REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-85/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Biljane Pamić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj: P-296/2019-28 od 18. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj: P-296/2019-28 od 18. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„ I.Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 7102872232 od 27. listopada 2005., sklopljenog između tužitelja RN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi „Iznos kredita, kunska protuvrijednost od 77.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske Narodne banke na dan korištenja kredita.“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 7102872232 od 27. listopada 2005., sklopljenog između tužitelja RN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, vezano uz kamatnu stopu koja iznosi 4,50% godišnje, promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju RN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati na ime pretplate po jednostranoj odluci banke o promjeni kamatne stope iznos od 2.164,53 € (slovima: dvijetisućestošezdesetčetirieuraipedesettricenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od pretplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do 31. srpnja 2015. po stopi i visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do plaćanja po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to kako slijedi:

-iznos 20,74 € od 1. studenog 2007.,

-iznos 20,74 € od 1. prosinca 2007.,

-iznos 20,74 € od 1. siječnja 2008.,

-iznos 20,74 € od 1. veljače 2008.,

-iznos 39,47 € od 1. ožujka 2008.,

-iznos 39,47 € od 1. travnja 2008.,

-iznos 39,47 € od 1. svibnja 2008.,

-iznos 39,47 € od 1. lipnja 2008.,

-iznos 39,47 € od 1. srpnja 2008.,

-iznos 39,47 € od 1. kolovoza 2008.,

-iznos 39,47 € od 1. rujna 2008.,

-iznos 39,47 € od 1. listopada 2008.,

-iznos 39,47 € od 1. studenog 2008.,

-iznos 39,47 € od 1. prosinca 2008.,

-iznos 39,47 € od 1. siječnja 2009.,

-iznos 39,47 € od 1. veljače 2009.,

-iznos 39,47 € od 1. ožujka 2009.,

-iznos 39,47 € od 1. travnja 2009.,

-iznos 39,47 € od 1. svibnja 2009.,

-iznos 39,47 € od 1. lipnja 2009.,

-iznos 39,47 € od 1. srpnja 2009.,

-iznos 53,75 € od 1. kolovoza 2009.,

-iznos 53,75 € od 1. rujna 2009.,

-iznos 53,75 € od 1. listopada 2009.,

-iznos 53,75 € od 1. studenog 2009.,

-iznos 53,75 € od 1. prosinca 2009.,

-iznos 53,75 € od 1. siječnja 2010.,

-iznos 53,75 € od 1. veljače 2010.,

-iznos 53,75 € od 1. ožujka 2010.,

-iznos 53,75 € od 1. travnja 2010.,

-iznos 53,75 € od 1. svibnja 2010.,

-iznos 46,72 € od 1. lipnja 2010.,

-iznos 46,72 € od 1. srpnja 2010.,

-iznos 46,72 € od 1. kolovoza 2010.,

-iznos 46,72 € od 1. rujna 2010.,

-iznos 46,72 € od 1. listopada 2010.,

-iznos 46,72 € od 1. studenog 2010.,

-iznos 31,75 € od 1. prosinca 2010.,

-iznos 31,75 € od 1. siječnja 2011.,

-iznos 31,75 € od 1. veljače 2011.,

-iznos 31,75 € od 1. ožujka 2011.,

-iznos 31,75 € od 1. travnja 2011.,

-iznos 31,75 € od 1. svibnja 2011.,

-iznos 31,75 € od 1. lipnja 2011.,

-iznos 31,75 € od 1. srpnja 2011.,

-iznos 25,20 € od 1. kolovoza 2011.,

-iznos 25,20 € od 1. rujna 2011.,

-iznos 25,20 € od 1. listopada 2011.,

-iznos 25,20 € od 1. studenog 2011.,

-iznos 25,20 € od 1. prosinca 2011.,

-iznos 25,20 € od 1. siječnja 2012.,

-iznos 25,20 € od 1. veljače 2012.,

-iznos 25,20 € od 1. ožujka 2012.,

-iznos 25,20 € od 1. travnja 2012.,

-iznos 25,20 € od 1. svibnja 2012.,

-iznos 25,20 € od 1. lipnja 2012.,

-iznos 25,20 € od 1. srpnja 2012.,

-iznos 25,20 € od 1. kolovoza 2012.,

-iznos 11,16 € od 1. rujna 2012. pa sve do isplate, sve to u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju RN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati na ime pretplate radi promjene tečaja iznos od 4.248,99 € (slovima: četiritisućedvjestočetrdesetosameuraidevedesetdevetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od pretplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do 31. srpnja 2015. po stopi i visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do plaćanja po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to kako slijedi:

