REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
STALNA SLUŽBA U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: Gž-868/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Branimira Miljevića kao predsjednika vijeća, Branke Ribičić, kao suca izvjestitelja i Berislava Devčića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i dr., protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-81/2024-5 od 29. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika djelomično uvažava, te se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-81/2024-5 od 29. svibnja 2024. preinačava u odluci o troškovima postupka (točka III. izreke) tako da se nalaže tuženiku da tužitelju u umjesto iznosa od 2.693,62 Eura, naknadi parnični trošak u iznosu od 1.796,23 Eura sa zateznim kamatama u roku od 15 dana, dok se sa preostalim dijelom parničnog troška tužitelj odbija kao neosnovanim.
II. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, te se u preostalom pobijanom dijelu ( točka I., II., IV. izreke) potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-81/2024-5 od 29. svibnja 2024.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:
I Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio ugovorne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 218-50-4359202 od 05.09.2007. godine, zaključen između tužitelja ZĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, a koja ugovorna odredba glasi:
''Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća… '',
te je ništetna i odredba čl. 1. Ugovora o kreditu temeljem koje je glavnica vezana uz valutu CHF.
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju ZĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 35.058,36 kn (slovima: tridesetpetttisućapedesetosamkunaitridesetšestlipa) odnosno 4.653,02
EUR (slovima: četiritisućešeststotinapedesettrieuraidvacenta) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, pa do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, i to:
na iznos od 3,26 kn / 0,43 EUR sa kamatom od 01.03.2008 do naplate; na iznos od 42,81 kn / 5,68 EUR sa kamatom od 01.04.2008 do naplate; na iznos od 13,08 kn / 1,74 EUR sa kamatom od 01.05.2008 do naplate; na iznos od 1,29 kn / 0,17 EUR sa kamatom od 01.06.2008 do naplate; na iznos od 15,61 kn / 2,07 EUR sa kamatom od 01.07.2008 do naplate; na iznos od 101,03 kn / 13,41 EUR sa kamatom od 01.11.2008 do naplate; na iznos od 39,36 kn / 5,22 EUR sa kamatom od 01.12.2008 do naplate; na iznos od 120,02 kn / 15.93 EUR sa kamatom od 01.01.2009 do naplate; na iznos od 132,49 kn / 17,58 EUR sa kamatom od 01.02.2009 do naplate; na iznos od 138,17 kn/ 18,34 EUR sa kamatom od 01.03.2009 do naplate; na iznos od 121,18 kn / 16,08 EUR sa kamatom od 01.04.2009 do naplate; na iznos od 124,20 kn / 16,48 EUR sa kamatom od 01.05.2009 do naplate; na iznos od 100,94 kn / 13,40 EUR sa kamatom od 01.06.2009 do naplate; na iznos od 83,80 kn / 11,20 EUR sa kamatom od 01.07.2009 do naplate; na iznos od 88,46 kn / 11,74 EUR sa kamatom od 01.08.2009 do naplate; na iznos od 97,64 kn / 12,96 EUR sa kamatom od 01.09.2009 do naplate; na iznos od 96,94 kn / 12,87 EUR sa kamatom od 01.10.2009 do naplate; na iznos od 87,82 kn / 11,66 EUR sa kamatom od 01.11.2009 do naplate; na iznos od 105,21 kn / 13,96 EUR sa kamatom od 01.12.2009 do naplate; na iznos od 119,21 kn / 15,21 EUR sa kamatom od 01.01.2010 do naplate; na iznos od 139,10 kn / 18,46 EUR sa kamatom od 01.02.2010 do naplate; na iznos od 134,70 kn / 17,88 EUR sa kamatom od 01.03.2010 do naplate; na iznos od 161,72 kn / 21,46 EUR sa kamatom od 01.04.2010 