Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-26/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Vesne Vrkić Perak, kao predsjednice vijeća, te Ivice Raguža kao suca izvjestitelja i Ane Bosančić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćniku Saši Poldan, odvjetniku iz zajedničkog odvjetničkog ureda Poldan, Gatara, Vižintin, Komorski, Babić, Fruk Morina iz Rijeke, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli, poslovni broj P-558/2019-36 od 20. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli, poslovni broj P-558/2019-36 od 20. listopada 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.2. Ugovora o kreditu br. 112-50-3525490, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 16. lipnja 2006. godine te solemniziran dana 19. lipnja 2006. godine, po Javnom bilježniku Divni Perković iz [adresa], u predmetu pod posl.br. OU149/06, u dijelu koji glasi:

«2. u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora» pa stoga navedena odredba kao i sve kasnije izmjene tih odluka ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu br. 112-50-3525490, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 16. lipnja 2006. godine te solemniziran dana 19. lipnja 2006. godine, po Javnom bilježniku Divni Perković iz [adresa], u predmetu pod posl.br. OU-149/06, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.1. koja glasi:

« 1. Kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja », zatim sadržane u odredbi čl.7. koja glasi:

«7. u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke.», pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

III Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.018,35 EUR1 / 15.207,22 kune zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate teku:

na iznos od 2,63 EUR/ 19,82 kuna počev od 31.03.2008. godine do isplate; na iznos od 0,44 EUR/ 3,28 kuna počev od 30.06.2008. godine do isplate; na iznos od 14,59 EUR/ 109,90 kuna počev od 31.10.2008. godine do isplate; na iznos od 4,29 EUR/ 32,29 kuna počev od 30.11.2008. godine do isplate; na iznos od 17,38 EUR/ 130,95 kuna počev od 31.12.2008. godine do isplate; na iznos od 19,39 EUR/ 146,11 kuna počev od 31.01.2009. godine do isplate; na iznos od 20,30 EUR/ 152,97 kuna počev od 28.02.2009. godine do isplate; na iznos od 21,21 EUR/ 159,78 kuna počev od 31.03.2009. godine do isplate; na iznos od 21,69 EUR/ 163,44 kuna počev od 30.04.2009. godine do isplate; na iznos od 17,80 EUR/ 134,08 kuna počev od 31.05.2009. godine do isplate; na iznos od 14,93 EUR/ 112,47 kuna počev od 30.06.2009. godine do isplate; na iznos od 15,69 EUR/ 118,22 kuna počev od 31.07.2009. godine do isplate; na iznos od 17,20 EUR/ 129,61 kuna počev od 31.08.2009. godine do isplate; na iznos od 17,07 EUR/ 128,62 kuna počev od 30.09.2009. godine do isplate; na iznos od 15,54 EUR/ 117,10 kuna počev od 31.10.2009. godine do isplate; na iznos od 18,41 EUR/ 138,71 kuna počev od 30.11.2009. godine do isplate; na iznos od 20,71 EUR/ 156,04 kuna počev od 31.12.2009. godine do isplate; na iznos od 23,98 EUR/ 180,69 kuna počev od 31.01.2010. godine do isplate; na iznos od 23,23 EUR/ 175,04 kuna počev od 28.02.2010. godine do isplate; na iznos od 27,67 EUR/ 208,49 kuna počev od 31.03.2010. godine do isplate; na iznos od 26,83 EUR/ 202,14 kuna počev od 30.04.2010. godine do isplate; na iznos od 28,47 EUR/ 214,51 kuna počev od 31.05.2010. godine do isplate; na iznos od 42,68 EUR/ 321,57 kuna počev od 30.06.2010. godine do isplate; na iznos od 39,75 EUR/ 299,53 kuna počev od 31.07.2010. godine do isplate; na iznos od 48,69 EUR/ 366,86 kuna počev od 31.08.2010. godine do isplate; na iznos od 45,60 EUR/ 343,59 kuna počev od 30.09.2010. godine do isplate; na iznos od 40,64 EUR/ 306,17 kuna počev od 31.10.2010. godine do isplate; na iznos od 51,11 EUR/ 385,12 kuna počev od 30.11.2010. godine do isplate; na iznos od 64,44 EUR/ 485,56 kuna počev od 31.12.2010. godine do isplate; na iznos od 55,01 EUR/ 414,44 kuna počev od 31.01.2011. godine do isplate; na iznos od 58,32 EUR/ 439,38 kuna počev od 28.02.2011. godine do isplate; na iznos od 54,11 EUR/ 407,66 kuna počev od 31.03.2011. godine do isplate; na iznos od 54,86 EUR/ 413,40 kuna počev od 30.04.2011. godine do isplate; na iznos od 72,86 EUR/ 548,99 kuna počev od 31.05.2011. godine do isplate; na iznos od 74,47 EUR/ 561,11 kuna počev od 30.06.2011. godine do isplate; na iznos od 89,03 EUR/ 670,79 kuna počev od 31.07.2011. godine do isplate; na iznos od 81,37 EUR/ 613,09 kuna počev od 31.08.2011. godine do isplate; na iznos od 72,99 EUR/ 549,92 kuna počev od 30.09.2011. godine do isplate; na iznos od 71,28 EUR/ 537,09 kuna počev od 31.10.2011. godine do isplate; na iznos od 70,64 EUR/ 532,24 kuna počev od 30.11.2011. godine do isplate; na iznos od 74,63 EUR/ 562,28 kuna počev od 31.12.2011. godine do isplate; na iznos od 78,10 EUR/ 588,46 kuna počev od 31.01.2012. godine do isplate; na iznos od 78,57 EUR/ 591,97 kuna počev od 29.02.2012. godine do isplate; na iznos od 76,16 EUR/ 573,86 kuna počev od 31.03.2012. godine do isplate; na iznos od 77,79 EUR/ 586,09 kuna počev od 30.04.2012. godine do isplate; na iznos od 78,90 EUR/ 594,45 kuna počev od 31.05.2012. godine do isplate; na iznos od 77,03 EUR/ 580,38 kuna počev od 30.06.2012. godine do isplate; po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.891,57 eur / 14.252,03 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. listopada 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

V Odbija se zahtjev tužene za naknadom parničnog troška".

2. Protiv naprijed navedene presude pravovremeno je žalbu podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u nastavku teksta ZPP) s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troška parničnog postupka uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno pravo. Obzirom je svoju odluku utemeljio na presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Gž-719/2013. od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2013. od 14. lipnja 2018. te na presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021. od 4. srpnja 2013., u kojim odlukama su sudovi na apstraktnoj razini utvrdili ništetnost valutne klauzule i klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj nije u konkretnom slučaju dokazao da su sporne ugovorne odredbe ništetne. Naime, sporne ugovorne odredbe su bile jasne, razumljive, uočljive te nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, nisu bile suprotne načelu savjesnosti i poštenja te tužitelj nije bio prisiljen zaključiti ugovor o kreditu. Izmjene kamatnih stopa u kreditu bile su manje od najviše dopuštene kamatne stope. Također, u trenutku podnošenja tužbe ugovor o kreditu je bio ispunjen te je prestao proizvoditi pravne učinke. Osim toga, sve i da je utvrđen uzrok ništetnosti, radi se o zabrani manjeg značenja. I u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je nepotpuno utvrdio činjenično stanje obzirom potraživanje tužitelja nije umanjio za negativne razlike tj. kada je tečaj CHF-a u trenutku plaćanja bio manji od tečaja CHF-a u trenutku odobravanja kredita pri čemu tuženik nije bio u obvezi postaviti prigovor radi prijeboja ili protutužbeni zahtjev. Tuženik osporava i utvrđenje suda u dijelu da je tuženik nepošteni stjecatelj te stoga osporava i tijek zakonskih zateznih kamata. Također tuženik cijeni da je potraživanje tužitelja obuhvaćeno zastarom. Tuženik osporava i odluku o troškovima postupka navodeći da sud nije cijenio koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice.

3. Žalba tuženika dostavljena je na očitovanje tužitelju, a tužitelj nije dostavio očitovanje na žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, neproturječne i dostatne razloge, razlozi u istoj nisu protivni dokazima koji su izvedeni tijekom postupka. Obrazloženje pobijane presude sačinjeno je u skladu s odredbom članka 338. stavak 4. ZPP-a. Naime, iz obrazloženja presude je razvidno koje je dokaze sud proveo što je iz kojeg dokaza utvrdio, a također razvidne su i činjenice koje među strankama nisu sporne kao i činjenice koje su među strankama sporne. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika i to u odnosu na primjenu promjenjive kamatne stope, valutne klauzule, zahtjev za isplatu više plaćenog temeljem ništetne odredbe zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

7. Prvostupanjski sud u bitnome utvrđuje:

- da je između tužitelja i tuženika zaključen ugovor o kreditu broj 112-50- 3525490 od 16. lipnja 2006.;

- da je kamatna stopa ugovorena u visini od 5,20% godišnje, te je ista promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora tj. tuženika;

- da je početno ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita više puta mijenjana na način da je povećavana, a zbog čega je došlo do promjene iznosa anuiteta;

- da je tužitelj tužbu podnio 3. lipnja 2019.;

- da se radi o potrošačkom ugovoru te tužitelj ima status potrošača;

- da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 2.018,35 eura temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi;

- da se tijekom trajanja otplate kredita kontinuirano mijenjao i tečaj CHF-a;

- da je tužitelj otplatio u cijelosti kredit;

- da tužitelj nije bio obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja i načinu promijene kamatne stope;

- da je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika;

- da je tužitelju dosuđen cjelokupan iznos potraživanja bez umanjenja tzv. negativne razlike;

- da je tuženik nepošteni stjecatelj;

- da su sredstva kredita korištena za kupnju novog vozila.

7.1. Prvostupanjski sud poziva se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., presude Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. i Revt-249/14. od 9. travnja 2015.

8. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presudom istog suda, broj PŽ-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15. – u nastavku teksta ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti gore navedene presude donijete u postupku kolektivne pravne zaštite. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da se utvrđenja iz navedenih presuda vezanih za kolektivnu zaštitu ne mogu odnositi na predmetni ugovor. Ovo stoga jer tužitelj u svakom trenutku ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o tome je li ugovor prestao ili ne obzirom se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

10. Visina tražbine tužitelja utvrđena je temeljem provedenog vještačenja.

11. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio i tuženikov prigovor zastare. Naime, kada je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF. Stoga rok zastare u odnosu na ništetnost valutne klauzule počinje teći od 14. lipnja 2018. kada je postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. dok u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu rok zastare počinje teći od 13. lipnja 2014. Obzirom je tužba podnijeta 3. lipnja 2019., to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom, odnosno da je tužba podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05. – u nastavku teksta: ZOO). Navedeni stav ovoga suda u pogledu pitanja zastare potraživanja tužitelja sukladan je s pravnim shvaćanjem poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. prihvaćenim na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

12. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o mogućnosti promjene kamatne stope i o valuti uz koju će se vezati ugovor o kreditu te da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutna klauzula nisu prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, odnosno da su navedene odredbe tužitelju bile razumljive. Naime, tijekom postupka tuženik nije dokazao da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo.

13. Prvostupanjski sud nije automatski primijenio utvrđenja iz kolektivnog spora već je u konkretnom predmetu izvodio dokaze radi ispitivanja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Na navedene okolnosti prvostupanjski sud je saslušao tužitelja, a iz čijeg iskaza nedvojbeno proizlazi kako je isti kredit podigao radi kupnje osobnog automobila kojeg je koristio u svoje osobne potrebe. Nije mu bio ponuđen kredit u nekoj drugoj valuti već samo CHF-u, a nije dobio niti opće uvijete banke. Također, nije mu poznato o čemu ovisi promjena kamatne stope i tečaju. Iz navedenog proizlazi da tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na odredbe ugovora o kreditu već je bio u situaciji da navedeni ugovor o kreditu kao takav u cijelosti prihvati ili ne prihvati. Ovdje posebno prvostupanjski sud ima u vidu činjenicu da se radilo o standardnom ugovoru o kreditu tzv. tipskom ugovoru koji je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Tuženiku niti jednog trenutka nije bilo onemogućeno predlaganje dokaza kojim bi dokazao da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a zaključak je prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da se u konkretnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama ugovora o kreditu. Takav zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud obzirom je prvostupanjski sud sigurno i uvjerljivo obrazložio svoja utvrđenja. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je tužitelju ponudio kredit u drugoj valuti pri čemu prvostupanjski sud ovdje ima u vidu kako iskaz tužitelja tako i činjenicu da se radi o tipskom zahtjevu za kredit unaprijed formuliranom od tuženika te da je kredit u CHF-u bio jedini kredit koji je od strane banke tužitelju bio ponuđen.

14. Obzirom tužitelj nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovornih odredbi, navedene ugovorne odredbe su prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je samo jednoj strani tj. tuženiku ostavljena mogućnost utjecaja na takve ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja je razvidno kako smisao i sadržaj spornih ugovornih odredbi njemu nije bio jasan i da isti ne zna o čemu ovisi promjena kamatne stope i promjena tečaja. Upravo je na preporuku djelatnika banke tužitelj zaključio ugovor u valuti CHF.

15. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) to je tuženik nepošteni stjecatelj. Tužbeni zahtjev tužitelja prvostupanjski sud usvaja imajući u vidu odredbu članka 323. stavak 1. ZOO-a u svezi s člankom 1111. i 1115. ZOO-a. Suprotno navodima žalitelja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj obzirom se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a koje je u ugovor unio sam tuženik, da se o istima nije pojedinačno pregovaralo te da su iste uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da tuženik nije nepošteni stjecatelj kao i žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata.

16. Pravilno se prvostupanjski sud u utvrđivanju ništetnim spornih odredbi ugovora o kreditu pozvao i na odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03. – nastavno ZZP) u svezi s člankom 87. stavak 1. ZZP-a. Naime člankom 81. stavak 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time da je stavkom 2. navedenog članka propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da su odredbe kojima tuženik jednostrano mijenja visinu ugovorene kamatne stope kao i odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene ugovorne odredbe, da kao takve nisu tužitelju bile razumljive, da tužitelju kao potrošaču nije pruženo dovoljno informacija o kreditu kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke, da je tužitelj prosječan potrošač koji je postupao s dužnom pažnjom i razboritošću te isti nije mogao znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute kao i o kojim elementima ovisi promjena kamatne stope.

17. Za sva svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao sigurne i uvjerljive razloge, analizirao sve provedene dokaze te je stoga neosnovan žalbeni navod tuženika da prvostupanjski sud nije utvrđivao ništetnost spornih ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Također prvostupanjski sud je utvrdio i da tužitelju navedene odredbe o kojima ovisi promjena tečaja valute i promjena kamatne stope nisu bile razumljive. Naime, jasnoća i razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva ne samo gramatičku razumljivost te odredbe potrošaču već njenu transparentnost na konkretno djelovanje i učinak koji ista ima na kreditnu zaduženost uz sve predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih bi potencijalni korisnik kredita mogao procijeniti ukupne posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem takvog ugovora o kreditu, a što je u konkretnom slučaju izostalo od strane tuženika. Naime, tuženik nije na razumljiv način obrazložio tužitelju koji su to elementi koji utječu na promjenu kamatne stope i tečaja pa da bi temeljem istih tužitelj mogao racionalno shvatiti konkretan učinak navedenog kredita i njegove financijske posljedice. Također na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio i materijalno pravo.

17.1. Neosnovan je i žalbeni navod tuženika da navedene povrede eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja. Naime, točno je da odredba članka 326. stavak 2. ZOO potpisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti ispunjen. Međutim, nametanjem korisniku kredita ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane tuženika te ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, ne može se podvesti pod tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja jer je pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno.

18. Neosnovan je i žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud trebao odbiti iznos negativnih razlika iako tuženik nije postavio prigovore radi prijeboja ili protutužbeni zahtjev. Naime, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da su i tzv. negativne razlike posljedica ništetnih ugovornih odredbi iz kojih tuženik ne može crpiti korist zbog svog nezakonitog postupanja, tim više jer kod tužitelja nije došlo do povećanja vrijednosti imovine. Također, kada tuženik samo općenito osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na CHF valutnu klauzulu, navodeći da se imaju uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama obzirom tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev. Ovakav pravni stav iskazan je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-254/24., od 23. travnja 2024.

19. Neosnovan je žalbeni navod tuženika i u odnosu na troškove parničnog postupka. Naime, obzirom je tužitelj u postupku uspio u cijelosti to je pravilno prvostupanjski sud istom dosudio trošak parničnog postupka sukladno članku 154. stavak 1. u svezi s člankom 155. stavak 1. i 2. ZPP-a. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice, te je uvjerljivo obrazložio koje sve troškove priznaje tužitelju, koji su troškovi bili nužni i neophodni, a koji troškovi nisu bili opravdani.

20. Stoga je sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

21. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP u svezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a. Naime obzirom tuženik nije uspio u žalbenom postupku isti je odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova žalbenog postupka.

22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 3. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Vesna Vrkić Perak