REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-754/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Repulike Hrvatske, OIB: 52634238587 zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, protiv tuženika 1. VN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. ČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupane po punomoćniku Zajedničkog odvjetničkog ureda Gjergj Lekaj i Marko Rogić, odvjetnici iz Rijeke, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženica protiv presude poslovni broj: P-1608/2022- 12 od 5. ožujka 2024. Općinskog suda u Rijeci, ispravljene rješenjem toga suda poslovni broj: P-1608/2022-14 od 19. ožujka 2024., u sjednici održanoj 3. veljače 2025.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Odbijaju se žalbe tužiteljice i tuženice VN kao neosnovane te potvrđuje presuda poslovni broj: P-1608/2022-12 od 5. ožujka 2024. Općinskog suda u Rijeci ispravljena rješenjem toga suda poslovni broj: P-1608/2022-14 od 19. ožujka 2024.,u pobijanim dijelovima – točkama I., II., III. i V. izreke.

II. Žalba se tuženice ČN odbacuje kao nedopuštena.

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova nastalih u povodu žalbi.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženici VN isplatiti tužiteljici Republici Hrvatskoj iznos od 2.222,08 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose dospjele u razdoblju od 15. travnja 2014. do zaključno 15. travnja 2019. (u iznosu od 34,38 eura od 15. travnja 2014. a potom iznose od 36,83 eura mjesečno za cjelokupno ostalo razdoblje) u roku od 15 dana, čime je u cijelosti prihvaćen tužiteljičin tužbeni zahtjev protiv navedene tuženice, o čemu je odlučeno u točki I. izreke prvostupanjske presude, dok je tužiteljičin zahtjev protiv tuženice ČN radi isplate te iznosa od 1.156,46 eura sa zateznim kamatama odbijen kao neosnovan, o čemu je odlučeno u točki II. izreke prvostupanjske presude, a o troškovima je parničnog postupka odlučeno tako da je tuženica VN naloženo naknaditi tužiteljici Republici Hrvatskoj troškove postupka u iznosu od 1.500,00 eura sa zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate i u roku od 15 dana (u točki III. izreke) i u točki V. izreke da tužiteljica i tuženica ČN snose svaka svoje troškove postupka.

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama tu presudu pobijaju tuženice i tužiteljica.

2.1. Tuženice pobijaju prvostupanjsku presudu u točkama I. i III. izreke zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga ističući postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP). Smatraju da je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo kada nije prihvaćen prigovor zastare pa predlažu preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva i postavljaju zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 312,50 eura.

2.2. Tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu u točkama II. i V. izreke, zbog svih propisanih žalbenih razloga a posebno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP smatrajući da su izreka presude u točki II. i odluka o troškovima iz točke V. izreke te obrazloženje iz točke 33. izravno kontradiktorni obrazloženju presude u točkama 30. i 31. Ponavlja kako je tuženica ČN sudjelovala u ovršnom postupku koji se vodio radi predaje u posjed nekretnine te ni jednom izjavom ili postupkom nije osporila svoj faktični posjed, već štoviše, sama je u postupku po zahtjevu za otkup stana navela kako je dugogodišnja faktična i stvarna posjednica predmetnog stana te ujedno podnijela i tužbu za naknadu troškova ulaganja u stan.

3. Stranke nisu podnijele odgovore na žalbe.

4. Žalbe tužiteljice i tuženice VN nisu osnovane, dok je žalba tuženice ČN nedopuštena.

5. Predmet je spora još zahtjev tužiteljice Republike Hrvatske (dalje: tužiteljica) protiv tuženice VN za isplatu iznosa od 2.222,08 eura (sa zateznim kamatama na iznos od 34,38 eura od 15. travnja 2014. do isplate te na svakomjesečne iznose od 36,83 eura sa zateznim kamatama 15 dana u razdoblju dospjelosti od 15. svibnja 2014. do 15. ožujka 2019. i na iznos od 14,73 eura od 15. travnja 2019.) i protiv tuženice ČN za isplatu iznosa od 1.156,46 eura sa zateznim kamatama na svakomjesečne iznose od 36,89 eura u razdoblju dospjelosti od 15. rujna 2016. do 15. ožujka 2019. i na iznos od 14,73 eura od 15. travnja 2019.

5.1. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev za isplatu temelji na tvrdnji da su tuženice kao nepoštene posjednice koristile stan u [adresa], u [adresa], površine 37 m2 (dalje: sporni stan) koji je u vlasništvu tužiteljice i koja je protiv prednika tuženica VNV ishodila pravomoćnu sudsku odluku (presudu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-3940/09 od 10. prosinca 2010.) radi predaje u posjed a nakon njegove smrti pokrenula protiv tuženica ovršni postupak u kojemu je 12. travnja 2019. provedena ovrha predajom spornog stana u posjed tužiteljice.

5.2. Predmet spora je potom bio i zahtjev tuženica iz protutužbe radi isplate iznosa od 50.000,00 kuna po osnovi ulaganja u sporni stan i to na ime nužnih i korisnih troškova smatrajući se poštenim posjednicima.

5.3. Tužba je podnesena 26. kolovoza 2021. nakon što je prethodno, 30. travnja 2021., tuženicama dostavljen zahtjev za mirno rješenje spora prema odredbama članka 186.a ZPP, dok je protutužba podnesena 25. travnja 2022.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na tuženicu VN a odbijen u cijelosti u odnosu na tuženicu ČN, dok je protutužba odbačena rješenjem protiv kojega tuženice nisu podnijele žalbu.

6.1. Tužbeni je zahtjev prihvaćen u cijelosti protiv tuženice VN kao nepoštenog posjednika spornog stana i zbog toga što nije prihvaćen prigovor zastare jer je prvostupanjski sud ocijenio da je tuženica priznala dug tako što je 19. ožujka 2019. uputila zamolbu trgovačkom društvu Državne nekretnine d.o.o. navodeći da je voljna podmiriti dugovanje u cijelosti ali da zbog svoje financijske situacije moli obročnu otplatu duga u 12 obroka, te da je tuženica i isplatila dva obroka – 29. listopada i 25. studenog 2019. - po 3.348,50 kuna pa da je time došlo do prekida zastare prema članku 240. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05) pozivajući se i na članak 220. ZOO/05 prema kojemu se pisano priznanje zastarjele obveze smatra odricanjem od zastare.

6.2. Tužiteljičin je tužbeni zahtjev odbijen protiv tuženice ČN jer je iz utvrđenih činjenica (da je tužiteljica VN imala ključeve spornog stana i da je njezin suprug snosio troškove održavanja, da je namještaj u stanu bio vlasništvo nje i njezina supruga, da je ona dala odobrenje za stanovanje najmoprimca koji je plaćao režijske troškove, kao i da je tužiteljica u vezi s plaćanjem dužnog iznosa kontaktirala samo s VN za cijeli iznos i ponudila joj mogućnost otplate u 12 obroka od kojih je ona i otplatila dva obroka) prvostupanjski sud zaključio kako je tuženica VN svakako bila nepošteni posjednik u utuženom vremenskom razdoblju, a da tužiteljica nije ni predlagala dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da je tuženica ČN bila u faktičnom posjedu stana i da bi od nje imala pravo tražiti naknadu koristi, o čemu je odlučio po pravilu o teretu dokazivanja.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio kako je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa su žalbe tužiteljice i tuženice VN slijedom toga neosnovane, dok je žalba tuženice ČN nedopuštena.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju u žalbi ističe tužiteljica jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8.1. Tužiteljica neosnovano smatra da se radi o relevantnoj kontradiktornosti obrazloženja iz točke 33. i točaka 30. i 31. te između obrazloženja i točaka II. i V. izreke, jer se u točkama 30. i 31. govori o nepoštenju i o svojatanju spornog stana i od strane tuženice ČN u smislu poduzimanja pravnih radnji za otkup stana, ali to ni jedno ni drugo ne znači da je ta tuženica bila u takvom neposrednom ili posrednom posjedu u kojemu je na bilo koji način ostvarivala neke koristi, već je utvrđeno da je ključ stana imala samo tuženica VN koja je zajedno sa svojim suprugom bila u posjedu stana za njegova života pa potom samo nastavila posjed stana u kojemu je bio i namještaj kao vlasništvo nje i njezina supruga te je ona dala i odobrenje najmoprimcu za stanovanje a tužiteljica je u vezi isplate i kontaktirala samo s njom te joj dopisom od 11. listopada 2019. odobrila plaćanje cjelokupnog iznosa u 12 obroka.

8.2. Prvostupanjski se sud stoga izjasnio o poštenju tuženice ČN kao eventualne posjednice i u tom smislu pravilno ocijenio kako ona ne bi mogla biti pošteni posjednik ali to, kako je već navedeno, ne znači ujedno da je ta tuženica i bila u faktičnom posjedu te ostvarivala bilo kakvu korist jer bi jedino tada bila u obvezi naknaditi tužiteljici koristi.

9. Nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo.

10. U ovoj parnici nije sporno da je u vezi sa spornim stanom i radi predaje toga stana u posjed tužiteljici bila donesena presuda protiv pravnog prednika tuženica VNV i da je nakon njegove smrti tužiteljica pokrenula ovršni postupak protiv tuženica kao univerzalnih sljednika te da je predaja u posjed izvršena 12. travnja 2019. u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj: Ovr-4206/2015.

11. Utvrđeno je pak da je tuženica VN bila u posjedu spornog stana i za života supruga VNV zajedno s njim a nakon njegove smrti nastavila posjed i samo je ona imala ključeve stana i dala odobrenje najmoprimcu za stanovanje (prilikom uvođenja tužiteljice u posjed 12. travnja 2019. po sudskom ovršitelju nađena je osobna iskaznica treće osobe CN koji ju je preuzeo u sudu 18. travnja 2019.), kao i da je nakon toga tužiteljica pregovarala samo s tuženicom VN i njoj odobrila uplatu iznosa od 40.182,00 kuna u 12 jednakih obročnih rata u visini od 3.348,50 kuna kako i proizlazi iz dopisa trgovačkog društva Državne nekretnine d.o.o. od 11. listopada 2019. (list 36 spisa) a nakon što se tuženica VN pozvala na njihov dopis Klasa: 371-01/15-01/656 Ur.broj: DN-6/MC-19-18 od 15. svibnja 2019. (koji je doduše naslovljen na LN iz [adresa] – list 46 spisa) i navela kako je voljna podmiriti to dugovanje u cijelosti (dopis od 19. lipnja 2019. – list 34 spisa).

11.1. Sve se prethodno navedeno dogodilo nakon dovršetka ovršnog postupka u kojemu je formalno sudjelovala i tuženica ČN kao nasljednica iza dužnika iz ovršne isprave, pa se u krajnjem slučaju može smatrati da se radi o preuzimanju duga i da je tužiteljica kao vjerovnik dala svoj pristanak kada je bez ograde primila ispunjenje od tuženice VN koje je ona očito učinila u svoje ime pa tuženica ČN ni u kojem slučaju nije u obvezi prema tužiteljici (argumenti iz članaka 96. i 98. stavka 1. ZOO/05.

12. Iz stanja spisa (isprava i izvedenih dokaza) stoga proizlazi kako tuženica ČN nije u obvezi platiti tužiteljici bilo koji iznos po osnovi korištenja spornog stana pa je tužiteljičina žalba neosnovana.

13. Neosnovana je i žalba tuženice VN jer je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je ta tuženica u dopisu od 19. lipnja 2019. (list 34 spisa) priznala dug u cijelosti predlažući da joj se omogući obročna otplata u 12 mjesečnih obroka te je nakon što joj je takva otplata i odobrena isplatila dva obroka po 3.348,50 kuna u listopadu i studenom 2019.

14. Radi se stoga o pisanom priznanju duga koje se, prema odredbi članka 220. stavka 1. ZOO/05, smatra odricanjem od zastare za iznose tražbine dospjele izvan petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 225. ZOO/05 (od 15. travnja do 19. lipnja 2014.) te u ovom slučaju obuhvaća i zatezne kamate, a s druge strane predstavlja i priznanje duga kojim je, prema članku 240. stavku 1. ZOO/05, nastao prekid zastare za tražbine dospjele od 19. lipnja 2014. nadalje kada je počeo teći novi zastarni rok od pet godina koji nije protekao do podnošenja tužbe 26. kolovoza 2021.

15. Visina tužiteljičina zahtjeva nije sporna a izračunata je prema visini najamnine određene Odlukom o visini slobodno ugovorene najamnine ("Narodne novine" broj: 120/00) koja iznosi 15,00 kuna/m2 i iznosi 555,00 kuna mjesečno (sporni je stan površine 37 m2) a tužiteljica od tuženice VN potražuje polovinu još dužnog iznosa nakon što je uračunala plaćeni iznos – dva obroka po 3.348,50 kuna pa joj je tuženica VN dužna isplatiti iznos od 16.742,26 kuna/2.222,08 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose dospjele u razdoblju od 15. travnja 2014. do 15. travnja 2019.

16. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev primjenom članka 1120. ZOO/05 dakle po pravnoj osnovi uporabe tuđe stvari u svoju korist te ostalih pravila o stjecanju bez osnove sadržanih u ZOO/05, ali je spomenuo i odredbe članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015. i 96/2017. dalje: ZVDSP) o položaju nepoštenog posjednika koji osim predaje stvari vlasniku mora naknaditi vlasniku i sve koristi koje je imao za vrijeme svoga posjedovanja.

17. U članku je 165. stavku 2. ZVDSP propisano i kako vlasnikovo traženje takve naknade zastarijeva u roku od tri godine od dana kada mu je stvar predana, što znači da ni u tom slučaju nije nastupila zastara (stan je predan tužiteljici 12. travnja 2019. a tužba podnesena 26. kolovoza 2021.).

18. Primjenom pravila obveznoga prava o uporabi tuđe stvari u svoju korist iz članka 1120. ZOO/05 tuženica VN nije dovedena u nepovoljniji položaj od onoga koji kao nepošteni posjednik ima prema članku 165. ZVDSP, iako bi u slučaju primjene te zakonske odredbe zatezne kamate tekle od dana podnošenja zahtjeva, ali u pogledu glavnoga zahtjeva za isplatu ne bi bilo ograničenja u smislu općeg zastarnog roka, već bi tužiteljica imala pravo na naknadu za cijelo vrijeme u kojemu je tuženica bila nepošteni posjednik – u ovom slučaju najkasnije od 11. travnja 2012. kada je postala pravomoćna presuda kojom je njezinu suprugu VNV naloženo predati sporni stan u posjed tužiteljici.

19. Proizlazi stoga da primjena materijalnog prava u ovom slučaju nije bila na štetu tuženice VN.

20. Kako nisu ostvareni ni ostali žalbeni razlozi zbog kojih ta tuženica pobija prvostupanjsku presudu a ni oni na koje se pazi po službenoj dužnosti, njezinu je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i III. izreke.

21. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi zbog kojih tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu u točkama II. i V. izreke koje se odnose na tuženicu ČN, kako je sve navedeno u prethodnom dijelu ovoga obrazloženja, kao ni oni na koje se pazi po službenoj dužnosti pa je i tužiteljičinu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama II. i V. izreke.

22. Žalbu je tuženice ČN, koja pobija prvostupanjsku presudu u točkama I. i III. izreke kao i tuženica VN, valjalo odbaciti kao nedopuštenu jer pobija prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na tuženicu VN a tuženice nisu jedinstveni suparničari, dok je u preostalom dijelu uspjela u parnici jer je protiv nje odbijen tužbeni zahtjev pa nema pravni interes za podnošenje žalbe, a odluku o troškovima postupka koja se na nju odnosi (u točki V. izreke) ne pobija.

23. Stranke nisu uspjele u žalbenom postupku pa nemaju ni pravo na naknadu troškova nastalih u povodu žalbe.

24. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. i 373.a te 166. stavka 1. i 366. stavka 1. u vezi s člankom 358. stavkom 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 3. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić