Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž Ovr-234/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, po sucu Eugenu Škunci, u ovršnom predmetu ovrhovoditeljice ABC [adresa], [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju zakonski zastupnici, a njih punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom uredu EH i EHĆ, protiv ovršenika: 1) ŠH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2) ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Matković & Bezjak u Rijeci, Zagrebačka 5/1, radi ovrhe na nekretninama, odlučujući o žalbama ovršenika pod 1) i 2) protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-4068/2018 od 18. prosinca 2018. i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-40687/2018-14 od 2. listopada 2024., 3. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e

I Uvažavaju se žalbe ovršenika pod 1) ŠH i ovršenice pod 2) ZH, te se u odnosu na ovršenika pod 1) ukida rješenje o ovrsi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-4068/2018 od 18. prosinca 2018. i predmet u odnosu na ovršenika pod 1) vraća istom sudu na ponovan postupak, dok se u odnosu na ovršenicu pod 2) preinačuje isto rješenje o ovrsi, na način da se odbija prijedlog za ovrhu kao neosnovan, s tim da će se o troškovima postupka u povodu žalbe odlučiti u konačnoj odluci.

II Uvažavaju se žalbe ovršenika pod 1) ŠH i ovršenice pod 2) ZH, ukida rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-4068/2018- 14 od 2. listopada 2024. (bez vraćanja na ponovan postupak).

Obrazloženje

1. Uvodno označenim rješenjem o ovrsi suda prvog stupnja je odlučeno:

"1. Na temelju ovršne isprave – Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103189475, potvrđenog od strane javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva u Rijeci dana 11. listopada 2006. pod posl. br. OU-1856/2006, Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj potvrđenog po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva pod posl. br.: Ov-1450/2016. od 05. veljače 2016, radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 60.907,59 eura u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. svibnja 2017. pa sve do isplate po stopi sukladno čl. 29. st. 2. ZOO - a koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje d ulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblja koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poene kao i naknada troškova ovog ovršnog postupka

o d r e đ u j e s e o v r h a

Na stanu br. 3. na prvom katu površine 55,25 m[2] koji se sastoji od loggie, hodnika, kupaone i WC-a, kuhinje, dvije sobe, dnevnog boravka, te pripadajuće stepenište površine 1,67 m2, sveukupno površine 56,92 m2, a koji se nalazi u zgradi u [adresa], OBJEKT J-35, sagrađena na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i koji stan je upisan u KPU Kastav u [broj poduloška] / zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] zabilježbom ovrhe u zemljišne knjige na toj nekretnini, utvrđenjem njezine vrijednosti, prodajom iste i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom.

2. Ovo rješenje dostavlja se Zemljišnoknjižnom odjelu Naslovnog suda s nalogom da se izvrši upis zabilježbe ovrhe."

2. Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj Ovr-4068/2018- 14 od 2. listopada 2024. riješeno je:

"Odbija se prijedlog ovršenika za odgodom predmetne ovrhe kao neosnovan."

3. Protiv uvodno označenog rješenja o ovrsi žalbu su izjavili ovršenici pod 1) i 2), zbog bitne povrede odredaba ovršnog postupka te žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč.

7. i 10. Ovršnog zakona. U žalbi ističu da je pobijanim rješenjem o ovrsi određena ovrha na nekretnini koja je u vlasništvu isključivo ovršenika pod 1), što je vidljivo iz zk. izvatka kojeg je uz prijedlog za ovrhu priložila ovrhovoditeljica. Obzirom da ovrhovoditeljica nije priložila zk. izvadak kojim dokazuje da je nekretnina koja je predmet ovrhe upisana kao vlasništvo ovršenice pod 2), to ista ne može biti stranka u postupku, niti se taj nedostatak može otkloniti, pa pobijano rješenje o ovrsi treba preinačiti na način da se prijedlog za ovrhu u odnosu na ovršenicu pod 2) odbaci. Dalje navode kako su 10. listopada 2006. s ovrhovoditeljicom zaključili Ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF uz promjenjivu kamatnu stopu. Odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa je ništetna, jer činidba u pogledu kamatne stope nije određena niti odrediva te se o promjeni iste nije pregovaralo, u kojem smislu se pozivaju na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. S obzirom na navedeno, u konkretnom se slučaju radi o znatnoj neravnoteži prava i obveza na štetu ovršenika te o neravnopravnosti sudionika u obveznopravnom odnosu. Ugovorne odredbe nisu samo nepoštene, već su ujedno i nerazumljivog sadržaja jer ne sadrže bilo kakav parametar ili bilo koji precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Da se radi o ugovornim odredbama koje su ništetne i kojima se povrjeđuju prava potrošača utvrđeno je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2018. Obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove, zahtijevaju ostvarenje prava koja im pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača. Pritom činjenica da je Ugovor o kreditu aneksiran nije od značaja jer se niti odredbama Zakon o potrošačkom keditiranju, a niti aneksom predmetnog Ugovora, izrijekom ne spominje način rješavanja odredbi kojima se ugovarala promjenjiva kamatna stopa, a ni na koji bi se način trebala riješiti ništetnost odredbe koje se tiče promjenjive kamatne stope. Ukazuju i na to da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., za ovrhovoditeljicu, između ostalih, utvrđeno da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora o kreditu nije potrošače u cijelosti informirala o svim posebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana, te joj je naloženo da prestane s opisanim postupanjem. Obzirom da je ovrhovoditeljica s ovršenicima ugovorila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te promjenjiva kamatna stopa, predmetni Ugovor o kreditu je ništetan pa temeljem takvog ugovora ovrhovoditeljica ne može tražiti ovrhu protiv ovršenika. Predlažu uvažiti žalbu i preinačiti pobijano rješenje o ovrsi, na način da se ovršni prijedlog odbije odnosno odbaci, ili, podredno, dostaviti žalbu ovrhovoditeljici na očitovanje te obzirom na isto postupiti na način propisan odrdbom čl. 52. st. 2. odnosno 52. st. 3. Ovršnog zakona. Potražuje trošak sastava žalbe.

4. U odgovoru na žalbu ovrhovoditeljica navodi kako je u predmetnoj stvari predložila ovrhu na temelju ovršne isprave-Ugovora o kreditu u kojem je ovršenik pod 1) korisnik kredita i založni dužnik, a ovršenica pod 2) sudužnica, te u kojoj ovršenici pod 1) i 2) solidarno odgovaraju za cjelokupan dug i pristaju da se ovrha provede na cjelokupnoj njihovoj imovini, pa predstavljaju jedinstvene suparničare protiv kojih se vodi jedan ovršni postupak. Predmetna nekretnina sukladno odredbama Obiteljskog zakona predstavlja bračnu stečevinu oboje ovršenika, pa je i ovršenica pod 2) temeljem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima suvlasnica iste. Dalje navodi kako su neosnovani navodi ovršenika o ništetnosti sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o potrošačkom kreditiranju jer je pravni odnos nastao prije stupanja na snagu tih Zakona koji nemaju retroaktivni učinak. Pogrešno je i pozivanje žalitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017 i posl. broj Pž- 7129/2013, a navodi ovršenika usmjereni su prema odugovlačenju postupka naplate potraživanja ovrhovoditeljice. Predlaže odbiti žalbu i nastaviti s provođenjem ovršnih radnji u predmetnom postupku.

5. Ovršenici pod 1) i 2) su izjavili žalbu i protiv rješenja suda prvog stupnja kojim je prijedlog za odgodu ovrhe odbijen kao neosnovan, pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba ovršnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ističu kako je nesporno da se između stranaka kod Općinskog suda u Rijeci vodi parnica pod posl.br. P -2581/2019, radi utvrđenja ništetnosti cijeloga Ugovora o kreditu, kao i odredaba temeljem kojih je određena ovrha u predmetnoj pravnoj stvari, čime je ispunjena pretpostavka iz čl. 65. st.1. toč. 4. Ovršnog zakona. Obzirom da u tom predmetu nije donesena pravomoćna odluka, nejasno je kako prvostupanjski sud može istu prejudicirati i donositi rješenje kao da je predmet pravomoćno okončan. U odnosu na zakonsku pretpostavku temeljem koje ovršenici moraju učiniti vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpjeli nenadoknadivu odnosno teško nadoknadivu štetu, smatraju da su isto učinili, obzirom se radi o jedinoj nekretnini ovršenika, u kojoj stanuju sa svojom obitelji te bi prodaja predmetne nekretnine trenutno predstavljala i više nego teško nadoknadivu štetu. U tom smislu ukazuju i na presudu Županijskoga suda u Zagrebu, posl.br. Gž 533/21. Nadalje, pozivaju se na presudu broj C-407/18 u predmetu Kuhar c/a Addiko Bank d.d., u kojem je bankarska institucija inicirala protiv korisnika kredita ovršni postupak na osnovi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, a u odnosu na čije odredbe je ovršenik prigovarao (djelomičnoj) ništetnosti. Sud Europske unije je u analizi načela djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhu, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju da li odnosna nacionalna odredba slovenskog ovršnog zakona (koja je gotovo istovjetna članku 61. stavak 2. Ovršnog zakona) čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije (dakle Direktive Vijeća 93/13/EEZ) pa je zaključio da u procesnoj situaciji, kada sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ne može provoditi kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača koji u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu, već navedeno tek naknadno i eventualno može učiniti parnični sud kojemu se potrošač obrati tužbom za utvrđivanje ništetnosti takvih nepoštenih odredbi, i da je vjerojatno da će pljenidba nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe kao nepoštene, a šteta koju bi potrošač u tom slučaju i ostvario bi kao vid pravne zaštite bila nepotpuna i nedovoljna i ne predstavlja ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe. Ovršenici su podnijeli tužbu s alternativnim tužbenim zahtjevom, a nepravomoćno je odbijen tek prvi tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost cijeloga Ugovora, pa će tek po pravomoćnosti tog dijela sud u tom postupku nastaviti sa raspravljanjem o drugom tužbenom zahtjevu koji se odnosi na ništetnost pojedinih odredbi Ugovora. Stoga je pobijanim rješenjem sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, a samim time i pogrešno primijenio materijalno pravo, štoviše, čak je prejudicirao odluku u postupku poslovnog broja P-2581/20199 ne uzimajući u obzir enormnu štetu koja može uslijediti ovršenicima za slučaj da se nekretnina proda u predmetnom ovršnom postupku. Zakonodavac je kao dovoljan razlog cijenio čin podnošenja tužbe te ni u jednom dijelu zakonskih odredbi ne stoji da je sud koji je nadležan za donošenje rješenja o odgodi ovrhe nadležan procjenjivati osnovanost ili neosnovanost postupka pokrenutog radi utvrđenja ništetnosti. Donošenjem pobijanog rješenja prvostupanjski je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a u izreci rješenja nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Naime, odlučujući o prijedlogu za odgodu ovrhe, prvostupanjski sud je trebao utvrditi da li su kumulativno ispunjeni uvjeti iz članka 65. st. 1. toč. 4. Ovršnoga zakona. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud ničim nije obrazložio temeljem čega je utvrdio da ovršenici nisu dokazali da će za njih nastupiti nenadoknadiva šteta. Predlažu uvažiti žalbu i preinači pobijano rješenje na način da se usvoji prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Rijeci pod posl. brojem P – 2581/2019, ili, podredno ukinuti pobijano rješenje te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

6. Žalbe ovršenika pod 1) i 2) protiv rješenja o ovrsi i rješenja kojim je odbijen prijedlog za odgodu ovrhe su osnovane.

7. Iz spisa predmeta slijedi da je, na temelju ovršne isprave, ovršnog javnobilježničkog akta – Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103189475, potvrđenog od strane javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva iz Rijeke 11. listopada 2006. pod posl. br. OU-1856/2006 te Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu potvrđenog od strane javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva pod posl. br. Ov-1450/2016. od 5. veljače 2016., radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 60.907,59 eura u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te naknade troškova ovog ovršnog postupka, određena ovrha na stanu br. 3. na prvom katu površine 55,25 m[2] koji se nalazi u zgradi u [adresa], OBJEKT J-35, sagrađenoj na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koji je upisan u KPU Kastav u [broj poduloška]/zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to zabilježbom ovrhe u zemljišne knjige, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom iste i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom. Ujedno je istim rješenjem o ovrsi ovrhovoditeljici odmjeren trošak u iznosu od 11.545,00 kn.

8. Dakle, predmetna ovrha pokrenuta je temeljem odredbe čl. 80. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17. – u daljnjem tekstu: OZ), prema kojoj se ovrha na nekretnini provodi zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom.

9. Po ocjeni ovog suda, osnovano se žalbom ukazuje kako je ovrha određena na nekretnini koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo ovršenika pod 1), dok ovršenica pod 2) nije upisana kao vlasnica/suvlasnica predmetne nekretnine, pa ne može niti biti stranka u postupku. Naime, prema odredbi čl. 82. st. 1. OZ, uz prijedlog za ovrhu na nekretnini ovrhovoditelj je dužan podnijeti izvadak iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nekretnina upisana kao vlasništvo ovršenika. Prema st. 2. tog članka, ako je pravo na nekretnini iz st. 1. tog članka upisano u zemljišnoj knjizi na drugu osobu, a ne na ovršenika, prijedlogu se može udovoljiti samo ako ovrhovoditelj podnese ispravu koja je podobna za upis ovršenikova prava. U slučaju st. 2. tog članka, sud će po službenoj dužnosti naložiti u zemljišnoj knjizi upis prava vlasništva ovršenika (st. 3.). Dakle, citiranom odredbom ovršni sud je ovlašten da po službenoj dužnosti naloži u zemljišnoj knjizi upis prava vlasništva u korist ovršenika kada je pravo na nekretnini u zemljišnoj knjizi upisano na drugu osobu, a ne na ovršenika, ako ovrhovoditelj podnese ispravu koja je podobna za upis ovršenikova prava. Argumentum a contrario, ovršni sud nije ovlašten utvrđivati je li ovršenik stekao pravo vlasništva nekretnine temeljem zakona i bez upisa u zemljišnu knjigu, kako to pogrešno smatra ovrhovoditeljica. Naime, ako bi se prihvatilo pravno stajalište ovrhovoditeljice kako predmetna nekretnina sukladno odredbama Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 103/15., 98/19., 47/20., 49/23. i 156/23.) predstavlja bračnu stečevinu oboje ovršenika, pa je i ovršenica pod 2) suvlasnica iste, tada bi ovršni sud primjerice bio ovlašten utvrditi i da je ovršenica stekla pravo vlasništva nekretnine dosjelošću, obzirom da je i dosjelost način stjecanja vlasništva temeljem zakona.

9.1. Dakle, obzirom da ovršenica pod 2) nije upisana kao vlasnica/suvlasnica nekretnine na kojoj se predlaže provesti ovrhu – stana u zgradi u [adresa] sagrađenoj na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisanog u KPU Kastav u zk. ul. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], niti je ovrhovoditeljica priložila ispravu koja je podobna za upis prava vlasništva ovršenice pod 2) na opisanoj nekretnini, trebalo je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 82. st. 1. i 2. OZ, prijedlog za ovrhu u odnosu na ovršenicu pod 2) odbiti kao neosnovan.

10. U žalbi se ističe prigovor neravnopravnosti sudionika u obveznopravnom odnosu i znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je Ugovor o kreditu kojeg su ovršenici zaključili s ovrhovoditeljicom ništetan.

10.1. U konkretnom se slučaju dugovanje ovršenika temelji na Sporazumu solemniziranom od strane javnog bilježnika. Na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 11. ožujka 2022. usvojen je zaključak da je obveza ovršnog suda, u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježničkih akata ili solemnizirane privatne isprave i sl.), a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene/ništetne ugovorne odredbe. Dakle, sudovi koji postupaju po, među ostalim, vjerodostojnim ispravama, zadužnicama, javnobilježničkim aktima ili solemniziranim privatnim ispravama koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, imaju ovlaštenje i dužnost po službenoj dužnosti paziti na ništetnost ugovornih odredaba potrošačkih ugovora, neovisno o inicijativi stranke potrošačkog ugovora. Na taj način, nacionalni sudovi u Republici Hrvatskoj osiguravaju sudsku kontrolu koju zahtijeva pravo Europske unije.

10.2. U tom smislu, ukazuje se na pravno shvaćanje koje je izrazio Sud Europske unije u slučaju C-407/18 (slučaj Kuhar protiv Slovenije, presuda od 26. lipnja 2019.) po kojem su sudovi dužni ispitati jesu li odredbe sadržane u javnobilježničkom aktu (potrošačkom ugovoru) nepoštene odnosno ništetne u smislu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

10.3. U Obavijesti Europske komisije-Smjernicama za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL C 323, 27.9.2019., str. 4.–92.), u vezi s praksom Suda Europske unije, jasno su istaknute slijedeće smjernice (pravna shvaćanja):

"Nacionalni sud obvezan je ispitati, po službenoj dužnosti, nepoštenost ugovorne odredbe kada su dostupni pravni i činjenični elementi potrebni za to. Ako smatra da je određena ugovorna odredba nepoštena, ne smije se primijeniti, osim ako se potrošač tome protivi“ (C-243/08 Pannon GSM).

Sud je nekoliko puta naglasio da postupci kojima se vjerovnicima daje mogućnost bržeg izvršenja potraživanja na temelju naloga za izvršenje koji nisu presude dobivene na temelju spora o meritumu i koji ne podrazumijevaju meritorne provjere nacionalnih sudova ili podrazumijevaju samo ograničene meritorne provjere, ne smiju potrošače lišiti njihovog prava na odgovarajuću zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba. To znači da posebna vrsta postupka koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga odabere, ili koja se u suprotnome primjenjuje, ne smije smanjiti temeljna postupovna jamstva koja se na temelju Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima zahtijevaju radi dobrobiti potrošača“ (C-618/10 Banco Español de Crédito, C-415/11 E; C-76/10 Pohotovost’ i C-77/14 Š Radlingerová). To znači da je potrebno uzeti u obzir zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba u različitim fazama postupaka, koja se osiguravaju nacionalnim pravilima, na primjer u fazi prije izdavanja platnog naloga ili u fazi izvršenja ili opozicije ili u vezi s pravnim lijekovima protiv ovrhe na temelju hipoteke koja se temelji na javnobilježničkoj ispravi.“ (C-49/14 Finanmadrid; C-176/17 Profi Credit Polska; C-632/17 PKO i C-448/17 EOS KSI Slovensko. i C-32/14 ERSTE Bank Hungary)."

11. Sukladno Zaključku usvojenom na naprijed spomenutom zajedničkom sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u postupku preispitivanja postojanja nepoštenih/ništetnih ugovornih odredaba, ovršni sud je u predmetnom postupku dužan primarno provjeriti jesu li ovršenici potrošači, a za slučaj utvrđenja da se radi o potrošačima, pribaviti Sporazum na kojem ovrhovoditelj zasniva svoje potraživanje prema ovršenicima, radi provjere radi li se o potrošačkom ugovoru koji sadrži nepoštene ugovorne odredbe. S tim u svezi, valja ukazati prvostupanjskom sudu na mogućnost da, po potrebi, u tu svrhu može zakazati i ročište, time da mora potrošača izvijestiti o eventualno utvrđenoj ništetnosti ugovornih odredaba te o posljedicama ništetnosti.

11.1. Ukoliko se potrošač izjasni da želi ostati vezan nepoštenim ugovornim odredbama, odnosno, ukoliko se odrekne od zaštite potrošača, takva izjava mora se unijeti u zapisnik ili u službenu bilješku u spisu.

11.2. U spomenutoj situaciji (a i ukoliko se utvrdi da se ne radi o potrošačima niti o potrošačkom ugovoru), prvostupanjski sud će nastaviti ovrhu prema pravilima Ovršnog zakona.

11.3. U okolnostima utvrđenja da se radi o potrošaču i o potrošačkom ugovoru, a potrošač se ne odrekne zaštite, ovršni sud je dužan, kako je naprijed navedeno, po službenoj dužnosti preispitati ništetnost ugovornih odredaba ugovora o kreditu. Kod ocjene da se radi o nepoštenim odnosno ništetnim ugovornim odredbama, ovršni sud je ovlašten ovršni zahtjev odbiti u cijelosti ili djelomično, odnosno, obustaviti ovrhu u cijelosti ili djelomično, a u slučaju sumnje o nepoštenosti ugovornih odredaba, ovršenika uputiti u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i odgoditi ovrhu po službenoj dužnosti (tako i u odluci Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ovr- 107/22-2 od 21. ožujka 2022. i odlukama Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž Ovr-539/2021-2 od 22. travnja 2022. i Gž Ovr-99/2022-2 od 15. travnja 2022.).

12. Iz navedenog razloga, kako je prvostupanjski sud propustio postupiti na gore navedeni način, žalbu ovršenika pod 1) valjalo je uvažiti i pobijano rješenje ukinuti, te predmet u odnosu na tog ovršenika vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, temeljem odredaba čl. 380. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. – u daljnjem tekstu: ZPP) koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19.) u vezi s čl. 21. st. 1. OZ.

13. U nastavku postupka prvostupanjski će sud postupiti sukladno uputama iz ovog rješenja.

14. O žalbenom razlogu iz čl. 50. st. 1. toč. 10. OZ (ako je ispunjenje tražbine, makar i za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave) kojeg je ovršenik pod 1) istaknuo u svojoj žalbi ne odlučuje drugostupanjski sud, već će o istome u smislu odrede čl. 52. OZ u nastavku postupka odlučiti prvostupanjski sud.

15. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem posl. broj Ovr-40687/2018-14 odbijen je prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe kao neosnovan. U obrazloženju svoje odluke prvostupanjski sud navodi da je u parničnom postupku koji se vodi pod posl. brojem P-2581/2019 donesena nepravomoćna presuda kojom se odbija tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu zajedno s Aneksom broj 1 koji su sklopljeni između tužitelja, ovdje ovršenika i tuženice, ovdje ovrhovoditeljice, dok eventualna nepravilnost obračuna može biti predmet drugog postupka, radi isplate. Dalje sud prvog stupnja utvrđuje kako, da bi kumulativno bili ispunjeni uvjeti iz čl. 65. st. 1. toč. 4. OZ za odgodu ovrhe, ovršenik mora dokazati da bi pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, što u konkretnom slučaju ovršenici nisu učinili pozivajući se na to da nekretnina koja je predmet postupka predstavlja njihov jedini dom, jer se ovršenici ne mogu protiviti ovrsi budući je ovrhovoditeljica stekla založno pravo radi osiguranja tražbine čije prisilno ostvarenje ostvaruje na tom predmetu ovrhe.

16. Međutim, s obzirom da je rješenje o ovrsi u odnosu na ovršenika pod 1) ukinuto i predmet u odnosu na tog ovršenika vraćen istom sudu na ponovan postupak, dok je u odnosu na ovršenicu pod 2) isto rješenje o ovrsi preinačeno, na način da je prijedlog za ovrhu odbijen, kao neosnovan, valjalo je ukinuti i odluku kojom je odlučeno o prijedlogu ovršenika pod 1) i 2) za odgodom ovrhe. Naime, navedenom odlukom prestao je učinak rješenja o ovrsi, odnosno ovršni postupak određen tim rješenjem o ovrsi više nije u tijeku, slijedom čega više nema mjesta odlučivanju o odgodi tog postupka.

17. Stoga je valjalo sukladno čl. 380. toč. 3. ZPP u vezi čl. 21. st. 1. OZ ukinuti prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prijedlog za odgodu ovrhe, bez vraćanja na ponovan postupak tj. odlučiti kao u toč. II izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

18. O troškovima postupka nastalim povodom pravnog lijeka ostavljeno je da se odluči u konačnoj odluci (po čl. 166. st. 3. ZPP).

Zadar, 3. veljače 2025.

Sudac

Eugen Škunca