-iznos 65,51 € od 1. srpnja 2011.,

-iznos 137,16 € od 1. kolovoza 2011.,

-iznos 106,98 € od 1. rujna 2011.,

-iznos 96,78 € od 1. listopada 2011.,

-iznos 97,46 € od 1. studenog 2011.,

-iznos 96,21 € od 1. prosinca 2011.,

-iznos 107,64 € od 1. siječnja 2012.,

-iznos 110,21 € od 1. veljače 2012.,

-iznos 108,73 € od 1. ožujka 2012.,

-iznos 106,97 € od 1. travnja 2012.,

-iznos 108,42 € od 1. svibnja 2012.,

-iznos 110,92 € od 1. lipnja 2012.,

-iznos 107,93 € od 1. srpnja 2012.,

-iznos 93,65 € od 1. kolovoza 2012.,

-iznos 99,18 € od 1. rujna 2012.,

-iznos 93,21 € od 1. listopada 2012.,

-iznos 111,62 € od 1. studenog 2012.,

-iznos 106,90 € od 1. prosinca 2012.,

-iznos 104,42 € od 1. siječnja 2013.,

-iznos 103,57 € od 1. veljače 2013.,

-iznos 102,69 € od 1. ožujka 2013.,

-iznos 108,86 € od 1. travnja 2013.,

-iznos 99,78 € od 1. svibnja 2013.,

-iznos 98,30 € od 1. lipnja 2013.,

-iznos 99,18 € od 1. srpnja 2013.,

-iznos 98,65 € od 1. kolovoza 2013.,

-iznos 101,57 € od 1. rujna 2013.,

-iznos 103,72 € od 1. listopada 2013.,

-iznos 104,77 € od 1. studenog 2013.,

-iznos 108,51 € od 1. prosinca 2013.,

-iznos 103,41 € od 1. siječnja 2014.,

-iznos 48,92 € od 1. veljače 2014.,

-iznos 51,20 € od 1. ožujka 2014.,

-iznos 49,17 € od 1. travnja 2014.,

-iznos 46,76 € od 1. svibnja 2014.,

-iznos 46,75 € od 1. lipnja 2014.,

-iznos 49,00 € od 1. srpnja 2014.,

-iznos 50,38 € od 1. kolovoza 2014.,

-iznos 48,08 € od 1. rujna 2014.,

-iznos 52,21 € od 1. listopada 2014.,

-iznos 54,33 € od 1. studenog 2014.,

-iznos 54,86 € od 1. prosinca 2014.,

-iznos 55,04 € od 1. siječnja 2015.,

-iznos 54,96 € od 1. veljače 2015.,

-iznos 55,14 € od 1. ožujka 2015.,

-iznos 54,88 € od 1. travnja 2015.,

-iznos 54,88 € od 1. svibnja 2015.,

-iznos 54,88 € od 1. lipnja 2015.,

-iznos 54,88 € od 1. srpnja 2015.,

-iznos 54,88 € od 1. kolovoza 2015.,

-iznos 54,88 € od 1. rujna 2015., pa sve do isplate, sve to u roku 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetan Dodatak ugovora o kreditu (konverzija) sklopljen između parničnih stranaka dana 1. veljače 2016. u odnosu na sklopljeni osnovni ugovor o kreditu broj 7102872232 od 27. listopada 2005.“

VI. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju RN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.574,08 € (slovima: dvijetisućepetstosedamdesetčetirieuraiosamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to počevši od dana 18. listopada 2024., pa do isplate, sve to u roku 15 dana.“

2. Protiv dosuđujućeg dijela ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i kao neosnovan odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu troškova postupka odnosno da se ona ukina i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

5. Na žalbu nije odgovoreno.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

7.1. Prije svega, u ovom postupku, obzirom na žalbene navode tuženika, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

7.2. Ova bitna povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena niti u dijelu u kojem je odlučeno o preinaci tužiteljeve tužbe od 4. rujna 2023., a na koju povredu ukazuje žalitelj ističući da sud prvog stupnja o toj preinaci nije odlučio posebnim rješenjem, a niti da o tome pobijana presuda sadrži valjane razloge, čime zapravo žalitelj ukazuje ne samo na ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, već sadržajno ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe 190. st. 3. ZPP. Naime, po pravnom shvaćanju ovog suda u okolnostima konkretnog slučaja, kada je tužitelj, nakon što mu je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke preinačio svoj raniji zahtjev koji se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi na način da je isti samo razdijelio i samo djelomično povećao, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, uz pravilnu primjenu odredbe čl. 190. st. 2. i 3. ZPP ( iako o tome nije i formalno odlučio) dopustio navedenu preinaku budući je navedenom odredbom propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka odnosno da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Posljedično tome po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja tužitelj u konkretnom slučaju doista nije mogao preinačiti svoju tužbu dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke jer žalitelj ne raspolaže potrebnim znanjima financijske struke potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, radi čega je u konačnici i provedeno odgovarajuće financijsko vještačenje. Pri tome u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-162/2021 od 26. studenog 2021. Osim toga, ovaj žalbeni razlog nije ostvaren, kako je to i prethodno navedeno, niti time što sud prvog stupnja nije i formalno odlučio o navedenoj preinaci budući iz prethodno navedenih razloga ni donošenjem formalnog rješenja kojim se dopušta preinaka tužbe, tuženik u okolnostima konkretnog slučaja u ovom postupku za sebe ne može ostvariti povoljnije pravo.

7.3. Imajući u vidu prethodno navedeno, a u odnosu na žalbene navode žalitelja u kojima ukazujući na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP ističe da sud prvog stupnja nije odlučio o njegovom prigovoru zastare u odnosu na ovaj preinačeni dio zahtjeva valja istaknuti da je sud prvog stupnja o prigovoru zastare pravilno odlučio, a u odnosu na ovaj sporni dio valja istaknuti da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 123/2024-5 od 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa je posljedično tome valjalo ocijeniti da je tuženikov prigovor zastare neosnovan i u ovom dijelu.

7.4. Sud prvog stupnja nije počinio ovu bitnu povredu odredba parničnog postupka niti u dijelu u kojem je odlučio o zahtjevu tužitelja, smatrajući da ima status potrošača, ne obrazlažući posebno takav njegov status budući, suprotno žalbenim navodima žalitelja, jasno proizlazi i iz sadržaja navedenog ugovora o kreditu i iskazu samog tužitelja, a sve imajući pri tome na umu da tuženik tijekom postupka nije prigovarao ovom statusu tužitelja i posljedično tome njegovoj aktivnoj legitimaciji. Pri tome valja ukazati i na činjenicu da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u svojoj odluci poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da tužitelji nisu potrošači je na tuženiku, a ne tužitelju, pa posljedično tome valja zaključiti da tuženik tu činjenicu ne samo da nije uspio dokazati tijekom postupka, već ju nije ni pokušao dokazati. Osim toga, obzirom da je tuženik sa tužiteljem, kao korisnikom kredita 1. veljače 2016., na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), sklopio Dodatak Ugovora o kreditu, a pravo na sklapanje takvog ugovora prema odredbi čl. 19.a navedenog Zakona pridržano je za vjerovnike i potrošače, to je sud prvog stupnja zahtjev tužitelja pravilno raspravio predmjevajući da tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“, broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZOZP), pa je posljedično tome i iz ovog razloga, u ovom dijelu, žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovnom.

7.5. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 502.c ZPP, na koju također ukazuje žalitelj ističući da je sud prvog stupnja svoj zaključak o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temeljio na pravnim shvaćanjima izraženima u presudama donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, budući da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome sud prvog stupnja, uz pravilnu primjenu i ovih zakonskih odredbi i saslušanjem same tužiteljice, kao stranke, svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice pravilno utemeljio upravo i na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

7.6. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je u ovom dijelu zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenio i uz primjenu navedenih pravnih shvaćanja.

7.7. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

8. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama ( čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

9. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje u ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

10. Predmet ovog spora, u ovom dijelu spora, je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 7102872232 od 27. listopada 2005. ( dalje: Ugovor), sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora te posljedično tome da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos od 2.164,53 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime više plaćenog iznosa s osnove ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i iznos od 4.248,99 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime više preplaćenog iznosa s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i to sve po pravilima o stjecanju bez osnova, budući je tuženik u utuženom razdoblju ovaj novčani iznos od tužitelja naplatio temeljem navedenih ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. ( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018), odnosno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

11. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka u postupku 27. listopada 2005., sklopljen Ugovoru o kreditu broj: 7102872232, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju iznos kredita od 77.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne Hrvatske narodne banke važeće na dan isplate kredita s rokom vraćanja od 30 godina u svrhu dovršenja kuće, da je navedenim ugovorom o kreditu između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukama banke, a koja je na dan sklapanja kredita iznosila 4,50%, da je navedenim Ugovorom ugovorena i valutna klauzula i da je na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), između njih 1. veljače 2016., sklopljen Dodatak navedenog Ugovora, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

12. Sporno je, jesu li ove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice te je sporna i osnovanost tuženikova prigovora zastare, a sporno je i pitanje imali li tužitelj pravo na zahtijevanu isplatu obzirom na sklopljeni Dodatak navedenog ugovora, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, a sporno je i je li tražbinu tužitelja trebalo umanjiti s osnova tzv. „negativnih tečajnih razlika“.

13. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja sud prvog stupnja sud je nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio takav njegov zahtjev zaključujući, u bitnome, da osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenih u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, a u kojem je sudjelovao i tuženik ( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,) i revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/2014-2 09. travnja 2015. te poslovni broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., budući je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene a sve sukladno odredbama člancima 81., 82. i 90., Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07), te da se prema odredbi članka 502.c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa je pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP zaključio da ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretan slučaj.

13.1. Posljedično tome sud prvog stupnja, nadalje zaključuje da na temelju odredbe čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takovih ništetnih odredbi navedenog Ugovora o kreditu, pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa računajući od navedenih nadnevaka do podnošenja ove tužbe 10.lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina u kojem roku, sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastarijevaju ove novčane tražbine.

13.2. Osim toga, sud prvog stupnja zaključuje da u odnosu na tzv. „negativne razlike“, odnosno tvrdnju tuženika da je novčanu tražbinu tužitelja valjalo umanjiti za iznose koje je tužitelj manje plaćao tuženiku na ime mjesečnih anuiteta u odnosu na početno ugovorene, ovaj njegov prigovor nije osnovan jer prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke tužitelj u utuženom razdoblju nije ništa manje plaćao u odnosu na početno ugovoreno, već je do ove razlike došlo tek nakon sklapanja navedenog Dodatka ugovoru o kreditu.

13.3. Nadalje, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje i da time što je na temelju odredaba ZID ZPK/15 između tuženika i tužitelja 1. veljače 2016. sklopljen Dodatak navedenog Ugovora o kreditu, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, tužitelj, u okolnostima konkretnog slučaja, ima pravo na zahtijevanu isplatu jer konverzijom koja je provedena u skladu sa ZID ZPK/15 tužitelj nije u cijelosti namiren i da navedenom konverzijom, koja je bila predmetom navedenog Dodatka nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, pa da mu posljedično tome i pripada pravo na isplatu razlika koju je tuženik stekao bez osnove, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke.

14. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP), a koja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge.

14.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom Ugovoru kreditu, utemeljenog, između ostalog, na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama valja ponovno ukazati na razloge navedene pod točkom 7.5. i 7.6. obrazloženja, pa je posljedično tome nepotrebno ponovno isticati da je sud prvog stupnja, odlučujući o samoj pravnoj osnovi ovog spora - ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzili uz pravilnu primjenu odredbe čl. 502.c pravilno utemeljio na navedenim pravnim shvaćanjima izraženih u presudama donesenim u tzv. kolektivnom sporu o zaštiti prava potrošača na kojima je tužitelj i temeljio svoj tužbeni zahtjev, radi čega valja zaključiti da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora (ništetnosti navedenih odredbi) ocijenio osnovanim.

15. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu unatoč tome što je između tužitelja i tuženika 1.veljače 2016. sklopljen Dodatak navedenom Ugovora o kreditu, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

15.1. Prije svega, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i žalitelj, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku ( kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ( u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ), sklopljenog između tužitelja, kao potrošača i banke, kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

15.2. Pri tome, valja još istaknuti i da korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i ugovorenom valutnom klauzulom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

15.3. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15.4. Osim toga, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem navedenog sporazuma ( Dodatka) utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

15.5. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

15.6. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekla ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora), sve pri tome cijeneći i nespornu činjenicu da u trenutku sklapanja navedenog Dodatka još uvijek nije bilo poznato da je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna ( to je ustanovljeno tek presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopraovnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

15.7. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak ), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021.

16. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Natalije Jambrečić, koje ni svojom žalbom nije doveo u dvojbu žalitelj, da sklapanjem navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita i da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već su i dalje ostali preplaćeni iznosi koje tužitelj u ovom postupku potražuje, ocjena je i ovog suda da u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

16.1. Posebno, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje valja istaknuti da ovakvo pravno shvaćanje ovog drugostupanjskog suda, nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem Županijskog suda u Varaždinu (izraženom npr. u presudama poslovni broj: Gž- 115/2021-7 od 12. rujna 2023. i Gž-1145/2020-3 od 23.08.2023.) u kojima je, kao i u konkretnom slučaju, izraženo pravno shvaćanje da potrošačima koji su sa bankama sklopili sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak) ne pripada ovo pravo, budući je takvo pravno shvaćanje izraženo uz nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja – u bitnome, da su potrošačima prilikom sklapanja navedenog sporazuma sve pretplate koji su oni prema bankama učinili temeljem navedenih nepoštenih ugovornih odredbi, vraćene u njihovu imovinu na način da su iskorištene za njihov račun, a što nije slučaj u ovom konkretnom predmetu.

16.2. Osim toga, u odnosu na žalbene navode žalitelja u kojima ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u navedenim odlukama na koje se u žalbi poziva, a prema kojima proizlazi „...da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta)“ – Rev-1359/2019 od 17.rujna 2024. valja istaknuti da ovakvo pravno shvaćanje ovog suda nije u suprotnosti sa navedenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske jer bi tumačenjem navedenog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazilo da bi potrošač koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope imao pravo na povrat više plaćenih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita, a o čemu je riječ i u konkretnom slučaju.

16.3. Pri tome, valja istaknuti i da je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. u odnosu na postavljeno pitanje revidentice „ Da li se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ili korisnik kredita i dalje zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu?“ izraženo pravno shvaćanje „ Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“, posljedično čemu valja zaključiti da u konkretnom slučaju tužitelju pripada zahtijevano pravo na navedenu isplatu obzirom na pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da sklapanjem navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita i da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer u navedeni obračun prilikom sklapanja navedenog Dodatka nisu uračunati svi iznosi koje je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu tuženik od tužitelja neosnovano naplatio.

16.4. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda drugog stupnja valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, pa je posljedično tome neosnovano pozivanje žalitelja na odluku Europskog suda u predmetu broj C-567/2020.

17. Dakle, obzirom na prethodno navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenih novčanih iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovaranjem valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da sklapanje navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita te da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već su i dalje ostali preplaćeni navedeni novčani iznosi i da je posljedično tome te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

17.1. Pri tome, suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ove primljene iznose stečene bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja ( čl. 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja jer je obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

18. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanima u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. lipnja 2019., to, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, proizlazi pravilan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju u odnosu na ovaj zahtjev tužitelja nije protekao opći zastarni rok od pet godina ( čl. 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

19. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa), pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj u svojoj žalbi, pa je posljedično tome žalbu tuženika valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovom dijelu.

20. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

Pula - Pola, 3. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Robert Fabris