REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA

48260 KRIŽEVCI

Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14

Poslovni broj: P-499/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru – Stalna služba u Križevcima po sucu Miroslavu Lovrekoviću, u pravnoj stvari tužitelja LD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić odvjetnicima u Križevcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB:53056966535, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima u Zagrebu , radi ništetnosti i isplate, nakon javne i glavne rasprave zaključene 21. siječnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 3. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 320-50-2952358 sklopljenog između tužitelja GD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 u dijelu u kojemu je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva te da se promjene ugovorene kamatne stope utvrđuju odlukom tuženika te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 da tužitelju GD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule u ukupnom iznosu od 1.488,07 EUR/11.211,90 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine tužiteljeve uplate tuženiku po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do dana 31.12.2007. godine, od dana 01.01.2008. godine do dana 31.07.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a koja kamata teče kako slijedi:

- na iznos od 26,69 kn/3,54 EUR od dana 31.08.2005. godine do potpune isplate,

- na iznos od 29,83 kn/3,96 EUR od dana 29.09.2005. godine do potpune isplate,

- na iznos od 29,97 kn/3,98 EUR od dana 12.10.2005. godine do potpune isplate,

- na iznos od 32,79 kn/4,35 EUR od dana 18.11.2005. godine do potpune isplate,

- na iznos od 21,51 kn/2,8 5EUR od dana 19.12.2005. godine do potpune isplate,

- na iznos od 18,41 kn / 2,44 EUR od dana 30.01.2006. godine do potpune isplate,

- na iznos od 1,30 kn/ 0,17 EUR od dana 28.02.2006. godine do potpune isplate,

- na iznos od 50,43 kn / 6,69 EUR od dana 31.10.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 69,50 kn / 9,22 EUR od dana 23.12.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 83,24 kn / 11,05 EUR od dana 26.01.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 89,45 kn / 11,87 EUR od dana 24.02.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 72,34 kn / 9,60 EUR od dana 31.03.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 75,61 kn / 10,04 EUR od dana 29.04.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 49,43 kn / 6,56 EUR od dana 01.06.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 30,17 kn / 4,00 EUR od dana 30.6.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 35,29 kn / 4,68 EUR od dana 28.07.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 45,45 kn / 6,03 EUR od dana 21.08.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 44,57 kn /5,92 EUR od dana 30.09.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 34,30 kn / 4,55 EUR od dana 23.10.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 53,56 kn / 7,11 EUR od dana 23.11.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 69,01 kn / 9,16 EUR od dana 28.12.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 90,98 kn /12,08 EUR od dana 28.01.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 85,95 kn /11,41 EUR od dana 01.03.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 115,76 kn/ 15,36 EUR od dana 19.03.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 110,11 kn/ 14,61 EUR od dana 23.04.2010.godine do potpune isplate,

- na iznos od 121,13 kn / 16,08 EUR od dana 17.05.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 216,57 kn/ 28,74 EUR od dana 01.07.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 196,92 kn/ 26,14 EUR od dana 22.07.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 256,94 kn/ 34,10 EUR od dana 27.08.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 236,2 kn / 31,35 EUR od dana 09.09.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 202,85 kn/ 26,92 EUR od dana 02.11.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 273,22 kn/ 36,26 EUR od dana 22.11.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 362,76 kn/ 48,15 EUR od dana 20.12.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 299,36 kn/ 39,73 EUR od dana 31.01.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 321,59 kn/ 42,68 EUR od dana 21.02.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 293,32 kn/ 38,93 EUR od dana 23.03.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 298,4 kn / 39,60 EUR od dana 26.04.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 418,42 kn/ 55,53 EUR od dana 23.05.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 430,11 kn/ 57,09 EUR od dana 24.06.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 530,38 kn/ 70,39 EUR od dana 22.07.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 478,87 kn/ 63,56 EUR od dana 31.08.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 422,49 kn/ 56,07 EUR od dana 21.09.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 416,44 kn/ 55,27 EUR od dana 18.10.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 412,09 kn/ 54,69 EUR od dana 30.11.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 438,99 kn / 58,26 EUR od dana 14.12.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 462,44 kn/ 61,38 EUR od dana 12.01.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 465,58 kn / 61,79 EUR od dana 14.02.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 449,36 kn/59,64 EUR od dana 22.03.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 460,31 kn /61,09 EUR od dana 23.04.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 467,8 kn/62,09 EUR od dana 14.05.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 455,2 kn/60,42 EUR od dana 29.06.2012. godine do potpune isplate,

-na iznos od 458,51 kn/60,85 EUR od dana 16.07.2012. godine do potpune isplate, a sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: "Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 da tužitelju GD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 518,90 EUR/3.909,66 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine tužiteljeve uplate tuženiku po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do dana 31.12.2007. godine, od dana 01.01.2008. godine do dana 31.07.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a koja kamata teče kako slijedi:

- na iznos od 29,67 kn / 3,94 EUR od dana 30.11.2007. godine do potpune isplate,

- na iznos od 29,52 kn / 3,92 EUR od dana 24.12.2007. godine do potpune isplate,

- na iznos od 30,06 kn/3,99 EUR od dana 30.01.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 30,35 kn / 4,03 EUR od dana 03.03.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 30,86 kn/ 4,10 EUR od dana 03.04.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 30,10 kn / 3,99 EUR od dana 06.05.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 43,38 kn / 5,76 EUR od dana 26.05.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 43,92 kn / 5,83 EUR od dana 04.07.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 43,13 kn / 5,72 EUR od dana 01.08.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 43,17 kn / 5,73 EUR od dana 29.08.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 43,64 kn / 5,79 EUR od dana 30.09.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 47,19 kn / 6,26 EUR od dana 31.10.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 44,81 kn/ 5,95 EUR od dana 01.12.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 47,83 kn/ 6,35 EUR od dana 23.12.2008. godine do potpune isplate,

- na iznos od 48,30kn / 6,41 EUR od dana 26.01.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 48,51 kn/ 6,44 EUR od dana 24.02.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 72,58 kn /9,63 EUR od dana 31.03.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 72,75 kn/9,66 EUR od dana 29.04.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 71,41 kn/9,48 EUR od dana 01.06.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 70,42 kn/9,35 EUR od dana 30.06.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 70,69 kn/9,38 EUR od dana 28.07.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 71,21 kn/9,45 EUR od dana 21.08.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 71,16 kn/9,44 EUR od dana 30.09.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 70,63 kn/9,37 EUR od dana 23.10.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 71,62 kn/9,51 EUR od dana 23.11.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 72,41 kn/9,61 EUR od dana 28.12.2009. godine do potpune isplate,

- na iznos od 73,54 kn/9,76 EUR od dana 28.01.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 73,28 kn/9,73 EUR od dana 01.03.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 74,81 kn/9,93 EUR od dana 19.03.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 74,52 kn/9,89 EUR od dana 23.04.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 75,08 kn/9,96 EUR od dana 17.05.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 79,98 kn/10,62 EUR od dana 01.07.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 78,97 kn/10,48 EUR od dana 22.07.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 82,04 kn/10,89 EUR od dana 27.08.2010.godine do potpune isplate,

- na iznos od 80,98 kn/10,75 EUR od dana 09.09.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 79,27 kn/10,52 EUR od dana 02.11.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 82,88 kn/11,00 EUR od dana 22.11.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 87,47 kn 11,61 EUR od dana 20.12.2010. godine do potpune isplate,

- na iznos od 84,22 kn/11,18 EUR od dana 31.01.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 85,36 kn/11,33 EUR od dana 21.02.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 83,91 kn/11,14 EUR od dana 23.03.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 84,17 kn/11,17 EUR od dana 26.04.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 90,32 kn/11,99 EUR od dana 23.05.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 90,92 kn/12,07 EUR od dana 24.06.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 93,13 kn/12,36 EUR od dana 22.07.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 90,57 kn/12,02 EUR od dana 31.08.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 87,77 kn/11,65 EUR od dana 21.09.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 81,23 kn/10,78 EUR od dana 18.10.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 81,03 kn/10,75 EUR od dana 30.11.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 82,27 kn/10,92 EUR od dana 14.12.2011. godine do potpune isplate,

- na iznos od 83,35 kn/11,06 EUR od dana 12.01.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 83,49 kn/11,08 EUR od dana 14.02.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 82,75 kn/10,98 EUR od dana 22.03.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 83,25 kn/11,05 EUR od dana 23.04.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 83,60 kn/11,10 EUR od dana 14.05.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 83,01 kn/11,02 EUR od dana 29.06.2012. godine do potpune isplate,

- na iznos od 83,17 kn/11,04 EUR od dana 16.07.2012. godine do potpune isplate, a sve u roku od 15 dana."

IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 da tužitelju GD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.517,63 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 3. veljače 2025., kao dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl. 29.st.2. i st.8. ZOO- a, sve to roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 49,37 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj protiv tuženika podnio tužbu u kojoj navodi da je dana 2005. godine tužitelj je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj ugovora 320-50-2952358,.(dalje u tekstu: Ugovor) Temeljem Ugovora, tuženik je tužitelju odobrio i isplatio kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF 20.196,83 prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom o kreditu, i to odredbama članka 2. Ugovora određena je kamatna stopa u visini od 5,25 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik u sklopljenom ugovoru o kreditu koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe. Zbog navedenog, tužitelj smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćno presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013. godine donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. god. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. god. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br:

Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih ovdje tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Tužitelj ističe kako su presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 03.09.2019. godine, posl. broj Rev-2221/2018-11 odbijene i odbačene revizije svih tuženih banaka, a između ostalih i ovdje tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine. Iz navedene odluke Vrhovnog suda jasno proizlazi da isti glede utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredaba iz ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima uz ugovorenu valutu vezanu uz švicarski franak, u cijelosti prihvaća razloge iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/17-10. Dakle, odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Rev- 2221/18, utvrđeno kako su ništetne odredbe Ugovora o kreditu vezane za švicarski franak (CHF). Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003)koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81. do 87. ZZP-a koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. ZZP-a određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

2. Odredbe Ugovora o kreditu u kojima se otplata kredita veže uz valutu CHF su nepoštene ugovorne odredbe budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ista se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca (kune) naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca (kune) kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune u odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo i na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u Ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, svakako nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Nedopuštenom i nepoštenom primjenom valutne klauzule izražene u CHF tuženik je stekao bez osnove stekao iznos koji će točno i određeno naznačiti nakon što tuženik dostavi cjelokupnu kreditnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje, a sve sukladno odredbama čl. 186. b. ZPP-a.

3. Ugovor o kreditu broj 320-50-2952358, tužitelj i tuženik su sklopili kao na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog "proizvoda". Na taj način je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a koja stopa se mijenja sukladno odluci tuženika. Zbog činjenice da tužitelj nije u posjedu ugovora o kreditu isti nije mogao citirati predmetnu ugovornu odredbu o promjenjivosti kamatne stope, međutim iz otplatnog plana je vidljivo da je kamatna stopa promjenjiva te će isto biti vidljivo iz samog ugovora o kreditu nakon što tuženik isti po nalogu suda dostavi u spis. Odredbama Zakona o zaštiti potrošača (2003) (dalje: ZZP) propisano je da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također odredbama članka 82. ZZP- a utvrđeno je koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su:

-odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga,

-odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca,

-odredba kojom se potrošačima nameću određene obveze a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nepoštena ugovorna odredba je, kako je ranije navedeno, ništetna. Odredbama članka 270. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a) propisano je da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a u članku 272. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu- naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. Kako je vidljivo iz citiranih spornih ugovornih odredaba, visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, odnosno u skladu s važećim jednostranim odlukama Banke kako se to navodi u Ugovoru o kreditu, tj. jedne od ugovornih strana.

4. S obzirom da je ranije citiranim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ništetnost odredaba na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003.godine i 31.12.2008.godine, te obzirom da ugovori koji su predmetom ovog postupka predstavljaju upravo takve ugovore to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve tou svezi i s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i79/09): „…Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika… .” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).

5. Slijedom navedenih pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu gdje je presuđeno u korist potrošača, na kojima temelji svoju tužbu tužitelj traži da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 30-50-295-2952358 u dijelu u kojemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, u dijelu u kojem su iste iskazane u valuti švicarski franak (CHF), kao i odredbe o naknadama i troškovima iz članka 3. Ugovora o kreditu te naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Predlaže da sud sukladno odredbama čl. 186. b. st. 3 ZPP-a rješenjem naloži tuženiku dostavu kreditne dokumentacije navedene u tužbi.

