Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-939/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupanja, po sutkinji Dragici Sirovica Hranilović, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Zaboku poslovni broj P-660/2023-10 od 13. rujna 2024., 4. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Zaboku poslovni broj P- 660/2023-10 od 13. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem je odlučeno:

"Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda."

2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je prvostupanjski sud trebao obavijestiti stranke o postojanju namjere za odlučivanjem o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti i provesti kontradiktorni postupak te utvrditi je li predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Smatra da su počinjene bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. Zakona o parničnom postupku. Udaljenost tužiteljičinog prebivališta od nadležnog suda u [adresa] ne može se cijeniti kao značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama jer tužiteljicu zastupa odvjetnik, a i tužiteljica u slučaju potrebe može biti saslušana zamolbenim putem pred sudom svoga prebivališta. I da nije bila ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci, opet bi za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan sud u Rijeci, sukladno odredbama čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Naslovni sud svoju mjesnu nadležnost temelji i na odredbi čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju koji se ne može primijeniti na ovaj ugovorni odnos jer je ta odredba stupila na snagu 30. rujna 2015., a predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen 12. srpnja 2004. te se ta odredba odnosi samo na pitanje međunarodne nadležnosti. Predlaže da se pobijano rješenje preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Žalba je neosnovana.

4. Prvostupanjski sud je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, zasnovan na odredbi čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5101978380 od 12. srpnja 2004. kojom su stranke u slučaju spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta banke (Rijeci). Taj prigovor tuženika prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim, jer tužiteljica nije mogla utjecati na odredbu kojom je ugovorena nadležnost suda u slučaju spora, koja odredba očigledno uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to procesnopravnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača s obzirom na prostornu udaljenost između mjesta njezinog prebivališta koje se nalazi u [adresa] i sjedišta ugovorom određenog suda u Rijeci, jer je time vođenje postupka za tužiteljicu otegotnije i iziskuje veće troškove za tužiteljicu.

5. Neosnovana je žalbena tvrdnja o počinjenju bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), time da se nepoštenost odredbe ugovora o kreditu, a time i njezina ništetnost može ispitivati samo u kontradiktornom postupku. Naime, tužiteljica je podnošenjem tužbe izabrala sud u kojem želi ostvariti zaštitu, a tuženik je imao mogućnost da se o tome izjasni, i tu mogućnost je iskoristio isticanjem prigovora mjesne nenadležnosti. Sud je omogućio i tužiteljici izjašnjavanje o prigovoru mjesne nenadležnosti tuženika, dostavljajući joj odgovor na tužbu, pa je strankama omogućeno raspravljanje o prigovoru, tako da je prvostupanjski sud pri preliminarnoj ocjeni nepoštenosti odredbe o mjesnoj nadležnosti u dovoljnoj mjeri utvrdio može li se dopustiti daljnje postupanje pred tim sudom.

6. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje kojima tuženik upire na počinjenje bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer obrazloženje pobijanog rješenja sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, pa i o kriterijima kojima se prvostupanjski sud rukovodio pri izvođenju zaključka da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, a pobijano rješenje nema ni nekih drugih nedostataka zbog kojih ga ne bi bilo moguće ispitati.

7. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. u vezi čl. 381. ZPP, na koje ovaj sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti.

8. Nadalje, neosnovane su žalbene tvrdnje da u konkretnom slučaju, prije provedene kontradiktorne rasprave, nije bilo osnove za ocjenu i zaključak prvostupanjskog suda o nepoštenosti sporne prorogacijske ugovorne odredbe. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica podnijela tužbu u kojoj je postavila zahtjev za isplatu, odnosno za povrat preplaćenog u otplati kredita. Isto tako, iz stanja spisa proizlazi da su stranke navedeni ugovor o kreditu zaključile u Zagrebu gdje je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora imala prebivalište, a nije sporno da se tuženikovo sjedište nalazi u Rijeci.

9. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

10. Prema odredbi čl. 83. ZZP, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Identične odredbe sadrži i čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19), te čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 19/22) koji je na snazi u ovom trenutku, a navedeni Zakoni usklađeni su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva).

11. Odredbom čl. 1. st. 3. Direktive propisano je da će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Na zajedničkom sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenoga 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnosti dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

13. Odredba predmetnog Ugovora o prorogaciji, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana, slijedom čega tužiteljica nije mogla utjecati na njeno postojanje u ugovoru i na njezin sadržaj, a ona u konkretnom slučaju zasigurno uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. To stoga jer bi ona, koja je izabrala mjesnu nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu, radi sudske zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci, gdje je sjedište tuženika, zbog cestovne udaljenosti navedenih mjesta (cca 170 km) bila izvrgnuta dodatnim troškovima (trošak putovanja), ali i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se to ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi u Rijeci.

14. Neosnovane su i žalbene tvrdnje da bi sud u Rijeci bio mjesno nadležan i u slučaju ništetnosti prorogacijske ugovorne odredbe, jer da je taj sud mjesno nadležan i prema odredbama ZPP o općemjesnoj nadležnosti, u skladu s odredbama čl. 46. i čl. 48. ZPP. Navedene tvrdnje ne mogu se prihvatiti stoga što u predmetnom slučaju kada je prorogacijska ugovorna odredba nepoštena i ništetna, mjesna nadležnost prvostupanjskog suda proizlazi iz odredbe čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 – dalje: ZPK), kojom je propisana izberiva nadležnost i na temelju koje potrošač u sporu protiv druge ugovorne strane može kao mjesno nadležan izabrati sud svoga prebivališta, što je u predmetnom slučaju tužiteljica i učinila podnošenjem tužbe Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

15. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u predmetu Gr 1-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s Ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a koja odredba se primjenjuje neovisno o tome kad je nastao Ugovor o kreditu, već ovisno o tome kad je postupak pokrenut pred sudom.

16. Polazeći od svega navedenog tužiteljica se legitimno opredijelila za nadležnost prvostupanjskog suda i to Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Pri tome nije od utjecaja što je temeljem rješenja Predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023. ovaj spis, kao i još 999 drugih spisa ustupljen Općinskom sudu u Zlataru jer je to učinjeno temeljem odredbi Zakona o sudovima, radi osiguranja da se ti predmeti rasprave u razumnom roku i donese odluka – što pred sudom pred kojim je pokrenut postupak zbog velikog broja predmeta ne bi bilo moguće.

17. Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje.

U Velikoj Gorici 4. veljače 2025.

Sutkinja

Dragica Sirovica Hranilović