REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5099/2021-31.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Igoru Svilaru, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Impuls-leasing društvo s ograničenom odgovornošću za leasing, OIB: 65918029671, iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 24/1, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Arku, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 9. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 3. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu br. 00444, ovjeren po javnom bilježniku Mariji Baković, dana 19. ožujka 2008. pod brojem OV-11753/2008, u dijelu pod točkom D. „Mjesečni obrok kredita/ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita" kojom je ugovoreno da iznos neto mjesečnog obroka kredita iznosi 339,01 CHF, u dijelu pod točkom A. „Iznos kredita“ kojom je ugovoreno da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Zagrebačke banke d.d. na dan odobrenja kredita te u dijelu pod točkom 8.1. Ugovornih uvjeta (CHF) koji su sastavni dio Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena obveza tužiteljice da sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjava plaćanjem u kunama, sukladno izdanom računu davatelja kredita.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu br. 00444, ovjerenog po javnom bilježniku Mariji Baković, dana 19. ožujka 2008. pod brojem OV-11753/2008, izuzev u dijelu koji je naveden pod točkom I. izreke.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 4.294,65 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznos:

- 12,66 EUR, od dana 13.01.2009.god., pa do isplate,

- 20,36 EUR, od dana 24.02.2009.god., pa do isplate,

- 19,67 EUR, od dana 07.04.2009.god., pa do isplate,

- 17,64 EUR, od dana 23.05.2009.god., pa do isplate,

- 14,90 EUR, od dana 29.05.2009.god., pa do isplate,

- 15,17 EUR, od dana 03.07.2009.god., pa do isplate,

- 10,45 EUR, od dana 12.08.2009.god., pa do isplate,

- 14,06 EUR, od dana 29.09.2009.god., pa do isplate,

- 11,20 EUR, od dana 29.09.2009.god., pa do isplate,

- 14,16 EUR, od dana 31.10.2009.god., pa do isplate,

- 11,96 EUR, od dana 02.12.2009.god., pa do isplate,

- 13,57 EUR, od dana 01.02.2010.god., pa do isplate,

- 13,24 EUR, od dana 09.02.2010.god., pa do isplate,

- 17,84 EUR, od dana 10.03.2010.god., pa do isplate,

- 20,31 EUR, od dana 13.04.2010.god., pa do isplate,

- 20,09 EUR, od dana 12.05.2010.god., pa do isplate,

- 23,21 EUR, od dana 10.06.2010.god., pa do isplate,

- 26,58 EUR, od dana 03.07.2010.god., pa do isplate,

- 27,29 EUR, od dana 04.08.2010.god., pa do isplate,

- 35,05 EUR, od dana 14.09.2010.god., pa do isplate,

- 35,38 EUR, od dana 26.10.2010.god., pa do isplate,

- 48,27 EUR, od dana 05.11.2010.god., pa do isplate,

- 40,16 EUR, od dana 18.12.2010.god., pa do isplate,

- 41,33 EUR, od dana 19.01.2011.god., pa do isplate,

- 51,70 EUR, od dana 05.04.2011.god., pa do isplate,

- 51,97 EUR, od dana 14.04.2011.god., pa do isplate,

- 49,08 EUR, od dana 07.06.2011.god., pa do isplate,

- 51,13 EUR, od dana 12.07.2011.god., pa do isplate,

- 51,20 EUR, od dana 03.08.2011.god., pa do isplate,

- 56,94 EUR, od dana 17.08.2011.god., pa do isplate,

- 68,30 EUR, od dana 30.09.2011.god., pa do isplate,

- 82,73 EUR, od dana 01.11.2011.god., pa do isplate,

- 104,16 EUR, od dana 16.12.2011.god., pa do isplate,

- 78,38 EUR, od dana 03.01.2012.god., pa do isplate,

- 70,81 EUR, od dana 25.01.2012.god., pa do isplate,

- 72,34 EUR, od dana 23.02.2012.god., pa do isplate,

- 72,70 EUR, od dana 31.03.2012.god., pa do isplate,

- 80,43 EUR, od dana 01.05.2012.god., pa do isplate,

- 82,81 EUR, od dana 02.06.2012.god., pa do isplate,

- 79,57 EUR, od dana 10.07.2012.god., pa do isplate,

- 80,09 EUR, od dana 11.08.2012.god., pa do isplate,

- 81,14 EUR, od dana 12.09.2012.god., pa do isplate,

- 83,23 EUR, od dana 12.10.2012.god., pa do isplate,

- 80,45 EUR, od dana 13.11.2012.god., pa do isplate,

- 79,35 EUR, od dana 11.12.2012.god., pa do isplate,

- 74,52 EUR, od dana 12.01.2013.god., pa do isplate,

- 77,26 EUR, od dana 12.02.2013.god., pa do isplate,

- 75,65 EUR, od dana 09.03.2013.god., pa do isplate,

- 74,34 EUR, od dana 30.03.2013.god., pa do isplate,

- 70,78 EUR, od dana 14.05.2013.god., pa do isplate,

- 69,63 EUR, od dana 11.06.2013.god., pa do isplate,

- 68,28 EUR, od dana 09.07.2013.god., pa do isplate,

- 73,48 EUR, od dana 25.07.2013.god., pa do isplate,

- 65,60 EUR, od dana 29.08.2013.god., pa do isplate,

- 64,50 EUR, od dana 26.09.2013.god., pa do isplate,

- 65,44 EUR, od dana 25.10.2013.god., pa do isplate,

- 65,15 EUR, od dana 26.11.2013.god., pa do isplate,

- 67,80 EUR, od dana 31.12.2013.god., pa do isplate,

- 70,26 EUR, od dana 24.01.2014.god., pa do isplate,

- 69,96 EUR, od dana 12.03.2014.god., pa do isplate,

- 73,63 EUR, od dana 09.04.2014.god., pa do isplate,

- 69,88 EUR, od dana 08.05.2014.god., pa do isplate,

- 73,60 EUR, od dana 12.06.2014.god., pa do isplate,

- 76,28 EUR, od dana 05.07.2014.god., pa do isplate,

- 74,13 EUR, od dana 14.08.2014.god., pa do isplate,

- 72,30 EUR, od dana 11.09.2014.god., pa do isplate,

- 72,07 EUR, od dana 14.10.2014.god., pa do isplate,

- 75,13 EUR, od dana 15.11.2014.god., pa do isplate,

- 76,25 EUR, od dana 10.12.2014.god., pa do isplate,

- 77,28 EUR, od dana 10.01.2015.god., pa do isplate,

- 79,20 EUR, od dana 17.02.2015.god., pa do isplate,

- 80,68 EUR, od dana 14.03.2015.god., pa do isplate,

- 80,74 EUR, od dana 15.04.2015.god., pa do isplate,

- 75,89 EUR, od dana 11.07.2015.god., pa do isplate,

- 75,89 EUR, od dana 30.07.2015.god., pa do isplate,

- 75,89 EUR, od dana 30.07.2015.god., pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.842,88 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tužiteljici da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 250,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 19. ožujka 2008. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 00444 ovjeren istoga dana po javnom bilježniku Mariji Baković pod brojem OV-11753/2008, da su stranke ugovorile kredit u iznosu od 22.718,25 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Zagrebačka banke d.d. na dan odobrenja kredita te da je navedeni kredit tužiteljica u cijelosti otplatila. Dalje navodi da je predmetni ugovor sadrži odredbu o kamatnoj stopi i to na način da je čl. G. ugovora propisana realna kamatna stopa od 8,42% godišnje, dok je čl. 9. ugovora određeno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu početno određene kamatne stope temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika, bez ikakvog objektivnog kriterija, odnosno precizno određenog načina promjene kamatne stope, a navedenu odredbu o promjenjivosti kamatne stope, tuženik je koristio na način da je u razdoblju otplate kredita donio više jednostranih odluka o povećanju ugovorene kamatne stope pa je zbog toga tužiteljica plaćala veću cijenu kredita. Smatra da je zbog toga nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača, zbog toga što je vjerovnik jednostrano odredio obvezu dužnika, koji promjenu nije mogao predvidjeti niti je pravilnost promjene mogao provjeriti jer za to nema nikakvih jasnih kriterija. Ističe da joj je u potpunosti bila uskraćena mogućnost da kao druga ugovorna strana utječe na sadržaj navedene ugovorne odredbe i da je tuženik bio dužan prilikom zaključivanja ugovora na razumljiv i jasan način korisniku kredita objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, kako bi korisnik na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Tvrdi da je unošenje ovako formilirane ugovorne odredbe u suprotnosti sa temeljnim načelima obveznog prava kao što su ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, dužnosti suradnje sudionika, načela jednakih vrijednosti činidaba, savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava, a posljedica takvog postupanja tuženika je da je tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Zbog svega prethodno navedenog tužiteljica smatra da su ugovorne odredbe temeljem kojih se kamata mijenja isključivo jednostranom odlukom tuženika nepoštene te traži da sud utvrdi ništetnost cijelog ugovora i da tuženiku naloži da tužiteljici vratiti sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dalje navodi da je tuženik koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tvrdi da je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, navodi da je odredbom čl. 81. navedenog zakona propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovoralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da predmetna ugovorna odredba nije lako razumljiva jer iz iste nije moguće utvrditi djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Nadalje, tvrdi da je predmetni ugovor o kreditu ništetan iz razloga što je kredit ugovorila leasing kuća koja nema pravo kreditiranja po Zakonu o bankama i Zakonu o obveznim odnosima, budući da je ista registrirana samo za leasing. Slijedom svega navedenog tužiteljica predlaže da sud presudom utvrdi da je predmetni ugovor o kreditu ništetan u cijelosti i da tuženiku naloži da tužiteljici isplati iznos od 4.294,65 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate te da joj nadoknadi parnične troškove s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik smatra da ne postoje uvjeti za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbenih zahtjeva te predlaže da se svi tužbeni zahtjevi tužiteljice odbiju kao neosnovani i da sud naloži tužiteljici da tuženiku nadoknadi parnični trošak. Dalje navodi da je tužiteljica ugovor o kreditu zaključila s trgovačkim društvom IMPULS-DELTA d.o.o., kao davateljem kredita, da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-17/44495-3 od 4. prosinca 2017. u sudski registar tog suda upisano pripajanje navedenog društva tuženiku, da je predmetnim ugovorom tužiteljici od strane društva IMPULS-DELTA d.o.o. odobren kredit u iznosu od 22.718,25 CHF radi financiranja kupnje motornog vozila Opel Corsa 1.6 s obvezom vraćanja u 84 mjesečna obroka u neto iznosu kunske protuvrijednosti od 339,01 CHF prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d., Zagreb, na dan plaćanja, da je ugovor o kreditu sastavni dio Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini, zaključenog između trgovačkog društva IMPULS-DELTA d.o.o., kao predlagatelja osiguranja i tužiteljice kao protivnika osiguranja, da je IMPULS-DELTA d.o.o.s oba ugovora (ugovor o kreditu i sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini) sklopio u okviru obavljanja svoje registrirane djelatnosti budući da je među registriranim djelatnostima društva, između ostalih, bila i djelatnost kreditiranja, uključujući potrošačke kredite, hipotekarne kredite i financiranje komercijalnih poslova, dakle, tvrdi da nisu postojala nikakva zakonska ograničenja, niti zabrane u vezi sklapanja predmetnog ugovora. Tuženik smatra da se u predmetnoj parnici ne mogu primjenjivati utvrđenja i stajališta iznesena u odlukama donesenim u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Osporava da bi prednik tuženika povisivao kamatnu stopu, navodi da je početna nominalna kamatna stopa kod predmetnog ugovora iznosila 6,65% i vrijedila je sve do 31. srpnja 2014., od 1. kolovoza 2014. do 31. listopada 2014. iznosila je 6,64%, od 1. studenoga 2014. do 31. siječnja 2015. iznosila je 6,63%, a od 1. veljače 2015. do isteka ugovora iznosila je 6,56%. Ističe da je navedena visina nominalne kamatne stope bila znatno niža u odnosu na najvišu dopuštenu ugovornu kamatnu stopu, čija visina je propisana odredbom članka 26. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, da je kamatna stopa bila usklađena sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13 147/13 i 52/16) i da je o promjenama parametra - referentne stope tužiteljica bila obavještavana pisanim putem. Tvrdi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva i da odredbe predmetnog ugovora jasno i razumljivo ukazuju na mogućnost značajne oscilacije u tečaju kune u odnosu na CHF kao valutu ugovora. Navodi da je prednik tuženika tužiteljici prije sklapanja predmetnog ugovora dao dostatne i točne informacije koje prosječnom potrošaču omogućuju da razumije konkretno funkcioniranje način otplate kredita uz primjenu valutne klauzule i tako sam procijeni ekonomske i financijske posljedice sklapanja predmetnog ugovora i u tom smislu donese razboritu i informiranu odluku, čak i ako ne raspolaže stručnim znanjem. Tvrdi da predmetni ugovor o kreditu nije sadržavao odredbe koje bi se smatrale nepoštenima u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, ističe da su odredbe ugovora napisane jasno, lako uočljivo i razumljivo te da je tužiteljica izjavila da je upoznata i da prihvaća pravne posljedice koje iz ugovora za nju proizlaze, smatra da stoga nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, tvrdi da prednik tuženika nije imao nikakvih saznanja o budućem kretanju tečaja CHF u odnosu na EUR, odnosno HRK, navodi da određivanje tečaja strane valute u odnosu na domaću valutu ovisi o nizu faktora, tvrdi da je sklapanje predmetnog ugovora o potrošačkom kreditiranju s valutom ugovora u CHF rezultat velike potražnje na tržištu od strane korisnika za takvim kreditima, ističe da je prednik tuženika osim kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima nudio i kredite s valutnom klauzulom u eurima tako da su sami korisnici kredita donosili odluke koje će od ponuđenih opcija odabrati, ističe kako je valutna klauzula bila dopuštena i kako je ista korištena dugi niz godina u različitim vrstama ugovora, a slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te da naloži tužiteljici da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u dostavljene isprave, saslušana je tužiteljica i svjedok EH te je provedeno financijsko vještačenje. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

4. Nije sporno da je tužiteljica s prednikom tuženika Impuls-Delta d.o.o. sklopila Ugovor o kreditu u iznosu od 22.718,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Zagrebačke banke d.d. na dan odobrenja kredita. Isto tako, nije sporno da su iznos kredita i iznosi mjesečnih anuiteta ugovoreni u valuti CHF s plaćanjem u kunskoj protuvrijednosti, da je sukladno ugovoru kreditor ovlašten samostalno mijenjati ugovorenu kamatnu stopu i da je kredit u cijelosti otplaćen. 5. Među strankama je sporno je li prednik tuženika bio ovlašten sklopiti predmetni ugovor o kreditu, jesu li ugovorne odredbe o jednostranoj promijeni kamatne stope i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne te je li zbog toga ništetan cijeli ugovor o kreditu. Također, sporno je to je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu.

6. Budući da prednik tuženika nije bio banka, predmetni ugovor nije ugovor o kreditu, već ugovor o zajmu u smislu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/03. dalje: ZOO).

7. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni zajam ugovoren radi kupnje osobnog vozila koje koristi isključivo za osobne potrebe. Iskazala je da je ponudu za kredit dobila u prodajnom salonu u kojem je kupila automobil, da je prikupila potrebnu dokumentaciju i ispunila formulare koje je dobila, da su joj nakon par dana iz auto kuće javili da je kredit odobren, da nije bilo nikakvih pregovora o uvjetima kredita, da joj nitko nije objasnio o čemu ovisi promjena kamate i tečaja, da je ugovor pročitala prije potpisivanja i da je znala za mogućnost raskida ugovora u slučaju da se ukupni troškovi kredita povećaju više od 20%, ali ugovor nije htjela raskinuti jer joj je bio potreban, da je ugovor potpisala kod javnog bilježnika, da su nakon nekog vremena anuiteti počeli rasti i da joj nitko nije znao objasniti zbog čega se to događa,

8. Iz iskaza svjedoka EH proizlazi da nije sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora niti u pregovorima koji su tome prethodili, da nikada nije radio na poslovima sklapanja ugovora o kreditu te da nema neposrednih saznanja o konkretnom ugovoru. Svjedok je iskazao da je prednik tužitelja u vrijeme kada je sklopljen predmetni ugovor nudio kredite vezane za EUR i CHF i da su klijenti s ponudom za kupnju vozila od prednika tuženika dobili informativnu ponudu za kreditiranje u kojoj je bila navedena valuta kredita i iznos prve uplate.

9. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivala uvjerljivo i životno logično, a njezin iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima. Također, iskaz svjedoka EH ocjenjen je kao istinit jer je u bitnome suglasan s iskazom tužiteljice, ali i drugim izvednim dokazima.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP), a odredbom čl. 3. st. 1. propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Na temelju izvedenih dokaza, utvrđeno je da tužiteljica ima svojstvo potrošača, odnosno da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor.

11. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Iz iskaza tužiteljice i svjedoka, ali i iz sadržaja samog ugovora, proizlazi da je odredbe ugovora unaprijed formulirao prednik tuženika i da se radi o tipskom ugovoru koji je sastavljen prema unaprijed pripremljenom obrascu.

13. Prema članku 96. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača presumira se u takvom slučaju (kada je odredbu formulirao trgovac) da se nije pojedinačno pregovaralo i da potrošač nije imao utjecaja na sadržaj ugovorne odredbe. Sukladno čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je njegov prednik s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornim odredbama ugovora. Imajući u vidu sve gore navedeno sud je zaključio da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužiteljica pojedinačno pregovarala o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu.

14. Prema čl. 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

15. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata davatelja zajma koji reguliraju materiju davanja zajma koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita vezana za tečaj CHF prema HRK pa se posljedično tome i iznosi mjesečnih anuiteta mijenjaju ovisno o promjenama tečaja.

16. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu o valutnoj klauzuli ne samo na način da općenito shvati značenje valutne klauzule već da konkretno može predvidjeti sve posljedice koje iz toga proizlaze, posebno imajući u vidu specifičnosti valute uz koju je vezana ugovorna obveza. Budući da o ovoj ugovornoj odredbi tužiteljica nije mogla pregovarati, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18. Činjenica da je prednik tuženika nudio i zajmove u valuti EUR nije od utjecaja na prethodno iznesene zaključke jer tužiteljica prihvatila ponudu prednika tuženika za zajam vezan za CHF i to je nesporno bio njezin osobni odabir, međutim, zajmodavac je svejedno bio dužan u potpunosti i jasno informirati tužiteljicu o rizicima ugovaranja takve vrste valute, a tuženik u ovom sporu nije dokazao da je to doista i učinjeno. 19. Mogućnost raskida Ugovora prema točki 9.1. na koju ukazuje tuženik, a kojom je propisano da ako se ukupni troškovi Ugovora povise za više od 20% da je tada potrošač ovlašten zahtijevati raskid Ugovora, nisu dokaz o poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli budući se o istoj nije pregovaralo (kako je to već obrazloženo), a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Osim toga, u slučaju raskida tužiteljica bi prema članku 368. ZOO bila u obvezi odmah vratiti sve što je primila na ime kredita, a to bi ju nesumnjivo dovelo u još nepovoljniju situaciju.

20. Slijedom svega navedenoga, sud je zaključio da je predmetni Ugovor o kreditu ništetan samo u dijelu kojim je otplata kredita vezana za tečaj CHF. Ovakvim uređenjem otplata zajma veže se tečaj CHF, a da tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora nije bila u potpunosti informirana o mogućnosti promjene tečaja i rizicima ugovaranja valutne klauzule. S obzirom na to prema ocjeni ovog suda ugovor može opstati bez navedene ugovorne odredbe, to u konkretnom slučaju ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora već je ugovor je djelomično nišetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti u tom dijelu nema pravni učinak.

21. Sukladno članku 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je njegov prednik primio temeljem osnove koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, odnosno na razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna promjene valute po tečaju i računu prednika tuženika i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku korištenja zajma.

22. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića (Ručević vještačenja d.o.o.) proizlazi da je tužiteljici stvarno isplaćen iznos od 106.843,25 HRK (protuvrijednost od 22.718,25 CHF prema prodajnom tečaju kreditora na dan isplate kredita), da nije bilo razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. travnja 2008.) do konca izračuna, a koje proizlazi iz promjene kamatne stope. Vještak je izračunao da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. travnja 2008.) do konačne otplate (28. veljače 2015.), a koja proizlazi iz razlike izmjena tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan formiranja računa) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita koja se odnosi na neto anuitete iznosi ukupno 32.262,59 kn, odnosno 4.281,96 EUR (što predstavlja zbroj pojedinačno konvertiranih mjesečnih iznosa), dok razlika koja se odnosi na bruto otplatne rate iznosi ukupno 32.358,22 kn, odnosno 4.294,65 EUR.

23. Mišljenje sudskog vještaka prihvaćeno je kao stručno i objektivno jer je nalaz detaljno obrazložen, svi izračuni su pregledni i jasni, a niti jedna stranka nije imala prigovora u odnosu na sam matematički izračun.

24. Budući da u konkretnom slučaju tijekom otplate nije došlo do povećanja kamate pa stoga nije bilo ni razlika obveza koje proizlazi iz promjene kamatne stope, sud je ocijenio da ugovorna odredbe prema kojoj davatelj zajma može jednostrano mijenjati kamatnu stopu nije dovela do značajne ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljica kao potrošača bez obzira na to što se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

25. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio ništetnost ugovora samo u dijelu kojim je ugovorena otplata uz primjenu valutne klauzule u CHF te je posljedično tome tuženiku naloženo da tužiteljici vrati iznose isplaćene temeljem ništetne pravne osnove, odnosno razlike nastale uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji se primjenjivao na dan isplate kredita, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Sukladno čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Prednik tuženika bio je nepošten već u trenutku sklapanja ugovora jer kao trgovac koji je uobičajeno sklapao istovrsne ugovore morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

26. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 13. listopada 2023. (Tbr. 8/1 u vezi sa Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 5. svibnja 2022., 30. studenog 2022., 22. svibnja 2024. i 9. prosinca 2024. (Tbr. 9/1 u vezi sa Tbr. 7/1) u iznosu od 200,00 EUR za svaku od navedenih radnji, što uvećano za porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46) ukupno iznosi 1.500,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,00 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR i sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu u iznosu od 51,34 EUR.

27. Temeljem čl. 156. st. 1. ZPP tužiteljici je naloženo da tuženiku nadoknadi trošak zastupanja na ročištu 24. travnja 2024. jer je glavna rasprava odgođena zbog toga što je tužiteljica tek na ročištu predala podnesak kojim uređuje svoj tužbeni zahtjev pa je sud odgodio glavnu raspravu kako bi se tuženik mogao očitovati na podnesak tužiteljice. Tuženiku je priznat trošak u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1 u vezi sa Tbr. 7/1) što uvećano za porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46) iznosi ukupno 250,00 EUR. U Zagrebu 3. veljače 2025.

Sudac

Ivan Matačević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku