REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli - Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola
Poslovni broj: Gž-95/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:
Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Biljane Pamić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Milanu Rimayu, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andrej Šooš Maceljski, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-415/2024-11 od 14. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2025.,
p r e s e u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-415/2024-11 od 14. listopada 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suda suđeno je:
„ I. Utvrđuje se da su ništetne i to odredba članka 1. Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj 3585621, od 07.03.2005. godine, kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 4 % od iznosa kredita te odredba članka 1. Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj 3674853, od 05.01.2007. godine, kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 4 % od iznosa kredita, sklopljenih između tužitelja, AU iz [adresa] i tuženika, Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba.
II. Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, da tužitelju, AU iz [adresa], plati iznos od 159,27 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom: na iznos od 53,09 EUR od 07.03.2005. godine do isplate te na iznos od 106,18 EUR od 05.01.2007. godine i to do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 646,83 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. listopada 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primijene materijalnog prava.
Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka.
3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).
4. Na žalbu nije odgovoreno.
5. Žalba tuženika nije osnovana.
6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredaba članka 1. Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj: 3585621 od 07.03.2005. i članka 1. Ugovora o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj: 3674853, od 05.01.2007., sklopljenih između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, kojima između njih ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 4 % od iznosa kredita i posljedično tome njegov zahtjev za isplatu tako plaćenog iznosa od ukupno 159,27 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže označeno u izreci pobijane presude, temeljeći svoj zahtjev na tvrdnji da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je ona od strane tuženika, kao kreditora unesena u tzv. tipski ugovor sastavljenim od strane tuženika, na koji on kao potrošač nije mogao utjecati, a što je protivno kogentnim odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (broj: 96/03, dalje: ZZP/93), koji je bio na snazi za vrijeme sklapanja navedenog ugovora.
7. U ovom postupku, obzirom na žalbene navode žalitelja, nije sporno da su između stranaka u postupku sklopljeni navedeni Ugovori o nenamjenskom gotovinskom kreditu i da je odredbama čl. 1. navedenih Ugovora između njih ugovorena obveza tužitelja, kao korisnika kredita platiti tuženiku, kao kreditoru jednokratnu naknadu za obradu kredita u visini od 4 % iznosa odobrenog kredita i da tako obračunata naknada po Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3585621 od 07.03.2005. iznosi 53,09 eura, a po Ugovoru o nenamjenskom gotovinskom kreditu broj: 3674853, od 05.01.2007. ta naknada iznosi 106,18 eura.
8. Obzirom na žalbene navode žalitelja sporno je, jesu li te u ugovorne odredbe ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati navedenu isplatu osnovom pravila o stjecanju bez osnove, a sporno je i je li tužitelj te naknade platio te osnovanost tuženikova prigovora zastare.
9. Sud prvog stupnja je, nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da su ove sporne ugovorne odredbe, koje su od strane tuženika unesene u navedene Ugovore o nenamjenskom kreditu, a na koje tužitelj nije mogao utjecati i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/93 i posljedično tome sukladno odredbi čl. 82. navedenog Zakona ništetne jer uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Pri tome se sud prvog stupnja poziva i na Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a koja odredba je i formalno implementirana u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12), a što je sve podudarno i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama suda Europske unije poslovni broj: C-26/2013. Posljedično tome, sud prvog stupnja zaključuje i da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju navedeni novčani iznos temeljem odredbe 323. u vezi odredbe čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare.
10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.
10.1. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.
10.2. Pri tome, valja istaknuti da ova bitna povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena niti u dijelu u kojem je utvrđena visina zahtjeva tužitelja jer visina tih plaćenih naknada jasno proizlazi iz navedenih Ugovora o nenamjenskom kreditu ( pozicija D navedenih Ugovora) i priložene financijske dokumentaciju (Efektivna kamatna stopa, računa American Express osobne kartice ), pa je sud prvog stupnja pravilnom ocjenom ovih dokaza ( čl. 8 . ZPP) pravilno zaključio o visini i plaćanju ovih naknada i za to ovom sudu dao dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj svojom žalbom samo paušalno osporavajući takav pravilan zaključak suda prvog stupnja.
10.3. Osim toga, u odnosu na ove žalbene razloge valja istaknuti da tuženik u odgovoru na tužbu i kasnije tijekom postupka samo paušalno osporavajući visinu zahtjeva tužitelja nije predlagao nikakve dokaze na te okolnosti ( financijsko vještačenje), pa posljedično tome sud prvog stupnja nije ni bio u obvezi provesti takav dokaz, sve imajući u vidu da visina zahtjeva tužitelja jasno proizlazi iz prethodno navedenih dokaza.
10.4. Sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.
11. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.
12. Na temelju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/93, koja je zapravo u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 dalje: ZZP/07) propisno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.
13. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/93 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
14. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđene činjenice suda prvog stupnja, koje ni žalitelj u svojoj žalbi nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu, radi čega tako utvrđeno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, da se u odnosu na ove sporne ugovornu odredbu o ugovorenoj naknadi za obradu kredita radilo o ugovornoj odredbi koja je u navedenom ugovoru o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kao trgovca te zbog toga tužitelj, kao potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj i da je ona tužitelju, kao prosječnom potrošaču bila nedovoljno jasna i razumljiva, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je ta ugovorna odredba nepoštena jer je ona, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača imajući u vidu visinu tih plaćenih naknada u odnosu na visine ostvarenih kredita, posljedično čemu su one ništetene, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.
15. Pri tome valja istaknuti i da nije sporno da je Odlukom Suda Europske unije, presudom od 3. listopada 2019., C- 622/17 izraženo pravno shvaćanje:
„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“
15.1. Međutim, za napomenuti je i da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada su sklopljeni navedeni ugovori o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti
15.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12- dalje: ZID ZZP/12).
16. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.
17. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.
18. Iz prethodno navedenih razloga iz utvrđenja suda prvog stupnja jasno proizlazi zaključak da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Osim toga, obzirom da je tužitelj u poslovnicu tuženika pristupio u namjeri sklapanja navedenih ugovora o nenamjenskom kreditu i da su mu predočeni navedeni ugovori o nenamjenskom kreditu sa već unaprijed poznatom činjenicom ( ugovornom odredbom) o potrebi plaćanja naknade za obradu kredita u navedenom postotku u odnosu na odobreni kredit, što samo po sebi znači da je već u to vrijeme imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini, ali u okolnostima konkretnog slučaja ( sadržaju ugovora i (ne)priloženih isprava) ne i njenoj krajnjoj svrsi.
19. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu prethodno navedeni način sklapanja navedenog ugovora o kreditu, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.
20. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo ( nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.
21. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).
22. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
22.1. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
22.2. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev - 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.
22.3. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev - 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. uz izraženo shvaćanje da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).
23. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet navedenih ugovora, pri čemu je potrošač ( tužitelj) bio ograničen uvjetima iz unaprijed sastavljenih Ugovora o nenamjenskom kreditu, može se zaključiti da tuženik nije postupio u dobroj vjeri prilikom ugovaranja ovdje spornih ugovornih odredbi i da tužitelj, kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja ( tako npr. i u Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024.), pa je posljedično tom žalbu žalitelja i u ovom dijelu valjalo, kao neosnovanu odbiti.
24. Pri tome, u odnosu na žalbene navode žalitelja, valja istaknuti da nije sporno da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 143/13) dano ovlaštenje ministru financija da pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi i da je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj: 15/14- dalje: Pravilnik), izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita i da su preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije u ovom postupku dokazao opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit, pa sud prvog stupnja, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, pravilno zaključuje da je ova ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača. Osim toga, sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.
25. Posljedično navedenom, sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa, radi čega je žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.
26. Pri tome, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, valja istaknuti da žalba žalitelja nije osnovana niti u ovom dijelu jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita ustanovljena tek u ovoj parnici, to sud prvog stupnja pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara ove tužiteljeve novčane tražbine, pa je posljedično tome žalba žalitelja neosnovana i u ovom dijelu.
27. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj u svojoj žalbi, pa je posljedično tome žalbu tuženika valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovom dijelu.
27.1. Pri tome, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem osporavajući odluku o troškovima postupka ukazuje da je sud prvog stupnja troškove tužitelja pogrešno odmjerio obzirom na vrijednost predmeta spora od 659,27 eura iako je u ovom postupku tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 159,27 eura, posljedično čemu mu je troškove postupka trebalo priznati obzirom na tu vrijednost predmeta spora, valja istaknuti da je sud prvog stupnja, suprotno ovim žalbenim navodima, troškove postupka pravilno odmjerio prema vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj označio u svojoj tužbi ( 659,27 eura).
27.2. Naime, na temelju odredbe čl. 37. ZPP propisano je da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva, dok je odredbom čl. 40. st. 2. ovog Zakona propisano da u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, a odredbom stavka 3. ovog članka propisano je da ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.
27.3. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj istaknuo dva zahtjeva – jedan koji se ne odnosi novčanu svotu ( utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe) i jedan koji se odnosi na isplatu navedene novčane svote od 159,27 eura, to vrijednost predmeta spora predstavlja iznos zbroja vrijednosti tih zahtjeva, odnosno u konkretnom slučaju vrijednost koju je tužitelj naznačio u tužbi (659,27 eura), a kojoj vrijednosti tuženik najkasnije na pripremnom ročištu nije prigovarao, pa posljedično tome upravo ta, u tužbi, označena vrijednost predstavlja vrijednost predmeta spora prema kojoj je tužitelju valjalo priznati zahtijevane troškove, a kako je to pravilno učinio i sud prvog stupnja, sve imajući pri tome u vidu da u ovom dijelu postupka tuženik ne može više s uspjehom osporavati tako, u tužbi, označenu vrijednost predmeta spora, radi čega je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.
28. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti one na koje je u žalbi ukazivao tuženik, valjalo je žalbu tuženika, kao neosnovanu odbiti i na temelju odredbe čl. 368. presuditi kao u izreci ove presude.
Pula - Pola, 3. veljače 2025.
Predsjednik vijeća:
Robert Fabris
