Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-581/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, sutkinje izvjestiteljice Ane Jeleč-Pecirep i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg po punomoći zastupa Leana Modrušan odvjetnica u Puli, Ciscuttijeva 8, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d. d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupa po punomoći Saša Poldan odvjetnik u Odvjetničkom uredu Poldan, Č, C, H, Ć, CJ u [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tuženice i tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1377/19- 43 od 25. kolovoza 2023., u sjednici održanoj dana 4. veljače 2025.,

p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e

I. Odbijaju se žalbe tuženice i tužitelja kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1377/19-43 od 25. kolovoza 2023. i rješenje u pobijanom dijelu pod točkom III. i IV. izreke.

II. Odbijaju se zahtjevi tuženice i tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnosti sadržana u čl. 12. Ugovora o kreditu broj 112-50-4203631 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 21. lipnja 2007. a koja glasi: "U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora" (točka I. izreke), odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u navedenom ugovoru o kreditu u čl.

2. koja glasi „U skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora", pa stoga navedena odredba i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka II. izreke), odredba o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF sadržane u ugovoru o kreditu kojim se glavnica i anuitet vežu za CHF u odredbi čl. 1. koja glasi: "Na dan korištenja kredita" čl. 7. koja glasi "Po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa banke", pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka III. izreke), te je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.893,77 eura po osnovi preplaćenog tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta pobliže označenih u izreci (točka IV. izreke), kao i iznos od 474,13 eura s osnova preplaćene kamate sa zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta pobliže označenih u izreci (točka V. izreke ). Ujedno, rješenjem je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda (točka I. izreke), utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 587,27 eura sa zateznom kamatom (točka II. izreke), te je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak od 2.204,22 eura sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen (točka III. izreke), te je odbijena tuženica sa zahtjevom za naknadu parničnog trošak (točka IV. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženica u cijelosti, kao i rješenje pod točkom III. i IV. izreke, zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu odbijanjem zahtjeva uz obvezu naknade parničnog troška, podredno, predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva troškove sastava žalbe od 311,07 eura i sudske pristojbe od 75,95 eura.

3. Prvostupanjsku presudu, u dijelu pod točkom III. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu, žalbom pobija tužitelj sadržajno zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti predmetni dio presude i priznati daljnji parnični trošak od 328,99 eura podredno od 246,74 eura. Zahtijeva troškove sastava žalbe od 93,32 eura.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe su neosnovane.

6. Neutemeljeno tuženica prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parnično postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoji ni proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

7. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), time je žalba tuženice podnesena zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.

8. Pored toga, suprotno navodima žalbe tuženice, prvostupanjski sud ispitao je sve činjenice od kojih ovisi odluka o zahtjevu koji se ostvaruje u ovom postupku, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor 21. lipnja 2007. zaključili potrošački Ugovor o kreditu (za kupnju vozila) kojim je tužitelju odobren i 27. lipnja 2007. isplaćen kredit od 9.988,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećim na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s odlukom banke, s ugovorenim rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke kreditora za CHF važećem na dan dospijeća,

- da se o odredbama ugovora kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora (čl.12.), promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 2.) i valutnoj klauzuli (čl. 7.) nije pojedinačno pregovaralo, da su predmetne odredbe unesene u ugovor kao unaprijed formulirani standardni ugovor tuženice bez ikakvog utjecaja tužitelja na sadržaj tih odredbi, te da tužitelju kao potrošaču nisu pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule u

CHF i kriteriji promjene kamatne stope,

- da je na taj način unesena odredba o mjesnoj nadležnosti uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer bi tužitelj kao potrošač, radi zaštite svojih prava i interesa u sudskom postupku iz mjesta svoj prebivališta u [adresa] morao putovati u sud sjedišta kreditora u Zagrebu, što bi s obzirom na udaljenost od 270 km u jednom pravcu uzrokovalo znatne financijske izdatke te bi otežalo pravo na ostvarivanje prava tužitelja iz ugovora koji je sklopljen u poslovnici tuženice u Puli, pa je spor nastao u vezi djelatnosti te poslovne jedinice,

- da je kredit u cijelosti otplaćen,

- da su stranke 20. travnja 2011. zaključile Dodatak br. 1. Ugovoru o kreditu,

- da je tijekom razdoblja otplate kredita mijenjana kamatna stopa u odnosu na početnu jednostranom odlukom tuženice i tečaj CHF u odnosu na početno važeći, slijedom čega je istovremeno mijenjan (povećan) iznos anuiteta,

- da prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke preplaćeni iznos mjesečnih anuiteta po osnovi tečaja u CHF u odnosu na početno ugovoreni iznosi 1.893,77 eura/14.268,50 kn, po osnovi preplaćene kamate u odnosu na početnu ugovorenu 474,13 eura /3.572,34 kn, a negativne tečajne razlike od 15,36 kn odnose se na razdoblje kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni,

- da su vođeni postupci za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravomoćno okončani presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. i navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 13. lipnja 2014. u kojem je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi odgovaraju sadržaju odredbi koje su analizirane i utvrđene ništetnima u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, pa je riječ o nepoš tenim a time i ništetnim odredbama koje su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, slijedom čega ocjenjuje da je u ovom postupku vezan utvrđenjima suda iz naprijed navedenih pravomoćnih presuda temeljem čl. 502. c ZPP.

9. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača imajući u vidu naprijed istaknute okolnosti, te promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) a od kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje; ZOO).

10. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta primjenom početnog tečaja CHF prihvativši zahtjev za isplatu iznosa od 1.893,77 eura/14.268,50 kn iz osnove povrata preplaćenog temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, kao i zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa od 474,13 eura /3.572,34 kn po osnovi povećanja kamatne stope jednostranom odlukom tuženice u odnosu na početno ugovorenu, prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO), sve sa zateznim kamatama od dana kada su izvršene uplate (čl. 1115. ZOO) po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

11. Neosnovano tuženica u žalbi ističe prigovore - da se utvrđenja iz kolektivnog postupaka za zaštitu prava i interesa potrošača ne mogu primjenjivati u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu, jer u kolektivnom postupku nisu utvrđivane odlučne činjenice u odnosu na pojedinačne, već apstraktne ugovore o kreditu, pa je na tužitelju bio teret dokazivanja da su sporne odredbe ništetne, da u odnosu na sporni dio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne postoje razlozi ništetnosti jer je razumljiva jasna i lako uočljiva, i ne uzrokuje znatnu neravnotežu, da sud nije utvrdio činjenicu da visina kamatne stope niti u jednom razdoblju nije prekoračila visinu dopuštene kamatne stope prema važećim zakonskim propisima, da je navedena odredba u odnosu na ugovor o cjelini manjeg značaja pa u situaciji kada je ugovor o kreditu u trenutku podnošenja tužbe u cijelosti bio ispunjen, ništetnost nije mogla biti isticana u ovom postupku kako u odnosu na kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu. Ističe i da se prvostupanjski sud nije mogao pozvati samo na utvrđenja iz navedenog kolektivnog postupka već je bilo nužno na temelju konkretnih činjenica u ovom postupku ocjenjivati jesu li ispunjeni uvjeti ništetnosti, da prihvaćena visina zahtjeva neosnovano implicira fiksnu kamatnu stopu zbog čega je tužitelj trebao dokazati i dopuniti ugovornu odredbu o kamatnim stopama preciznim parametrima a što nije učinio, da je pravilno, a što nije, u odnosu na preplaćeno po osnovi valutne klauzule zahtjev trebalo umanjiti za iznos negativne razlike u razdoblju kada je tečaj bio manji od početnog, jer i tuženica ima pravo na povrat manje plaćenog po osnovi predmetne ništetne odredbe bez isticanja prigovora radi prijeboja ili protutužbe. Navodi i da sve i da su predmetne odredbe ništetne time tuženica nije bila nepošteni stjecatelj, zbog čega su neosnovane dosuđene zatezne kamate od trenutka primitka predmetnih iznosa, kao i da je pogrešno odlučeno o prigovoru zastare.

12. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno primijenio utvrđenja suda i pravne učinke iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, koji su obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno čl. 502.c ZPP. Tome treba dodati, glede vezanosti suda učincima naprijed navedenih pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora, da je i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku kojeg potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, odnosno i u postupcima isplate (čl. 502.c ZPP). Pored toga, prvostupanjski sud je, na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, prije svega pravilne ocjene sadržaja ugovora o kreditu, utvrdio da je riječ o standardnim, tipskim odredbama koje je tuženica unaprijed sastavila i unijela u sadržaj ugovora, zbog čega se po prirodi stvari o predmetnim odredbama nije niti moglo pregovarati, pa tužitelj nije imao bilo kakav utjecaj na njihov sadržaj jer se radi o unaprijed propisanim uvjetima kreditora, koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Pored toga, u odnosu na negativnu tečajnu razliku od 15,36 kn koja se odnosi na razdoblje kada je tečaj CHF bio manji od onog na dan isplate kredita, prvostupanjski sud pravilno taj iznos nije uzeo u obzir, budući da je izostao zahtjev tuženice u tom pravcu, ili u obliku protutužbenog zahtjeva ili procesno pravnog prigovora radi prebijanja koje je mogla istaknuti do zaključenja prethodnog postupka, ili materijalno pravnog prigovora radi prijeboja u smislu čl. 195. i čl. 196. ZOO do zaključenja glavne rasprave, a takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

14. Nije u pravu tuženica ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare na ime povrata preplaćenih anuiteta, ističući da je pogrešan zaključak da bi zastara bila prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača, pogrešno smatrajući da je protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO, računajući od dana uplate svakog pojedinog anuiteta, jer suprotno žalbenim navodima, ističe se da je u ovom postupku primjenjivo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. prema kojem "zastarni rok u slučaju restittucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

15. Budući da je ništetnost ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli utvrđena pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2018., a promjenjive kamatne stope pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 13. lipnja 2014., imajući u vrijeme podnošenja tužbe (12. lipnja 2019.), očito je kako nije protekao petogodišnji zastarni rok određen čl. 225. ZOO, nastavno čemu je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare tuženice, ocijenivši ga neosnovanim.

16. Nadalje, u odnosu na žalbu tužitelja kojom osporava prvostupanjsku odluku u dijelu u kojem je odbijen preostali zahtjev za naknadu parničnog troška ističući prigovor da je prvostupanjski sud propustio uspjeh tužitelja ocijeniti i kvalitativno u odnosu na osnovu zahtjeva, pa bi slijedom toga uspjeh bio veći od onog kojeg je utvrdio prvostupanjski sud.

17. Prvostupanjski sud je pravilno, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, utvrdio uspjeh tužitelja u postupku imajući u vidu samo kvantitativni dio u odnosu na dosuđeni i zahtijevani iznos, a ne i kvalitativni u odnosu na osnovu zahtjeva. Naime, tužba kojom je pokrenut ovaj postupak obuhvaćala je dva deklaratorna zahtjeva koji su istaknuti uz zahtjev za isplatu, s tim što su deklaratorni zahtjevi istaknuti radi ocjene osnovanosti tog dijela zahtjeva za činidbu pa se ne smatraju samostalnih zahtjevima, zbog čega se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za isplatu u smislu čl. 37. st. 1. ZPP. Pored toga, tužitelj je i sam označio kao vrijednost predmeta svih navedenih zahtjeva prema visini zahtjeva za isplatu od 22.227,05 kn, dok je podneskom od 19. travnja 2021. zahtijevao umjesto navedenog manji iznos od 17.841,84 kn. Predmetna parnična radnja ima učinak djelomičnog povlačenja tužbe za iznos od 4.387,11 kn kako je to, protivno i navodima žalbe tuženice, pravilno utvrđeno točkom II. izreke prvostupanjskog rješenja budući da je tuženica pristala na povlačenje (čl. 193. st. 2. ZPP) i zahtijevala trošak u tom dijelu.

18. Nadalje, do djelomičnog povlačenja nije došlo zbog toga što je tuženica udovoljila tom dijelu zahtjeva (čl. 158. st.1. ZPP), budući da to ne proizlazi iz podataka predmeta, zbog čega se povučeni dio ima smatrati neuspjehom tužitelja, a uspjehom tuženice, te je očito kako je prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka i za taj dio ostavio za konačnu odluku.

19. Osnovano tužitelj ističe u žalbi da je uspjeh tužitelja u postupku 80% u odnosu na dosuđeni i prvotno zahtijevani iznos iz tužbe, međutim, ispušta iz vida da je od toga uspjeha trebalo oduzeti uspjeh tuženika u preostalom dijelu od 20%, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio konačni uspjeh tužitelja s 60% do izjave o povlačenju tužbe (19. travnja 2021.), a nakon toga prema konačno postavljenom zahtjevu u kojem je tužitelj uspio u cijelosti, sukladno pravilima o naknadi troškova u slučaju djelomičnog uspjeha u postupku u smislu čl. 154. st. 2. ZPP, koji se primjenjuje u ovom postupku sukladno čl. 117. st. 3. ZID ZPP/19 jer je prvostupanjska presuda donesena nakon stupanja na snagu postupovnih izmjena 1. rujna 2019., jednako kao što je pravilno, protivno navodima žalbe tuženice, odbio zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška nakon konačno postavljenog zahtjeva, jer tuženica u odnosu na konačno postavljeni zahtjev nije uspjela u postupku (čl. 154. st. 1. ZPP), budući da je u tom dijelu tužitelj uspio u cijelosti.

20. Slijedom naprijed istaknutog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovane žalbu tuženice i tužitelja valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu i pobijani dio rješenja, te temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

21. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke II. izreke, temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP, a zahtjev tuženice i tužitelja za naknadu troškova žalbi trebalo je odbiti, jer nisu uspjeli sa podnesenim žalbama, imajući u vidu da se troškovi na teret protivne stranke naknađuju prema pravilima o uspjehu u postupku (čl. 154. st. 1. ZPP), koji u ovom žalbenom postupku nije ostvaren. Ujedno, žalbom nepobijani dio rješenja (u točki I. izreke kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda) ostaje neizmijenjen.

U Šibeniku 4. veljače 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić