REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-855/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Aisi Pertić Brajković, odvjetnici iz Umaga, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d. Zagreb, OIB 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama- Buie, poslovni broj Pn-75/2021-32 od 12. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj Pn-75/2021-32 od 12. siječnja 2024. u pobijanom dijelu u točki 1. i III. izreke.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

“1. Nalaže se tuženiku EUROHERC osiguranje d.d. Zagreb, OIB 22694857747, naknaditi tužitelju PD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 5.341,11 eura (pet tisuća tristo četrdeset jedan euro i jedanaest centi) uvećan za iznos zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od 4.819,11 eura (četiri tisuće osamsto devetnaest eura i jedanaest centi) od 17. studenog 2021. pa do isplate i to do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01.01.2023. do 31. prosinca 2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a od 01.01.2024. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok na iznos od 522,00 (petsto dvadeset dva) eura teku od 12. siječnja 2024. pa do isplate a koja se zakonska zatezna kamata određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.940,33 eura (pet tisuća devetsto četrdeset eura i trideset tri centa) sa zateznom kamatom od 17. studenog 2021., kao i zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos od 522,00 (petsto dvadeset dva) eura od 17. studenog 2021. do 11. siječnja 2024.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplatiti parnični trošak u iznosu od 1.040,17 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12. siječnja 2024. do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a., u roku 15 dana

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu od 1.305,83 eura (tisuću tristo pet eura i osamdeset tri centa).“

2. Ovu presudu u dosuđujućem dijelu (točka 1.) te rješenje o troškovima postupka (točka IV.) pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, navodi da tuženik ne odgovara za štetu nastalu tužitelju kao njegov poslodavac ili umjesto njega, već sukladno ugovoru o osiguranju, da se u konkretnom slučaju, polica osiguranja odgovornosti odnosi na pokriće nastale štete samo ako je ista nastala uslijed propusta poslodavca a da u konkretnom slučaju nema nikakve radnje niti propusta poslodavca radi kojeg je došlo do štetnog događaja. Navodi da je do štetnog događaja došlo isključivom odgovornošću tužitelja na što poslodavac tužitelja nikako nije mogao utjecati niti istu spriječiti a zaključak suda da tužitelj nije doprinio nastanku štetnog događaja nema obrazloženja slijedom čega se pobijana presuda ne može ispitati te je tako počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Smatra da postoji pretežita suodgovornost tužitelja za nastanak štetnog događaja i to u omjeru od barem 80% jer je riječ o njegovoj krajnjoj nepažnji, a svakako o nepažnji koja ne priliči odrasloj osobi. Ističe da je u pogledu dosuđene naknade neimovinske štete pobijana presuda nezakonita jer je na temelju raspoloživog činjeničnog stanja prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima. Navodi kako sud prvog stupnja uopće nije utvrdio niti težinu povrede prava osobnosti tužitelja niti težinu oštećenja tjelesnog i duševnog zdravlja tužitelja, da pobijana presuda o težini povrede prava osobnosti tužitelja uopće nema razloga, što predstavlja bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Navodi da prvostupanjski sud ne navodi razloge zbog kojih utvrđuje da tužitelju pripada naknada neimovinske štete upravo u iznosu od 4.819,11 eura već samo citira nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke a pritom ne navodi na temelju čega zaključuje da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti te o kakvoj se težini povrede prava osobnosti radi. Ukazuje da se prvostupanjski sud se u obrazloženju svoje presude pozvao na odredbu čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO/05, ali u suštini je odluku donio primjenom odredbe čl. 200. st. 1. i 2. ZOO/78 jer je iz obrazloženja presude očito da prvostupanjski sud naknadu neimovinske štete dosuđuje za fizičke boli, strah i duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti, a nigdje ne navodi razloge o stupnju težine povrede tjelesnog i duševnog zdravlja tužitelja te okolnosti slučaja koje opravdavaju dosudu. Pobija i odluku o parničnom trošku. Navodi da je sud priznao, a potom i dosudio, parnični trošak za sve poduzete parnične radnje primjenom vrijednosti boda u iznosu 15,00 kuna odnosno 1,99 eura iako je predmetna odredba Tarife stupila na snagu 01. studenog 2022., da je time primijenio izmijenjenu Tarifu retroaktivno što je zabranjeno u smislu čl. 90. st. 4. Ustava RH. Nadalje, da je tužitelju neosnovano dosuđena zatezna kamata na parnični trošak od dana donošenja pobijane presude a da bi zatezna kamata tužitelju pripadala samo ako da tuženik parnični trošak ne podmiri u paricijskom roku od 15 dana od pravomoćnosti presude u te da takvo shvaćanje proizlazi iz odredbe čl. 328. ZPP. Žalbeni prijedlog je da se pobijanu presudu preinači te tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, odnos preko ukupnog iznosa naknade imovinske i neimovinske štete od 1.068,22 eura zbog tužiteljev suodgovornosti od minimalno 80% za nastanak štetnog događaja te preinači odluku o parničnim troškovima, odnosno podredno, pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

7. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ukazuju na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

7.1.Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa su žalbeni navodi žalitelja u dijelu u kojem ukazuju na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovane.

8. Nisu osnovani ni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava.

9. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik kao osiguravatelj poslodavca Trio inženjering d.o.o. Buje, naknadi neimovinsku i imovinsku štetu u iznosu od 5.341,11 EUR uvećanom za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od 4.819,11EUR od 17. studenog 2021. te na iznos od 522,00 EUR od 12. siječnja 2024. pa do isplate, nastalu kao posljedicu štetnog događaja od 15. prosinca 2016. kada se, za vrijeme radnog vremena u svrhu obavljanja redovnih poslova iz ugovora o radu, prilikom izlaska iz kontejnera osiguranika tuženika, koji se nalazio na blagoj nizbrdici, tužitelj okliznuo i pao na desnu ruku i tom prilikom zadobio tešku ozljedu u vidu iščašenja desnog ramena uz višekomadni prijelom velikog tuberkula i oštećenje hrskavičnog labruma (Bankartova lezija).

10. U ovom postupku nije sporan nastanak štetnog događaja. Također nije sporno da je između tuženika i poslodavca tužitelja Trio inženjering d.o.o. bilo zaključen ugovor o osiguranju od izvanugovorne odgovornosti, o čemu je izdana polica osiguranja broj: [broj police osiguranja].

11. Prema navodima žalbe sporna je odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju s obzirom na prigovor isključive odgovornosti ili suodgovornosti tužitelja, a sporna je i visina štete.

12. Prvostupanjski sud je na nakon dovoljne raspravljenosti svih, za ovaj spor, pravno relevantnih činjenica utvrdio (čl. 8. ZPP):

- da se tužitelj 15. prosinca 2016. za vrijeme obavljanja rada kod poslodavca Trio inženjering d.o.o. (osiguranika tuženika) na gradilištu na području Grožnjana prilikom izlaska iz kontejnera na gradilištu, poskliznuo po zemljanom putu i ozlijedio rame pri padu;

- da je tužitelj radne zadatke obavljao na temelju valjanog ugovora o radu kod poslodavca Trio inženjering d.o.o.;

- da je tom prilikom nosio svu zaštitnu opremu sukladno propisima zaštite na radu;

- da je tužitelj položio osposobljavanje zaštite na radu te je imao potrebno uvjerenje za obavljanje poslova radnog mjesta zidar krovopokrivač-dizaličar-skelar- tesar;

- da tužitelj u trenutku pada i povrjeđivanja nije bio pod utjecajem alkohola;

- da ne postoje propusti od strane poslodavca u primjeni mjera zaštite na radu;

- da je poslodavac tužitelja Trio inženjering d.o.o. imao sa tuženikom kao osiguravateljem zaključenu valjanu policu osiguranja izvanugovorne odgovornosti broj 802288929;

- da je po toj polici poslodavac bio osiguran i od odgovornosti za naknadu štete prema djelatniku ako djelatnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom;

- da je tužitelj nakon nezgode zaprimljen na hitni prijem Opće bolnice Pula gdje mu je urađena snimka desnog ramena koja je pokazala prednju luksaciju glave humerusa sa frakturom velikog tuberkula humerusa te je pokušana repozicija i postavljena imobilizacija koju je tužitelj nosio tri tjedna nakon čega je upućen na fizikalnu terapiju, a potom uslijed daljnjih bolova i po preporuci liječnika uslijedila je operacija 2. studenog 2018. kada je učinjena artroskopija desnog ramena. Postoperativno je postavljena ortoza te je tužitelj u bolnici proveo šest dana, a nakon operacije odradio je veći broj fizikalnih terapija;

- da je nalazom od 8. rujna 2020. utvrđeno da su iscrpljene sve terapijske metode te se njegovo stanje proglasilo trajnim, sa mogućnošću pogoršanja, a liječenje je završeno te mu je 5. ožujka 2021. zaključeno bolovanje;

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Klasa: UP/I-141 06/20-01/03476900420, Urbroj: 341-13-05/3-20-15661 od 10. prosinca 2020. tužitelju utvrđen postotak tjelesnog oštećenja od 30%;

- da je tužitelj kao posljedicu štetnog događaja trpio tjelesne bolove jakog intenziteta u trajanju od ukupno tri dana, bolove srednjeg intenziteta u trajanju od ukupno četrnaest dana a bolovi slabog intenziteta javljali su se šezdeset dana. Sekundarni strah jakog intenziteta trajao je jedan dan, dok je sekundarni strah srednjeg intenziteta trajao dva tjedna a lakog intenziteta zbog straha od posljedica povreda i ishoda liječenja trajao je četiri mjeseca. Tuđa pomoć nestručne osobe bila mu je potrebna četiri sata tokom dvadeset i jednog dana i još tri sata dnevno narednih trideset dana te je kod tužitelja zaostalo smanjenje životne i radne aktivnosti od 15%.

12.1. Temeljem ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud zaključio da je tužitelju šteta nastala na radu slijedom čega poslodavac tužitelja odgovara po načelu objektivne odgovornosti, prema općim propisima obveznog prava i sukladno čl. 25. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 71/14, 118/14, 154/14 , 94/18, 96/18) a obzirom da je u pogledu nastale štete bila između poslodavca tužitelja i tuženika sklopljena valjana polica osiguranja izvanugovorne odgovornosti broj: 802288929, da je štetu nastalu tužitelju dužan naknaditi tuženik kao osiguravatelj poslodavca tužitelja, jer suprotno prigovorima tuženika krivnja poslodavca ili radnika za štetni događaj nije uvjet da bi se polica osiguranja izvanugovorne odgovornosti broj: 802288929 mogla koristiti, te u konkretnom slučaju nije postojao niti jedan propisani razlog iz članka 4. stavak 2. od točke 1. do točke 6. Uvjeta za osiguranje izvanugovorne odgovornosti, koji bi isključio pokriće, pa je posljedično tome ocijenio neosnovanim prigovor tuženika da on nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, prvostupanjski sud je otklonio tuženikov prigovor doprinosa tužitelja nastanku štete zaključivši da tužitelj u konkretnoj situaciji nije doprinio nastanku štetnog događaja pa stoga na strani tuženika ne postoje razlozi za isključenje od odgovornosti propisani čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje: ZOO). Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da je tužitelju uslijed zadobivenih povreda u predmetnom štetnom događaju povrijeđeno njegovo pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, čime je tužitelju nastala neimovinska šteta u smislu čl. 19. st.1. u vezi s čl.1100 st.1. i 2. ZOO te da utvrđena težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu prema čl. 1100. st. 1. ZOO. Pri odlučivanju o visini neimovinske štete sukladno odredbi čl.1100. st.1. i 2. ZOO prvostupanjski je sud vodio računa o trajanju i intenzitetu pretrpljenih fizičkih bolova, straha, duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti te cilju kojem služi pravična novčana naknada i o tome da se njome ne pogoduju lukrativnim težnjama oštećenika, kao i Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske, slijedom čega nalazi da tužitelju s naslova pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti po kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova pripada iznos od 1.700,00 EUR, zatim cijeneći vrstu i intenzitet pretrpljenog straha te dužinu trajanja istog sud nalazi da tužitelju po kriteriju pretrpljenog straha pripada iznos od 1.400,00 EUR, te da tužitelju zbog duševnih boli radi umanjenja životne aktivnosti od 15%, uzimajući u obzir dob tužitelja (50 godina), zaostale posljedice u vidu mogućih povremenih bolova, te obavljanje aktivnosti pod povećanim naporima, s te osnove pripada 2.250,00 eura, dok mu na ime naknade imovinske štete na ime tuđe pomoći u trajanju od ukupno 174 sata priznajući 3,00 EUR kn za jedan sat tuđe pomoći prema čl. 223. st. 1.ZPP, pripada pravo na naknadu štete u iznosu od 522,00 EUR, odnosno da tužitelju osnovano pripada novčana naknada neimovinske štete u iznosu 5.350,00 EUR i 522,00 EUR s osnova imovinske štete, ukupno 5.872,00 EUR, pa kako je tuženik već isplatio tužitelju novčani iznos od 4.000,00 kuna (sada 530,89 EUR) to je tužitelju dosudio razliku, tj. iznos od 4.819,11 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđeni iznos neimovinske štete od podnošenja tužbe 17. studenog 2021. na temelju čl. 1103. ZOO te na iznos od 522,00 EUR od presuđenja 12. siječnja 2024. budući je ovaj vid štete utvrđen za vrijeme trajanja parničnog postupka.

13. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP), u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, te je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik kao osiguravatelj poslodavca tužitelja odgovoran za naknadu štete nastale tužitelju u predmetnom štetnom događaju te da se njegova odgovornost temelji na ugovoru o osiguranju izvanugovorne odgovornosti zaključenom 31. ožujka 2016. s ugovorenim trajanjem do 31. ožujka 2017. - broj police [broj police] kojim je ugovoreno osiguranje odgovornosti osiguranika kao poslodavca za naknadu štete prema djelatniku ako djelatnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom. Pri tome, suprotno shvaćanju žalitelja, tuženik kao osiguratelj predmetnim ugovorom o osiguranju izvanugovorne odgovornosti nije na sebe preuzeo pokriće „samo ako do štetnog događaja dođe zbog propusta njegovog osiguranika“, a što u ovoj pravnoj stvari nesporno nije slučaj, već je prema Općim odredbama Uvjeta za osiguranje izvanugovorne odgovornosti koji su sastavni dio police osiguranja, u članku 1. točki 2. ugovoreno „Smatra se da je osigurani slučaj nastao kada je učinjena radnja, odnosno propust pri obavljanju registrirane djelatnosti osiguranika ili pak iz vlasništva tj. upotrebe (korištenja) neke stvari ili drugog izvora opasnosti kojim je uzrokovana šteta oštećenoj osobi“ iz čega jasno proizlazi da za odgovornost tuženika nije odlučna činjenica propust poslodavca, već tuženik odgovora i za štetu koja nastane iz „drugog izvora opasnosti kojim je uzrokovana šteta oštećenoj osobi.“ Kako je u konkretnom slučaju tužitelju šteta nastala tijekom radnog vremena, na radu, prilikom izlaska tužitelja iz kontejnera osiguranika tuženika koji se nalazio na gradilištu, pri čemu se tužitelj poskliznuo, pao i ozlijedio rame, dakle iz upotrebe (korištenja) kontejnera osiguranika tuženika na gradilištu to je riječ o osiguranom slučaju iz članka 1. stavka 2. Uvjeta za osiguranje izvanugovorne odgovornosti pokrivenom policom osiguranja broj [broj police osiguranja], pa su stoga žalbeni navodi tuženika kojima osporava svoju odgovornost za naknadu štete tužitelju neosnovani u cijelosti.

15. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da je tužitelj isključivo odgovoran, ili barem suodgovoran u omjeru od 80% za nastanak štetnog događaja jer suprotno shvaćanju žalitelja podaci iz spisa predmeta ne daju osnova za takav zaključak. To stoga što iz niti jednog dokaza provedenog na okolnost utvrđenja nastanka štetnog događaja (iskaza svjedoka, prijave ozljede na radu, izvješća Policijske uprave Istarske, Policijske postaje Buje-Buie kao i zapisnika o provedenom inspekcijskom nadzoru) ne proizlazi zaključak o odgovornosti ili suodgovornosti tužitelja za nastanak štetnog događaja a tuženik tijekom ovog postupka na okolnost doprinosa tužitelja nastanku ovog događaja tj. njegove suodgovornosti nije pružio u tom pravcu nikakav dokaz (a teret dokaza u tom pravcu je na tuženiku!), pa je ocjenom ukupnih rezultata provedenog postupka pravilno prvostupanjski sud takav paušalni prigovor tuženika otklonio kao neosnovan, te slijedom toga pravilno ocijenio da je tuženik isključivo odgovoran za naknadu štete tužitelju.

16. Nadalje, protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i pri odmjeri visine pravične novčane naknade neimovinske štete.

16.1. Naime, prema odredbi čl. 19. st. 1. i 2. ZOO svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim Zakonom, a pod pravima osobnosti razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr., dok je odredbom čl. 1046. ZOO definirana šteta kao umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezinog povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Prema odredbi čl. 1100. ZOO u slučaju povrede prava osobnosti, sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, pa i kada nje nema (st. 1.), a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade, sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilj kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

16.2. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud odluku o visini naknade neimovinske štete donio primjenom „starog“ Zakona o obveznim odnosima, konkretno odredbe čl. 200. st. 1. i 2. ZOO/78, jer je iz obrazloženja pobijane presude razvidno da je prvostupanjski sud utvrđeni intenzitet i trajanje fizičkih boli, straha i stupanj duševnih boli zbog smanjenja životnih i radnih aktivnosti, iako se suvišno bavio utvrđivanjem naknade neimovinske štete u posebnim iznosima za svaku pojedinu kvalifikatornu okolnost, ipak, cijenio sukladno čl. 1100. st.1. i 2. ZOO upravo kao kvalifikatorne okolnosti koje, između ostalog, treba imati u vidu kod ocjene visine nastale štete.

16.3. Pri tome je, uzimajući u obzir kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu kao i sve okolnosti slučaja, a osobito dob tužitelja u trenutku ozljeđivanja (50 godine), težinu zadobivenih ozljeda, dužinu i sve nelagodnosti liječenja kao i posljedice koje je štetni događaj ostavio na tužitelja, te Orijentacijske kriterije za utvrđivanje pravične novčane naknade neimovinske štete (utvrđenima na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., broj: Su-IV- 47/2020-5), i prema stavu ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno odmjerio visinu pravičnog iznosa naknade štete s osnova povrede prava osobnosti tužitelju u iznosu od 5.350,00 EUR, te je uzimajući u obzir već plaćeni iznos od 530,89 EUR tuženiku naložio plaćanje razlike u iznosu od 4.819,11 EUR. Takvim odlučivanjem je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1100. ZOO u vezi s čl. 19. ZOO.

17. Također, prvostupanjski sud je pravilnom primijenim materijalnog prava ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za naknadu štete na ime tuđe pomoći i njegu na temelju odredbe čl. 1095. st.1. ZOO u iznosu od 522,00 EUR za ukupno 174 sata (koliko je provedenim vještačenjem utvrđeno trajanje potrebe tužitelja za tuđom pomoć i njegom), cijeneći među strankama nesporan iznos cijene sata tuđe pomoći od 3,00 EUR.

18. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, jer je po svojoj osnovi pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP a po svojoj visini pravilno je odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.-dalje Odvjetnička tarifa/23).

18.1. Žalbeni navodi tuženika glede neosnovane primjene Tarife koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave nisu osnovani. Prema Tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 126/22.- dalje: Odvjetnička tarifa/22) kada sud ili drugo tijelo odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Na isti način propisana je i primjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23) prema Tbr. 52. st. 3. Stoga, ne radi se retroaktivnoj primjeni prava kao što se u žalbi neosnovano tvrdi jer je prvostupanjski sud odlučujući o trošku postupka pravilno primijenio tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka i za radnje koje su poduzete prije stupanja na snagu Odvjetničke tarife/22 odnosno prije 05. studenog 2022. (tako i VSRH u rješenju broj Rev-562/2024 od 07. svibnja 2024.) pa je žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

19. Neosnovano žalitelj osporava odluku o zateznim kamatama koje na dosuđeni iznos parničnog troška teku od donošenja prvostupanjske presude. Naime, odredbom 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine“ broj:80/22.-dalje ZID ZPP/22) u članku 151. iza stavka 2. dodan je stavak 3. koji glasi: »Parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke.«. Navedena izmjena se temeljem čl. 107. st.2. ZID ZPP/22 primjenjuje na postupke pokrenute prije stupanja na snagu ZID ZPP/22. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj prije zaključenja glavne rasprave na ročištu 5. listopada 2023. zatražio naknadu parničnog troška prema troškovniku predanom u spis kao i zatezne kamate na iznos parničnih troškova, pa je suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 151. st. 3. ZPP tužitelju na priznati iznos parničnih dosudio i zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude.

20. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda žalbom pobija, to je valjalo odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

21. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

Pula - Pola, 3. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković