Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-357/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupan po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, protiv tuženika PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, stalna služba u Slatini poslovni broj P-94/2024-11 od 24. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 3. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, stalna služba u Slatini poslovni broj P-94/2024-11 od 24. prosinca 2024.,

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe protiv presude.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. U t v r đ u j e s e da postoji potraživanje tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, prema tuženiku PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 25.862,81 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.4.2023. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena do 31.12.2023.g., a od 01.01.2024.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, pa do isplate.

II. U t v r đ u j e s e da postoji potraživanje tuženika PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 u iznosu od 12.416,09 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.4.2023. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena do 31.12.2023.g., a od 01.01.2024.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, pa do isplate.

III. P r e b i j a j u s e utvrđene tražbine tužitelja i tuženika iz točaka I. i II. izreke ove presude, te se nalaže tuženiku PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, na ime razlike tražbine koja je nastala nakon izvršenog prijeboja iznos od 13.446,72 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.4.2023. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena do 31.12.2023.g., a od 01.01.2024.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 plati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.820,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. prosinca 2024. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dana 1. srpnja te godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi.

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

6. Sud prvog stupnja je i pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu navodeći da je presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj: P-231/11 od 30. studenoga 2012. naloženo ovdje tužiteljici Republici Hrvatskoj da ovdje tuženiku PR isplati bruto iznos od 135.649,30 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na mjesečne iznose kako proizlazi iz presude te da mu isplati parnične troškove u iznosu od 12.752,50 kn. Navedena presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj: Gž-431/2013 od 23. siječnja 2014. Tuženik PR je svoje potraživanje temeljem pravomoćne presude naplatio u cijelosti u ovršnom postupku 19. svibnja 2014. i to u ukupnom iznosu od 225.151,70 kn. Potom je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr 793/14 od 16. studenoga 2016. prihvaćena revizija Republike Hrvatske, te su ukinute presude Općinskog suda u Bjelovaru i Županijskog suda u Bjelovaru i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Budući da iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje su se nižestupanjski sudovi dužni pridržavati, proizlazi kako tuženiku ne može kao prekovremeni rad biti priznato vrijeme nazočnosti na mjestu rada koje stvarno nije radio, već se odmarao unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, proizlazi kako mu je dosuđen veći iznos nego što mu pripada.

Kako je tuženik bez osnove primio dio iznosa koji mu je dosuđen sada ukinutom presudom tužiteljica navodi da se radi o osnovi koja je temeljem odredbe čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (narodne novine br. 35/05 i dr.) otpala, pa tužiteljica zahtijeva vraćanje toga iznosa.

Ističe da se tužitelj obratio tuženiku zahtjevom za mirno rješenje spora, međutim, nije došlo do sklapanja nagodbe, pa tužitelj predlaže da sud temeljem čl. 1111. st. 3. u vezi sa čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima usvoji tužbeni zahtjev.

8. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužba preuranjena i nepotrebna, jer će tuženik u svakom slučaju vratiti eventualnu razliku novca koji je primio po pravomoćnoj presudi u ovom predmetu pa se podnošenjem tužbe u ovoj fazi postupka koji je vraćen na ponovno suđenje stvaraju samo nepotrebni troškovi te u tom smislu tuženik priznaje svaki pravomoćan i nesporan utvrđeni iznos i zahtjev na isplatu koji je njemu do danas nepoznat, kao što mu je bio nepoznat i u fazi mirnog rješenja spora.

Obzirom na prirodu i okolnost konkretnog slučaja upitno je da li će, kada i koji iznos tuženik biti eventualno dužan vratiti, a o tome govori i neodređenost tužbenog zahtjeva, jer niti sama tužiteljica ne zna niti može znati prije pravomoćnosti ponovljenog postupka kolika bi eventualna bila obveza tuženika za isplatu. Ovo tim više što tuženik ničim nije uzrokovao postupak za koji je podnesena tužba. Ističe da je netočan navod tužiteljice da je tuženik primio iznos od 225.151,70 kn jer je to bruto iznos sa kamatama, dok je tuženik naplatio neto iznos sa kamatama, a ostatak, gotovo pola presuđenog iznosa je naplaćen u korist tužitelja tj. računa Državnog proračuna.

Smatra da tužiteljica ne može tražiti isplatu u bruto iznosu iz razloga što se taj novac nalazi upravo na računima tužiteljice pa nije jasno kako bi i na koji način tuženik vratio iznos koji ne posjeduje niti ga je ikada posjedovao i koji je po pravomoćnoj presudi direktno uplaćen na račune tužiteljice.

8.1. Tuženik u daljnjem tijeku postupka ističe da je tužbeni zahtjev neosnovan jer je suprotan praksi Europskog suda za ljudska prava izražen u presudi P protiv RH broj: 679/11 od 2. travnja 2015. Ističe da prema navedenoj presudi tuženik koji je vodio spor protiv Republike Hrvatske, pa je nakon pravomoćne presude naplatio potraživanje, a onda je presuda po kojoj je ostvario naplatu ukinuta, ne mora vratiti primljeni iznos, jer bi mu vraćanjem toga iznosa bilo povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva. Vraćanje toga iznosa smatra da bi predstavljalo povredu konvencijskog prava na mirno uživanje prava vlasništva iz čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju.

9. U daljnjem tijeku postupka tužiteljica ističe da je u parničnom predmetu Općinskog suda u Bjelovaru broj: Pr-250/2016 pravomoćnom presudom broj: Pr-250/2016-31 od 29. siječnja 2020. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci broj: Gž R- 186/2020 od 25. siječnja 2023. tužiteljici naložena isplata bruto iznosa od 66.568,42 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose tekući od 15-og u mjesecu kao i iznos od 18.541,18 kn na ime troškova parničnog postupka.

Dakle, Republici Hrvatskoj je ponovno naložena isplata iznosa koji je već podmirila temeljem ranije ukinute presude Općinskog suda u Bjelovaru broj: P-231/2011 od 30. studenoga 2012.

10. U daljnjem tijeku postupka tuženik ističe da je tužiteljica izjavila prigovor prijeboja i da je tužiteljica dostavila izračun svih međusobnih potraživanja na dan 17. travnja 2023. na koji tuženik nema primjedbi glede matematičkog izračuna. Prema dostavljenom izračunu potraživanje tužiteljice iznosi 25.862,81 eura, a potraživanje tuženika tužiteljice iznosi 12.416,09 eura. Dakle, razlika neto iznosa sa kamatama po presudama na dan izračuna tužiteljice je 13.446,72 eura.

11. Tužiteljica u daljnjem tijeku postupka prihvaća prijeboj potraživanja tako da na kraju kada se izvrši prijeboj, potraživanje tužiteljice iznosi 13.446,72 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

12. Imajuću u vidu sve prethodno izloženo, pravilno je sud prvog stupnja temeljem čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a prihvatio postojanje potraživanja i tužiteljice i tuženika, a tuženiku naložio da tužiteljici isplati razliku koja je ostala nakon prijeboja potraživanja, a koje je među strankama nesporno da iznosi 12.416,09 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

13. U odnosu na tuženikove navode o povredi konvencijskog prava na mirno uživanje prava vlasništva iz čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju treba istaknuti sljedeće.

13.1. Vezano uz ove navode tuženika, sporno je, prije svega, je li isplatom po prethodno donesenoj pravomoćnoj presudi tuženik imao dostatno ustanovljen zahtjev koji proizlazi iz čl. 48. st. 1. Ustava, odnosno iz čl. 49. st. 4. Ustava koji bi se mogao smatrati legitimnim očekivanjem. Naime, zahtjev za stjecanjem vlasništva bit će zaštićen čl. 48. st. 1. Ustava ako je potvrđen pravomoćnom odlukom ili ako njegova osnovanost inače jasno proizlazi iz mjerodavnog prava. Tek tada podnositelj može legitimno očekivati da će se njegov zahtjev ostvariti.

13.2. Vezano uz navedeno treba navesti da se ne može smatrati da pojedinac ima dovoljno utvrđeno potraživanje koje predstavlja vlasništvo, odnosno imovinu u smislu čl. 48. st. 1. Ustava, kada postoji spor o točnom tumačenju i primjeni prava i kada se o pitanju, je li ispunio zakonske uvjete, odlučuje u sudskom postupku (vidi, primjerice, odluku i rješenje Ustavnog suda broj: U-III-444/2017 i U-III-554/2018 od 1. travnja 2020., t. 53. - 53.3., www.usud.hr; te predmete Europskog suda za ljudska prava Brkić protiv Hrvatske, br. 53794/12, § 28., odluka od 6. prosinca 2016., i Marčan protiv Hrvatske, br. 67390/10, §§ 32. - 33., odluka od 13. rujna 2016.).

13.3. Iz spisa predmeta proizlazi da je u ovom slučaju ovdje tužiteljica sukladno tada važećim propisima izjavila izvanrednu reviziju, što znači da da je i dalje postojala mogućnost da se po podnesenoj reviziji odluka izmijeni.

Dakle, tuženikova tražbina nije bila bezuvjetna već je zavisila o okončanju revizijskog postupka; nije bilo dovoljno utvrđeno njegovo potraživanje koje bi predstavljalo vlasništvo, odnosno imovinu u smislu čl. 48. st. 1. Ustava, sve dok je postojao spor o točnom tumačenju i primjeni prava i kada se ospornim pitanjima i dalje odlučivalo u sudskom postupku.

13.4. Prema konačnom ishodu spora, prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovdje tuženik nije imao pravnu osnovu za isplatu razlike plaće u ukupno zatraženom iznosu, pa zahtjev ovdje tuženika za isplatu cjelokupne sporne tražbine nije imao dovoljnog uporišta u pravnim propisima da bi se mogao smatrati "vlasništvom" te se stoga jamstva iz čl. 48. st. 1. Ustava ne mogu primijeniti na predmetni slučaj.

13.5. Stoga nije prihvatljiva tvrdnja ovdje tuženika da su odlukom prvostupanjskog suda ugrožena njegova legitimna očekivanja (u vezi njegove imovine - tražbine iz radnog odnosa prema ovdje tužiteljici), jer ona nisu ni mogla nastati.

14. No, ovdje je potrebno raspraviti i pravo na pošteno suđenje u aspektu pravne sigurnosti kao jednog od temeljnih vidova vladavine prava jer načelo prema kojem je pravomoćna presuda presuđena stvar (res iudicata) i rješava spor između strana s pravomoćnim učinkom temeljni je element prava na pošteno suđenje zajamčenog čl. 6. Konvencije u građanskim pitanjima.

Načelo pravne sigurnosti, između ostalog, jamči dosljednost pri odlučivanju o pravnim zahtjevima i pridonosi povjerenju javnosti u sudove.

S druge strane, postojanje proturječnih sudskih odluka može stvoriti stanje pravne nesigurnosti koje će vrlo vjerojatno smanjiti povjerenje javnosti u sudski sustav, s obzirom na to da je takvo povjerenje očito jedno od osnovnih sastavnica države koja se temelji na vladavini prava.

Zbog navedenoga, sud treba procijeniti, posebice, je li postignuta pravedna ravnoteža između interesa tuženika i potrebe za osiguranjem pravilnog suđenja, što uključuje važnost poštovanja načela pravne sigurnosti.

Pri tome treba imati u vidu da je ESLJP u predmetu Plechanow protiv Poljske (br. 22279/04, presuda od 7. srpnja 2009.) naveo sljedeće:

"99. Sud ponavlja da učinkovito ostvarivanje prava zaštićenog čl. 1. Protokola br. 1 ne ovisi samo o dužnosti države da se suzdrži od miješanja, već podrazumijeva i odgovarajuće pozitivne obveze države (vidi Öneryýldýz protiv Turske [GC], br. 48939/99, § 134, ECHR 2004-XII, i Broniowski protiv Poljske [GC], br. 31443/96, § 143, ECHR 2004-V; Blumberga protiv Latvije, br. 70930/01, § 65, 14. listopada 2008.).

100. Takve pozitivne obveze mogu uključivati poduzimanje mjera potrebnih za zaštitu prava na vlasništvo, posebno kada postoji izravna veza između mjera koje podnositelj zahtjeva može legitimno očekivati od vlasti i njegovog učinkovitog uživanja svog vlasništva, čak i u slučajevima koji uključuju parnicu između privatnih subjekata. To posebno znači da države imaju obvezu osigurati pravosudni mehanizam za učinkovito rješavanje imovinskih sporova i osigurati usklađenost tih mehanizama s postupovnim i materijalnim jamstvima sadržanim u Konvenciji. Ovo načelo vrijedi još više kada je sama država u sporu s pojedincem.

Sukladno tome, ozbiljni nedostaci u rješavanju takvih sporova mogu pokrenuti pitanje prema čl. 1. Protokola br. 1.

101. U ocjeni usklađenosti s čl. 1. Protokola br. 1, Sud mora izvršiti sveukupno ispitivanje različitih interesa o kojima je riječ, imajući na umu da je Konvencija namijenjena zaštiti prava koja su 'praktična i učinkovita'.

14.1. Vezano uz prethodno navedeno, dalje treba istaknuti i to da zahtjevi pravne sigurnosti i zaštita legitimnog očekivanja javnosti ne daju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse. Razvoj sudske prakse nije sam po sebi suprotan pravilnom provođenju pravde, jer bi propust u održavanju dinamičnog i evolutivnog pristupa riskirao kočenje reforme ili poboljšanja.

Razvoj pravne prakse nije u suprotnosti s načelom pravne sigurnosti pa to načelo ne daje stečeno pravo na nepromjenjivost sudske prakse jer bi propust da se održi razvojni i dinamičan pristup razvoju sudske prakse doveo u opasnost provođenje reformi ili poboljšanja (v., između ostalih, odluke Ustavnog suda br. U-III-1529/2018 od 12. srpnja 2018., br. U-III-6021/2016 od 11. siječnja 2017., br. U-III-5830/2013 od 2. ožujka 2016., sve www.usud.hr).

14.2. Točno je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u jednom razdoblju od pokretanja postupka za isplatu razlike plaće odbacivao revizije ovdje tužiteljice, a koje revizije su se odnosile na isto pravno pitanje zbog kojega je kasnije došlo do ukidanja nižestupanjskih presuda. No, okolnost da je Vrhovni sud Republike Hrvatske naknadno prestao odbacivati revizije u istovrsnim predmetima, u konkretnom slučaju ne predstavlja povredu prava na pošteno suđenje odnosno pravnu sigurnost kao njegovu sastavnicu. Riječ je o razvoju sudske prakse koji u konkretnom slučaju nije suprotan pravilnom provođenju pravde.

Revizijski je sud naprije smatrao da pitanje koje ovdje tužiteljica postavlja nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ali je naknadno svoje pravno shvaćanje promijenio i u konačnici zauzeo pravno shvaćanje različito od onoga koje su izrazili nižestupanjski sudovi.

Takav razvoj prava sam po sebi, dakle, nije u suprotnosti s pravilnim provođenjem pravde.

14.3. Nadalje, treba naglasiti da je ovdje tuženik dostavio odluke revizijskog suda iz kojih proizlazi da je taj sud revizije odbacivao u razdoblju nakon namirenja tražbine ovdje tuženika.

To znači da način na koji će revizijski sud primijeniti mjerodavno pravo u vrijeme isplate po prethodno donesenoj pravomoćnoj presudi ovdje tuženik još uvijek nije mogao razumno očekivati.

14.4. Isto tako, ovdje tuženik nije dokazao da postoje revizijske odluke iz drugih predmeta nakon naplate po pravomoćnoj presudi koje bi odudarale od pravnog shvaćanja revizijskog suda u odluci povodom revizije ovdje tužiteljice iz studenoga 2016. u predmetu koji je ovdje tuženik vodio protiv ovdje tužiteljice. Dakle, ovaj sud nema razloga sumnjati da se praksa revizijskog suda od studenoga 2016. nije ustalila.

14.5. Imajući u vidu ovo razdoblje od 2 godine i 10 mjeseci unutar kojega je ovdje tuženik dokazao da je revizijski sud revizije odbacivao, ne može se reći da je odbacivanje revizija predstavljalo dobro ustaljenu sudsku praksu najvišeg suda u državi te da bi odstupanje od iste moglo predstavljati povredu načela pravne sigurnosti koje je zajamčeno čl. 6. st. 1. Konvencije.

Promjena sudske prakse kako je opisana u ovoj odluci ne predstavlja velika i trajna odstupanja, a ta odstupanja su razriješena na način da je revizijski sud promijenio svoju praksu krajem 2016. i nema tvrdnji niti dokaza da je se nakon toga ne bi pridržavao.

Dakle, razdoblje od 2 godine i 10 mjeseci koliko je prošlo između namirenja tražbine ovdje tuženika i ukidanja pravomoćne presude donesene u korist ovdje tuženika i vraćanja predmeta na ponovno suđenje, ne predstavlja toliko dugo vrijeme da bi se smatralo da je ovdje tužiteljica propustila osigurati pravosudni mehanizam za učinkovito rješavanje imovinskih sporova odnosno da je propustila osigurati usklađenost tih mehanizama s postupovnim i materijalnim jamstvima sadržanim u Konvenciji.

Zbog toga u ovom predmetu ne postoje ozbiljni nedostaci u rješavanju imovinskih sporova o kojima je ovdje riječ koji bi pokrenuli pitanje prema čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju u svezi s čl. 6. Konvencije.

15. Sud prvog stupnja pravilno je odlučio i o troškovima postupka primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a. Pri određivanju troškova postupka sud prvog stupnja pravilno je odredio omjer uspjeha u sporu prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. S obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj je uspio u pogledu osnove u omjeru od 100%, a u odnosu na visinu u omjeru od 52%, odnosno u prosjeku i za osnovu i za visinu zahtjeva 76%, a tuženik 24%.

16. Slijedom navedenoga, prvostupanjska je presuda potvrđena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, a žalba tuženika kao neosnovana odbijena.

17. Kako tuženik sa žalbom nije uspio, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu, 3. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević