jedinice ili ustanove, odnosno od nadležnog tijela državne uprave (stavak 2.). Pisanim dokaznim sredstvom u smislu stavka 1. istoga članka za utvrđivanje činjenice da se rana ili ozljeda dobivena pod okolnostima iz čl. 8. st. 1. toga Zakona smatra se i medicinska dokumentacija o liječenju u vremenu od 30. svibnja 1990. do dana prestanka neprijateljstva, medicinska dokumentacija o liječenju neposredno nakon ranjavanja ili ozljeđivanja, a najkasnije tri mjeseca od dana prestanka neprijateljstava.

14. Navod tuženika da u spisu predmeta ne postoje pisani dokazi iz čl. 72. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata te da nije moguće utvrditi da je tužiteljica zadobila oštećenje organizma pod okolnostima iz čl. 8. istoga Zakona pa da stoga nije moglo uvažiti njene žalbene navode, sud ne nalazi osnovanim ni zakonitim. Naime, nije sporno da tužiteljica ne raspolaže pisanim dokazom iz čl. 72. st. 2. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, no suprotno mišljenju tuženika, medicinska dokumentacija (osobni karton) o liječenju tužiteljice neposredno nakon ranjavanja upravo predstavlja valjan pisani dokaz u smislu odredbe čl. 72. st. 3. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. Iz istoga je vidljivo, kako je ranije navedeno, da je tužiteljica 8. siječnja 1992. pristupila u liječničku ordinaciju radi liječenja od ranjavanja gelerima. Da je ista zadobila rane od gelera u postupku tuženik nije ni osporavao, već je navodio kako iz Osobnog zdravstvenog kartona u kojem se spominje da ju je udario geler u lijevu natkoljenicu 31. prosinca 1991., nije moguće na nedvojben način utvrditi okolnosti pod kojima se to ranjavanje dogodilo na dan kada tužiteljica (i svjedoci) tvrde da se isto dogodilo (8. siječnja 1992.). U tom smislu, sud prihvaća kao životno možebitnu činjenicu da je u liječničkom kartonu pogrešno upisan datum ranjavanja kao „31.12.1991.“ umjesto „8.1.1992.“, a što je ujedno i dan kad je tužiteljica pristupila u liječničku ordinaciju radi liječenja. U prilog možebitno pogrešno upisanom datumu, idu i navodi iz Povijesti bolesti od 13. kolovoza 1997. (stranica 21 spisa), kojeg sud ne uzima kao pisani dokaz iz čl. 72. st. 3. relevantnog Zakona, već samo kao pojašnjenje prvotnog upisa u osobni karton od 8. siječnja 1992., u kojem je navedeno da se tužiteljica javlja u ordinaciju 8. siječnja 1992. zbog rane lijeve natkoljenice koju je zadobila gelerom. No i unatoč toj možebitnoj činjenici, svakako je utvrđeno da je tužiteljica zadobila ranjavanje gelerima, odnosno da je zadobila ozljedu kao izravnu posljedicu ratnog događaja (čl. 8. t. 1. t. 2. Zakona), te da posjeduje pisani dokaz (osobni karton od 8. siječnja 1992.) iz vremena propisanog citiranom odredbom čl. 72. st. 3. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata.

15. U odnosu na oštećenje organizma s osnove bolesti PTSP, u pravu je tuženik kada tvrdi da u spisu ne postoji pisani dokaz iz čl. 73. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. Naime, predmetnim odredbama propisano je da činjenica da je bolest nastala, pogoršala se, odnosno pojavila pod okolnostima iz čl. 8. st. 2. toga Zakona utvrđuje se samo na osnovi medicinske dokumentacije koja potječe iz vremena zlostavljanja odnosno otpusta iz zatočeništva ili iz vremena od trideset dana nakon zlostavljanja, odnosno otpusta iz zatočeništva, a da se iznimno činjenica da je bolest PTSP nastala, pogoršala se odnosno pojavila pod okolnostima iz čl. 8. st. 2. toga Zakona može se utvrditi na osnovi medicinske dokumentacije koja nije starija od dvije godine nakon zlostavljanja, odnosno otpusta iz zatočeništva. Medicinska dokumentacija koju tužiteljica prilaže u svrhu osnovanosti svog zahtjeva s osnove bolesti se odnosi na psihijatrijsko liječenje od 2007. godine, dakle nakon propisanog razdoblja. Slijedom čega tužiteljica s osnove bolesti ne ispunjava uvjete za utvrđivanje prava koja pripadaju civilnom invalidu rata na temelju mjerodavnih propisa.

16. Nadalje je sporno da li oštećenje organizma kod tužiteljice zbog rane, odnosno ozljede koju je zadobila u svezi s ratnim događajem iznosi najmanje 20% kako to određuje čl. 8. st. 1. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata.

17. Iz Nalaza i mišljenja Prvostupanjskog liječničkog vijeća o postojanju rane, ozljede, bolesti, postotka oštećenja, potrebe njege i pomoći druge osobe, o razvrstavanju u stupanj oštećenja i stupanj ortopedskog dodatka civilnih invalida iz Domovinskog rata KLASA: 562-05/23-03/30, URBROJ: 522-4/5-ZG-23-4 od 2. ožujka 2023. proizlazi da temeljem ranjavanja kod tužiteljice nije došlo do oštećenja organizma.

18. Kako tuženik, polazeći od pogrešno utvrđene činjenice da tužiteljica nije dokazala pisanim dokazima da je zadobila ranjavanje kao posljedicu ratnog stradavanja, nije zatražio ocjenu postotka oštećenja organizma tužiteljice, u ponovnom će postupku, po obavljenom uvidom u raspoloživu medicinsku dokumentaciju i po neposrednom pregledu tužiteljice, drugostupanjsko (žalbeno) liječničko povjerenstvo dati novi nalaz i mišljenje u skladu s odredbama Pravilnika o načinu imenovanja i metodologiji rada liječničkih vijeća u postupku ostvarivanja prava civilnih stradalnika iz Domovinskog rata (Narodne novine br. 118/21.).

19. Slijedom navedenog, budući je prilikom rješavanja ove upravne stvari tuženik imao pogrešan pravni pristup, na temelju čl. 117. st. 1. ZUS-a tužbeni zahtjev je valjalo usvojiti i predmet vratiti tuženiku na ponovno odlučivanje. U ponovnom je postupku tuženik obvezan donijeti odluku u roku u od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude (čl. 151. st. 2. ZUS-a) pri čemu je obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda (čl. 119. st. 4. ZUS-a). Slijedom, sud je pozivom na citirane odredbe odlučio kao u izreci presude.

20. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbama članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18. i 51/23.).

U Rijeci 4. veljače 2025.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude žalba nije dopuštena (čl. 127. st. 1. ZUS-a).