Poslovni broj P-1173/2023

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji tog suda Marijani Milković Cosmai, u pravnoj stvari tužitelja DV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Tokić, odvjetnik u Dubrovniku, protiv prvotuženika OV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], drugotuženice EV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i trećetuženice GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupa punomoćnica Maja Krstović, odvjetnica u Dubrovniku, radi utvrđenja raskida ugovora i predaje u posjed te uknjižbe podredno naknade štete, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 19. prosinca 2024. u nazočnosti punomoćnika stranaka i tužitelja osobno, dana 3. veljače 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je raskinut Kupoprodajni ugovor od 29. 03. 1989. i Aneks Ugovora od 9.

06. 1989., sklopljen između tužitelja NV, OIB: [osobni identifikacijski broj] i VV iz [adresa], prednika tuženika, te su

- tuženici, kao nasljednici VV i uknjiženi vlasnici čest. zgr. [katastarska čestica] čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], predati tužitelju u posjed i vlasništvo stanove u prizemlju i na prvom katu stambene zgrade izgrađene na čestici zemlje [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (sada čest. zgr. [katastarska čestica] izgrađena na čestici zemlje [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]),

- tuženici, kao nasljednici VV i uknjiženi vlasnici čest. zgr. [katastarska čestica] čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] dužni trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužitelja nad čest. zgr. [katastarska čestica] čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na njegovo ime, za cijelo, uz istodoban izbris tog prava s njihovog imena, u navedenom opsegu.“

II. Odbija se kao neosnovan podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je raskinut Kupoprodajni ugovor od 29. 03. 1989. i Aneks Ugovora od 9.

06. 1989., sklopljen između tužitelja NV, OIB: [osobni identifikacijski broj] i VV iz [adresa], te se nalaže tuženicima kao nasljednicima VV, da isplate tužitelju s naslova naknade štete, iznos od 750.000,00 EUR, u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zateznom kamatom po stopi određenoj u članku 29. ZOO-a od dana podnošenja tužbe do isplate, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

i

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe izvršena podneskom tužitelja predanom na ročištu od dana 12. studenog 2024.

II. Vrijednost predmeta ovog spora iznosi 750.000,00 EUR.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 120.507,50 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 29. studenog 2011. godine tužitelj navodi da je s tuženikom VV i IV zaključio Sporazum od **.**.1989. TV je bila vlasnica čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a tužitelj je preuzeo obvezu da izgradi zapadni dio kuće po sistemu “ključ u ruke“ na započetim temeljima s vlastitim sredstvima. Na ime izgradnje cijelog tog dijela, TV je dala u vlasništvo tužitelju podrum i prizemlje kuće, no ostala je uknjižena kao vlasnica. Tim je Sporazumom dalje utanačeno da će IV kao prodavateljica za račun DV, tužitelja, prodati VV, kao kupcu podrum i prizemlje kuće. Isto je tako ugovoreno da prava i obveze iz ugovora o kupoprodaji međusobno imaju isključivo DV i VV. Nadalje se navodi da je istoga dana zaključen Kupoprodajni ugovor između IV, kao prodavateljice podruma i prizemlja predmetne nekretnine (za račun DV) i VV kao kupca, a dana **.**.1989. sklopljen je i Aneks tom Ugovoru. Ugovorena kupoprodajna cijena je iznosila 250.000.000,00 jugoslavenskih dinara. Navodi se da ta cijena, iako je višestruko manja od stvarne vrijednosti nekretnine, zapravo nikada nije isplaćena stvarnom prodavatelju, sada tužitelju DV. Navodi se da je dana 15. studenog 2011. tužitelj raskinuo Kupoprodajni ugovor od 29. ožujka 1989. jer je iz držanja tuženika postalo razvidno da neće obvezu isplate kupoprodajne cijene ispuniti ni u naknadnom roku. Glavnim tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje raskida Kupoprodajnog ugovora te predaju stanova u prizemlju i na prvom katu u posjed i vlasništvo, a podrednim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 750.000,00 EUR s naslova naknade štete.

1.1. Podneskom od 12. studenog 2024. tužitelj je preinačio tužbu, na način da je u glavnom tužbenom zahtjevu postavio i (dodatni) zahtjev za uknjižbu nad čest. zgr. [katastarska čestica] čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

2. U odgovoru na tužbu podnesenom dana 24. travnja 2012., tuženik VV ističe da se protivi tužbi, te prvenstveno ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja. Smatra da je zahtjev tužitelja zbog navodnog neispunjenja obveze zastario, a uostalom, navodi i da je u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu, jer da nije tako, ne bi se mogao uknjižiti, a i prodavatelj bi odmah reagirao sa zahtjevom za isplatu kupoprodajne cijene. Tužitelj je tuženiku, navodi se, predmetnu nekretninu predao u posjed 13 godina prije podnošenja tužbe u postupku koji je završen pravomoćnom presudom Općinskog suda u Dubrovniku, P-43/01, odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja. Protivi se osnovanosti bilo glavnog bilo podrednog tužbenog zahtjeva usmjerenog na naknadu štete.

3. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, sud je izvršio uvid u: Presudu Općinskog suda u Dubrovniku, P-43/01 (list spisa 5-11), presudu Županijskog suda u Dubrovniku Gž- 102/09 (list spisa 12-14), Kupoprodajni ugovor od 29. ožujka 1989. (list spisa 15-16), Aneks Ugovora od 9. lipnja 1989. (list spisa 17-18), Sporazum od 29. ožujka 1989.(list spisa 19-20), izvadak iz zemljišne knjige zk. ul [broj ZK uloška] (list spisa 32-33 i 38-39), saslušane su parnične stranke, odnosno, tužitelj (list spisa 105-106), saslušan je svjedok FV pred zamolbenim sudom – Osnovnim sudom u Kotoru (list spisa 150-151), a nakon izmjene raspravnog suca, ponovno su saslušane parnične stranke, odnosno, tužitelj koji je pristupio na ročište radi saslušanja (list spisa 196-197), pregledani su i priklopljeni spisi ovog suda P-43/01 i P-26/90 (+ spis izvršenja I 12/90).

3.1. Nakon smrti prvotno tuženog VV, koji je bio ugovorna stranka svih ugovora u odnosu na koje se traži utvrđenje da su raskinuti, kao tuženici u ovoj pravnoj stvari su označeni njegovi nasljednici i pravni sljednici, pa je postupak nastavljen u odnosu na njih – OV, OV i GV.

3.2. Kako je ovaj postupak započeo 2011., sud je nakon stupanja na snagu izmjena Zakona o parničnom postupku (NN 80/22), odredio pripremno ročište u ovoj pravnoj stvari te zaključio prethodni postupak, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi članka 108. ZPP/22. Tužitelj je na tom ročištu preinačio tužbu, isticanjem tužbenog zahtjeva uz postojeći, kojoj se preinaci tuženik protivio. Unatoč tome, sud je dopustio preinaku tužbe, s obzirom da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, pozivom na odredbu članka 190. stavka 3. Zakona o parničnom postupku, pa je odlučeno kao pod I. izreke ovog rješenja.

3.3. Tužitelj je na pripremnom ročištu od 12. studenog 2024. (dakle, 13 godina nakon što je postupak započeo), prigovorio vrijednosti spora koju je naznačio, smatrajući da se previsoko određenom vrijednosti predmeta spora krši pravo tužitelja na pošteno suđenje. Prvo valja reći da je tužitelj sam na ročištu od 19. prosinca 2024. po svom punomoćniku iskazao da se iznos od 750 tisuća eura odnosi na vrijednost nekretnine u trenutku podnošenja tužbe, pa kako je predmet glavnog zahtjeva upravo povrat te nekretnine i uknjižba na ime tužitelja, tako je iznos od 750 tisuća eura, opravdan i primjeren vrijednosti nekretnine čiji se povrat i uknjižba traži, pa je, radi otkanjanja dvojbi, odlučeno kao pod II. izreke rješenja. Pritom, valja reći da pozivanje tužitelja na, u tom podnesku naznačene, presude Europskog suda za ljudska prava nije osnovano, jer se ovdje ne radi o pravno ni činjenično istovjetnom ili sličnom predmetu. Prvenstveno, u predmetu Horvat protiv Hrvatske Sud je istaknuo da je zahtjev tužitelja bio neopravdano preuveličan, čime su mu njegovim vlastitim propustom nastali troškovi i da, stoga, nije došlo do povrede članka 6. Konvencije i Protokola I. Konvencije. Ovdje se ne čini da se radi o preuveličanoj vrijednosti predmeta spora, jer se radi o nekretnini od preko 200 m2 na iznimno atraktivnoj lokaciji u Dubrovniku, no, ako je to i slučaj, Europski sud za ljudska prava se o tome izjasnio. Ponovno se naglašava da je upravo tužitelj po punomoćniku naveo da je vrijednost nekretnine u trenutku podnošenja tužbe (2011.) iznosila 750.000,00 EUR (list spisa 195). U Čolić protiv Hrvatske, Černius i Rinkevičius protiv Litve, Klauz protiv Hrvatske, podnositelji su u postupcima uspjeli u određenoj mjeri, no troškovi postupka koje su bili dužni platiti suprotnoj stranci premašivali su dosuđene im iznose u glavnoj stvari, čime je došlo do nesrazmjera između materijalne koristi ostvarene uspjehom u sporu i visine troškova postupka, a to je dovelo do povrede prava na pošteno suđenje (čl. 6. Konvencije) i pravo na mirno uživanje vlasništva (Protokol I. uz Konvenciju). Ali, ovdje se ne radi o tome, jer tužitelj nije uspio niti s jednim dijelom svojeg zahtjeva, te je prvi put nakon 13 godina vođenja spora, visini predmeta spora prigovorio.

4. Predmet ovog postupka je utvrđenje da su Kupoprodajni ugovor od 29. ožujka 1989. i Aneks tog Ugovora od 9. lipnja 1989. raskinuti, kao i zahtjev tužitelja da mu tuženici (pravni sljednici prvotno tuženog VV) u posjed i vlasništvo predaju stanove u prizemlju i na prvom katu stambene zgrade izgrađene na čestici zemlje [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (sada čest. zgr. [katastarska čestica] izgrađena na čestici zemlje [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]), kao i zahtjev da tuženici kao nasljednici VV i uknjiženi vlasnici čest. zgr. [katastarska čestica] čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] trpe uknjižbu prava vlasništva tužitelja nad čest. zgr. [katastarska čestica] čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na ime tužitelja, za cijelo, uz istodoban izbris tog prava s njihovog imena.

4.1. Podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev usmjeren je na naknadu štete u iznosu od 750.000,00 EUR-a uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

5. Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan.

5.1. Podredni tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Odredbom članka 124. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, koji je zakon preuzet u pravni sustav RH Zakonom o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima) propisano je da u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveza, ili, pod uvjetima predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na nakadu štete.

6.1. Odredbom članka 360. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a stavkom 2. istog članka da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

6.2. Odredbom članka 361. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da zastarijevanje počinjen teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenjem obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

6.3. Odredbom članka 523. Zakona o obveznim odnosima propisano je da kad je prodaja raskinuta zbog povrede ugovora od strane jednog ugovaratelja, druga strana ima pravo na naknadu štete koju zbog toga trpi, prema općim pravilima o naknadi štete nastale povredom ugovora.

6.4. Odredbom članka 371. Zakona o obveznim odnosima propisan je opći zastarni rok od 5 godina – potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

7. U ovom je postupku među strankama nesporno da je sklopljen Sporazum dana 29. ožujka 1989. između tri ugovorne strane - IV, DV i VV, kojim su se stranke dogovorile da IV, kao uknjižena i formalna zemljišnoknjižna vlasnica predmetne nekretnine u svoje ime, ali za račun DV, proda prizemlje i kat čestice zgrade [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi jedan dvoetažni stan na razini prizemlja i prvog kata te posebnim ulazom na etaži prvog kata. Nesporno je među strankama da je sklopljen Kupoprodajni ugovor između TV kao prodavateljice i VV kao prodavatelja, i to upravo ovog dijela predmetne nekretnine kojeg je u stvarnosti vlasnik DV, za iznos od 250.000.000,00 jugoslavenskih dinara, te da primitak iznosa prodavatelj potvrđuje potpisom na ugovoru, dana 29. ožujka 1989. (istoga dana kao i Sporazum). Nesporno je i da je sklopljen Aneks tom ugovoru. Nesporno je, dalje, da je VV ishodio uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama, a nesporno je i da je od 1989. VV (a nakon njegove smrti njegovi pravni sljednici) u posjedu predmetnog dijela nekretnine. Nesporno je i da je VV naknadno kupio od IV ([adresa]) preostali dio te nekretnine. Nesporno je i da su DV i TV pokrenuli postupak P-43/01 kojim su tražili od VV da im preda stanove (DV stan u prizemlju i na prvom katu, a DVC stan na drugom katu i garažu) koje se obveze može osloboditi ako izvrši isplatu u njihovu korist (DV iznos od 170 tisuća američkih dolara, a OVC iznos od 200 tisuća njemačkih maraka), s osnove ništetnosti sklopljenih ugovora.

8. Sporno je, pak, je li kupoprodajna cijena od 250 milijuna jugoslavenskih dinara ikada isplaćena od strane VV, bilo DV, bilo njegovoj “punomoćnici“ IV, kasnije OVC, a sporno je i je li predmetni zahtjev tužitelja u zastari s obzirom na datum sklapanja Kupoprodajnog ugovora (22 godine prije podnošenja predmetne tužbe).

9. Analizom sve dokumentacije u spisu, te pažljivom analizom i priklopljenog spisa P- 43/01, kao i spisa P-26/90, proizlazi sljedeće utvrđeno činjenično stanje:

- da su TV (Poček) i tužitelj sklopili 24. listopada 1986. ugovor kojim su ugovorili da će tužitelj DV na već izgrađenim temeljima na čest. zem. [katastarska čestica] izgraditi zgradu koja će se sastojati od prizemlja, kata i potkrovlja, a da će IV kao nositeljica prava korištenja predmetnog zemljišta, na ime radova tužitelju u vlasništvo dati podrum i prizemlje zgrade,

- da su IV, te tužitelj DV, kao i pravni prednik tuženika VV, **.**.1989. sklopili i potpisali Sporazum kojim su utvrdili da je izgradnja realizirana, te dalje ugovorili da IV, sklopi za račun DV Kupoprodajni ugovor sa VV, predmet kojeg će biti kupoprodaja podruma – prva etaža i prizemlje – druga etaža,

- da su IV i VV sklopili Kupoprodajni ugovor koji je datiran s 29. ožujka 1989., neovjeren, a predmet tog ugovora su sporni dijelovi zgrade na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], odnosno, upravo oni dijelovi zgrade na koje se odnosi ugovor iz 1986. i Sporazum iz 1989., za cijenu od 250 milijuna ondašnjih dinara,

- da su IV i VV sklopili Aneks tog Kupoprodajnog ugovora, koji je datiran s 9. lipnja 1989, a potpis je ovjeren 1. kolovoza 1989.,

- da ne postoji potvrda o isplati cjelokupne kupoprodajne cijene, jer je u Ugovoru navedeno da je potpisom Ugovora cijena u cijelosti isplaćena,

- da je tužitelj VV, pravnom predniku tuženika, sporni dio nekretnine predao u posjed još 1989.,

- da se VV uknjižio u zemljišne knjige kao vlasnik,

- da se VV, odnosno, sada njegovi pravni sljednici, nalaze u posjedu sporne nekretnine od tada (1989.), pa do danas,

- da je u ovosudnom postupku P-43/01 pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku VV kojim je tražena predaja u posjed i vlasništvo predmetnih stanova iz razloga što iste tuženik drži u posjedu bez osnove, a osnovom tvrdnje tužitelja DV u tom postupku – da se radi o ništetnim ugovorima i da IV nije bila ovlaštena za određivanje kupoprodajne cijene, već da su postojali paralelni usmeni dogovori između DV i VV oko isplate kupoprodajne cijene na račun DV u [adresa],

- da je u istom postupku P-43/01 tužba tužiteljice IV pravomoćno odbačena, jer je ustanovljeno da je tužba podnesena nakon smrti IV,

- da je tužitelj DV, nedugo nakon sklapanja Sporazuma 1989., izbjegao u SAD, radi izbjegavanja služenja zatvorske kazne,

- da je pred ovim sudom vođen postupak P-26/90, radi smetanja posjeda, po tužbi tužitelja VV, protiv tuženika DV, a iz razloga jer je DV dana **.**.1990. provalio u stan u posjedu VV i promijenio bravu. Stan je predan ponovno u posjed VV u postupku izvršenja izdane privremene mjere u tom postupku, već idućeg dana, 11. siječnja 1990. (I-12/90).

- da je tužitelj raskinuo Kupoprodajni ugovor od 29. ožujka 1989. i Aneks od 9. lipnja 1989., izjavom od 19. listopada 2011., i to zbog neispunjenja, no da nije priložena potvrda primitka takve izjave od strane tuženika.

10. Kako tuženik od početka ovog postupka, ustraje na prigovoru zastare postavljenog tužbenog zahtjeva, tako je prvo valjalo raspraviti taj prigovor. Kupoprodajni ugovor (list spisa 15-16) između IV (Poček) kao prodavateljice spornog dijela nekretnine (za račun tužitelja DV) i kupca, a ovdje pravnog prednika sadašnjih tuženika - VV, sklopljen je dana 29. ožujka 1989. godine (istoga dana kao i Sporazum između DV, VV i IV). Iste je godine, kako iz ovog spisa, kao i spisa P-43/01, te P-26/90, proizlazi, kupljeni dio nekretnine predan u posjed VV, a VV je ishodio i uknjižbu u zemljišnim knjigama. Unutar samog Kupoprodajnog ugovora, u članku III., ugovorena je kupoprodajna cijena u iznosu od 250.000.000,00 jugoslavenskih dinara, te je uglavljeno da iznos kupac isplaćuje prodavatelju prilikom sklapanja Ugovora, a primitak kupoprodajne cijene prodavatelj potvrđuje potpisom tog ugovora.

10.1. Unatoč oprečnim navodima tužitelja i pravnog prednika tuženika VV danima u postupku P-43/01, oko toga je li kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena pri čemu se sukobljava tvrdnja tužitelja da je isplaćen samo dio kupoprodajne cijene (cca 40 tisuća dolara, no o cifri je različito iskazivano kroz sve ove postupke) i tvrdnja tuženika da je cijena u cijelosti isplaćena u gotovini, prvenstveno se ističe da u ugovoru stoji da je cijena isplaćena, dana 29. ožujka 1989., pri sklapanju Kupoprodajnog ugovora. Ako je ugovor sklopljen u posebnoj formi, bilo na temelju zakona, bilo voljom stranaka, važi samo ono što je u toj formi izraženo (članak 71. stavak 1. tadašnjeg Zakona o obveznim odnosima). Bit će pravovaljane istovremene usmene pogodbe o sporednim točkama o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno, i to samo ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protivne cilju zbog kojeg je forma propisana (članak 71. stavaka 2. Zakona o obveznim odnosima). Odredba o cijeni je bitan sastojak ugovora, pa bi eventualna usmena pogodba između DV i VV bila u opreci sa sadržajem Kupoprodajnog ugovora u kojem je jasno navedeno da je kupoprodajna cijena isplaćena, no, neovisno o tome, takvi navodi tužitelja čak ni nemaju nikakvo uporište u spisu. Osim navoda tužitelja, jedini dokaz o tome da cijena navodno nije isplaćena prileži spisu P-43/01 u vidu izjave tužiteljeve majke i supruge, da su na ime kupoprodajne cijene primili od Saliha Alijagića 10 tisuća dolara (list 106 tog spisa), čime se umanjuje preostali (neodređeni) dug, dane u listopadu 1990. (dakle, nakon zaključenja ugovora), no takva izjava nije ovjerena i nije supotpisana od VV koji je navodno novac tom prilikom predao.

10.2. Naime, tužitelj koji je u ovom postupku saslušan čak dva puta - 27. veljače 2020. (list spisa 105-106) i 19. prosinca 2024. nakon izmjene raspravog suca (list spisa 196-197), iskazivao je da je ukupno isplaćeno samo 40 tisuća dolara kupoprodajne cijene i to 20 tisuća dolara njemu, a naknadno 10 tisuća dolara na ruke njegove bivše supruge D (1990. godine, potvrda u sisu P-43/01) i 10 tisuća dolara njegovoj majci, dok je već u tužbi u postupku P-43/01 navedeno da je u srpnju 1988. tuženik VV tužitelju DV isplatio 60 tisuća američkih dolara na ime kupoprodajne cijene. O stvarno ugovorenoj cijeni, također postoje odstupanja, pa se negdje govori o iznosu od 220.000,00 dolara, negdje od 240.000,00 dolara, 250.000,00 dolara ili 270.000,00 dolara. Pa čak i u ovom postupku, tužitelj u svoja dva iskaza, različito iskazuje o iznosu kupoprodajne cijene, prvo navodi da se radi o iznosu od 250.000,00 dolara (zapisnik od 27. veljače 2020, list spisa 105), a potom da se radi o cijeni od 270.000,00 dolara (zapisnik od 19. prosinca 2024., list spisa 196). O naknadnom dogovoru, ili roku isplate ostatka cijene, u nijednom spisu nema niti jedan dokaz, osim isključivo navoda tužitelja. Stoga i navodi tužitelja da mu je VV usmeno obećao da će mu isplatiti cjelokupan iznos koji još duguje do kraja 2008. godine, što tužitelj prvi puta spominje u ovom postupku, i to u naknadnom saslušanju na dan 19. prosinca 2024., dakle, punih 35 godina nakon sklapanja Kupoprodajnog ugovora, nemaju nikakvu pravnu težinu. Sve to tim više jer je tužitelj provalio u predmetni stan u siječnju 1990. (razvidno iz priklopljenog spisa P-26/90), devet mjeseci nakon sklapanja Kupoprodajnog ugovora, što znači da je još jedno izvjesno vrijeme nakon sklapanja Sporazuma i Kupoprodajnog ugovora bio u Dubrovniku i mogao “ispraviti“ sve propuste, da je do njih došlo. Imajući u vidu da je odmah u siječnju 1990., posredstvom suda predmetni stan ponovno predan VV, nevjerojatno je i nelogično da tužitelj nije poduzimao ništa čak punih 12 godina (do podnošenja tužbe u predmetu P-43/01), niti je i na jedan način smetao VV u korištenju tužiteljeve iznimno vrijedne nekretnine na atraktivnoj lokaciji, a bez da mu je cijena za tu nekretninu isplaćena. Sve je to životno neuvjerljivo, neovisno i usprkos tome što je nakon toga uslijedio rat, što je tužitelj izbjegao u Ameriku da ne bi odslužio zatvorsku kaznu i što je za vrijeme rata VV dopustio da tu živi ČV, zapovjednik obrane Dubrovnika u Domovinskom ratu, o čemu je sve iskazivao tužitelj i u ovom postupku.

10.3. Kupoprodajni ugovor sklopljen 29. ožujka 1989. valjan je ugovor (jer se samo valjani ugovori mogu raskinuti), sklopljen u granicama Sporazumom danih ovlasti IV. Iako tužitelj donekle u svom iskazu implicira da je ugovor ništetan, o neosnovanosti takve tvrdnje već se pravomoćno izjasnio ovaj sud u postupku P-43/01. Kako je u tom valjanom ugovoru koji je IV sklopila za račun tužitelja u granicama dane ovlasti jasno navedeno da je ukupna kupoprodajna cijena u iznosu od 250.000.000 dinara isplaćena u cijelosti, tako u slučaju, da to nije zaista i bilo tako, tužitelj je mogao tražiti isplatu kupoprodajne cijene u idućih 5 godina od dana sklapanja tog ugovora. Naime, Kupoprodajnim ugovorom iz 1989. nije predviđen rok isplate, pa da bi zastara počela teći od nekog budućeg dana. Prvi dan kad je tužitelj mogao tražiti ispunjenje obveze - isplatu kupoprodajne cijene je, pod uvjetom da tužitelj dokaže da ono što je uglavljeno u ugovoru nije istinito, već idući dan po sklapanju ugovora i taj dan je zastara počela teći i istekla već 1994. godine. Ovdje se ne može ni govoriti o tome je li rok bitan sastojak ugovora ili ne, kad roka isplate ni nema, jer je u samom Kupoprodajnom ugovoru uglavljeno da je pravni prednik sada tuženika VV, svoju obvezu isplate kupoprodajne cijene ispunio u cijelosti danom potpisa predmetnog ugovora. No, u roku od 5 godina od dana sklapanja ugovora, tužitelj nije poduzeo ništa - niti je zatražio isplatu ostatka kupoprodajne cijene, niti ostavio naknadni rok za ispunjenje, niti raskinuo ugovor. Zastara se prekida svakom vjerovnikovom radnjom poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom u cilju ostvarenja tražbine. Neovisno o ratnim zbivanjima, tužitelj je mogao pokrenuti sudski postupak radi ostvarenja svog prava, no čak ni 6 godina po prestanku rata u RH, tužitelj ne pokušava ostvariti svoju navodnu tražbinu, a radi se o ogromnoj sumi navodno neisplaćenih novaca, sve do 2001. kada podnosi tužbu za povrat stana iz razloga ništetnosti ugovora.

10.4. Da bi se ugovor zbog neispunjenja mogao raskinuti, nužno je da tražbina koja proizlazi iz tog ugovora, a zbog čijeg se neispunjenja namjerava raskinuti ugovor, nije zastarjela. Izjava o raskidu mora biti dana prije isteka roka za zastaru. To stoga što iz pravne prirode odredaba o zastari proizlazi da se radi o kogentnim odredbama koje se ne mogu mijenjati voljom stranaka, zatim da zastara nastupa nakon proteka točno određenog vremena i prekida se u točno propisanim slučajevima na točno određeni način. Prihvaćanjem stava da je moguće raskinuti ugovor i nakon proteka zastarnog roka, odnosno da učinci raskida mogu nastupiti nakon proteka zastarnog roka, zaobišle bi se kogentne odredbe o vremenu propisanom za protek roka zastare. Time bi se i nakon proteka zastarnog roka moglo jednostavnom izjavom volje raskinuti ugovor čime bi se, de facto, izbjegle odredbe o zastari (tako doslovno VTS Pž-7896/11 od 15. travnja 2019.).

10.5. Ovdje tužitelj nije dokazao da je u zastarnom roku (5 godina od sklapanja ugovora) pozvao tuženika da ispuni obvezu. Nesumnjivo je tužitelj saznao za sklapanje ugovora o kupoprodaji 29. ožujka 1989. (a ne 2000. kako prvi put ističe na ročištu od 19. prosinca 2024.) jer je upravo te 1989. godine i to istoga dana (29. ožujka 1989.) nesporno Sporazumom ovlastio IV da ugovor o kupoprodaji potpiše, slijedom čega je (istoga dana) uslijedilo potpisivanje Kupoprodajnog ugovora. Tužitelj je izjavu o raskidu ugovora upućenu drugoj strani po vlastitim navodima dao najranije u listopadu 2011. godine (list spisa 85, bez potvrde o uručenju), a ispravno navodi tuženik da tužitelj tijekom cijelog postupka ni ne navodi točan datum raskida ugovora, no svakako tužitelj navodi da se radi o listopadu 2011. godine (zapisnik s ročišta od 23. listopada 2019, list spisa 76). Raskidanje ugovora radi neispunjenja čak 22 godine po sklapanju istog, te problematiziranje isplate kupoprodajne cijene desetljećima iza, logički i životno, vodilo bi u apsolutnu pravnu nesigurnost, čak i neovisno o pravnoj nemogućnosti otklanjanja učinaka zastare.

10.6. Imajući u vidu izneseno, glavni tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari je valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovan, jer je zastarjelo tužiteljevo pravo da raskine ugovor (listopad 2011.) pa neosnovano traži utvrđenje raskida ugovora zbog neispunjenja. Nastavno na to, neosnovano traži tužitelj da tuženik tužitelju vrati ono što je primio na temelju takvog valjanog ugovora, a neosnovano traži od tuženika, kao nasljednika njihovog oca - pravnog prednika VV, da trpe uknjižbu tužitelja, jer ni za takvo što nema nikakve prave osnove s obzirom da je stan predan u posjed i vlasništvo temeljem valjanog ugovora o kupoprodaji, temeljem kojeg je izvršena uknjižba u zemljišne knjige (točka I. izreke ove presude).

11. Podredni zahtjev, usmjeren na naknadu štete u iznosu od 750 tisuća eura, također je neosnovan. Naime, tužitelj tvrdi da je neispunjenjem ugovorne obveze, njemu pričinjena šteta od 750.000,00 EUR-a, koliko je vrijedila nekretnina koja je bila predmetom kupoprodaje u trenutku podnošenja tužbe (zapisnik od 19. prosinca 2024.). No, i takav je zahtjev u zastari. Odredbom tada važećeg Zakona o obveznim odnosima, člankom 376. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine otkako je oštećenik saznao za štetu i štetnika, a stavkom 3. propisano je da potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze. Šteta bi, čak da se svi tužiteljevi navodi prihvate kao točni, tužitelju nastala onog dana kad je njegova imovina umanjena neisplatom kupoprodajne cijene, a to je bilo već pri sklapanju ugovora u kojem je navedeno da je cijena u cijelosti isplaćena, a koji je Ugovor sklopljen istoga dana kao i Sporazum između IV, VV i DV. Apsolutno je neuvjerljiv navod tužitelja, dan u ovom postupku (iskaz, list spisa 196) da je za štetu saznao tek 2000. godine, odnosno, da je toga dana saznao da su IV (Poček) i VV potpisali kupoprodajni ugovor u kojem je napisano da je kupoprodajna cijena isplaćena. Nevjerojatno je iz razloga što je već 1989. DV ovlastio ŠV da sklopi Kupoprodajni ugovor sa VV i ugovor je zaista sklopljen istoga dana, a i iz razloga jer je 1990. tužitelj vratio posjed VV (prisilno sudsko izvršene I-12/90), pa je teško povjerovati da se čak 11 godina nije interesirao što se s ovako vrijednom nekretninom događa. No, sve i da je to tako i da je tužitelj za štetu saznao tek 2000. godine (što je životno potpuno neuvjerljivo), kako je zahtjev za naknadu štete tužitelj prvi put postavio upravo u ovoj tužbi, dana 29. studenog 2011. (u predmetu P- 43/01 zahtjev za isplatom je bio postavljen kao facultas alternativa), i to one štete koja mu je nastala neispunjenjem ugovorne obveze od strane tuženika temeljem ugovora od 29. ožujka 1989., tako bi i u odnosu na takvu činjeničnu osnovu zahtjev za naknadu štete bio u zastari. Slijedom iznesenog, sud je odlučio kao pod II. izreke ove presude. Uzgredno, ovdje ne bi dolazila u obzir primjena nikakvog drugog pravnog osnova za isplatu (iako tužitelj takvo što ni ne pokušava konstruirati), primjerice stjecanje bez osnove (jer osnova postoji – valjani ugovor), ili korištenje tuđe stvari (jer stvar nije tuđa, tuženiku je valjano prenesena u posjed i vlasništvo) ili izvanugovorna odgovornost za štetu (jer je temelj zahtjeva povreda ugovorne obveze).

12. Imajući u vidu da se ovaj postupak vodi još od 2011. godine, da je vrijednost svake radnje 10.634,00 EUR, da su svjedoci koji o predmetu imaju neposredna saznanja umrli (IV), sud je odbio zahtjev tužitelja za daljnjim saslušanjem svjedoka. To ponajviše iz razloga što čak i da sud utvrdi da zaista kupoprodajna cijena nije u cijelosti isplaćena (što iz ovog spisa i spisa P-43/01 ne proizlazi), ponovno bi institut zastare onemogućio tužitelja i u raskidu ugovora i u naplati predmetnog iznosa na ime naknade štete od sada pravnih sljednika VV. Uz to, čak ni u postupku P-43/01 u kojem je presuda donesena gotovo 17 godina prije ove presude, saslušani svjedoci nisu imali neposredna saznanja o isplati kupoprodajne cijene, već su iskazivali uglavnom ovisno o tome što su im tužitelj ili tuženik rekli. Pa tako ni FV, koji je tužitelja zastupao u pregovorima oko kupoprodaje te kuće, te koji je u ovom postupku saslušan pred Osnovnim sudom u Kotoru u Crnoj Gori, nije imao nikakvih nedvojbenih i jasnih (sa)znanja o isplati kupoprodajne cijene, a i uvjerljivo je da se, s obzirom na protek vremena i dob, ne može sjetiti detalja, pa njegov iskaz nije posebno cijenjen niti je utjecao na odluku suda.

13. Ovdje se još ističe, podredno, da, neovisno o pitanju zastare, tužitelj svakako nije dokazao da mu tuženik nije isplatio kupoprodajnu cijenu u cijelosti. Takav navod ne proizlazi niti iz procesne građe ovog spisa, niti iz spisa P-43/01, koji je ovom spisu priklopljen. Čak i da je zahtjev tužitelja, bilo za predajom u posjed i uknjižbom, bilo za naknadom štete, podnesen u roku (što nije), ponovno treba reći da potvrda unutar članka III. Kupoprodajnog ugovora iz 1989. iz koje proizlazi da je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena, potom pasivno ponašanje tužitelja nakon te 1989. godine koji dugi niz godina nakon sklapanja ugovora ne poduzima ama baš nikakve radnje usmjerene na povrat svog navodnog vlasništva i posjeda (sve do 2001.), iskazi svjedoka saslušanih u postupku P- 43/01, neodređenost tužiteljevih navoda o visini kupoprodajne cijene, u svojoj ukupnosti upućuju na to da je ugovor izvršen još 1989. godine.

14. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnih troškova je utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove izazvane vođenjem parnice, pri čemu je visina troškova odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) i sukladno vrijednosti predmeta spora koja je u tužbi označena na iznos od 750.000,00 EUR. Vrijednost svake radnje (u punom opsegu) iznosi 5.317 bodova, odnosno, 10.634,00 EUR.

14.1. Tuženik, koji je u cijelosti u ovom postupku uspio, zatražio je trošak ovog postupka u iznosu od 226.597,50 EUR. Međutim, sud je vodio računa da tuženiku prizna kao opravdane, samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ovog postupka i kojima se utjecalo na tijek ovog postupka (članak 155 ZPP-a). Stoga je tuženiku priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 10.634,00 EUR, temeljem Tbr. 8. točke 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištima od 12. srpnja 2016., 15. svibnja 2018., 23. listopada 2019., 27. veljače 2020., 24. studenog 2020., 12. studenog 2024. i 19. prosinca 2024., svako u iznosu od 10.634,00 EUR, temeljem Tbr. 9. točke 1. Tarife, kao i trošak zastupanja na ročištima od 19. rujna 2018. i 13. studenog 2018., u iznosu od 50% jer se na tim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima, svako u iznosu od 5.317,00 EUR, temeljem Tbr. 9. t. 2. Tarife, te trošak ročišta od 12. listopada 2016., 16. prosinca 2016., 15. veljače 2017., 30. svibnja 2017., 23. ožujka 2018., 29. siječnja 2020. i 29. listopada 2024., svako u iznosu od 25% nagrade, odnosno, maksimalno svako u iznosu od po 100,00 EUR jer su sva ta ročišta odgođena prije upuštanja u raspravljanje, temeljem Tbr. 9. točke 5. Tarife. Sveukupan, dakle, trošak tuženika iznosi 96.406,00 EUR, uvećano za PDV od 25% kojeg tuženik obračunava temeljem Tbr. 46 Tarife, pa konačan trošak tuženika iznosi 120.507,50 EUR. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao pod III. izreke rješenja.

U Dubrovniku 3. veljače 2025.

S u d a c

Marijana Milković Cosmai

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženicima po punomoćniku.