REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3617/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Davor Pustijanac, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, protiv tuženika Audio artis d.o.o., OIB 27937891496, Zagreb, Ulica Stjepana Babonića 32, kojeg zastupa punomoćnik Marko Gašević, odvjetnik iz Zagreba, Pokornoga 16, radi isplate 2.575,38 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-349/2024-9 od 6. lipnja 2024., 3. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-349/2024-9 od 6. lipnja 2024. u točkama I. i III. njene izreke.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tuženikova žalba kao nedopuštena u odnosu na točku II. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-349/2024-9 od 6. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-349/2024-9 od 6. lipnja 2024. održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Medine Karahasanović iz Zagreba, poslovni broj UPP/OS-Ovrv-18/23 od 31. srpnja 2023. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 2.575,38 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 5. travnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i u dijelu kojim mu je naloženo naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka od 25,00 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 31. srpnja 2023. do isplate (točka I. izreke), ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Medine Karahasanović iz Zagreba, Ilica 297, poslovni broj UPP/OS-Ovrv-18/23 od 31. srpnja 2023. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 2.575,38 EUR od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 4. travnja 2023. i u tom dijelu je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 72,21 EUR (točka III. izreke).

2. U obrazloženju te presude prvostupanjski sud je utvrdio da se postupak vodi radi naplate naknade zbog neovlaštenog korištenja poslovnog prostora na adresi u [adresa], površine 41,79 m2, od srpnja do prosinca 2022. godine.

2.1. Prvostupanjski sud je utvrdio kako se tuženik u utuženom razdoblju nalazio u posjedu predmetnog poslovnog prostora bez pravne osnove.

2.2. Također je utvrđeno da je djelomičnim rješenjem u postupku povrata oduzete imovine, ST i DT kao nasljednicima jednog od ranijih suvlasnika nekretnine, vraćen u vlasništvo poslovni prostor, i to svakom u 35/480 dijela, na temelju čega su bili uknjiženi kao vlasnici u zemljišnim knjigama na odgovarajućem suvlasničkom dijelu nekretnine s kojim je neodvojivo povezan predmetni poslovni prostor i to svaki 35/480 dijela predmetnog poslovnog prostora, te da je trenutno kao vlasnik upisan JT, direktor tuženika (dva puta po 35/480 dijela odnosno 70/480).

2.3. U odnosu na preostalih 410/480 dijela predmetnog poslovnog prostora prvostupanjski sud je utvrdio kako vrijedi upis koji vrijedi za sve upise na B listu (vlastovnici), odnosno društveno vlasništvo te se glede povrata preostalih 410/480 dijela i dalje vodi upravni postupak.

2.4. Budući da gradovi i općine mogu davati u zakup poslovne prostore koji su bili u društvenom vlasništvu s pravom korištenja Grada Zagreba, gradova i općina za koje se vode postupci na temelju Zakona o naknadi, do pravomoćnog okončanja tih postupaka, primjenom odredbe članka 41. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora („Narodne novine“ broj 125/11.) u vezi s člancima 43. i 44. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora, prvostupanjski sud je donio pobijanu presudu ocijenivši da je tužitelj predmnijevani vlasnik u smislu odredbe članka 166. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14.).

3. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom žalbenom sudu da pobijanu presudu preinači na način da odbaci tužbu ili da odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i naknadu troška žalbenog postupka od 384,71 EUR.

4. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da se prvostupanjski sud pogrešno poziva na odredbu članka 166. stavaka 1. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koja normira pitanje vlasničke tužbe predmnijevanog vlasnika jer predmet spora nije vlasnička tužba niti je tužitelj dokazivao svoju aktivnu legitimaciju primjenom instituta predmnijevanog vlasnika.

4.1. Žalitelj smatra da je sud pogrešno primijenio članak 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji normira pitanje kakvoće posjeda i ne postoji ni jedna valjana isprava niti pravovaljani akt koji bi utvrdio da postoji suvlasništvo tužitelja u 410/480 dijela poslovnog prostora u Mesničkoj 9. Smatra da je tužitelj sva neriješena pravna pitanja mogao rješavati samo u upravnom postupku te da ne može proizvoljno dostavljati samo dijelove upravnog spisa koji njemu odgovaraju, a da je tužitelj imao bilo kakvo pravo na navedenom prostoru, morao bi biti naveden kao suvlasnik te naznačen i suvlasnički dio koji mu se vraća.

4.2. Nadalje, tuženik smatra da se sud pogrešno pozvao na odredbu članka 41. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora jer se ova odredba primjenjuje do pravomoćnog okončanja postupaka za povrat imovine, a u upravnom postupku je pravomoćno utvrđeno vlasništvo poslovnog prostora i to djelomičnim rješenjem od 25. srpnja 2012. pa tužitelj nema nikakvu pravnu osnovu da upravlja poslovnim prostorom koji je vraćen u vlasništvo te tužitelj nije ovlašten davati u zakup niti upravljati poslovnim prostorom.

4.3. Tuženik navodi kako se preostalih 410/480 dijela predmetnog poslovnog prostora ne može smatrati društvenim vlasništvom jer ono ne postoji u pozitivnim propisima Republike Hrvatske, a poziva se i na sudsku praksu u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-161/2022 ističući da Grad Zagreb može davati u zakup poslovne prostore samo u slučajevima kada je pravo korištenja upisano u zemljišnim knjigama.

4.4. Tuženik u žalbi osporava i visinu tužbenog zahtjeva navodeći kako je ona paušalno i proizvoljno utvrđena te ne postoji osnova za izdavanje računa niti za obračun PDV-a, a između stranaka ne postoji nikakav ugovorni odnos.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

7. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.) u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda u točkama I. i III. njene izreke pravilna i na zakonu osnovana.

8. Tuženikova žalba u odnosu na točku II. izreke pobijane presude nije dopuštena, jer je u tom dijelu ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi i odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev.

9. Prema odredbi članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku žalba je nedopuštena ako je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili osoba koja se odrekla ili odustala od žalbe, ili ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe.

10. U konkretnom slučaju, tuženik nema pravnog interesa za podnošenje žalbe u odnosu na onaj dio odluke kojim je odbijen tužbeni zahtjev.

11. Zbog toga je valjalo, s obzirom na to da je tuženikova žalba u odnosu na točku II. izreke pobijane presude ocijenjena nedopuštenom u smislu citiranog članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku, na temelju članka 367. Zakona o parničnom postupku takvu nedopuštenu žalbu odbaciti.

12. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kao predmnijevanog vlasnika za isplatu naknade koristi koje je tuženik imao za vrijeme posjedovanja bez pravne osnove poslovnog prostora na i to za 410/480 dijela tog prostora adresi u [adresa], površine 41,79 m2 u razdoblju od srpnja do prosinca 2022. godine, a koji dio u postupku denacionalizacije još nije vraćen prijašnjim vlasnicima.

13. Odredbom članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

14. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je tužitelj aktivno građanskopravno legitimiran u ovom sporu potraživati od tuženika naknadu za korištenje suvlasničkog dijela u 410/480 odnosno 85,42% poslovnog prostora na adresi u [adresa], a koji dio još nije vraćen prijašnjim vlasnicima, jer se o tom dijelu vodi postupak povrata u Sektoru za upravno-pravne poslove, Odjelu za naknade i izvlaštenja, u Prvom područnom Odsjeku za izračun naknade i dokumentaciju u Klasi: UP/I-942-01/05-013/220. Naime, ST i DT su suvlasnici svaki u 35/480 suvlasničkog dijela te se nekretnina (u odnosu na preostali suvlasnički dio) vodi kao društveno vlasništvo, a što također znači da vlasnik tog suvlasničkog dijela nekretnine još nije poznat neovisno o tome što je u tijeku postupak povrata imovine prema Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme bivše jugoslavenske komunističke vladavine.

15. Prema odredbi članka 41. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine” broj: 125/11., 64/15. i 112/18.) Grad Zagreb, gradovi i općine mogu davati u zakup poslovne prostore koji su bili u društvenom vlasništvu s pravom korištenja Grada Zagreba, gradova i općina za koje se vode postupci na temelju Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, do pravomoćnog okončanja tih postupaka. Prema tome, tužitelj može davati u zakup poslovne prostore za koje se vode postupci na temelju Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine koji su bili u društvenom vlasništvu, ako je na tom prostoru imao pravo korištenja, a tužitelju pripada i ovlast ostvarivati naknadu za njihovo protupravno korištenje.

16. Nadalje, prema članku 3. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada („Službeni list” SFRJ broj 10/65. i 57/65., „Narodne novine” broj 52/73. i 46/90.) na posebnom dijelu zgrade u društvenom etažnom vlasništvu pravo raspolaganja stječe općina, ako je društveno vlasništvo ustanovljeno nacionalizacijom ili konfiskacijom. Prema tome, tužitelj je na temelju te zakonske odredbe stekao pravo raspolaganja predmetnog poslovnog prostora; pri tome, činjenica što je Zakon o vlasništvu na dijelovima zgrada prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ne znači da taj Zakon nije proizveo pravne učinke odnosno da su njegovim prestankom važenja prestali i pravni učinci koje je proizveo. Slijedom navedenog, upravo zbog toga što je tužitelj imao pravo raspolaganja predmetnim poslovnim prostorom, on je sukladno članku 13. stavku 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine obveznik naknade te je on upravo kao takav i bio dužan vratiti suvlasnički dio nekretnine ranijim vlasnicima (njihovim potomcima); uostalom, točkom II. izreke djelomičnog rješenja od 25. srpnja 2012. je i navedeno da je obveznik naknade tužitelj. Prema tome, budući da je prema članku 13. stavku 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine određeno da je obveznik naknade u naravi fizička ili pravna osoba u čijoj imovini se nalazi imovina koja se na temelju tog Zakona daje prijašnjem vlasniku, a pravomoćnim djelomičnim rješenjem Klasa: UP/I- 942-01/2011-13/15, Ur. broj: 251-14-02/208-12-33 od 25. srpnja 2012. je određeno da je obveznik naknade tužitelj, to je tužitelj kao pravna osoba u čijoj se imovini nalazila cijela predmetna nekretnina tim rješenjem dao u vlasništvo dio predmetnog poslovnog prostora fizičkim osobama koji se spominju u tom rješenju u (ukupno) 70/480 dijela. Ujedno je time tužitelj i predmnijevani vlasnik preostalog dijela nekretnine (u 410/480 dijela), a što pravilno smatra i prvostupanjski sud. Upravo zbog toga, tužitelj kao takav može sukladno odredbi članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima potraživati od tuženika kao nepoštenog posjednika naknadu koristi koje je nepošteni posjednik imao za vrijeme svog posjedovanja, a koja naknada odgovara visini zakupnine koju bi tužitelj u smislu članka 41. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora ostvario u predmetnom razdoblju da je predmetni poslovni prostor (u 410/480 dijela) dao u zakup.

17. Neosnovano žalitelj ističe da Grad Zagreb može davati u zakup poslovne prostore samo u slučajevima kada je pravo korištenja upisano u zemljišnim knjigama i da je takvo shvaćanje prihvaćeno u sudskoj praksi, jer to suprotno tuženikovim navodima ne proizlazi iz odluke u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-161/2022.

18. Neosnovano žalitelj ističe i da je visina naknade za korištenje određena paušalno i provizorno, budući da je visinu prvostupanjski sud utvrdio na temelju Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj 6/16.), a ne samo na temelju tužiteljevih jednostranih isprava (kako to ističe žalitelj).

19. Također, budući da je u konkretnom slučaju poslovni prostor korišten u utuženom razdoblju, radi se o tome da je obavljena isporuka u smislu odredbe članka 2. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 79/13., 85/13., 160/13., 35/14., 157/14., 130/15., 115/16., 1/17., 41/17., 128/17., 106/18., 1/19., 1/20., 138/20., 1/21., 73/21., 41/22., 133/22., 43/23., 1/24. i 39/24.) kojom je propisano da je predmet oporezivanja svaka isporuka dobara ili obavljanje usluga u tuzemstvu uz naknadu, kao i članka 25. stavka 3. tog Pravilnika prema kojem je za procjenu radi li se o odšteti ili oporezivoj isporuci odlučujuće jesu li ispunjeni uvjeti iz stavka 2. toga članka. Zbog toga je stjecatelj naknade koristi (u visini zakupnine) za korištenje poslovnog prostora za razdoblje korištenja bez ugovora porezni obveznik (takvo je i mišljenje Središnjeg ureda Porezne uprave, Klasa: 410-19/14-01/539, Ur. broj: 513-07-21-01/15-2 od 16. ožujka 2015. dostupno na Internetskim stranicama).

20. Žalitelj neosnovano ističe da prvostupanjski sud u ovom predmetu nije mogao održati na snazi nalog za plaćanje sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (takvo pravno shvaćanju prihvaćeno je i sudskoj praksi npr. u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1322/2021), a niti je time tuženik eventualno doveden u nepovoljniji položaj.

21. Ovaj sud primjećuje i kako je tužitelju sudskim odlukama u predmetima ovog suda poslovni broj Pž-2517/2023 i Pž-4211/2022 već dosuđena naknada koristi zbog neovlaštenog korištenja iste nekretnine (za ranija vremenska razdoblja) iz čega proizlazi da je tužitelj izrazio volju za posjedovanjem predmetnog poslovnog prostora.

22. Slijedom iznesenog, navodima žalbe tuženik nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u točkama I. i III. njene izreke, pa je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u navedenom dijelu.

Zagreb, 3. veljače 2025.

Sudac

Davor Pustijanac