REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1137/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, temeljem pisanog prijedloga više sudske savjetnice Ivane Reljanović, u pravnoj stvari tužitelja FOOD FUSION d.o.o., Zagreb, Magazinska cesta 16, OIB: 36879908194, zastupanog po punomoćniku Jurici Kozini, odvjetniku u Zagrebu, Trsatska 2, protiv tuženika:

PORSCHE INTER AUTO d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21-23, OIB: 67492500921, zastupanog po punomoćniku Julianu Nikoli Ninčeviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu KNEZOVIĆ & Partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 18. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 3. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 36.000,00 EUR sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku, u roku od 15 dana, troškove parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 5.806,46 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i daljnjem tijeku postupka u bitnome navodi da su tuženik i društvo Food Market Peron 16 j.d.o.o., 10000 Zagreb, Magazinska 16, OIB: 17332483891, koje je u ime tužitelja pregovaralo oko sklapanja ugovora i o čemu je tuženik uredno obaviješten, tijekom 2022. vodili pregovore i postigli dogovor kojim je uspostavljena poslovna suradnja između tužitelja i tuženika. Tuženiku je na njegov prijedlog dostavljen prijedlog ugovora o poslovnoj tehničkoj datiran 15. ožujka 2022. koji stranke uslijed vanjskih okolnosti nisu nikada formalno potpisale, međutim navedeni ugovor je nesporno sklopljen u smislu čl. 247. Zakona o obveznim odnosima jer su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Stranke su i započele ugovornu suradnju te konzumirale sami ugovor, što nesporno dokazuje da je isti uistinu i zaključen. Predmetnim ugovorom je, između ostalog, dogovoreno da će tuženik na ime pokroviteljstva u prvoj godini ugovora uplatiti tužitelju iznos od 50.000,00 kuna (6.636,14 eura), dok se tužitelj obvezao za tuženikove potrebe organizirati više jednokratnih događaja, koje se tuženik obvezao naručiti i platiti. Upravo na temelju tako zaključenog ugovora, tuženik je tužitelju uplatio iznos od 43.750,00 kn, a tužitelj je po zahtjevu tuženika naknadno organizirao događaj (na predmetnom događaju je organizirano predstavljanje knjige gđe NH). Međutim, osim gore navedene uplate, tuženik nije ispunio preostale obveze i naručio od tužitelja organizaciju ostalih ugovorenih događaja, kao niti uplatio iznos za organizaciju samog događaja te je ispunjenje tih obveza, unatoč pozivu tužitelja, odbio. Tužitelju je zbog neispunjenja ugovornih obveza od strane tuženika nastala šteta u obliku izmakle koristi i u obliku neplaćenog, a naručenog događaja. U odnosu na izračun nastale imovinske štete, tužitelj ističe da u međusobnoj poslovnoj korespondenciji temeljem predmetnog ugovora postoji ponuda 327/22 koju je 27. rujna 2022. prihvatio tuženik, kojom su se ugovorne strane suglasile da cijena usluge najma prostora za održavanje događaja iznosi 20.000,00 kn + PDV, dok je za cijenu usluge usluživanja (samo) pića po osobi uzeo najnižu ponudu od 29,00 eura + PDV, što na bazi prosjeka broja od 150 osoba daje iznos od 4.350,00 eura + PDV. Analogno navedenim cijenama, za zaključiti je da cijena usluge pripreme i usluživanja hrane ne može biti ispod 35,00 eura + PDV, odnosno 5.250,00 eura što u najkonzervativnijoj opciji daje iznos od ukupno 9.600,00 eura + PDV, odnosno 12.000,00 eura za organizaciju jednog događaja na bazi 150 osoba. Radi jednostavnosti, iznosi su naznačeni kako su i dogovoreni, u kunama i eurima, dok je krajnji iznos preračunat i u eure. Stranke su ugovorile organizaciju tri takva događaja, od kojih je organiziran samo jedan – a koji nije plaćen – što bi značilo da je tuženik odbio ispuniti ugovor u odnosu na naručivanje i plaćanje još dva događaja. Slijedom navedenog, tužitelju je nastala šteta u iznosu od 36.000,00 eura čije plaćanje traži u ovom postupku.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i daljnjem tijeku postupka u bitnome navodi da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Ukazuje na to da se tužitelj poziva na Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji – pokroviteljstvu za kojeg i sam navodi da nije potpisan, a koji nije ni dostavljen u spis. Nadalje, ukazuje na to da je taj nepotpisani Ugovor sklopljen između tužitelja i treće osobe, a ne tuženika. Dakle, takav ugovor ni na koji način ne bi mogao obvezivati tuženika pa ni tuženikovim neispunjavanjem obveza iz tog ugovora, tužitelju ne bi mogla nastati šteta jer on nije stranka ugovora. Tuženik nadalje spori da bi s tužiteljem bio postignut bilo kakav sporazum oko ugovora i da bi tužitelj i on konzumirali sam ugovor. Tuženik ukazuje na to da između dokumentacije dostavljene u spis i tužiteljevih tvrdnji postoji proturječnost jer, suprotno tužiteljevim navodima, iz e- maila [adresa elektroničke pošte] od strane gđe. GH (a ne od tuženika) i da je iz te korespondencije razvidno da među strankama nije postignut dogovor o bitnim sastojcima ugovora već je tuženikova zaposlenica izrijekom navela da će prijedlog ugovora poslati odvjetničkom timu na pregled i slanje potrebnih dorada. Dakle, iako su stranke vodile pregovore o mogućoj suradnji, nikakav dogovor o vrsti ni opsegu nije postignut. Vezano za sadržaj obveza na koje se poziva tužitelj, tuženik ukazuje na proturječnost tužiteljevih tvrdnji u vezi s čim se uplaćuje iznos od 43.750,00 HRK (je li na ime organizacije događaja predstavljanje knjige NH ili za usluge oglašavanja, za koje tužitelj uz tužbu dostavlja račun 9/2/2). Tuženik osporava i to bi se bio od tužitelja obvezao naručiti organizaciju tri događaja. Vezano za trošak navedenih događaja tuženik ukazuje na to da ponuda 327/22 od 27. rujna 2022. na koju se poziva tužitelj nikad nije dostavljena u spis, a da je iz načina na koji tužitelj opisuje utvrđivanje cijena kao utemeljenih na „najkonzervativnijoj opciji‟ razvidno to da između stranaka nije bilo nikakvog pravog dogovora o predmetu i cijeni kao bitnim sastojcima ugovora. Naposljetku vezano za izmaklu korist za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala tuženikovim nenaručivanjem organizacije dva događaja, tuženik ukazuje na to da on tužitelja u ovom slučaju nije ni na koji način spriječio u tome da ostvaruje prihode po osnovi pružanja usluge najma prostora te pripreme i usluživanja hrane i pića trećim osobama jer ne postoji uzročna veza između tuženikovog postupanja i bilo koje štete koja bi nastala za tužitelja u opisanom smislu. Tuženik naposljetku ukazuje i na to da bi ono što tužitelj potražuje na ime izmakle koristi bio ustvari iznos neostvarena prihod, a ne dobit, jer je opće poznato da se iz prihoda moraju namiriti svi troškovi pa iznos izgubljene dobiti za tužitelja u svakom slučaju ne bi bio onoliki kako ga je on naznačio u tužbi.

3. Tijekom dokaznog postupka pročitane su sljedeće isprave: e-mail od 6. srpnja 2022. (list 4. spisa), račun broj 9/2/2 od 6. srpnja 2022. (list 5. spisa), e-mail korespondencija u razdoblju od 3. ožujka 2022. do 28. ožujka 2022. (list 6.- 12. spisa), Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji-pokroviteljstvu od 15. ožujka 2022. (list 41. i 42. spisa), ponuda 327/22 (list 43. spisa). Sud je saslušao svjedoka NHH i tužiteljevog zastupnika po zakonu EH.

4. Sud nije proveo dokaz uvidom u ispravu radi dokazivanja da je račun broj 9/2/2 plaćen niti dokaz provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost je li račun 9/2/2 plaćen i na okolnost utvrđivanja štete koju je pretrpio tužitelj jer te dokaze nije smatrao svrsishodnima te je bez njih mogao donijeti odluku u ovom postupku. S tim u vezi valja ukazati na to da se okolnost je li račun 9/2/2 plaćen mogla utvrditi ne samo dostavljanjem potvrde u spis već i provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja pa, budući da drugi dokaz u sebi uključuje utvrđivanje okolnosti za koju je predložen prvi dokaz, samim neprovođenjem dokaza dostavom potvrde nije izmijenjen ishod ovog postupka.

5. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP), zaključeno je da je tužbeni zahtjev neosnovan.

6. Predmet spora je isplata iznosa za kojeg tužitelj smatra da mu ga tuženik duguje temeljem sklopljenog ugovora za pokroviteljstvo i organizaciju događaja jer mu tuženik nije platio jedan od tri ugovorena događaja koji je naručio i koji je i održan, a druga dva događaja tuženik nije ni naručio od tužitelja, iako se na to bio obvezao, pa je tužitelj pretrpio štetu u vidu izmakle koristi.

7. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

8. Sud će, kao prvo, temeljem tužiteljevih tvrdnji kvalificirati pravni odnos za kojeg tužitelj tvrdi da postoji da bi ispitao može li se temeljem činjenica dostupnih u spisu predmeta zaključiti da su ispunjene pretpostavke za njegovo postojanje kao i postojanje eventualnog duga po toj osnovi.

9. Tužitelj tvrdi da je s tuženikom sklopio ugovor kojim mu se tuženik obvezao platiti određeni iznos na ime pokroviteljstva i naručiti od tužitelja organizaciju tri događaja za tuženikove klijente i poslovne partnere, za koje bi tužitelj ustupio prostor i osigurao opskrbu hranom i pićem.

10. Tužitelj je inicijalno tvrdio da bi se pokroviteljstvo odnosilo na promociju organizacije događaja koja bi uključivala i multimedijalni centar, a što bi uključivalo i ekskluzivnost odnosno to da se u tužiteljevom prostoru ne reklamiraju drugi dobavljači. U nastavku postupka tužitelj je naveo da bi promocija uključivala i postavljanje punjača za tuženikove električne automobile, koje bi tužitelj označio tuženikovim oznakama i za koje bi tužitelj uredio prostor za njihovo korištenje. Vezano za organizaciju događaja, tužitelj je naveo da bi organizacija događaja obuhvaćala ustupanje tužiteljevog prostora tuženiku i pripremu hrane i pića.

11. Temeljem naprijed navedenog sud zaključuje da tužitelj u bitnome tvrdi da je s tuženikom sklopio ugovor o djelu iz odredbe članka 590. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018.,126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023).

12. Slijedom navedenog valja ispitati jesu li stranke sklopile navedeni ugovor o djelu kako je naprijed opisano.

13. Vezano za tužiteljevu tvrdnju da je s tuženikom dogovorio odnos pokroviteljstva valja ukazati na sljedeće. Tužitelj je u tužbi inicijalno naveo da mu se tuženik obvezao na ime pokroviteljstva u prvoj godini ugovora uplatiti iznos od 50.000,00 HRK. Isto tako tužitelj je inicijalno tvrdio da je pokroviteljstvo trebalo obuhvaćati promociju tuženikovih događaja, promociju tuženika njegovim klijentima i da bi uključivalo i multimedijalni centar. Nakon toga tužiteljev zastupnik po zakonu naveo je da je iznos koji je bio dogovoren za tu svrhu bio 100.000,00 HRK i da je u taj iznos bila je uključena cijena ustupanja tužiteljevog prostora za organizaciju događaja u smislu prostorija, opreme u njima za održavanje događaja i ustupanja parkirališta, kao i cijena pripremanja prostora za instalaciju tuženikovih punjača za elektroničke automobile i njihovo obilježavanje tuženikovim oznakama. U taj iznos ne ulazi cijena hrane i pića, koja bi se naplaćivala posebno za svaki događaj nakon izbora odgovarajućeg jelovnika.

14. Vezano za ispunjenje naprijed navedenih obveza zastupnik po zakonu tužitelja EH navodi da je tužitelj pripremio prostor za punjače, označio odgovarajuća mjesta za električne automobile i, nakon što mu je tuženik predao punjače koji su do tada bili u tuženikovom vlasništvu, tužitelj je te punjače označio oznakama društva Porsche. Predani punjači su prema tužiteljevoj tvrdnji dogovorom između tužitelja i tuženika prešli u tužiteljevo vlasništvo. Zastupnik po zakonu tužitelja naposljetku navodi da je uplaćeno „43 i nešto tisuće kuna na ime razlike ugovora, a pod razlikom ugovora podrazumijeva se razlika između cijene punjača i dogovorenog iznosa od 100.000,00 HRK‟.

15. Dakle, zastupnik po zakonu tužitelja tvrdi da je tuženik i predao u vlasništvo tužitelju punjače, a i isplatio razliku između vrijednosti punjača i ugovorenih 100.000,00 HRK, za koju navodi da iznosi „43 i nešto tisuće kuna‟. Tuženik se očituje na način da nema informaciju o tome je li tužitelju uplaćen iznos od 43.750,00 HRK niti za što. Svjedokinja AH navodi da se pregovaralo o postavljanju punjača na tužiteljevu lokaciju i da su punjači postavljeni. Svjedokinja je za račun 9/2/2 u kojem je navedeno da je 6. srpnja 2022. izdan za marketinške usluge na iznos 43.750,00 HRK navela da na računu piše marketinške svrhe ali da ona ne zna na što se on odnosi.

16. Temeljem svih naprijed navedenih izjava i dokaza valja zaključiti da, čak i ako bi bila točna tužiteljeva tvrdnja da su stranke ugovorile pokroviteljstvo, u okviru kojega i postavljanje punjača za električne automobile, onda bi valjalo zaključiti da je tuženik ispunio sve svoje obveze prepuštanjem u vlasništvo tužitelju električnih punjača i uplatom iznosa od 43.750,00 HRK kao razlike između ugovorenih 100.000,00 HRK na ime pokroviteljstva i vrijednosti predanih punjača. Stoga tužitelj od tuženika na temelju obveze „pokroviteljstva‟ ne može zahtijevati nikakav iznos.

17. S tim u vezi valja ukazati na to da je, u naprijed utvrđenom kontekstu, postalo bespredmetno izvođenje dokaza pribavljanjem isprave o tome je li tuženik platio iznos od 43.750,00 HRK, odnosno provođenjem financijskog vještačenja na tu okolnost. Naime, ako je tuženik stvarno platio taj iznos, on bi time zatvorio dug prema tužitelju na ime pokroviteljstva i u tom smislu među strankama ni ne bi moglo postojati ni dugovanje ni spor. No, čak i da je taj iznos plaćen, time nije samo po sebi dokazano da su tužitelj i tuženik ugovorili i organizaciju tri događaja onako kako to navodi tužitelj i da po toj osnovi postoji tuženikov dug koji utužuje u ovom postupku.

18. U nastavku je valjalo ispitati može li se na temelju dokaza u spisu utvrditi da je sklopljen ugovor između tužitelja i tuženika kojim bi se tuženik obvezao od tužitelja naručiti organizaciju tri događaja i može li se utvrditi što bi točno obuhvaćala organizacija tih događaja.

19. Sa formalno pravnog stajališta, valja prije svega ukazati na to da u spis nije dostavljen pisani ugovor sadržaja na koji se poziva tužitelj. Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji - pokroviteljstvu koji je tužitelj dostavio u spis na pripremnom ročištu nije potpisan, a uz to tužitelj u njemu nije niti naveden kao ugovorna strana, već je navedeno društvo Food market peron 16 j.d.o., zastupano po direktoru EH. Dakle, ne postoji potpisani ugovor sadržaja kakvog navodi tužitelj. Iz ponude br 327/2022 koju je tužitelj dostavio u spis na pripremnom ročištu i iz koje proizlazi da se odnosi na najam prostora i uslugu pića ne proizlazi datum kada bi bila izdana niti u spisu postoje pisani dokazi da je tuženik prihvatio tu ponudu.

20. Ovaj sud smatra da ugovor naprijed navedenog sadržaja među strankama nije sklopljen niti usmenim putem.

21. Sud će se prije svega osvrnuti na to može li se utvrditi da je tuženik o sadržaju ugovora pregovarao s Food Market j.d.o.o., društvom za koje je znao ili mogao znati da zastupa tužitelja Food fusion d.o.o.

22. Tužitelj tvrdi da je tuženik znao da društvo Food Market j.d.o.o. zastupa tužitelja u pregovorima i pri sklapanju ugovora i da je na to pristao, da bi nakon toga usmeni ugovor bio sklopljen upravo s društvom tužitelja.

23. Svjedokinja NHH u svojem iskazu detaljno opisuje postupak koji tuženik provodi prije sklapanja svakog ugovora o suradnji s drugim subjektom. Svaka procedura ugovora i suradnje prolazi kroz tri razine. Prva razina je provjera menadžera nižeg ranga jesu li ugovorene stvari u skladu s dogovorom, nakon toga odvjetničko društvo provjerava pravnu osnovanost ugovora te, naposljetku, postupak „Business partner check‟ radi „coplience‟ odjel gdje se provjeravaju svi potencijalni rizici za tu suradnju koji uključuju provjeru osoba ovlaštenih za zastupanje i medijske sadržaje. Na samom početku iskaza svjedokinja ja ukazala i na to da je razlog tuženikovog pregovaranja s tužiteljem o mogućoj suradnji bio to što je tuženik pripremao strategiju oglašavanja koja bi ciljala na nove skupine u vidu žena i mladih poduzetnika pa je u tom smislu tražio nove prostore kojim bi se odmaknuo od dotadašnjih mjesta oglašavanja poput ekskluzivnih hotela i restorana. Svjedokinja je navela i to da je tuženik tražio od tužitelja da mu isti dostavi kalendar događanja ili potencijalnih događanja u tužiteljevom prostoru da bi tuženik provjerio jesu li ta događanja u skladu u skladu s njegovom markom i strategijom, a s tim u vezi je navela tužiteljevom zastupniku po zakonu EH da činjenica da on planira organizirati promocije hrvatskih vina i turističke događaje nije u skladu s tuženikovom poslovnom vizijom jer se automobili ne bi trebali vezati za događaje u vezi s alkoholom, a strani državljani nisu ciljana skupina planiranog tuženikovog oglašavanja.

24. Ovaj sud iskaz svjedokinje smatra istinitim jer je životno logičan i u skladu s ostalim dokazima u spisu. Naime, razumno je prihvatiti da društvo tuženika, koje ima pravni subjektivitet i prava osobnosti, štiti svoj ugled kao jedno od svojih prava osobnosti i da s tim u vezi mora znati točno s kojim subjektom sklapa ugovor da bi mogao utvrditi sliku koju taj subjekt ima u javnosti. Iz cjelokupnog tuženikovog postupanja razvidno je da isti detaljno razmatra kako bi različite okolnosti mogle utjecati na njegov ugled. Isto tako, logično je da upravo osoba koja je kod tuženika zaposlena na mjestu „Marketing and CRM managera‟, dakle koja je zadužena za odnose s javnošću provjerava navedene okolnosti kod tužiteljevog zastupnika po zakonu. Upravo je to srž posla osiguravanja dobrog ugleda trgovačkog društva u javnosti. Nadalje, iz e-maila od 28. ožujka 2022. razvidno je i da svjedokinja NHH obavještava tužiteljevog zastupnika po zakonu EH da će prijedlog dvaju ugovora (Ugovora i Ugovora o čuvanju poslovne tajne) koje je on poslao proslijediti pravnom timu na pregled i doradu, dakle potvrđuje postojanje drugog koraka iz naprijed opisane tri razine tuženikovog procesa sklapanja ugovora.

25. Ovaj sud smatra da u naprijed opisanom kontekstu nije prihvatljiva tužiteljeva tvrdnja da je tuženik znao da društvo Food Market j.d.o.o. zastupa tužitelja jer je razvidno da tuženik provjerava ugled svakog konkretnog subjekta pa tužiteljev e-mail od 6. srpnja 2022. u kojem isti obavještava tuženika da prosljeđuju „račun po dogovoru sa frime koja je nositelj svih projekata na Peronu 16 i na koju ide ugovor‟, bez tuženikovog pisanog pristanka ne znači da je ugovorni subjekt valjano promijenjen niti da je tuženik pristao sklopiti bilo kakav ugovor s tužiteljem. U tom smislu se na temelju dostupnih dokaza u ovom predmetu ne može utvrditi da bi upravo tužitelj imao tražbinu prema tuženiku onako kako to opisuje pa nije aktivno legitimiran zahtijevati isplatu od tuženika.

26. Nadalje, sud smatra da se ne može prihvatiti tužiteljeva tvrdnja da je ugovor sklopljen u usmenom obliku i zbog toga što se takvo sklapanje ugovora ne bi uklapalo u tuženikovu uobičajeni postupak sklapanja ugovora, a niti konkretni tijek događaja u ovom predmetu ne upućuje na takav ishod.

27. Tuženikov postupak sklapanja ugovora kako ga je opisala svjedokinja ovaj sud smatra logičnim postupkom poslovanja društva koje brine o svojim obvezama i poslovnom ugledu pa je tako logično da se ugovori sklapaju u pisanom obliku upravo zato da bi ih se mogli poslati pravnim stručnjacima na provjeru te da bi društvo točno znalo koje obveze preuzima. I u ovom konkretnom slučaju, tuženik je u e-mail korespondenciji sa subjektom s e- mail adrese [adresa elektroničke pošte] u razdoblju od 3. ožujka do 28. ožujka 2022. pregovarao o potencijalnim obvezama koje bi mogle proizaći iz suradnje s tužiteljem, ali je isto tako i ukazivao na dijelove suradnje koji mu ne odgovaraju i u tom smislu predlagao izmjene nacrta ugovora koji mu je dostavljen s adrese [adresa elektroničke pošte]. Iako je NHH u svojem e-mailu rekla da su dobili „zeleno svjetlo‟ za početak projekta, istovremeno je izrijekom navela da će prijedlog ugovora poslati tuženikovom odvjetničkom timu koji će pregledati te ugovore i poslati prijedlog potrebnih dorada te se zahvalila na strpljenju. Dakle, iz cjelokupne korespondencije razvidno je da tuženik inzistira na obliku ugovora koji može provjeriti njegova pravna služba pa je u tome smislu životno nelogično da bi tuženik nakon toga u usmenom obliku sklopio ugovor s tužiteljem i time preuzeo obveze za koje nema detaljnog traga.

28. Isto tako iz tužiteljevog postupanja je razvidno da on pregovaranje u usmenom obliku i konačno ugovaranje u pisanom obliku smatra načinom suradnje između stranaka. Iz e-mail korespondencije u spisu u razdoblju od 3. ožujka do 6. srpnja 2022. proizlazi da je s adrese [adresa elektroničke pošte] tuženiku poslan prijedlog ugovora i prijedlog Ugovora o čuvanju poslovne tajne. Nadalje, tužiteljev zastupnik po zakonu u svojem iskazu navodi da je GHH u jednom navratu osobno predan nacrt ugovora o pokroviteljstvu odnosno poslovnoj suradnji koji je potpisao i pečatirao tužitelj, a za koji ugovor se onda može zaključiti da je različit od ugovora koji je tužitelj dostavio u spis ovoga predmeta jer ovaj nije potpisan ni pečatiran. Naposljetku, valja ukazati na to da tužitelj u tužbi navodi da stranke „uslijed vanjskih okolnosti ‟ nikada nisu potpisale pisani ugovor, a pri tome ne obrazlaže koje bi to bile vanjske okolnosti koje bi dovele do odstupanja od uspostavljenog načina suradnje među strankama. Stoga ovaj sud zaključuje da je iz cjelokupne komunikacije tuženika i tužitelja i tijeka njihove suradnje razvidno da je kao način ugovaranja kojeg bi stranke smatrale obvezujućim bio predviđen pisani oblik. Ovdje valja ukazati i na to da u skladu s odredbom čl. 251. st. 1. ZOO-a pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju, pa u tom smislu usmeni razgovori među ovdje strankama nisu doveli do ishoda stvaranja ugovorne obveze za koju tužitelj tvrdi da postoji.

29. Nadalje, valja ukazati i na to da iz iskaza tužiteljevog zastupnika po zakonu EH proizlazi to da se on ni u jednom trenutku nije susreo niti komunicirao s tuženikovim zastupnikom po zakonu DH, već da je vezano za ovdje utužene obaveze komunicirao prije svega s NHH, tuženikovom zaposlenicom u odjelu oglašavanja i odnosa s javnošću zaduženom za „Porche brand‟, a zatim i s drugom gospođom prezimena N, isto tako tuženikovom zaposlenicom. Svjedokinja NHH je detaljno opisala svoje radno mjesto u tuženiku koje se sastojalo u tome da pronađe potencijalnu suradnju i da je predloži da se nakon toga za nju provede provjera u tri razine (marketing, pravna provjera te odjel za usuglašenost (eng. complience)). Izrijekom je navela i to da ona ne može potpisivati bilo kakav ugovor. Ovaj sud tu tvrdnju smatra istinitom jer je logična kod društva poput tuženika koji ima razvijene i detaljne poslovne procese pa nije životno nelogično vjerovati da isključivo osobe ovlaštene za zastupanje, odnosno članovi uprave sklapaju ugovore za tuženika. Nadalje, tužiteljev zastupnik po zakonu u svojem iskazu navodi da je GHH u jednom trenutku u ruke predao pisani Ugovor o poslovnoj suradnji potpisan i ovjeren pečatom od strane tužitelja i da ga je ista ponijela sa sobom. Tužitelj je očito smatrao da je nacrt ugovora kojeg je predao konačan jer ga u protivnom ne bi bio potpisao i ovjerio pečatom. Stoga je nejasno na temelju čega tužitelj zaključuje da je NHH bila ovlaštena sklapati bilo kakav ugovor za tuženika, jer da jest onda bi ona sastavljeni ugovor mogla na licu mjesta i potpisati, a ne ga nositi nepotpisanog sa sobom.

30. U tom kontekstu valja ukazati na to da je tužitelj, s obzirom na to da je gospodarstvenik, u svojim poslovnim odnosima dužan upotrebljavati odgovarajuću razinu pažnje u skladu s člankom 10. ZOO-a. Budući da tužitelj sam potvrđuje da je u nacrtu ugovora dostavljenom u spis bilo naznačeno društvo Food market Peron 16 j.d.o.o., a da bi onda nakon toga tuženik bio obavješten da će ugovor biti sklopljen s drugim društvom Food fusion j.d.o.o., a pri čemu oba društva zastupa ista osoba u vidu tužiteljevog zastupnika po zakonu, tužitelj je svjestan toga što znači da je određena osoba ovlaštena za zastupanje i kakve obvezujuće izjave ona može dati za društvo koje zastupa. Stoga je tužitelj mogao i morao biti svjestan, odnosno bio je dužan provjeriti je li osoba s kojom je razgovarao o ovdje utuženim obvezama uopće ovlaštena obvezivati tuženika u tom smislu da bi se onda mogao pozivati na to da je nastala ovdje utužena obveza.

31. Sud je, dakle, utvrdio da je iz cjelokupne korespondencije razvidno da su stranke usmeno i pisano pregovarale o sadržaju ugovora koji se imao sklopiti u pisanom obliku, i to ugovora koji je predložio tužitelj a na čiji je sadržaj tuženik imao primjedbe. Razvidno je i to da tuženik suradnju shvaća ozbiljno i da mu je sadržaj ugovora bitan jer isti naglašava da će ga poslati svojem odvjetničkom timu na provjeru. Navedeno je i sukladno tvrdnjama svjedokinje NHH koja navodi da su postojali pregovori između tužitelja i tuženika. Ipak, iz pisane korespondencije ne proizlazi da je došlo do konačnog dogovora među strankama o sadržaju ugovornog odnosa. Sud smatra da ugovor u tom smislu nije sklopljen ni u usmenom obliku jer se takav oblik sklapanja ugovora ne uklapa u tuženikov uobičajeni način poslovanja, a taj zaključak ne bi odgovarao ni cjelokupnom načinu i tijeku suradnje među strankama u vezi s ovdje utuženim pravnim poslom.

32. Naposljetku, valja se osvrnuti na jedini događaj za kojeg se na temelju spisa predmeta može utvrditi da ga je organizirao tužitelj, a koji se sastojao u organizaciji promocije knjige gđe. NH, a za koji tvrdi da mu nije plaćena usluga prostora i pića.

33. Prije svega valja ukazati na to da iz spisa predmeta proizlazi da je NHH povezala gospođu NH s gospodinom EH jer je gđa. NH tražila prostor za promociju svoje knjige. Iz iskaza tužiteljevog zastupnika po zakonu proizlazi da je riječ o promociji dječje knjige. Vezano za uspostavu kontakta između gđe. NH i g. EH, ovaj sud smatra da u poslovnom svijetu u kojem funkcioniraju tužitelj i tuženik nije neuobičajeno da subjekti preporučuju svojim poslovnim partnerima ili potencijalnim partnerima druge osobe s kojima bi mogli ostvariti poslovnu suradnju. Uostalom, i svjedokinja EHH navodi da je kontaktirala tužitelja jer je novinar OH preporučio takav kontakt. Nadalje, iz cjelokupnog spisa predmeta razvidno je da je cilj suradnje između tužitelja i tuženika bila promocija društva tuženika, odnosno brenda Porsche spram ciljanih skupina mladih poslovnih muškaraca i žena. U tom se smislu promocija dječje knjige svojim sadržajem jasno ne uklapa u predmet razgovora između tužitelja i tuženika. Naposljetku valja ukazati na to da je i sam tužiteljev zastupnik po zakonu izrijekom naveo to da je gđa. NH došla do njih nakon najave odnosno poziva gđe. EHH te da su onda „shvatili da se radi o privatnom eventu gđe. NH, odnosno promocije njezine nove knjige‟, dakle da se suprotno onome što je bila navela gđa. EHH ne radi o događaju za tuženikove klijente. Dakle, tužiteljev zastupnik po zakonu je prije organizacije samog događaja znao da je riječ o događaju koji se ne uklapa u okvir poslovne suradnje o kojem su pregovarali tužitelj i tuženik.

34. Nadalje, vezano za osobu koja je naručila taj događaj, tužiteljev zastupnik po zakonu naveo je da u telefonskom pozivu zatražio pojašnjenje „kakve veze ima promocija njezine dječje knjige s klijentima Porschea ‟ i na to je dobio jasan odgovor da je „gđi. EHH dan nalog od više instance i da je ona tu samo egzekutor.‟ Zastupnik po zakonu tužitelja naveo je da je sva daljnja komunikacija s gđom. NH „išla preko‟ njegove asistentice u Pop-up studiju. Dakle, tužitelju je jasno dano do znanja da je, kako i sam kaže, gđa. EHH „egzekutor‟ odnosno da se njoj ne može pripisati odlučujuća volja za sklapanje ugovora i da u tom smislu u vezi s ovom promocijom knjige tužitelj nije komunicirao s osobom koja bi bila ovlaštena pravno obvezivati tuženika. Valja dalje ukazati na to da tužitelj tvrdi da je račun za taj događaj na zahtjev gđe BH promijenjen sa prijašnjeg obveznika na novog obveznika u smislu društva tuženika. U tom kontekstu ostaje otvoreno pitanje zašto je eventualno tužiteljeva zaposlenica primala bilo kakve daljnje naloge od osobe koju tužiteljev zastupnik po zakonu percipira kao „egzekutora‟, a ne ovlaštenog donositelja odluka, odnosno zašto tužitelj svoje zaposlenike u tom smislu nije upozorio na odgovarajući način da ne primaju upute od osobe za koju nije siguran da takve upute može obvezujuće i dati.

35. Valja ukazati i na to da, čak i da je gđa. NH supruga DH kao tuženikove osobe ovlaštene za zastupanje, ona samim time ne postaje tuženikov ovlašteni zastupnik i kao fizička osoba ima odvojen pravni subjektivitet te sposobna u svoje ime i za svoj račun preuzimati obveze.

36. Temeljem svega naprijed navedenoga sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje o postojanju i točnom sadržaju ugovornog odnosa među strankama pa je njegov tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu za jedan održani događaj i iznos izmake koristi temeljem dva nenaručena događaja valjalo odbiti.

37. Stoga je sud primjenom odredbe odredbe čl. 251. st. 1. ZOO-a i odredbe čl. 590. ZOO-a te odredbe čl. 7. ZPP-a utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan i odlučio kao u točki I. izreke presude.

38. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 151. st. 1. i 2. ZPP-a, čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a.

39. Sud je tuženikov zahtjev za naknadom troška parničnog postupka iz troškovnika predanoga 18. prosinca 2024. našao osnovanim u sljedećem dijelu: trošak sastavljanja odgovora na tužbu od 24. srpnja 2024. u iznosu od 1.000,00 EUR (temeljem odredbe TBR. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine, broj: 138/23., dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 18. rujna 2024. u iznosu u od 1.000,00 EUR (temeljem odredbe TBR. 9.1. u vezi s odredbom TBR. 7. Tarife), trošak zastupanja na ročištu 1. listopada 2024. u iznosu u od 1.000,00 EUR (temeljem odredbe TBR. 9.1. u vezi s odredbom TBR. 7. Tarife), trošak zastupanja na ročištu 12. studenoga 2024. u iznosu u od 1.000,00 EUR (temeljem odredbe TBR. 9.1. u vezi s odredbom TBR. 7. Tarife) i trošak zastupanja na ročištu 18. prosinca 2024. u iznosu u od 1.000,00 EUR (temeljem odredbe TBR. 9.1. u vezi s odredbom TBR. 7. Tarife). Sud je vrijednost predmeta boda utvrdio u skladu s točkom 54. Tarife.

40. S obzirom na to da je tuženik u cijelosti uspio u parnici, sud mu je dosudio zatraženi trošak za sve naprijed navedene radnje u ukupnom iznosu od 5.000,00 EUR. Sud je tuženiku priznao PDV u skladu s odredbom TBR. 46. Tarife u iznosu od 1.250,00 EUR i dosudio mu u točki II. izreke ukupno 6.250,00 EUR na ime troška radnji u parničnom postupku.

41. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi članka 30. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 6/2024).

42. Visina zatezne kamate na trošak je određena u skladu s odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023) pri čemu je sud uzeo u obzir da je kod troška postupka riječ o ostalim odnosima iz te odredbe kod kojih se primjenjuje uvećanje stope za tri postotna poena.

43. Sud je odluku o tužiteljevom zahtjevu za naknadom troška iz točke III. izreke donio temeljem odredbe čl. 154. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu pa je njegov zahtjev za naknadom troška postupka valjao odbiti kao neosnovan. U Zagrebu 3. veljače 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

prijedlog odluke izradila:

viša sudska savjetnica

Ivana Reljanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda. O žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku