Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split,Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-318/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Bruna Kleina, kao predsjednika vijeća, Marie Majić i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog SA, zbog kaznenih djela iz članka 139. stavka 3. u svezi sa stavkom 2. i 1. Kaznenog zakona i dr. ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovnog broja K-126/2024-117 od 21. kolovoza 2024., u sjednici održanoj 4. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog SA kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Čakovcu optuženog SA proglasio je krivim zbog počinjenja dva kaznena djela prijetnje i to jedno iz članka 139. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/11 te drugo iz članka 139. stavka 3. u stavkom 2. i 1. KZ/11. Za svako pojedino kazneno djelo prvostupanjski sud optuženom SA utvrdio je kazne zatvora i to kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. u svezi sa stavkom 1., a na temelju članka 139. stavka 2. KZ/11, kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci i za kazneno djelo iz članka 139. stavka 3. u stavkom 2. i 1. KZ/11, na temelju članka 139. stavka 3. KZ/11, kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci. Potom je optuženi SA osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.

1.2. Na temelju članka 54. KZ/11 optuženiku je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme od trenutka lišenja slobode provedeno u istražnom zatvoru od 11. kolovoza 2019. do 11. ožujka 2020.

1.3. Na temelju 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 , 126/19 , 80/22 i 36/24 – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženi SA obvezan je platiti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08 u visini od 150,00 eura u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, dok je na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08 oslobođen plaćanja troškova nagrade i nužnih izdataka branitelja postavljenog po službenoj dužnosti iz članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP/08, a koji troškovi padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženi SA, po branitelju Saši Kačeru, odvjetniku u Čakovcu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe, odnosno da mu se „izrekne blaža kazna“.

3. Na žalbu optuženog SA Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu podnijelo je odgovor, u kojem se podupiru zaključci u prvostupanjskoj presudi i predlaže se žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu.

4. Prije održavanja sjednice vijeća, u suglasju sa člankom 474. stavkom 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je po obavljenom uvidu vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

5. Žalba optuženog SA nije osnovana.

6. Optuženik pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 jer da „izreka presude nema razloge o krivnji i jer su razlozi o odlučnim činjenicama u znatnoj mjeri proturječni“. Nadalje istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženik nalazi u tome što u izreci presude „nije vidljivo niti je sud utvrdio s kojim je to oblikom krivnje navodno postupao“ odnosno da nije vidljiv subjektivan stav optuženika prema djelu je li postupao s namjerom, a ako jest je li ona bila izravna ili neizravna ili je postupao s nehajem te o kakvom nehaju se radilo, svjesnom ili nesvjesnom.

6.1. Ispitujući prvostupanjsku presudu u povodu istaknutih žalbenih navoda ovaj drugostupanjski sud je utvrdio kako prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, na koju optuženik u žalbi neutemeljeno ukazuje jer je izreka presude jasna, u suglasju je sa svojim razlozima, prvostupanjski sud dao je razloge o svim odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji znatno proturječje između onoga što se navodi u sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih isprava i iskaza. Naime, iako u činjeničnom opisu kaznenog djela u izreci presude, kao i u optužnici, nije izričito naveden oblik krivnje s kojim bi optuženik inkriminirane prigode postupio, sagledavajući činjenični opis u cjelini, razabire se kako je optuženik inkriminirane prigode postupao s izravnom namjerom, odnosno da je postupao u nakani da ustraši žrtve ŠA i PA.

7. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi navodi kako s obzirom na izgovorene riječi inkriminirane prigode ne može se zaključiti da se one odnose upravo na žrtve ŠA i na PA, a niti se može zaključiti da izgovorene riječi predstavljaju ozbiljnu prijetnju kako će usmrtiti navedene žrtve. Izgovorene riječi od strane optuženika ne predstavljaju ozbiljnu prijetnju koja bi objektivno bila podobna da kod drugog izazove osjećaj straha i uznemirenosti, a što se tiče riječi koje bi navodno optuženik izjavio ispred zgrade tadašnjeg Centra za socijalnu skrb kako „sve treba postrijeljati s kalašnjikovom", ne može se zaključiti na koga se te riječi odnose, a pogotovo se ne može zaključiti da se izrečene riječi odnose na žrtve ŠA i PA. Osim toga da navode optužnice ne potkrepljuje svjedokinja LA, izvanbračna supruga optuženika, koja je tijekom inkriminiranog događaja bila prisutna, kao i svjedokinja TA, inače optuženikova sestrična, a iz čijih iskaza proizlazi da optuženik nikome nije prijetio.

8. Međutim, prvostupanjski sud pravilno je ocijenio sve izvedene dokaze, kao i obranu optuženika, nakon čega je sasvim utemeljeno utvrdio da je optuženik postupio na načine pobliže opisane u izreci prvostupanjske presude, čime je ostvario zakonsko obilježje kaznenih djela iz članka 139. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/11 i iz članka 139. stavka 3. u svezi sa stavkom 2. i 1. KZ/11. Naime, žrtve ŠA i PA, u bitnim, odlučnim okolnostima istovjetno opisuju inkriminirani događaj, a osim toga žrtve su u opisivanju inkriminiranog događaja bile dosljedne u iskazivanju, kako onom u fazi istraživanja, tako i na raspravi. Osim toga navedene žrtve nisu imale razloga lažno teretiti optuženika, dok nasuprot tome zbog obiteljske povezanosti sa svjedokinjama LA i TA, navedene su i te kako imale razloga svojim iskazima, da inkriminirane prigode optuženik nikome nije prijetio, pogodovati optuženiku u cilju izbjegavanja krivnje. I konačno, da je optuženik počinio inkriminirano djelo proizlazi i iz iskaza svjedoka CA, koji je detaljno i uvjerljivo opisao optuženikovo ponašanja nakon izlaska iz zgrade tadašnjeg Centra za socijalnu skrb. .

8.1. Tako je žrtva ŠA opisala da je inkriminirane prigode bila u Centru za socijalnu skrb u Čakovcu, kako bi se proveo susret optuženika, njegove izvanbračne supruge LA s njihovom zajedničkom malodobnom djecom. Pri tome je decidirana kako TA tada nije bila prisutna, ali da je te prigode bila prisutna voditeljica mjere PA. Optuženik da je počeo negodovati, između ostalog da je i kazao kako on neće nikome prijetiti, već će samo nešto učiniti i da on kod kuće ima pištolj, a u ruksak svoje izvanbračne supruge da ima džepni nožić. Inače da je optuženik i ranijih prigoda prilikom susreta i druženja s djecom na žrtvu ŠA znao povisivati ton te da je u više navrata kazao da ako mu se djeca ne vrate nakon isteka mjere, da će to sam riješiti.

8.2. Žrtva PA iskazala je kako je voditeljica mjere nad oduzetim pravom na stanovanje maloljetne djece s optuženikom i da je bila nazočna susretu malodobne djece optuženika i njegove izvanbračne supruge LA i da je kratko došla u prostoriju u kojoj se održavao taj kontakt. U jednom trenutku da je optuženik bio uzrujan i negodovao zbog brige i skrbi udomitelja o njegovoj djeci, nakon čega da je kazao kako nikome neće prijetiti nego da će nešto samo učiniti, ako mu se djeca ne vrate, nakon čega je napustila prostoriju za susrete i druženje, dok je u prostoriji i dalje ostala žrtva ŠA. Nakon završetka druženja da je do nje došla vidno uznemirena žrtva ŠA i kazala joj kako je optuženik rekao da u torbi ima nožić, a kod kuće da ima pištolj, što da ih je obje uzrujalo. Iz iskaza svjedoka CA, koji je inkriminirane prigode radio kao zaštitar u zgradi Centra za socijalnu skrb u Čakovcu proizlazi kako je optuženik došao u Centar zajedno sa svojom suprugom radi druženja i susreta s njihovom malodobnom djecom, a TA te prigode nije bila s njima, već je tog dana došla kasnije radi dobivanja novčane pomoći. Po izlasku iz prostorija Centra optuženik je odmah kod ulaznih vrata vikao kako sve treba postrijeljati s kalašnjikovom, nakon čega je do njega došla uzrujana žrtva ŠA i rekla mu da optuženika ne smije puštati više u Centar i djelomično mu ispričala kako joj je optuženik spominjao da ima pištolj i nožić, a na što je on njoj prepričao kako je optuženik vikao pri izlasku iz zgrade Centra za socijalnu skrb u Čakovcu.

8.3. Nema nikakve dvojbe da su se u postupanju optuženika ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11 na štetu ŠA i iz članka 139. stavka 3. u svezi sa stavkom 2. na štetu PA, naime žrtva PA djelatnica je tadašnjeg Centra za socijalnu skrb u Čakovcu i voditeljica mjere obiteljsko pravne zaštite prema obitelji optuženika pa nema nikakve dvojbe kako se radi o službenoj osobi i da je prijetnja izrečena upravo vezano uz njezin rad. Naime, ako se uzme u obzir i ranije neprikladno ponašanje optuženika u prostorijama Centra za socijalnu skrb onda riječi koje su upućene žrtvi PA i ŠA kako ima nožić u torbi i pištolj kući, a potom i izrečene prijetnje prilikom izlaska iz prostorija Centra za socijalnu skrb, kako sve treba postrijeljati, nema nikakve dvojbe da su se te prijetnje doista ozbiljne prijetnje, pogodne da kod druge osobe izazovu strah, što se vidi i po reakciji žrtve PA, potom i žrtve ŠA, kao i svjedoka CA, koji je odmah obavijestio nadležne o prijetnjama koje je izrekao SA.

9. Stoga je na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud valjano primijenio kazneni zakon kada je optuženika proglasio krivim zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11 počinjeno na štetu ŠA i kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3. u svezi sa stavkom 2. KZ/11 na štetu PA, slijedom čega ne stoji ni žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona.

10. Optuženik pobija presudu i zbog odluke o kazni, smatrajući kako je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci na koju je osuđen „prestroga i da se svrha kažnjavanja može ostvariti i blažom mjerom". Nadalje u žalbi optuženika se navodi kako je prvostupanjski sud propustio kao olakotnu okolnost cijeniti što je optuženik otac petero malodobne djece, kao i protek vremena od „navodnog počinjenja kaznenih djela“ te da mu je u konkretnom slučaju trebalo kaznu zatvora zamijeniti radom za opće dobro ili ga osuditi na kaznu zatvora u kraćem trajanju.

10.1. Međutim prvostupanjski sud pravilno je odlučujući o pojedinačnim i jedinstvenoj kazni zatvora cijenio stupanj krivnje s kojim je optuženik kaznena djela počinio, kao i stupanj ugroze i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, kao i pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno. Potom sasvim ispravno optuženiku kao olakotnu okolnost nije cijenio što je otac petero malodobne djece jer je između ostalog navedeni osuđen zbog kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom i rodoskrvnuća, a pri tome djeca optuženika smještena su u udomiteljsku obitelj. Nije u pravu optuženik kada navodi kako bi olakotna okolnost bila protek vremena od počinjenja kaznenog djela. Naime, ta okolnost ni u kom slučaju ne može predstavljati onu okolnost koja bi bila takvog značaja da bi opravdavala blaže kažnjavanje. Osim toga prvostupanjski sud je pravilno i na odgovarajući način cijenio otegotne okolnosti da se radi o povratniku koji je osuđivan višekratno na kazne zatvora, a te sankcije nisu na njega utjecale da svoje ponašanje uskladi sa zakonom i društveno prihvatljivim pravilima ponašanja pa se zaključuje kako je optuženik sklon činjenju kaznenih djela, nekritičan prema vlastitom postupanju, a što je pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Stoga je i po stavu ovog drugostupanjskog suda svrhu kažnjavanja propisanu u članku 41. KZ/11 moguće ostvariti jedino jedinstvenom kaznom zatvora i to upravo u trajanju od 10 (deset) mjeseci. Ne može se prihvatiti ni prijedlog iz žalbe optuženika da mu se kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro jer rad za opće dobro prema članku 55. stavku 2. KZ/11 ne može se izreći već osuđenim osobama na kaznu zatvora u trajanju duljem od šest mjeseci. Kako je optuženik osuđivan na kazne zatvora dulje od šest mjeseci, tako je njegov prijedlog za zamjenom kazne zatvora radom za opće dobro, neutemeljen.

12. Drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu i po službenoj dužnosti prema članku 476. stavku 1. ZKP/08 te nije utvrdio postojanje ijedne povrede koja je propisana tom odredbom, a kako je žalba optuženika neosnovana, tako je odlučeno kao u izreci na temelju članka 482. ZKP/08.

Split, 4. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Bruno Klein