P-1286/2014-48
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
I
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužitelja Croatia banka d.d., OIB 32247795989, Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, zastupanog po punomoćniku Ivanu Mišetiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mišetić i Sokol j.t.d. u Zagrebu, protiv tužene ZF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnicima, odvjetnicama i odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 18. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Svena Barca, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Mišetić i Sokol j.t.d. u Zagrebu i punomoćnice tužene IF, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Mišetić i Sokol j.t.d. te objave presude dana 3. veljače 2025.,
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 14.3.2018.
p r e s u d i o j e
I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi ovog suda (ranije Općinskog suda u Zagrebu) poslovni broj: Ivmj-70/97 od dana 31.3.1998.
II. Obijaju se kao neosnovani glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi tužitelja koji glase:
"I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Ivmj-70/97 od 31.3.1997.u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 89.094,73 EUR (671.284,21 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 24.900,79 EUR (187.615,03 kn) od dana 20.5.1997. pa do isplate, kao i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak iz istog rješenja o ovrsi u iznosu od 1.831,57 EUR (13.800,00 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana 31.3.1998. pa do isplate, i to sve prema stopi zatezne kamate čija je visina određena Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa nadalje po stopi zatezne kamate koja s određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 3 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 5.468,64 EUR (41.203,387 kn), u roku 3 dana.
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana tužitelju namiri trošak ovog postupka.
I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Ivmj-70/97 od dana 31.3.1998. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 88.103,22 EUR (663.813,72 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 29.337,15 EUR (221.040,77 kn) od dana 20.5.1997. pa do isplate, kao i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak iz istog rješenja o ovrsi u iznosu od 1.831,57 EUR (13.800,00 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana 31.3.1998. pa do isplate, i to sve prema stopi zatezne kamate čija je visina određena Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa nadalje po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 3 dana.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana tužitelju namiri trošak ovog postupka."
III. Nalaže se tužitelju Croatia banka d.d., OIB 32247795989, Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, da tuženoj ZF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 22.351,72 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 3. veljače 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 4.970,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 3. veljače 2025. do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 25. lipnja 1997. podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv I tuženika SF i II tužene ZF ovom sudu. Povodom tog prijedloga Općinski sud u Zagrebu donio je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ivmj-70/97 od 31.3.1998., kojim je naloženo I. tuženiku SF i II. tuženoj ZF isplatiti tužitelju u roku 8 dana iznos od 671.284,21 kn sa zateznim kamatama, kao i naknaditi mu trošak ovršnog postupka u iznosu 13.800,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od donošenja rješenja o ovrsi do isplate.
1.1. Podneskom od 14.3.2018. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev na način da postavlja glavni tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu iznosa od 671.284,21 kn sa zateznim kamatama na iznos od 187.615,03 kn od 20.5.1997. do isplate te isplatu iznosa od 41.203,48 kn te postavlja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu iznosa od 663.813,72 kn sve sa zateznim kamatama na iznos od 221.040,77 kn od 20.5.1997. do isplate. Na navedeni način, tužitelj je preinačio tužbu glavnim tužbenim zahtjevom, budući da je isti povećan za iznos od 41.203,48 kn. Sud je dopustio preinaku, smatrajući da bi ista bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, sve temeljem čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: ZPP) pa je riješeno kao u izreci rješenja. Naime, tužitelj je navedenu preinaku učinio po primitku nalaza i mišljenja vještaka, čime su ispunjeni uvjeti propisani istom odredbom.
2. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi tužena ZF u bitnome navodi kako se u konkretnom slučaju radi o mjenici koja je strogo formalni pravni posao, a koja ne sadrži bitne elemente iz čl. 1. Zakona o mjenici. Predmetna mjenica nepravilno je ispunjena, a izdana je na blanketu koji nije propisan za mjenicu u Republici Hrvatskoj te se tako na blanketu i ispunjenom tekstu nalazi više jezika. Ističe da je bila izdatnik bianco mjenice te da nije dala svoju suglasnost da se mjenica ispuni na način i na iznos kako je prikazano u ovom ovršnom postupku. Slijedom navedenog je potrebno Croatia banku d.d. iz Zagreba pozvati na dostavljanje dokaza iz kojih bi bilo vidljivo da su imali ovlaštenje za popunjavanje mjenice na način kako je to učinjeno, pri čemu treba imati u vidu da ZF nije bila jamac Ugovora o kreditu na kojega se ovrhovoditelj poziva (zaključenog u 1991.), a ovrhovoditelj svoje potraživanje temelji na mjenici datiranoj 19. svibnja 1997. Iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je ispunjena protivno volji i ugovoru stranaka. Također u prilog tvrdnji da je mjenica protivna čl. 1. Zakona o mjenici, te ostalim propisima o mjenici, ukazuje i činjenica da ista ne sadrži označenje dospjelosti, kao ni adresu izdatnika te niti eventualno oznake da se radi o mjenici po viđenju. U vezi potpisa na poleđini mjenice, smatra da ovrhovoditelj protupropisno drži mjenicu s obzirom da je iz indosamenta na poleđini vidljivo da je osoba različita od Croatia banke d.d. bila u posjedu te mjenice, koja je podnošena i dalje. Ističe i da na mjenici nije naznačena osoba koja treba izvršiti plaćanje (trasat). Što se tiče izvršenog protesta mjenice, isti je obavljen protupropisno, s obzirom da je iz protesta vidljivo da je protestno tijelo (javni bilježnik) pokušao protestirati mjenicu "telefonskim kontaktom", s time da je protest trebalo izvršiti ne kod ZF, već u prostorijama Croatia banke (a prema podacima u mjenici iz kojih je vidljivo da se radi o domiciliranoj mjenici). Slijedom svega naprijed navedenog predlaže se da sud stavi van snage pobijano rješenje o izvršenju.
3. Povodom prigovora tužene rješenjem ovog suda poslovni broj Ivmj-70/97- 60 od 17. listopada 2012. stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinute su sve provedene radnje u odnosu na II tuženu ZF te je određeno da će postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Rješenjem ovog suda poslovni broj Ivmj-70/97 od 20. prosinca 2012. razdvojen je postupak u odnosu na II. ovršenicu ZF pa se stoga nastavio voditi pod gornjim poslovnim brojem.
4. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 8-9 spisa), Anex ugovora o kreditu br. 30-110-0131 zaključenog između Croatia banke d.d. Zagreb i OF dana **.**.1991. (list 10 spisa), obavijest pred utuženje za plaćanje duga od 28.6.1996. (list 11 spisa), obavijest pred utuženje jamcu- sudužniku za plaćanje duga od 28.6.1996. (list 12 spisa), obavijest pred utuženje za plaćanja duga od 25.9.1996. (list 13 spisa), povratnica (list 14, 17 spisa), dopis tužitelja upućen tuženoj od 20.12.1996. (list 15-16 spisa), dopis tužene od 15.7.1996. upućen tužitelju (list 18 spisa), presliku mjenice (list 19 spisa), Protest (list 21-22 spisa), obračune potraživanja (list 112, 129-130, 136-137 spisa), izvršio uvid u priklopljene spisa ovog suda posl. br. Ivmj-70/97 i P-53736/13, proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o. (list 188 spisa), usmeno saslušao vještaka, izjavu od 10.5.1991. (list 388 spisa), dopis odvjetnice Irene Bolješić upućen tužitelju od 10.5.1991. (list 389 spisa), presudu ovog suda posl. br. P-5373/13-92 od 28.9.2018. (list 390-392 spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-6024/18-2 od 14.5.2019. (list 393-394 spisa), izvornik mjenice (list 436 spisa), otkaz kredita br. 30- 110-0131 od 10.5.1991. (list 450 spisa), odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3863/19-5 od 17.1.2023. (list 460-464 spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1809/2023-9 od 5. prosinca 2023. (list 466-472 spisa), izvornik mjenice (list 435 spisa).
5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
6. Dalje tijekom postupka tužena ističe kako je bila jamac po navedenom kreditu, međutim, Zakon o obveznim odnosima temeljem čl. 105. propisuje da Ugovor o jamstvu mora biti u strogo pismenoj formi te da mora biti potpisan od vjerovnika i jamca. Tužitelj nije do sada sudu dostavio dokaz da bi takav dokument imao s obzirom da je tužbu protiv tužene podnio kao protiv jamca. Tužena osporava navode iz toč. 2. tužbe (ovršnog prijedloga) da bi tužitelj obavijestio tuženu o otkazu kredita jer uz tužbu nije priložio potvrdu o dostavi navedene obavijesti tuženoj. Uz tužbu tužitelj nije dostavio niti Otkaz ugovora o kreditu iz kojeg bi bilo vidljivo da je predmetni plasman dospio niti podatak koliko je iznosilo njegovo potraživanje u trenutku otkaza ugovora o kreditu. Otkaz kredita jest preduvjet aktivacije svih instrumenata osiguranja po kreditu pa tako i mjenice na koju se tužitelj poziva u konkretnom slučaju. Iz ugovora o kreditu, u toč. 9. osiguranje naplate, navedeno je da je banka svoje potraživanje osigurala hipotekom na nekretnini korisnika kredita. Tužena predlaže da banka sudu dostavi dokaz da li je navedeno osiguranje realizirano i da li je tužitelj pokušao svoje potraživanje naplatit aktivacijom založnog prava koje je ugovorio za naplatu kredita. Tužena osporava i visinu utuženog iznosa jer iz istog nije razvidno koliko je u trenutku otkaza ugovora o kreditu iznosila dospjela glavnica te na koji način je tužitelj obračunao kamate i da li je kamate uglavničio. Ističe prigovor protupravnog ispunjenja mjenice i prigovor ispunjenja mjenice protivno sporazumu strankama jer tužbi ne prileži niti jedna isprava iz koje bi bilo razvidno na koji je način tužitelj utvrdio dug koji je upisao u mjenicu. Tužena osporava valjanost mjenice koja je priložena uz tužbu. Mjenica je strogo formalni vrijednosni papir koji da bi bio valjan mora sadržavati sve obligatorne sastojke koje zakon propisuje. Tužena smatra da predmetna mjenica nema sve sastojke koji su propisane čl. 1. Zakona o mjenici, između ostalog, mjenica ne sadrži podatke o datumu izdavanja mjenice niti o datumu njezine dospjelosti. Mjenica priložena uz tužbu izdana je na formatu na kojem se ne nalazi grb Republike Hrvatske, već koliko se može razabrati iz loše tiskanog formata, grb bivše SFRJ te je na mjenici navedeno da je izdatnik mjenice Narodna banka Jugoslavije, što očito ukazuje na činjenicu da je korišten obrazac mjenice koji nije u uporabi u Republici Hrvatskoj niti isti može biti korišten kao dokaz o postojanju duga. Stoga ističe prigovor ništetnosti mjenice. Osporava i valjanost protesta mjenice jer je očito da je javna bilježnica propustila utvrditi i nevaljanost oblika i forme i sadržaj mjenice te je zbog gore navedenih razloga trebala odbiti protest ovakve mjenice. Tužitelj isto tako nije priložio dokaz da je mjenica podnesena na akceptiranje. Podredno također ističe kako je iz priloženog dokumenta upitno da li se na njemu nalazi njezin potpis. Tužena ističe i prigovor zastare mjenice temeljem čl. 33. Zakona o mjenici. Tužena isto tako ističe kako se nakon primitka tužbe obratila korisniku kredita da joj objasni o čemu se radi te joj je isti naveo da je predmetni dug zatvoren prodajom vrijednosnih papira dionica Croatia banke d.d. koji su služili također kao instrument osiguranja u konkretnom kreditu te je kredit zatvoren na opisani način upravo na prijedlog tužitelja. Tužena zbog toga ističe i prigovor ispunjenja tražbine. Ističe da, čak i kada bi postojalo potraživanje tužitelja prema njoj, ne postoji njena solidarnost u odgovaranju za dugovanje s glavnim dužnikom ŽF. Smatra kako je vještak pogrešno obračunao tražbinu, a s obzirom na sadržaj čl. 5. Zakona o mjenici. Smatra kako je tužitelj davanjem brisovnog očitovanja ŽF u odnosu na založenu stvar, ovdje tuženoj nanio štetu jer su se potraživanja iz kredita imala namiriti upravo prvenstveno prodajom za to založene stvari. Ukoliko pak sud prihvati nedokazanu tvrdnju tužitelja kako je brisovno očitovanje dano radi ishođenja novog kredita, ističe kako je praksa svih Banaka davati takova očitovanja isključivo u slučaju kada se novim kreditom zatvara u cijelosti stari kredit. Kredit na koji se poziva tužitelj izdan je RF u njemačkim markama u dinarskoj protuvrijednosti. Njemačka marka bila je platežno sredstvo sve do 31.12.2001. Stoga tužena smatra nepravilnim tražbinu u stranoj valuti potraživati 1997. u kunama, a ne u stranoj valuti kunske protuvrijednosti kako propisuje čl. 395. Zakon o obveznim odnosima. Tužitelj je u samom prijedlogu za ovrhu naveo da je tražbina dospjela "danom otkaza kredita", no tužena tvrdi kako kredit nikada nije otkazan pa samim time tražbina nije niti dospjela. Sam tužitelj u podnesku od 14.3.2018. specificira tražbinu "pod pretpostavkom" da je kredit otkazan, ničime ne dokazujući da je isti doista i otkazan i da je cijelo dugovanje dospjelo na naplatu. Tužitelj ujedno alternativno postavlja tužbeni zahtjev pod pretpostavkom da "kredit nije otkazan" te ponovno zbraja sve svoje navodne tražbine. Tužena ističe da, ukoliko kredit nije otkazan, svaki anuitet dospijeva na naplatu po redoslijedu u otplatnom planu te u svakom slučaju opreza radi ističe prigovor zastare, premda i dalje ustraje u tvrdnji kako nije bila sudionikom niti potpisnikom Ugovora o kreditu niti novacije istog Ugovora u obliku Aneksa. Ujedno, i sama mjenica je ništava. Na istoj dospjelost uopće nije naznačena (čl. 32. ZM 74. koji je važio do 1994., isto kako i novi ZM), a ako na mjenici nije naznačena dospjelost ista se smatra mjenicom po viđenju. Mjenica po viđenju mora se podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdanja. No na mjenici nema niti dana izdanja, niti je tražbina navedena na mjenici ikada dospjela. Z koji plaća mjenicu prije dospjelosti čini to na svoju opasnost i štetu. Protekom rokova za podnošenje mjenice po viđenju, imatelj mjenice gubi svoja prava protiv svih mjeničnih obveznika izuzev akceptanata, što tužena svakako nije. Prvenstveno tužena ističe da je potrebno utvrditi o kakvoj se mjenici radi i radi li se uopće o mjenici. Naime, u ugovoru o kreditu od 10.5.1991., a na koji ugovor se poziva tužitelj kao temelj za izdavanje mjenice, navedeno je pod toč. 9. osiguranje naplate, da je korisnik kredita (ŽF) dužan tužitelju dostaviti između ostalog 2 mjenice potpisane od jamca. Dakle, iz navedenog proizlazi da je korisnik kredita bio dužan predati tužitelju vlastite mjenice iz čl. 109. ZM, a čime je korisnik kredita preuzeo obvezu i u ime tužene koja uopće nije bila stranka ugovora o kreditu niti je korisniku kredita dala ikakvo ovlaštenje ili punomoć da ju obveže za vraćanje tolikog iznosa novca. Ukoliko se radi o trasiranoj mjenici tužena ističe kako ista nije popunjena u skladu s odredbom čl. 1. ZM, odnosno nema sve bitne sastojke koje propisuje citirana odredba (posebno imajući u vidu da na mjenici nije upisana osoba koja treba platiti po mjenici-trasat, njegova adresa te da mjenica nije akceptirana) te da na mjenici nema jednog od bitnog sastojka iz čl. 1. st. 1. ZM, odnosno nema naznake mjesta gdje se plaćanje ima obaviti, imajući kod toga osobito u vidu važnost presumpcije da je kod trasirane mjenice mjesto plaćanja (ukoliko nije navedeno) mjesto naznačeno pokraj trasatovog imena, dok kod vlastite mjenice, ukoliko mjesto plaćanja nije naznačeno ima se smatrati da je to mjesto koje je naznačeno kao mjesto izdanja. Budući da u predmetnoj mjenici nije naznačen trasat, već samo trasanti, no tužitelj potražuje iznos upravo od trasanata moguće bi se, pod pretpostavkom da su isti i trasati, radilo o vlastitoj trasiranoj mjenici iz odredbe čl. 3. st. 2. ZM (NN 74/94). Riječ je o podvrsti trasirane mjenice koja nastala kombinacijom trasirane i vlastite mjenice na način da njen izdavalac vuče mjenicu na samog sebe (označava sebe kao trasata). Ukoliko tužitelj tvrdi da se radi o vlastitoj mjenici, bitno je upozoriti da vlastita mjenica može biti popunjena na mjeničnom blanketu, s tim da na takvom blanketu za razliku od trasirane mjenice (gdje se daje bezuvjetni uput da se plati određena svota novca) mora biti bezuvjetno obećanje da će se određena svota platiti (čl.109. st. 1. toč. 2. ZM). Također, na mjeničnom blanketu obvezno se mora navesti i trasat koji je kod vlastite mjenice i trasant (odnosno izdavatelj). Izdavatelj mjenice može sadržajno ostvariti učinak vlastite mjenice i uporabom tiskanice trasirane mjenice, s time da u tom slučaju mora sebe naznačiti u dvostrukoj ulozi: kao izdavatelja i kao trasata (čl. 3. st. 2. ZM). Izdavatelj dakle mora mjenicu potpisati kao njezin izdatnik, a nakon toga je akceptirati i to prije nego je stavi u opticaj. Tužena smatra da mjenica nije popunjena kao vlastita mjenica, budući je vlastita mjenica ona u kojoj se izdavatelj mjenice obvezuje da će sam o dospjelosti platiti mjeničnu svotu. Vlastita pak mjenica ne vrijedi kao vlastita mjenica ako ne sadrži taksativno nabrojane obvezne sastojke. Utvrđivanje o kojoj vrsti mjenice se radi važno je radi određivanja mjesta plaćanja. Naime, odredbom čl. 1. st. 1. toč. 5. ZM kao jedan od bitnih sastojaka za trasiranu mjenicu navodi se i mjesto gdje se plaćanje treba obaviti. Odredbom čl. 2. st. 3. ZM određeno je da ukoliko nije naročito određeno mjesto plaćanja da kao mjesto plaćanja vrijedi i ujedno kao mjesto trasatovog prebivanja, ono mjesto koje je naznačeno pored trasatovog ime (budući da trasat nije naznačen u mjenici, to je u konkretnom slučaju ukoliko se radi o trasiranoj mjenici ista ne bi imala dva bitna sastojaka- ime onog koji treba platiti (trasat) i mjesto gdje se plaćanje treba obaviti). Podneseni papir na kojem tužitelj temelji svoju tražbinu svakako ne sadrži oznaku da se radi o mjenici, bezuvjetno obećanje da će se određena svota novca platiti (niti je svota određena), oznaku dospjelosti, oznaku dana i mjesta gdje se plaćanje ima izvršiti. Stoga je ovako podnesen papir potpuno irelevantan jer se uopće ne radi o mjenici. U samom prijedlogu za ovrhu, kao i posljednjem podnesku, tužitelj svoju tražbinu veže isključivo uz ugovor o kreditu kojeg tužena nije potpisnik. Mjenica se cijeni kao apstraktni papir, kojoj se ukoliko nema bilo kojeg od obveznog sastojka propisanog u odredbi čl. 1. ZM (za trasiranu mjenicu) odnosno u čl. 109. ZM (za vlastitu mjenicu) odriče svojstvo mjenice. Ako mjenica nije formalno ispravno popunjana, tada se niti ne može smatrati mjenicom pa nema niti obveze koja proizlazi iz mjenice. Posebice, ako nema upisanog trasata kao glavnog dužnika, niti potpis akceptanta, niti je utvrđeno da li mjenica domicilirana ili nije, a što je u konkretnom slučaju vrlo bitno za valjanost protesta, budući je protest mjenice conditio sine qua non za ostvarivanje mjeničnog zahtjeva protiv svih mjeničnih dužnika, odnosno javna isprava u kojoj na pravodobni zahtjev imatelja mjenice javni bilježnik/sud utvrđuje da je trasat (koji u ovom slučaju uopće nije označen u mjenici) odbio platiti mjenicu. Prijelazne i završne odredbe ZM (NN74/94, 92/10) kažu da se za oblik i učinak mjeničnih izjava koje su dane na mjenicama prije stupanja na snagu ovoga Zakona, kao i na radnje potrebne za održavanje i ostvarivanje mjeničnih prava primjenjuju odredbe dosadašnjeg zakona. ZM nalaže da se protest podiže kod protestnog tijela ovlaštenog zakonom koje je mjesno nadležno za osobu protiv koje se podiže protest. Podnošenje mjenice na akceptiranje ili na isplatu i sve druge radnje koje se po ovom Zakonu imaju poduzimati radi ostvarenja ili održavanja mjeničnih prava moraju se poduzeti u poslovnom uredu i u vrijeme određeno kao poslovno od nadležnog tijela. Ako se ured ne može promaći ili ako se iz mjenice ne vidi da tražena osoba ima poslovni ured, onda se mora tražiti u stanu. Protest se temeljem odredbe čl. 69. ZM podiže se kod protestnog tijela ovlaštenog zakonom (javnog bilježnika/suda) koje je mjesno nadležno za osobu protiv koje se podiže protest. Prema Zakonu o mjenici važećem do 1994., a ako se pretpostavi da bi mjenica bila izdana u vrijeme podizanja kredita od strane Stjepana Mataka 1991., protest se podiže kod suda koji je mjesno nadležan za osobu protiv koje, kako tvrdi tužitelj, temelji se na ugovoru o kreditu danom ŽF. No ugovor o kreditu datira od 10.5.1991., dok je na mjenici kao datum izdavanja naveden datum 19.5.1997., koji datum je tužitelj samovoljno upisao, kao i iznos na mjenici. Stoga je protest nevaljan budući u konkretnom slučaju javni bilježnik nije bio stvarno nadležan za poduzimanje ove mjenične radnje. Odredbe o načinu kako se podnosi protest identične su u oba zakonska teksta, a nit jedan od načina ne predviđa "telefonski kontakt", što dodatno doprinosi nevaljanosti protesta. Ističe da nema akcepta na mjenici te se iz iste ne vidi je li trasant domicilirao mjenicu, odnosno da li je mjenica domicilirana u skladu sa odredbom čl. 26. ZM, a što je vrlo važno za prosuđivanje i cjenjivanje valjanosti protesta. Zaključno, mjenica ne sadrži sve bitne sastojke, protest ne odgovara propisanom obliku, tužena prigovara osnovnom poslu (ugovor o kreditu zaključen dana 10.5.1991., dok je na mjenici datum 19.5.1997.) te ističe prigovor protupravnog ispunjenja bjanko mjenice. Tužitelj je utužio tuženu kao avalistu (mjeničnog jamca) ne obrazlažući ničime potpise indosamenata na poleđini mjenice. Također, avalistova obveza je akcesorna u formalnom pogledu, odnosno avalista neće biti obvezan platiti po mjenici ako je honoratova obveza ništava zbog formalnog nedostatka npr. ako ne postoji potpis akceptanta. Avalista odgovara onako kako odgovara i onaj za koga jamči, kao što ima pravo na sve prigovore kao i onaj za koga jamči. Budući je tražbina utvrđena rješenjem o ovrsi Ivmj-70/97 protiv RF postala pravomoćna u periodu od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do dana kada je tužitelj povukao prijedlog, odnosno od 31.3.1998. do 11.9.1998., isto znači da je tražbina tužitelja već zastarjela. Ovo daje za pravo tuženoj smatrati kako je RF LF zapravo podmirio svoj dug. Ujedno, čl. 126. ZOO, isto kao i čl. 1019. ZOO 91. ističe da zastarom obveze glavnog dužnika zastarijeva i obveza jamca. Tvrdnja tužitelja kako dug nije podmiren i pozivanje tužene da dostavi potvrdu ili kakav materijalni dokaz da je dug RF LF podmiren, tužena smatra apsolutnim kršenjem njezina prava na obranu. Pita se kako da dostavi ikakav dokaz kada nije niti bila stanka ugovora o kreditu, a primorana je braniti se od potraživanja tužitelja upravo po tom ugovoru. To su svi podaci dostupni tuženoj te se predlaže obvezati tužitelja na dostavi svih presuda, kao i revizije i odgovora na reviziju, podredno se predlaže Naslovu izvršiti uvid u e-spis i relevantne odluke priklopiti ovome predmetu. Opreza radi, ističe prigovor prijeboja u iznosu u kojem bi se tužitelj namirio te 1993. kada je izdao brisovno očitovanje. Opetovano ističe kako nije bila prisutna prilikom zaključenja Ugovora o kreditu 1991. niti aneksa istom ugovoru te kako je glavni dužnik primio na tuženu obvezu za koji primitak nije imao nikakvo ovlaštenje od strane tužene. Ujedno, sam ugovor o kreditu spominje "dvije mjenice potpisane od jamca", nikako od solidarnog jamca ili jamca - platca, čime je tužena dovedena u zabludu od strane tužitelja i korisnika kredita. Iz samih obavijesti pred utuženje, koje je tužitelj dostavio u ovaj spis, proizlazi kao je tužitelj tretirao tuženu kako jamca, iako tužena nikada nije potpisala nikakav ugovor o jamstvu. Obavijesti su slane tijekom 1996., dok je datum na mjenici 19.5.1997. Stoga je tuženoj potpuno nejasno od kuda tužitelju ideja da bi ista bila ikakav jamac kada od dana sklapanja kredita pa sve do nevaljane mjenice tužena nije bila niti u kakvom poslovnom odnosu sa tužiteljem. Iz ugovora o kreditu i aneksa ugovora razvidno je da su obveze RF dospijevale u anuitetima. Po toj bi logici tužitelj bio dužan o neplaćanju obavijestiti tuženu odmah kada korisnik kredita počne kasniti sa otplatama anuiteta, odnosno (prema financijskom vještačenju) od 1.7.1992. te otkazati kredit nakon 3 nepodmirena anuiteta. No kako tužena nije bila ni u kavom poslovnom odnosu sa tužiteljem, za zaključiti je da je ispravno što je nisu obavještavali o kašnjenju sa otplatama korisnika kredita jer se to tužene nije niti ticalo. Samim ugovorom o kreditu kao sredstvo osiguranja utvrđena je polica osiguranja kredita (toč. 9. i 18. Ugovora) kod Croatia osiguranja. Ukoliko polica nije unovčena, takav propust tužitelja nikako ne može pasti na teret korisnika kredita ili tužene. Tužitelj izjavljuje kako je prijedlog za ovrhu povukao u odnosu na RF budući da se protiv njega već vodi postupak radi isplate pred ovim sudom pod posl. br. P-5373/13, odnosno tvrdeći da izbjegava litispendenciju. No iz sada dostavljenih presuda razvidno je kako je tužitelj pokrenuo postupak P-5373/15 hipotekarnom tužbom podignutom 13.6.1997. da bi tek 14.9.1998. preinačio tužbeni zahtjev na isplatu, premda je već bio u tijeku postupak radi isplate iste tražbine pokrenut prijedlogom za ovrhu na temelju Ugovora i mjenice dana 25.6.1997. Tužena ustraje na prigovoru da bi ovakvim postupanjem tužitelj stekao dvije ovršne isprave za istu tražbinu u njezinom punom opsegu, a provođenjem ovog postupka tužitelj ustraje na tome da stekne i treću ovršnu ispravu za istu tražbinu i temeljem istog osnova. Sve pogotovo iz razloga jer tužitelj u ovom postupku ponovno potražuje cijeli iznos, premda u prijedlogu za ovrhu nije naveo da isti potražuje solidarno od oba ovršenika (RF LF i ovdje tužene) računajući na činjenicu da je solidarnost propisana ZM. Budući je na mjenici kao datum dospijeća naveden 19.5.1997., tužena opetovano tvrdi da se radi o samovoljno i jednostrano unesenom datum od strane tužitelja, a suprotno utvrđenjima iz osnovnog pravnog posla, kao i utvrđenjima iz pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-5373/13 te Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž- 6024/18. Tužena ističe prigovor nedostatka forme osnovnog pravnog posla, odnosno Ugovora o kreditu. Naime, čl. 1070. ZOO propisuje da, Ugovor o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira mora biti sklopljen u pismenoj formi i sadržavati naznačene vrijednosne papire koji se zalažu, naziv odnosno tvrtku i sjedište odnosno prebivalište imaoca papira, iznos i uvjete odobrenog kredita te iznos i vrijednost odobrenog kredita te iznos i vrijednost papira koji je uzet u obzir za odobrenje kredita. Tužitelj je poslao obavijesti tuženoj 20.12.2016., 25.9.1996., 28.6.1996., navodeći kako će otkazati kredit ŽF, ne obavještavajući je da je kredit zapravo već otkazan, a tretirajući je kao osobu jamca po kreditu.
7. Tužitelj tijekom postupka glede navoda tužene u odnosu na njemačku marku kao platežno sredstvo i prigovor valute u kojoj je prijedlog za ovrhu odnosno tužbeni zahtjev specificiran, ističe kako je ugovorom o kreditu ugovorena konverzija strane valute u domaću na dan dospijeća svake pojedine rate, iz čega je jasno da je tužbeni zahtjev pravilno postavljen u domaćoj valuti. Napominje da tužena nije sudionik osnovnog posla (ugovora o kreditu) pa da stoga nije niti ovlaštena isticati prigovore koji se tiču osnovnog posla. Iz ugovora o kreditu od dana 10.5.1991. i Aneksa od 1.6.1992. vidljivo je da je zadnja otplata dospjela 1.6.1996., iz čega je jasno da je i neovisno o otkazu ugovora o kreditu kredit u cijelosti dospio na naplatu. Tužitelj je ovaj postupak protiv tužene pokrenuo temeljem mjenice, slijedom čega se ne primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima o jamstvu, već odredbe Zakona o mjenici. Tužena je u svrhu osiguranja povrata kredita ŽF potpisala mjenicu temeljem koje je pokrenut ovaj postupak, o čemu svjedoči njena izjava od dana 10.5.1991. Iz sadržaja mjenice vidljivo je da ista ima sve bitne sastojke. Naime, prema čl. 110. Zakona o mjenici, vlastita mjenica u kojoj nije označena dospjelost smatra se kao mjenica po viđenju. Ako nije naročito određeno, vrijedi kao mjesto plaćanja, a ujedno i kao mjesto izdavateljevog prebivanja ono mjesto koje je naznačeno kao mjesto izdanja mjenice (a ono je navedeno: Zagreb). Na vlastitu mjenicu ne primjenjuju se propisi o akceptu jer akcept pretpostavlja postojanje trasata, kojeg u vlastitoj mjenici nema. Prema čl. 112. st. 1. Zakona o mjenici, izdavatelj vlastite mjenice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice, dakle u pogledu zastarnih rokova, obveza podizanja protesta i sl. primjenjuju se odredbe Zakona o mjenici koje se tiču akceptanta trasirane mjenice. Naime, kao što je u slučaju akceptirane mjenice vučene na drugu osobu akceptant njezin glavni dužnik, tako je kod vlastite mjenice glavni dužnik njezin izdavatelj, pa je logično da u skladu s čl. 11. st. 1. ZM odgovara jednako kao akceptant trasirane mjenice. Prema čl. 31. st. 1. Zakona o mjenici, avalista odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči. Iz stanja spisa vidljivo da je tužitelj pravodobno podnio protest, i to nadležnom protestnom tijelu sukladno tada važećem Zakonu o javnom bilježništvu, kao i da je protest propisno proveden prema propisima važećim u trenutku njegova podizanja (a i da nije, sukladno č. 70. st. 4. to ne utječe na valjanost protesta). Međutim, i neovisno o tome, ističe se da prema čl. 52. st. 1. i 31. st. 1. Zakona o mjenici, protest nije nit potreban protiv izdavatelja vlastite mjenice niti avalista. Jasno je da je mjenica pravilno popunjena, da ima sve bitne sastojke te da je obveza po istoj valjana. U odnosu na prigovor protuugovornog popunjavanja mjenice, tužitelj ponavlja da tužena nije ovlaštena isticati ovakve prigovore. Opreza radi, tužitelj ističe kako je taj prigovor, sve kad bi tužena na isti i bila ovlaštena, u potpunosti neosnovan. U ovom je postupku tužitelj dokazao postojanje ugovora o kreditu, činjenicu da je tužena u svrhu njegova osiguranja potpisala mjenicu temeljem koje je pokrenut ovaj postupak (što je potvrdila i vlastiti pisanim izjavama), kao i visinu nepodmirenog duga po istom kreditu. NIje točno da tužitelj raspolaže već dvjema ovršnim ispravama za naplatu istog duga, a sve kad bi to bilo i točno, to ne bi imalo nikakva učinka na odgovornost tužene temeljem izdane mjenice, a osobito imajući u vidu činjenicu da obveze po kreditu nisu podmirene. Tužena pod toč.11. ističe i prigovor prijeboja sa svojom nepostojećom tražbinom u neutvrđenom iznosu pa se u pogledu istog tužitelj može samo očitovati na način da tuženoj nikada ništa nije bio nit jest dužan i da ni do kakvog prijeboja nije došlo niti može doći. Osim toga, tužitelj ističe i prigovor zastare, obzirom da je iz dopisa tužene od 15.7.1996. vidljivo da je najkasnije tada imala saznanja o tome da je ŽF ishodio brisanje hipoteke radi osiguranja predmetnog kredita, a Zakon o obveznim odnosima propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (subjektivni rok), a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu temeljem mjenice koju je tužena potpisala u svrhu osiguranja povrata kredita ŽF, a ne zahtjev za naknadu štete. Brisovno očitovanje izdano je samo zbog toga da bi ŽF mogao ishoditi kredit kod druge banke kojim bi zatvorio svoje dugovanje prema tužitelju. To je ujedno informacija koju tužena, prema njezinoj vlastitoj izjavi koja prileži spisu., posjeduje od 1996. Tužena u podnesku od 12.11.2019. prvi put iznosi tezu da bi Ugovor o kreditu između tužitelja i ŽF bio otkazan 1.5.1993. Točno je da je drugostupanjski sud u presudi Gž- 6024/18 naveo da bi kredit bio otkazan toga dana, međutim navedena je okolnost potpuno izmišljena od strane drugostupanjskog suda, odnosno, nigdje u tom spisu ne postoji niti jedna isprava niti ičiji navod koji bi na takvo što ukazivao. Stoga je tužitelj protiv ove presude, koja očito sadrži eklatantnu pogrešku, koju je sudac koji je pisao presudu očito prepisao iz nekog drugog predmeta (jer u ovome za takvo utvrđenje nema nikakve osnove), podnio reviziju Vrhovnom sudu RH o kojoj još uvijek nije odlučeno. Za napomenuti je da su Ugovor o kreditu te mjenica sastavljeni u skladu s tadašnjim pozitivnopravnim propisima, u skladu s tadašnjom sudskom praksom i sukladno tadašnjoj pravnoj znanosti i shvaćanjima. Eventualne promjene pri shvaćanjima sudova ne mogu se time okrenuti na štetu tužitelja, već se valjanost tih poslova uspoređuje upravo s propisima koji su tada bili na snazi. Bilo kakvo drugačije shvaćanje bilo bi ustavnopravno neprihvatljivo s pozicije pravne sigurnosti. Tužena je dopisom od dana 15. srpnja 1996. priznala postojanje duga i svoje svojstvo kao jamca dužniku LF. Isto je učinila i po punomoćniku dopisom od dana 10.05.1998., legitimirajući se kao jamac sudužnik po predmetnom ugovoru o kreditu. Priznanjem duga i svog svojstva jamca je sukladno članku 378. Zakona o obveznim odnosima došlo do prekida zastare. Ali sve i da je već tada (15. srpnja 1996.) potraživanje tužitelja i bilo u zastari, razvidno je da se sukladno članku 366. ZOO/78 pisano odrekla od zastare spomenutim dopisima. Sve da tužitelj još uvijek i raspolaže hipotekom protiv ŽF, on svakako ima pravo koristi sredstva osiguranja prema vlastitom izboru i onim redoslijedom koji sam odredi.
8. Među strankama nije sporno da je sporna mjenica izdana kao osiguranje plaćanja kredita utemeljenog na Ugovoru o kreditu od 10. svibnja 1991. prema kojem je tužitelj kao banka davatelj kredita, a korisnik kredita je ŽF. Nije sporno niti da je navedeni korisnik kredita sa tužiteljem toga dana sklopio Ugovoru o kreditu u dinarskoj protuvrijednosti 150.00,00 DEM koju kreditor isplaćuje prema srednjem tečaju na dan isplate, kao i da je su navedeni ugovaratelji 1.6.1992. sklopili Anx navedenom Ugovoru o kreditu kojim je promijenjena kamatna stopa i načij otplate kredita (članak 3. i 5. Ugovora o kreditu). Sporna je visina tražbine, da li se uopće radi o mjenici, o kakvoj se mjenici radi, u kojem svojstvu je potpisnik mjenice potpisao mjenicu, da li je Ugovor o kreditu otkazan, valjanost mjenice, da li je mjenica protupravno ispunjena, valjanost protesta, da li je mjenica podnesena na akceptiranje, da li je tužena potpisala mjenicu, da li je mjenično pravni zahtjev tužitelja kao imatelja mjenice prema tuženoj zastario, da li je prestala obveza glavnog dužnika prema Banci iz osnovnog posla ispunjenjem, da li postoji solidarnost mjeničnog dužnika u odgovaranju za dugove sa glavnim dužnikom ŽF, da li je protest valjan.
9. Postupak se vodi po glavnom tužbenom zahtjevu tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 671.284,21 kn sve sa zateznim kamatama na iznos od 187.615,03 kn od 20.5.1997. do isplate te isplatu iznosa od 41.203,48 kn te eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 663.813,72 kn sve sa zateznim kamatama na iznos od 221.040,77 kn od 20.5.1997. do isplate te troškovima postupka sa zateznim kamatama, a koji iznos tužitelj potražuje od tužene na temelju mjenice od 19. svibnja 1997.
10. Imajući u vidu da je u tijeku postupka, a nakon provedenog vještačenja podneskom od 14.3.2018. tužitelj preinačio glavni tužbeni zahtjev u odnosu na sadržaj prijedloga za ovrhu, sada tužbe, sve iz razloga jer je isti povećan za iznos od 41.203,48 kn, primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP valjalo je u cijelosti ukinuti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi suda te odlučiti o konačno postavljenom glavnom i eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu tužitelja pa je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.
11. Uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen 10. svibnja 1991. između tužitelja kreditora i ŽF kao korisnika kredita utvrđeno je da je istom korisniku kredita odobren kredit u dinarskoj protuvrijednosti 150.00,00 DEM koju kreditor isplaćuje prema srednjem tečaju na dan isplate. Odredbom čl. 9. Ugovora je ugovorena obveza korisnika kredita predati Banci dvije mjenice kao sredstvo osiguranja tražbine Banke prema korisniku. Utvrđeno je i da su navedeni ugovaratelji 1.6.1992. sklopili Anex navedenom Ugovoru o kreditu kojim je promijenjena kamatna stopa i način otplate kredita (članak 3. i 5. Ugovora o kreditu).
12. Iz nalaza i mišljenja vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića od 28. listopada 2017., a koji je izrađen u dvije varijante (pod pretpostavkom da je kredit otkazan i pod pretpostavkom da kredit nije otkazan) proizlazi da je na temelju utvrđenja i izračuna iz nalaza vještak mišljenja da je potraživanje tužitelja na dan 19.5.1997. po predmetnom ugovoru o kreditu br. 30-110-0131 od 10.5.1991. iznosilo kako slijedi: varijanta 1. (pod pretpostavkom da je kredit otkazan, prema prikazu danom u tabeli 2 nalaza), ukupno 712.487,59 kn, a sastojalo se od 524.872,56 kn dospjelih nepodmirenih zateznih kamate te 187.615,03 kn dospjelog nepodmirenog glavnog duga i redovnih kamata. Na visinu osnovice u iznosu od 187.615,03 kn obračunavaju se daljnje zatezne kamate, počevši od 20.5.1997. Varijanta 2. (pod pretpostavkom da kredit nije otkazan, prema prikazu danom u Tabeli 2 a nalaza), ukupno 663.813,72 kn, a sastojao se od 442.772,95 kn dospjelih nepodmirenih zateznih kamata, te 221.040,77 kn dospjelog nepodmirenog glavnog duga i redovnih kamata. Na visinu osnovice u iznosu od 221.040,77 kn obračunavaju se daljnje zatezne kamate, počevši od 20.5.1997.
13. Budući da je tužena tijekom postupka ukazivala da je na mjenici kao datum dospijeća naveden 19.5.1997. te da se stoga radi o samovoljno i jednostrano unesenom datumu od strane tužitelja, a suprotno utvrđenjima iz osnovnog pravnog posla, kao i utvrđenjima iz pravomoćne presude ovog suda posl. br. P-5373/13 te Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-6024/18, kao i da joj je tužitelj poslao obavijesti "20.12.2016.", 25.9.1996., 28.6.1996., navodeći kako će otkazati kredit ŽF, a ne obavještavajući je da je kredit zapravo već otkazan, a tretirajući je kao osobu jamca po kreditu te da je na ročištu od 24.1.2024. predložila priklopiti spis ovog suda poslovni broj P-5373/13 u kojem su obje parnične stranke iz tog spisa učinile nespornim da je kredit otkazan 20.10.1993., to je sud priklopio navedeni spis te iz njega preslikao relevantne dijelove (list 450-472) kako bi utvrdio osnovanost navedenih prigovora tužene. Uvidom u otkaz kredita od 20. listopada 1993. utvrđeno je da je ovdje tužitelj korisniku kredita ŽF s danom 20. listopada 1993. otkazao ugovor o kreditu od 10. svibnja 1991. (list 450 spisa) i to stoga što korisnik kredita unatoč opomeni nije podmirio svoja dospjela dugovanja pa mu davatelj kredita otkazuje kredit u skladu sa čl. 14. Ugovora o kreditu s danom 20. listopada 1993. (list 450, list 102 priklopljenog spisa). Člankom 14. Ugovora o kreditu određeno je da u slučaju nenamjenskog korištenja kredita ili nepridržavanja klauzula ugovora od strane korisnika kredita, kreditor ima pravo otkazati kredit. Danom otkaza kredita (o čemu kreditor pismenim putem obavještava korisnika kredita) smatra se da je kredit zajedno s pripadajućim kamata i ostalim troškovima dospio na naplatu pa je korisnik kredita dužan namiriti cjelokupno dugovanje u roku 15 dana. Vezano za navode tužitelja sa ročišta od 24.1.2024. kako u odnosu na navode tužene u kojima se poziva na utvrđenja iz postupka ovog suda posl. br. P-5373/13 ističe da se činjenice utvrđene u tom postupku ne mogu smatrati utvrđenim i u ovome postupku, već da je u ovom postupku potrebno utvrditi kada je predmetni ugovor o kreditu otkazan, odnosno da li uopće jest, valja istaknuti kako je navedeno točno, ali da se kao dokaz u ovome postupku može koristiti isprava iz drugog sudskog predmeta (a koju je sastavio sam tužitelj) čiji je priklop predložen po tuženoj koja pak sasvim osnovano ističe da nije bila stranka ugovora o kreditu te da nije imala saznanja o datumu otkaza istog, već je do saznanja došla naknadno kroz navedenu presudu, a tužitelj je datum otkaza u postupku protiv glavnog dužnika učinio nespornim pa da ne može egzistirati drugi datum dospijeća u odnosu na mjeničnog dužnika. Ujedno se još napominje kako tužena nije bila stranka u postupku koji se pred ovim sudom vodio pod poslovnim brojem P-5373/13, obzirom da je isti vođen po tužbi ovdje tužitelja protiv korisnika kredita ŽF kao tuženika. Ujedno valja napomenuti kako je ovaj sud rješenjem od 25.10.2024. pozvao tužitelja da u roku od 15 dana od dana primitka tog rješenja dostavi ispravu na koju se tužena poziva-otkaz Ugovora o kreditu od 20. listopada 1993. iz predmeta koji je kod ovog suda vođen pod poslovnim brojem P-5373/2013, a u kojem je tužitelj bio stranka, a u kojem predmetu tužena nije sudjelovala kao stranka, a koju ispravu tužitelj tijekom postupka nije dostavio u ovaj spis, a po kojem rješenju tužitelj u ostavljenom mu roku, odnosno do zaključenja glavne rasprave nije postupio. Ujedno se naglašava kako u mjeničnom pravu važi načelo savjesnosti i poštenja, a prema tome načelu ugovorne stranke dužne su ponašati se u skladu s obvezama koje čine bitne elemente ugovora, pa i u ostvarenju potraživanja iz toga ugovora zbog osiguranja kojeg je izdana bjanko mjenica (tako i VRSH u Rev-x-1005/2016-2 od 16.6.2020.). Na navedeni način, dakle time što se protivi da se otkaz ugovora o kreditu i datum otkaza utvrdi uvidom u spis koji je kod ovog suda vođen pod poslovnim brojem P- 5373/2013 te time što tijekom čitavog postupka, a niti nakon što ga je sud pozvao da u spis dostavi otkaz ugovora o kreditu ne dostavlja navedenu ispravu, tužitelj nedvojbeno postupa suprotno načelo savjesnosti i poštenja u ostvarenju svog mjeničnog potraživanja pa je stoga otkaz Ugovora o kreditu od 20. listopada 1993. iz predmeta koji je kod ovog suda vođen pod poslovnim brojem P-5373/2013 korišten kao dokaz u ovome postupku iz svih navedenih razloga. Stoga se ima smatrati da je Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i ŽF otkazan 20. listopada 1993., i to na temelju isprave koju je sam tužitelj sastavio i dostavio u navedeni sudski spis te da je obveza korisnika kredita dospjela s danom otkaza Ugovora o kreditu, a to je 20. listopada 1993.
14. Po ocjeni ovog suda sporna mjenica je tzv. bjanko mjenica, i to iz sljedećih razloga. Sporna mjenica izdana je kao jedan od instrumenata osiguranja povrata kredita po Ugovoru o kreditu od 10. svibnja 1991. (čl. 9. Ugovora). Bjanko mjenica se najčešće koristi kao sredstvo osiguranja plaćanja budućih tražbina koje u trenutku njezina izdavanja još nisu precizirane, posebice je to slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu, kada banka ima pravo, ako korisnik kredita padne u zakašnjenje s otplatom otkazati kredit i cijeli dospjeli iznos kredita naplatiti putem mjenice koja je u trenutku nastanka kreditnog odnosa predana kao bjanko mjenica, odnosno kao instrument osiguranja povrata kredita. Da je riječ o bjanko mjenici, posebno je razvidno upravo zbog činjenice da je ista izdana na mjeničnom blanketu u izdanju Narodne banke Jugoslavije koji je vrijedio na sklapanja ugovora o kreditu (10. svibnja 1991.), dakle nedvojbeno u vrijeme postojanja SFRJ, a u Ugovoru je navedeno da će se radi osiguranja naplate kredita izdati mjenica, dok je na mjenici naznačen datum 19. svibnja 1997., u koje vrijeme je nedvojbeno došlo do uspostave suverene i samostalne Republike Hrvatske te u koje vrijeme mjenični blanketi u izdanju Narodne banke Jugoslavije više nisu bili u upotrebi temeljem čl. 1. Naredbe o puštanju u tečaj administrativnih biljega i mjeničnih blanketa Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 52/1992; u daljnjem tekstu: Naredba), slijedom čega se nedvojbeno može zaključiti da je navedeni datum na spornoj mjenici naknadno upisan od strane tužitelja. Zaključno se ukazuje da banke kao kreditne institucije vode evidenciju primljenih instrumenata osiguranja (pa i mjenica) pa je tužitelj mogao dostaviti i navedenu knjigu iz koje bi se potom nedvojbeno moglo utvrditi koja vrsta osiguranja i kada je zaprimljena, što nije učinio.
15. Valja istaknuti da se radi o sporu radi isplate mjenične svote po mjenici datiranoj s danom 19. svibnja 1997. pa su za rješenje spora mjerodavne odredbe Zakona o mjenici ("Narodne novine" broj: 78/94, dalje: ZM), neovisno o tome što su glavni dužnik po Ugovoru o kreditu i mjenični dužnik evidentno ranije potpisali bjanko mjenicu. Odredbom čl. 9. Ugovora je ugovorena obveza korisnika kredita predati Banci dvije mjenice kao sredstvo osiguranja tražbine Banke prema korisniku. Obzirom da je odredbom čl. 11. Ugovora određeno da će Banka dati kredit u tečaj nakon što korisnik kredita ispuni svoje obveze iz čl. 9. Ugovora (osiguranje naplate), za pretpostaviti je da su glavni dužnik i mjenični dužnik potpisali bjanko mjenicu odmah po sklapanju ugovora o kreditu, kako bi banka korisniku kredita stavila na raspolaganje novčana sredstva ostvarena kreditom. Obzirom da je bjanko mjenična isprava izdana na mjeničnom blanketu u izdanju Narodne banke Jugoslavije, za pretpostaviti da je predana banci svakako do 7. rujna 1992. godine jer se s tim se danom administrativni biljezi i mjenični blanketi u izdanju Narodne banke Jugoslavije povlače iz opticaja i prestaju koristiti na teritoriju Republike Hrvatske i puštaju u tečaj administrativni biljezi i mjenični blanketi Republike Hrvatske (čl. 1. Naredbe). U bjanko mjeničnoj ispravi predanoj Banci kao sredstvo osiguranja kredita nije bila naznačena mjenična svota i datum izdavanja, a ta isprava je postala mjenicom tek 19. svibnja 1997., kada je popunjena na način da ima potreban propisani sadržaj. Bjanko mjenica je tek buduća mjenica jer u trenutku potpisivanja nema svih bitnih sastojaka, a izdana je uz ovlaštenje Banci da potrebne sastojke naknadno ispuni u skladu sa sadržajem obveze iz osnovnog posla. Radi se o ispravi koja naknadnim ispunjenjem ima tek postati mjenicom. Sadržaj mjenice i njena valjanost se ocjenjuje prema onom sadržaju kad mjenica bude konačno ispunjena. Tek potpunim ispunjenjem nužnih sastojaka bjanko mjenica postaje mjenicom u smislu čl. 1. i 2. ZM , kao što je upravo slučaj u ovom predmetu. Stoga se valjanost mjenice ima cijeniti prema odredbama navedenog ZM (tako i VSRH u Rev-x-1005/2016-2 od 16.6.2020.).
16. Tužitelj je imatelj mjenice u smislu odredbe čl. 15. ZM pa mu pripada pravo da naplati mjenični iznos od svih onih koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali. Ovaj sud utvrđuje da je osoba čiji je potpis na mjenici iznad potpisa glavnog dužnika ŽF, a potpisana je kao „ ZF“, a čiji se potpis ujedno nalazi i na poleđini mjenice predmetnu bjanko mjenicu potpisala upravo kao žirant i da se u ovom slučaju radi o prikrivenom jamstvu. Pri tom valja ponovno istaknuti da je u Ugovoru o kreditu u čl. 9. ugovorena obveza korisnika kredita predati Banci „dvije mjenice potpisane od jamaca“ kao sredstvo osiguranja tražbine Banke prema korisniku kredita. Jamac (avalist) odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči, što znači da jamac ima pravo na sve prigovore na koje ima pravo onaj za koga je jamčio. Zato mjenični vjerovnici, pogotovo banke, kod odobravanja kredita umjesto jamaca (avalista) traže žirante. Dakle, u praksi se često pribjegava prikrivenom jamstvu, odnosno žirou, jer se njime uspješno postiže svrha avala, odnosno osiguranje isplate mjenice, a izbjegavaju se njegove negativne posljedice. Žiro je način pružanja jamstva, osiguranja isplate mjenice, a da se to iz mjenice ne vidi. Žirant se ne pojavljuje otvoreno kao jamac, iako potpisuje mjenicu sa svrhom njezina ojačanja. Upravo je tužitelj taj koji je u ugovoru o kreditu uvjetovao žiriranje bjanko mjenice kako bi se ojačala obveza korisnika kredita. Pri tome se obično ugovorom o kreditu određuje broj žiranata i precizira kojim će se redoslijedom žiranti obvezivati. Naime, položaj svih žiranata nije jednak. Prvi žirant, ako plati mjenicu u regresnom postupku, moći će se naplatiti samo od akceptanta, dok su ostalim žirantima odgovorni i svi oni koji su prethodno potpisali mjenicu. Kod ispunjavanja mjenice banka često traži da prvi žirant potpiše mjenicu dva puta, u svojstvu trasanta (ispod teksta desno na licu mjenice) i prvog indosanta (na poleđini mjenice kao bjanko indosant), kao što je i ovdje slučaj (list 435 spisa, lice i poleđina mjenice), a korisnik kredita se na bjanko mjenici potpisuje u svojstvu glavnog dužnika-trasata (akceptanta), što je i ovdje slučaj. Da bi se određeni potpisnik mjenice smatrao avalistom dovoljan je i samo potpis na licu mjenice jer se smatra da svaki potpis na licu mjenice ili na alonžu (osim potpisa trasanta i tarasata) ima svojstvo avala. S druge strane, sam potpis na poleđini mjenice ne vrijedi kao aval ako uz njega nije upisana klauzula „per aval“(ili druga s istim značenjem), već kao bjanko indosament ili tzv. prikriveno jamstvo (žiro). Jednostrano potpisivanje mjenice u svojstvu trasanta ili indosanta ima značenje davanja jamstva (žiriranja), odnosno jamčenja da će osoba koja je obvezna isplatiti mjenicu to doista i učiniti, a ako to ne učini, da će to žirant učiniti sam (tako i VSRH u Rev-x 503/13+2 od 23. srpnja 2014.). Prednost žirirane bjanko mjenice od avalirane bjanko mjenice za njezina imatelja je u tome što je obveza žiranta samostalna, on jamči samostalno i neovisno od svih drugih mjeničnih obveznika, za razliku od avalista koji je obvezan u onom opsegu i na onaj način na koji odgovara onaj za koga je dao aval. Institut prikrivenog jamstva polazi od dvaju načela mjeničnog prava: svaki je potpisnik mjenično obvezan, a svi potpisnici odgovaraju solidarno imaocu mjenice. Prikriveni jamci, odnosno žiranti materijalno su dakle jamci kao i svaki drugi jamac po načelima građanskog prava (tako i VRSH u Rev-x 19/10-2 od 16.10.2013.). Stoga su neosnovane tvrdnje tužene da ne postoji solidarnost mjeničnog dužnika u odgovaranju za dugove sa glavnim dužnikom ŽF, da ju je tužitelj tretirao kao jamca, iako tužena nikada nije potpisala nikakav ugovor o jamstvu te njene tvrdnje da provođenjem ovog postupka tužitelj ustraje na tome da stekne i treću ovršnu ispravu za istu tražbinu i temeljem istog osnova. Ujedno se ističe kako se u konkretnom slučaju, obzirom da se radi o mjenici, primjenjuju odredbe ZM kao lex specialis, a ne odredbe Zakona o obveznim odnosima na koje se tužena poziva.
17. Predmetna mjenica sastavljena je na obrascu trasirane mjenice, no iz njenog sadržaja proizlazi da je akceptirana, s obzirom da je ista potpisana od strane trasata (korisnika kredita ŽF). Naime, sukladno čl. 24. st.1. ZM akcept se piše na samoj mjenici. Izražava se riječju „priznajem“, „primljena“, „prihvaćena“ ili kojom drugom riječju koja to isto znači te akcept potpisuje trasat, a kao akcept vrijedi i sam trasatov potpis koji je stavljen na licu mjenice (kao što je ovom slučaju potpis korisnika kredita ŽF). Uvidom u spornu mjenicu utvrđeno je da je popunjena na sljedeći način: „U Zagrebu 19. svibnja 1997. platite za ovu mjenicu po naredbi Croatia banke d.d., Zagreb, Kvaternikov trg 9 svotu od šestosedamdesetjednatisućadvjestoosamdestčetirikuneidvadestijednalipa. Pod
rubrikom "plaćanje" navedeno je " Croatia banke d.d., Zagreb, Kvaternikov trg 9“, dok pod rubrikama "vrijednost primljena", "stavite istu u račun" i "izvještaj" nije ništa navedeno. U gornjem desnom uglu mjenice naveden je brojkama iznos od 671.284,21 kn, a u donjem desnom uglu su potpisi osobe koja je potpisana kao " ZF" i korisnika kredita ŽF, s tim da je taj potpis ispod potpisa osobe koja je potpisana kao " ZF". Nije propisano gdje se prostorno na mjeničnoj ispravi označavaju dan i mjesto izdavanja mjenice, ali to se obično stavlja u gornjem lijevom uglu na što upućuju i mjenični formulari pa i onaj koji je korišten u konkretnom slučaju. Minimalni sadržaj koji bjanko mjenica mora imati u trenutku izdavanja je potpis trasanta i/ili akceptanata kod trasirane bjanko mjenice, odnosno potpis izdavatelja kod vlastite bjanko mjenice. Sve ostale sastojke ovlašten je imatelj mjenice naknadno popuniti u skladu sa ovlaštenjima koje mu je dao izdavatelj. Ako mjenica nema datuma izdanja, takva isprava nije mjenica, dok propuštanje oznake mjesta izdavanja nema uvijek tu posljedicu. Oznaka datuma (vremena) izdavanja mjenice ne mora odgovarati istini. Uzima se da oznaka datuma i mjesta izdanja ne mora biti točna, za formalnu valjanost mjenice bitno je da navedene oznake budu moguće. Trasirana mjenica sadrži bezuvjetan nalog na plaćanje određenog iznosa novca (kao što je ovdje slučaj), dok vlastita mjenica sadrži bezuvjetno obećanje izdavatelja da će sam platiti mjenični iznos, dok su ostali sastojci vlastite mjenice identični s onima kao kod trasirane mjenice. Zakonska je presumpcija da je akcept valjan čim se potpis trasata nađe bilo gdje na licu mjenice (jer Zakon o mjenici to mjesto određeno ni ne navodi), a u konkretnom slučaju trasatov potpis (potpis ŽF) nalazi se na licu mjenice i to ispod potpisa trasanta, a pri tome je potpuno irelevantno što se taj potpis nalazi ispod potpisa trasanta. S obzirom da je na licu mjenice trasatov potpis koji vrijedi kao akcept, evidentno je da je protest podignut zbog neisplate.
17.1. Odredbom čl. 1. ZM propisano je da trasirana mjenica sadrži: 1) oznaku da je mjenica, napisanu u samom slogu isprave, na jeziku na kome je sastavljena, 2) bezuvjetni uput da se plati određena svota novca, 3) ime onoga koji treba platiti (trasat), 4) označenje dospjelosti, 5) mjesto gdje se plaćanje treba obaviti, 6) ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti (remitent), 7) označenje dana i mjesta izdanja mjenice, 8) potpis onoga koji je izdao mjenicu (trasant). Predmetna mjenica izdana je u Zagrebu 19. svibnja 1997., kao trasant je navedena osoba potpisna kao " ZF", a kao trasat ŽF, na mjenici nije označeno vrijeme dospjelosti mjenice, već vrijeme izdavanja mjenice, no zakonsko određenje za označavanjem dospjelosti ublaženo je presumpcijom prema kojoj kad nema oznake dospjelosti u mjenici tada je mjenica plativa po viđenju (čl. 2. st. 2. ZM). Po ocjeni ovog suda, suprotno tvrdnjama tužene, sporna mjenica sadrži sve ono što mjenica treba sadržavati prema odredbi čl. 109. ZM i nema nedostataka u smislu navedene odredbe ZM koji bi joj oduzimali svojstvo i učinke mjenice, neovisno o tome što je popunjena na obrascu bivše Narodne banke Jugoslavije koji je prestao važiti nakon izdavanja bjanko mjenice te su stoga posve neosnovani prigovori tužene da se ne radi o mjenici. Mjenica koja ima sav potreban sadržaj i valjana je i u slučaju kad je umjesto na blanketi izdana na običnom papiru.
17.2. Vezano za prigovor da mjenica nije popunjena sukladno odredbama i uvjetima iz osnovnog pravnog posla valja istaknuti da je Ugovorom o kreditu obveza korisnika kredita bila vratiti svaki mjesec iznos strane valute (DEM) koja će na dan dospijeća svake rate biti obračunata u domaćoj valuti (dinarima) zbog čega je tužitelj zahtjev ispravno postavio u domaćoj valuti obzirom da je do konverzije iz strane valute u domaću valute došlo na dan dospijeća pojedine rate tako da od tada pa nadalje obveza glasi na domaću valutu. Prema Ugovoru o kreditu dužnik je dugovao pojedinačne mjesečne anuitete koje je trebao platiti na način da je valuta obveze (tada DEM) dok je valuta ispunjenja dinarska protuvrijednost devize (srednji tečaj za DEM) na dan dospjelosti anuiteta, a ne na dan isplate. U mjenici je naznačena tražbina izražena u kunama. Tražbina iz Ugovora je u cijelosti dospjela prije popunjavanja bjanko mjenice i ispravo je izražena u kunama koji iznos odgovara visini protuvrijednosti DEM na dan dospjelosti svakog anuiteta. Stoga se taj prigovor tužene ukazuje kao neosnovan.
18. Odredbom čl. 16. stavak 2. ZM propisano je da ako je mjenica koja je u vrijeme izdanja bila nepotpuna naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu; povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti imatelju mjenice, osim ako ju je stekao zlonamjerno ili ako je pri stjecanju mjenice postupio s velikom nepažnjom. Unatoč tome što predmetna mjenica nema formalnih nedostataka u konkretnom slučaju mjenični dužnik prema kojemu je stavljen zahtjev za ispunjenje mjenične obveze može mjeničnom vjerovniku stavljati i prigovor koji ima temelj u osnovnom poslu (Ugovoru o kreditu) u svezi s kojim je mjenica izdana kao sredstvo osiguranja tražbine iz osnovnog posla. Bjanko mjenica izdana radi osiguranja kredita popunjava se u skladu s međusobnim sporazumom vjerovnika i dužnika, a ako nema posebnog sporazuma o popunjavanju mjenične isprave, imatelj mjenice dužan je popuniti je u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla. S obzirom na to da između tužitelja i mjeničnog dužnika, osobe potpisane na mjenici kao " ZF nema posebnog sporazuma o popunjavanju mjenične isprave, imatelj mjenice je bio ovlašten popuniti mjenicu u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla (tako i VSRH u Rev-x 271/2017-2 od 2. veljače 2022.). Iz mjenice proizlazi da je tužitelj kao vjerovnik iz osnovnog posla (Ugovora o kreditu) prvi imatelj mjenice, što nije niti sporno. Stoga se prigovori da bjanko mjenica nije ispunjena u skladu s osnovnim poslom mogu uspješno istaknuti prema vjerovniku iz osnovnog posla, a prema budućem imatelju mjenice samo ako je mjenicu stekao u zloj namjeri ili ako je pri stjecanju mjenice postupao s velikom nemarnošću (čl. 16. st. 2. ZM). Tu odredbu treba tumačiti tako da se prigovor da nepotpuna mjenica (bjanko mjenica) nije ispunjena u skladu s osnovnim poslom, ne može s uspjehom isticati prema kasnijem stjecatelju, ako je bjanko mjenica puštena u opticaj, osim ako je taj stjecatelj mjenicu stekao zlonamjerno ili ako je pri stjecanju mjenice postupao s velikom nepažnjom. Prigovor da bjanko mjenica nije ispunjena u skladu s osnovnim poslom, može se, pak, uspješno isticati prema vjerovniku iz osnovnog posla ako tu mjenicu nije ispunio u skladu s osnovnim poslom (tako i VSRH u Rev-x 1053/2017-2 od 3. studenoga 2021., Rev-x 643/15-2 od 4. studenoga 2015.). Pritom se ponovno se naglašava kako u mjeničnom pravu važi načelo savjesnosti i poštenja, a prema tome načelu ugovorne stranke dužne su ponašati se u skladu s obvezama koje čine bitne elemente ugovora, pa i u ostvarenju potraživanja iz toga ugovora zbog osiguranja kojeg je izdana bjanko mjenica. Dakle u konkretnom slučaju nije isključena primjena zakonske odredbe iz čl. 16. st. 2. ZM koja daje pravo mjeničnim dužnicima isticati prigovor prema vjerovniku iz osnovnog posla da mjenica nije popunjena u skladu s osnovnim poslom pa osnovano tužena ističe takve prigovore. Takvo shvaćanje prihvaćeno je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su IVg 46/07-4 od 16. travnja 2007. koje glasi: „Ništava je odredba sporazuma o popunjavanju bianco mjenice po kojoj je imatelj bianco mjenice ovlašten po svojoj volji učiniti bianco mjenicu dospjelom. U tom slučaju dospjelost mjenice se određuje u skladu s osnovnim pravnim poslom.“ U konkretnom slučaju tužitelj je bio ovlašten bjanko mjenicu ispuniti na iznos svojega dospjelog potraživanja, ali sukladno uvjetima iz osnovnog posla, što znači da je tužitelj bio ovlašten dan dospjelosti iznosa kredita ispuniti sukladno uvjetima iz osnovnog posla. To znači da je tužitelj bio ovlašten datum dospijeća mjenice ispuniti kada je obveza dospjela, dakle s danom kada je kredit otkazan (20. listopada 1993.), ali ne i s danom 19. svibnja 1997. jer to nije dan dospjelosti obveze iz osnovnog posla. S obzirom na to da je mjenica protuugovorno popunjena na način da je datirana s danom 19. svibnja 1997., dakle 3 i pol godine nakon dospjelosti obveze iz osnovnog posla, radi se o mjenici koju tužitelj nije popunio sukladno ugovoru u svezi s kojim je primio bjanko mjenicu radi osiguranja tražbine prema korisniku kredita. Mjenica je dakle popunjena suprotno uvjetima iz osnovnog posla, a isplatu mjenične svote potražuje prvi imatelj mjenice koji je ujedno i ugovorna strana na strani vjerovnika iz osnovnog posla pa je stoga tužena u okolnostima konkretnog slučaja ovlaštena isticati prigovor protuugovornog popunjavanja mjenice, a u ovom slučaju je dokazala i osnovanost takvog prigovora. Popunjavanje mjenice protivno odredbama osnovnog pravnog posla ne čini mjenicu ništetnom niti je cilj tog prigovora oslobađanje dužnika od mjenične obveze, već je cilj reduciranje obveze mjeničnog dužnika na mjeru koja proizlazi iz vjerovnikovog ovlaštenja na popunjavanje bjanko mjenice.
18.1. Stoga, imajući u vidu da tužena prema prvom imaocu mjenice može istaknuti prigovore iz osnovnog posla pa i istaknuti prigovor zastare mjenične obveze koji tužena i ističe, kao i prigovor vremena kada je obveza iz osnovnog posla dospjela. Osnovan je prigovor zastare potraživanja koje je istaknula tužena jer mjenično pravni zahtjevi imatelja mjenice protiv indosanta i trasanta zastarijevaju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta (čl. 78. st. 2. ZM). Ovdje je potraživanje iz osnovnog pravnog posla - ugovora o kreditu dospjelo 20. listopada 1993., a na mjenici je označen kao dan dospijeća 19. svibnja 1997. i mjenica protestirana 19. svibnja 1997. Stoga je kao dan plaćanja mjenice trebalo naznačiti 20. listopada 1993. i mjenicu protestirati u slijedeća dva radna dana koji dolaze za danom plaćanja mjenice (čl. 43. st. 3. ZM). Prema tome, protekao je zastarni rok od jedne godine u kojem zastarijevaju mjenično pravni zahtjevi tužitelja kao imatelja mjenice prema osobi potpisanoj kao " ZF" kao žirantu računajući od dana kada je mjenica trebala biti protestirana (tako i VSRH u Rev-x 643/15-2 od 4.11.2015.). Zastarni rok u kojem zastarijevaju mjenično pravni zahtjevi daje pravnu sigurnost mjenično pravnim dužnicima da se od njih ne će moći naplatiti neki mjenično pravni zahtjevi nakon proteka određenog zastarnog roka od dospjelosti mjenično pravnog zahtjeva odnosno pravodobno podignutog protesta tj. da će se moći uspješno protiviti takvim zahtjevima isticanjem prigovora zastare mjenično pravnog zahtjeva. Stoga je glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u toč. II. izreke.
18.2. Uzgredno, čak i kada bi se primjenjivao zastarni rok od 3 godine iz čl. 78. st. 1. ZM, a kojom odredbom je propisano da svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastaruju za tri godine, računajući od dospjelosti, što ovdje nije slučaj, valja napomenuti kako je i taj rok protekao jer je kao dan plaćanja mjenice trebalo naznačiti 20. listopada 1993., a tužba je podnesena sudu 25.6.1997., dakle nakon proteka roka od 3 godine od dospjelosti.
18.3. U odnosu na pozivanje tužitelja na dopis osobe potpisane kao " ZF" od 15.7.1996. (list 18 spisa) te odvjetnice Irene Bolješić (ranije punomoćnice tužene) od 10.5.1998. (list 389), a koje prema tvrdnjama tužitelja imaju karakter priznanja postojanja duga i priznanja tužene da je jamac dužniku LF pa da je time došlo do prekida zastare valja istaknuti sljedeće. Dopis spomenute odvjetnice datiran je sa 10.5.1998., kada je nedvojbeno protekao i jednogodišnji i trogodišnji zastarni rok tužitelja kao imatelja mjenice prema osobi potpisanoj kao " ZF" iz čl. 78. ZM. Članak 387. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995.,7/1996., 91/1996,; dalje ZOO) propisuje da se zastara prekida kad dužnik prizna dug. Čl. 387. st. 2. ZOO određuje da do takvog priznanja može doći ne samo izjavom vjerovniku, nego i na posredan način kao što je davanje otplate, plaćanje kamate ili davanje osiguranja. Iako se to izričito ne spominje, izraz prekid, kao i potreba razgraničenja s priznanjem duga, sugeriraju da do priznanja duga iz čl. 387. ZOO može doći samo dok vrijeme određeno za zastaru još nije proteklo. Stoga je i dopis odvjetnice Bolješić ocijenjen na naprijed navedeni način. Sudska praksa zauzela je stajalište da priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida, neovisno o tome je li izvršeno na posredan ili neposredan način, mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje volja dužnika da dug zaista postoji, odnosno mora biti izričito i određeno, tako da se nedvojbeno izražava dužnikova volja da priznaje postojeći dug. Uvidom pak u dopis od 15.7.1996. osobe potpisane kao " ZF" (jer tužena osporava da je ona potpisala taj dopis) upućen tužitelju valja napomenuti kako navedenim dopisom ta osoba priznaje da je jamac i daje tužitelju svoje sugestije i savjete na koji način da naplati svoje dugovanje prema predmetnom ugovoru o kreditu (upisom hipoteke na nekretnine ŽF), a koji način ne uključuje tuženu, ne spominjući uopće pritom sa bi se radilo o njezinom dugovanju, već o dugovanju ŽF te mu ukazuje na činjenicu da je hipoteka s njegove nekretnine prilikom ishođenja novog kredita kod Zagrebačke banke "skinuta", a da je isti podigao taj novi kredit te pritom nije zatvorio ovaj stari. Takav dopis nedvojbeno nema karakter izjave o priznanju duga jer u njemu nema navoda da se priznaje dug i u kojem iznosu pa se takva općenita izjava o postojanju duga ŽF bez određivanja iznosa duga ne može smatrati priznanjem duga koje je predmet ove parnice pa su ti navodi tužitelja ocijenjeni kao neosnovani. Uzgredno, ocjenjuje se da niti dopis od 10.5.1998. također nema karakter izjave o priznanju duga jer u njemu nema navoda da se priznaje dug i u kojem iznosu, čak štoviše, odvjetnica navodi da njezina stranka nikako ne može utvrditi kako i na koji način je formiran iznos od 671.284,21 kn.
19. Imajući u vidu utvrđenja iz odlomka 18. ove presude, ovaj sud nije izvodio daljnje dokaze (grafološko vještačenje na okolnost da li je tužena vlastoručno potpisala mjenicu, dopunsko financijsko vještačenje u odnosu na okolnosti navedene u toč. 4. podneska tužitelja od 19.2.2021. te nije tražio da se vještak očituje pisanim putem da li je iznos koji je ostvaren prodajom 847 dionica uzet u izračun visine potraživanja tužitelja u nalazu i mišljenju vještaka) jer se takvi dokazi, s obzirom na utvrđenja iz navedenog odlomka presude ukazuju nesvrishodni, budući da bi i njihovim izvođenjem ovaj sud došao do jednakih utvrđenja, a činjenično stanje je dovoljno utvrđeno da se donese pravilna i na zakonu osnovana presuda. Iz navedenih razloga nije obrazlagao niti preostale prigovore tužene.
20. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP. Iako je vrijednost predmeta spora od podnošenja tužbe pa do 14.3.2018. iznosila 89.094,73 EUR, da bi potom bila povećana na 94.563,37 EUR, navedeno nije imalo utjecaja na odluku o trošku jer je punomoćnica tužene zahtjev za naknadu troškova neovisno o navedenom postavila za obavljene radnje u vrijednosti od 671 bod, dakle ne preko toga. Tuženoj je priznat trošak sastavljanja prigovora protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 1.342,00 EUR na temelju Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23- dalje: Tarifa), trošak sastavljanja podnesaka od 2.3.2018., 25.1.2019., 14.10.2019., 12.11.2019. u iznosu od 1.342,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. Tarife) za svaki navedeni podnesak, trošak sastavljanja žalbe na rješenje o odbacivanju prigovora od 5.1.2000. u iznosu od 1.342,00 EUR (Tbr. 11. točka 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 5.11.2015., 2.2.2017., 10.5.2017., 5.11.2019., 19.5.2021., 24.1.2024., 18.12.2024. u iznosu od 1.342,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife) za svako navedeno ročište. Za zastupanje na ročištu od 22.9.2011. tuženoj je priznat trošak u iznosu od u iznosu od 100,00 EUR temeljem Tbr. 9. toč. 5. Tarife, odnosno ne više od 50 bodova, budući da je isto ročište odgođeno prije početka raspravljanja, dok je s preostalim dijelom zahtjeva tužena odbijen. Za sastavljanje podneska od 24.10.2019. priznat joj je trošak u iznosu od 200,00 EUR temeljem Tbr. 8. toč. 3. Tarife, odnosno ne više od 100 bodova, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o kategoriji "ostalih" podnesaka u parničnom postupku. Za svaku navedenu radnju tuženoj je priznat PDV po stopi od 25%. Priznat je i trošak uplate razlike predujma za vještačenje u iznosu od 134,98 EUR te trošak uplate predujma za pristup vještaka na ročište u iznosu od 34,24 EUR. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.
20.1. Tuženoj nije priznat trošak sastavljanja podneska od 11.5.1998. kojim je podnijela prijedlog za oslobođenje od plaćanja pristojbi u ovom predmetu i dostavila potvrdu o svom imovnom stanju, budući da je taj prijedlog i tu ispravu bila dužna dostaviti uz prigovor o rješenje o ovrsi. Nije joj priznat niti trošak sastavljanja podneska od 5.11.2015. jer podnesak s tim danom ne prileži spisu. Nije joj priznat niti trošak sastavljanja podneska od 9.4.2018. kojim izvještava sud da izvještava sud kako je uplatila predujam za financijsko vještačenje, budući da uplatu sud sam provjerava putem računovodstva ili Ipis financijske kartice predmeta. Nije joj priznat niti trošak sastavljanja podneska od 25.8.2020. jer u tom podnesku ponavlja svoje navode iznijete ranije tijekom postupka. Nije joj priznat niti trošak sastavljanja podnesaka od 7.9.2023. i 27.10.2323. kojima požuruje ovaj sud u postupanju jer takav trošak nije bio potreban. Stoga je odlučeno kao u toč. IV. izreke presude.
U Zagrebu, 3. veljače 2025.
Sutkinja
Vedrana Kufrin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. tužitelju po punomoćniku, uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu- 663,61
EUR
2. tuženoj po punomoćniku