do naplate; na iznos od 156,78 kn / 20,81 EUR sa kamatom od 01.05.2010 do naplate; na iznos od 166,91 kn / 22,15 EUR sa kamatom od 01.06.2010 do naplate; na iznos od 253,41 kn / 33,63 EUR sa kamatom od 01.07.2010 do naplate; na iznos od 235,89 kn / 31,31 EUR sa kamatom od 01.08.2010 do naplate; na iznos od 290,56 kn / 38,56 EUR sa kamatom od 01.09.2010 do naplate; na iznos od 272,04 kn / 36,11 EUR sa kamatom od 01.10.2010 do naplate; na iznos od 242,05 kn / 32,13 EUR sa kamatom od 01.11.2010 do naplate; na iznos od 306,31 kn / 40,65 EUR sa kamatom od 01.12.2010 do naplate; na iznos od 388,19 kn / 51,52 EUR sa kamatom od 01.01.2011 do naplate; na iznos od 330,82 kn / 43,91 EUR sa kamatom od 01.02.2011 do naplate; na iznos od 351,49 kn / 46,65 EUR sa kamatom od 01.03.2011 do naplate; na iznos od 326,05 kn / 43,27 EUR sa kamatom od 01.04.2011 do naplate; na iznos od 331,07 kn / 43,94 EUR sa kamatom od 01.05.2011 do naplate; na iznos od 441,36 kn / 58,58 EUR sa kamatom od 01.06.2011 do naplate; na iznos od 418,20 kn / 55,50 EUR sa kamatom od 01.07.2011 do naplate; na iznos od 34,40 kn / 4,57 EUR sa kamatom od 07.07.2011 do naplate; na iznos od 463,68 kn / 61,54 EUR sa kamatom od 01.08.2011 do naplate; na iznos od 83,21 kn / 11,04 EUR sa kamatom od 03.08.2011 do naplate; na iznos od 499,99 kn / 66,36 EUR sa kamatom od 01.09.2011 do naplate; na iznos od 426,81 kn / 56,55 EUR sa kamatom od 01.10.2011 do naplate; na iznos od 21,67 / 2,88 EUR sa kamatom od 04.10.2011 do naplate;
na iznos od 447,19 kn / 59,35 EUR sa kamatom od 01.11.2011 do naplate; na iznos od 443,43 kn / 58,85 EUR sa kamatom od 01.12.2011 do naplate; na iznos od 468,82 kn / 62,22 EUR sa kamatom od 01.01.2012 do naplate; na iznos od 491,04 kn / 65,17 EUR sa kamatom od 01.02.2012 do naplate; na iznos od 494,31 / 65,61 EUR sa kamatom od 01.03.2012 do naplate; na iznos od 479,48 kn / 63,64 EUR sa kamatom od 01.04.2012 do naplate; na iznos od 490,06 kn / 65,04 EUR sa kamatom od 01.05.2012 do naplate; na iznos od 497,42 kn / 66,02 EUR sa kamatom od 01.06.2012 do naplate; na iznos od 485,97 kn / 64,50 EUR sa kamatom od 01.07.2012 do naplate; na iznos od 489,41 kn / 64,96 EUR sa kamatom od 01.08.2012 do naplate; na iznos od 480,89 kn / 63,83 EUR sa kamatom od 01.09.2012 do naplate; na iznos od 462,08 kn / 61,33 EUR sa kamatom od 01.10.2012 do naplate; na iznos od 482,85 kn / 64,09 EUR sa kamatom od 01.11.2012 do naplate; na iznos od 493,06 kn / 65,44 EUR sa kamatom od 01.12.2012 do naplate; na iznos od 486,52 kn / 64,57 EUR sa kamatom od 01.01.2013 do naplate; na iznos od 448,21 kn / 59,49 EUR sa kamatom od 01.02.2013 do naplate; na iznos od 481,44 kn / 63,90 EUR sa kamatom od 01.03.2013 do naplate; na iznos od 484,69 kn / 64,33 EUR sa kamatom od 01.04.2013 do naplate; na iznos od 472,13 kn / 62,66 EUR sa kamatom od 01.05.2013 do naplate; na iznos od 432,35 kn / 57,38 EUR sa kamatom od 01.06.2013 do naplate; na iznos od 431,66 kn / 57,29 EUR sa kamatom od 01.07.2013 do naplate; na iznos od 441,89 kn / 58,65 EUR sa kamatom od 01.08.2013 do naplate; na iznos od 458,09 kn / 60,80 EUR sa kamatom od 01.09.2013 do naplate; na iznos od 480,46 kn / 63,77 EUR sa kamatom od 01.10.2013 do naplate; na iznos od 469,50 kn / 62,31 EUR sa kamatom od 01.11.2013 do naplate; na iznos od 477,92 kn / 63,43 EUR sa kamatom od 01.12.2013 do naplate; na iznos od 487,45 kn / 64,70 EUR sa kamatom od 01.01.2014 do naplate; na iznos od 493,53 kn / 65,50 EUR sa kamatom od 01.02.2014 do naplate; na iznos od 505,96 kn / 67,15 EUR sa kamatom od 01.03.2014 do naplate; na iznos od 502,44 kn / 66,69 EUR sa kamatom od 01.04.2014 do naplate; na iznos od 489,55 kn / 64,97 EUR sa kamatom od 01.05.2014 do naplate; na iznos od 485,70 kn / 64,46 EUR sa kamatom od 01.06.2014 do naplate; na iznos od 488,06 kn / 64,78 EUR sa kamatom od 01.07.2014 do naplate; na iznos od 503,64 kn / 66,84 EUR sa kamatom od 01.08.2014 do naplate; na iznos od 516,87 kn / 68,60 EUR sa kamatom od 01.09.2014 do naplate; na iznos od 10.205,36 kn / 1.354,48 EUR sa kamatom od 14.09.2014 do naplate; sve to u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju ZĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.693,62 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.
IV Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, kao neosnovan.
2. Pravodobno izjavljenom žalbom, prvostupanjsku presudu pobija tuženik zbog bitne povrede parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se pobijana presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu parničnih troškova tuženiku, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
2.1. U navodima žalbe tuženik ukazuje na bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi sa člankom 338. stavak 4. ZPP-a, smatra da obrazloženje presude nije sačinjeno u skladu sa zakonskim odredbama, jer da nije navedeno koje činjenice su stranke iznijele i koje dokaze su predložile, te koje činjenice je sud utvrdio i na temelju kojih dokaza. Nadalje ukazuje i na bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. i 11. ZPP-a, jer je sud pogrešno odlučio da je mjesno nadležan pogrešno smatrajući kako je odredba o prorogacijskoj klauzuli nepoštena odredba, da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama , da su dani razlozi međusobno proturječni i da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Osporava da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu ništetne, jer su tužitelju bile jasne i razumljive, te da se o istima sa tužiteljem pregovaralo. Osporava da bi odredba o valutnoj klauzuli uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tvrdi da se sud pozvao samo na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, da su pogrešno primijene odredbe Zakona o zaštiti potrošača, da nije proveden test transparentnosti i test poštenosti, da je pogrešno odbijen prigovor zastare, te da se tuženika ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Odluku o troškovima postupka osporava iz razloga što se ne može ispitati za koje radnje je tužitelju priznat trošak i primjenom kojeg Tbr. Odvjetničke tarife, osporava vrijednost boda od 2,00 Eura, zatim dosuđeni trošak za podnesak od 24.11. 2022. i trošak ostalih podnesaka, trošak ročišta za objavu presude, trošak prijevoza te izbivanja iz pisarnice i trošak sudske pristojbe na presudu.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Ovaj sud je pobijanu presudu ispitao u smislu istaknutih žalbenih razloga, te nije našao da bi bila počinjena neka od bitnih povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.
5.1. Suprotno navodima žalbe pobijana presuda, osim u dijelu odluke o troškovima postupka, sadrži dovoljno jasne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima, pa prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje tuženik. U razlozima presude sud je naveo što je predmet spora, naznačio pravnu i činjeničnu osnovu, sadržaj izvedenih dokaza, a ocjena provedenih dokaza nema za posljedicu niti nepravilnost, a niti nezakonitost pobijane presude, tako da ovaj sud ne nalazi osnovanim ni žalbeni razlog relativno bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi sa člankom 388. stavak 4. ZPP-a.
5.2. Suprotno žalbenim navodima tuženika, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka. 3. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud pravilno neosnovanim ocijenio tuženikov prigovor mjesne nadležnosti, te prihvatio da je mjesno nadležan za postupanje u ovom predmetu. Za svoj stav da je prorogacijska klauzula u Ugovoru o kreditu ništetna, prvostupanjski sud je dao jasne razloge koje prihvaća i ovaj sud. Naime, prema odredbi članka 1. stavak 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 5. travnja 1993. je propisano da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja Direktiva je implementirana i u nacionalno zakonodavstvo. Stav je i ovog suda da ugovorna odredba članka 12. koja glasi "U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora" već po svojoj stipulaciji i sadržaju upućuje na zaključak da se radi o unaprijed sastavljenoj odredbi od strane tuženika, za koju tuženik i ne tvrdi da se o istoj pregovaralo, a koja nedvojbeno predstavlja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, poglavito kada se ima u vidu da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen u [mjesto], gdje se nalazi prebivalište tužitelja, a prema toj odredbi bi tužitelj radi zaštite svojih prava iz istog ugovora trebao putovati u Zagreb gdje se nalazi sjedište tuženika, a što obzirom na potrebu putovanja i udaljenost je zasigurno za tužitelja tegobno. Isti stav je zauzet i na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 5. studenog 2020. da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti . Uz sve navedeno valja imati u vidu da je u predmetnom postupku predloženo i saslušanje tužitelja kao stranke, a i stav je sudske prakse da se provede dokaz saslušanjem potrošača u ovakvim vrstama sporova.
6. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojeg je tužitelj sklopio sa tuženikom broj partije 218-50-4359202 od 5.9.2007., kojim ugovorom je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 21.789,74 CHF., dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula švicarski franak (CHF), uz koju je vezana otplata kredita, kao i da se naloži tuženiku isplata preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
7. Ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno raspravio i ocijenio pitanje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i osnovanost zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa kredita, temeljem takvih ništetnih (nepoštenih) odredbi.
8. Iako je točno da se subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.
8.1. Naime, presudom donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4., između ostalog je zaključeno da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti.
8.2. I Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, zaključio je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.
8.3. U tom smislu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U- III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., i U-III-4424/21, zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U takvom slučaju u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču. Ustavni sud na kraju je u tom predmetu dao ocjenu da je odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanjem zaposlenice pravne prednice podnositeljice koja je navodno dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno odbijanjem izvođenja dokaza na ovu okolnost obaviještenosti potrošača kao jedinu odlučnu okolnost koja se utvrđuje u pojedinačnom potrošačkom sporu (jer su ostale okolnosti /ne/poštenosti osporenih ugovornih odredaba pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu), povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava u aspektu prava na jednakost oružja.
9. Suprotno navodima žalbe, osim što je prvostupanjski sud izvršio uvid u isprave u spisu, saslušao je i tužitelja, dok je tuženik odustao od saslušanja svog zaposlenika, te je provedeno financijsko vještačenje.
9.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi kupovine osobnog automobila, da kredit nije dogovaran sa djelatnikom banke već je sve riješeno u auto kući sa djelatnikom auto kuće, da mu nije nuđen kredit u kunama ili eurima, da mu je navedeni kredit ponuđen kao najpovoljniji, te da nije bilo nikakvih pregovora.
10. Stav je ovog suda da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima i rizicima fluktuacije povećanja kamatne stope i tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu.
11. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07 dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i to:
- Odredba članka 96. ZZP-a, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
- Odredba članka 99. ZZP-a, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
- Odredba članka 100. ZZP-a, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.
- Odredba članka 101. ZZP-a kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.
- Odredba članka 102. ZZP-a, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
12. Da je tužitelj potrošač u smislu ZZP-a, proizlazi iz činjenice da ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već je kredit podignut za kupnju motocikla.
13. Temeljem analize dokaznog postupka ovaj drugostupanjski sud smatra da tuženik u Ugovoru o kreditu, kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji bi sadržavali osnovne informacije o specifičnostima i rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču, niti je o mogućim rizicima upozorio korisnika kredita.
14. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., a slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
15. Visinu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi Ugovora, prvostupanjski sud je utvrdio na temelju nalaza financijskog vještaka, na koji tuženik glede matematičkog izračuna i nije imalo primjedbi.
16. Suprotno navodima žalbe pravno pitanje o kojem ovisi nastupanje zastare pojedinih potraživanja iz predmetnog Ugovora, vezano je uz intervencijski efekt tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., glede mogućnosti prekidanja zastarnog roka u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima, odnosno, da li podnošenje takve tužbe predstavlja radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare pojedine individualne tražbine.
17. Glede tog pitanja stav je ovog suda identičan stavu koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev -2245/17-2, da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a., te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, te se rok zastare računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to od 14. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. svibnja 2021., prije nego je protekao opći zastarni rok iz članka 225. ZOO-a, za žalbom osporavane iznose preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nije nastupila zastara.
18. Stoga je suprotno navodima žalbe osnovano tuženik presuđen na isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta temeljem članka 1111. i 1115. ZOO-a .
19. Budući je tužitelj uspio u sporu, pripada mu parnični trošak temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a. Međutim, osnovano tuženik u žalbi tvrdi da se odluka o trošku ne može ispitati jer nije jasno za koje poduzete radnje je tužitelju priznat trošak i primjenom kojeg Tbr. Odvjetničke tarife. Stoga, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud glede odluke o parničnom trošku počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, te da je nepravilno, odnosno uopće nije primijenio odredbu članka 155. ZPP-a, prema kojoj će sud odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, što je sve rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava.
19.1. U smislu odredbe Tbr. 52. stavak 3.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23 dalje OT), kada sud odlučuje o trošku postupka na teret druge stranka primjenjuje OT i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku.
19.2. Obzirom na vrijednost predmeta spora, opravdani trošak zastupanja tužitelja je za sastav tužbe po Tbr. 7. 1. OT od 100 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka 2.5.22. i 7.11.22. po Tbr. 8.1. OT po 100 bodova, za ročišta 6. 6. 22., 9.2.23. i 16.4.
23. po Tbr.9.1. OT po 100 bodova, što ukupno iznosi 600 bodova, prema vrijednosti boda po Tbr. 54. OT iznosi 1.200,00 eura, uvećano za PDV iznosi 1.500,00 Eura. Tužitelju ne pripada trošak ročišta za objavu presude budući na ročišta za objavu presude zastupanje na ročištu za objavu presude dana 23.3.2023. i 29.5.2024. za tužitelja nitko nije pristupio, tužitelju ne pripada ni trošak običnih podnesaka od 8.10.2021. i 24.1. 2022. kojima tužitelj požuruje sud da predmet uzme u rad, jer se ne radi o trošku koji pada na teret tuženika, tužitelju ne pripada ni trošak obrazloženog podneska od 24.11.2022. jer se u tom podnesku ponavljaju već izneseni navodi u tužbi i prethodnim obrazloženim podnescima, tužitelju na pripada ni ti naknada za izbivanje punomoćnika iz pisarnice i troškovi prijevoza punomoćnika, obzirom da je na tužitelju bila odluka da si angažira punomoćnika izvan sjedišta mjesno nadležnog suda. Stoga opravdanom trošku zastupanja u iznosu od 1.500,00 Eura, valja dodati trošak predujma za vještačenje u iznosu od 248,87 eura i trošak sudske pristojbe na presudu koju je tužitelj platio u iznosu od 47,36 Eura po nalogu suda od 2.lipnja 2023., tako da ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 1.796,23 Eura.
20. Radi iznesenog je valjalo odlučiti kao u izreci.
U Požegi, 3. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Branimir Miljević