6.Također, tužitelj smatrajući da se presuda po kolektivnoj tužbi nedvojbeno odnosi na njegov kredit, u skladu sa istom traži iznos više plaćenih rata zbog ništetno ugovorene kamatne stope te ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima (CHF), a u odnosu na prvu otplatnu ratu u kunama te predlaže naslovnom Sudu da nakon provedenog postupka, pa makar i zbog ogluhe donese presudu kojom bi se utvrdile ništetne odredbe Ugovora o kreditu, broj ugovora:320-50-2952358 u dijelu u kojemu je ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak u ukupnom iznosu koji će naznačiti nakon što tužitelj dostavi cjelokupnu kreditnu dokumentaciju. Potražuje trošak.

7. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnom navodi da osporava sve istaknute zahtjeve kao neosnovane, u pogledu pravne osnove, visine izračuna kao i činjenica i razloga kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovnog suda obzirom da su stranke odredbom čl. 12 Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost prema sjedištu kreditora tj. tuženika.

8. Tuženik navodi da tužitelj u tužbi predlaže utvrditi djelomično ništavim odredbe Ugovora o kreditu, pri tom ne navodeći koje ugovorne odredbe i u kojem dijelu iste osporava, pa smatra da se po tužbi ne može postupati i predlaže istu odbaciti. Navodi da je postupanje tužitelja protivno odredbi čl. 186b st. 3. ZPP-a jer tužitelj pokušava posredstvom suda ishoditi dokumentaciju koju je mogao ishoditi izvansudski, a nije tuženiku ostavio primjereni rok za dostavu dokumentacije. Smatra da navedena okolnost ne opravdava pozivanje na institut stupnjevite tužbe i predlaže tužbu u tom dijelu odbaciti. Navodi da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž- 6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obvezno pravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“1, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog1 str. 54 presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 javno objavljene na internetskoj stranici Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“2. 2 str. 55 presude VTSRH posl.br. Pž-6632/17; 3 str. 61-62 presude VTSRH posl.br. Pž-6632/17; 4 str. 63 presude VTSRH posl.br. Pž-6632/17; Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“3, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“4 Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Nevezano za pravni stav o primjeni utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, tuženik ističe da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, kako se detaljno obrazlaže u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 11. -12. ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“5 te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. 5 Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“8 i str. 20 presude i rješenja VSRH posl.br. Revt-249/14 javno objavljene na internetskoj stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske. 26. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori 6 nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani, na str. 17 rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-575/16 javno objavljenog na internetskoj stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili bez valutne klauzule (kunski kredit). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“10. 10 str. 22 presude i rješenja VSRH posl.br. Revt-249/14 Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez provođenja tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi. Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: (i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje; (ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“11. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Obrazloženjem presude VTSRH posl. br. Pž- 7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama12 (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. s kasnijim izmjenama13), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Ovaj zakon u čl. 308. sadrži odredbu prema kojoj je banka dužna obavijestiti potrošača o promjeni kamatnih stopa, što je tuženik učinio i što tužitelj niti ne osporava, a odredba o regulaciji promjenjive kamatne stope (čl. 11.a) stupila je na snagu tek dana 19.10.2012. godine, s time da je nakon prvog stupanja na snagu naknadno mijenjana izmjenom od 2.12.2013., pa se nikako ne može primijeniti na ovaj slučaj. Od stupanja na snagu te odredbe tuženik postupa sukladno istoj. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI 10 propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. godine. Ovi opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje: 6-mjesečnog Libor-a za CHF, 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. U prilogu se dostavlja pregled kretanja prosječno ostvarenih kvartalnih pokazatelja ovih parametara od prvog kvartala 2004. do četvrtog kvartala 2013. godine. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine (NN 112/12) koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećao kamatnu stopu. Pri tome tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

9. Podneskom od 26. rujna 2022. godine tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev i uskladio ga s dokumentacijom dostavljenom od tužitelja te nalazom i mišljenjem financijsko knjigovodstvenog vještaka te zatražene iznose iskazao dvojno u eurima i kunama.

10. Na ročištu od 20. siječnja 2023. tuženik izjavljuje da povlači prijedlog za saslušanjem svjedoka – zaposlenika banke ĆD i BD, ali ostaje kod dokaznog prijedloga da se sasluša tužitelj i javni bilježnik, Marina Ostović iz Koprivnice, dok na ročištu od 21. siječnja 2025. isti navodi da odustaje od saslušanja svjedoka javnog bilježnika Marine Ostović iz Koprivnice, kao što je već ranije odustao od saslušanja svjedoka zaposlenika banke.

12. Radi utvrđenja spornih činjenica u dokaznom postupku sud je izvršio uvid u otplatni plan, dopise, e-mail korespondencija /list 5-14/, Ugovor o kreditu, sudska praksa, pravilnik/32-69 i 74-78/, otplatni plan, knjigovodstvene kartice, sudska praksa /85-111, 115-122, 127-128, 251 i 286-373/, saslušan je tužitelj osobno /list 194/ te je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i poreze Marineli Vuković iz Križevaca: nalaz /138-143, i iskaz 250/.

13. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) sud je utvrdio da su osnovani tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnima ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope, valutnoj klauzuli (CHF) i naknadi za obradu kredita, za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te za isplatu iznosa plaćene naknade.

14. Tužbeni zahtjev nije osnovan u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope.

15. Tijekom ovog postupka nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 18. srpnja 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 320- 50-2952358 temeljem kojega je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.196,18 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom u roku od 84 mjeseca. Nadalje nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor ovim ugovorom ugovorili redovnu kamatu koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,25% godišnje, a mijenjat će se u skladu s važećim odlukama banke. Također je nesporno da je ovim ugovorom ugovoreno da će korisnik kredita otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima s time da prvi mjesečni anuitet iznosi 287,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti s time da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora, a u slučaju izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta. Nesporno je da je ugovoren prijenos tuženiku kao kreditoru u vlasništvu pokretninu osobno vozilo marke Citroen, tip vozila C3, model 1.4, god. proizvodnje 2005.

16. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu Poslovni broj: P-668/2021-34. potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, i da li su odredbe Ugovora o kreditu čl. 7. nepoštene i ništetne i koji iznos pripada tužitelju po osnovu preplaćenog iznosa valutne klauzule, kao i da li je osnovan prigovor zastare, kao i to da li tužitelj ima status potrošača te da li je tužitelj postupao savjesno pri zaključenju ugovora o kreditu.

17. Sadržaj isprava nije bio sporan te se posebno ne izlaže.

18. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu dana 18. srpnja 2005. godine na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača /"Narodne novine" br. 96/03 – dalje ZZP/03 čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima pa je tako člankom 81. st. 2. i 3. bilo propisano da se nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje člankom 83. ovog zakona propisano je da se prilikom ocjene da li je neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe. Također čl. 87. propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

19. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu vidljivo je da je isti sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu što upućuje na zaključak da se o pojedinim ugovornim odredbama nije raspravljao već je ugovor u naprijed pripremljen od strane banke.

20. Tužitelj LD saslušan kao stranka u svom iskazu /251/ naveo je da je dogovarao kupnju osobnog vozila Citorena C3 u auto centru "Krivak" u Reki i sve vezano za kupovinu vozila je dogovorio u toj auto kući, nije niti morao ići u banku, oni su imali već spreman ugovor i čim je dogovorio kupnju vozila, ugovor ga je čekao u auto kući. Rečeno mu je da mora ugovor ovjeriti kod javnog bilježnika u Koprivnici, pa je sa ocem TD koji mu je bio sudužnik otišao u Koprivnicu kod javnog bilježnika, koji je ovjerio ugovor koju ovjeru su odmah platili, nakon toga je u auto centru podigao vozilo i uredno otplaćivao rate. Navodi da je kupovinu vozila pa i kredit dogovarao vjerojatno sa gazdom u auto centru "Krivak", koji mu je rekao da će kredit biti u CHF jer je takav kredit u ono vrijeme bio najpovoljniji. Rečeno mu je da je kredit u EUR-o preskup, da je u CHF najpovoljniji. Rečeno mu je da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i mogao je očekivati da će se ta stopa mijenjati ali nije niti slutio da bi mogla toliko otići prema gore. Prije potpisivanja je pročitao ugovor i vidio da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF, a misli da nije mogao pregovarati oko promjenjive kamatne stope, a ne sjeća se da bi mogao pregovarati oko bilo kojih drugih uvjeta kredita. Uzeo je kredit u vrijednosti od 82.000,00 kuna, preračunato po tečaju po CHF, koji je redovno plaćao i otplatio ga u cijelosti, time da je u nekim mjesecima između dvije rate znao dobiti još jednu uplatnicu za plaćanje razlike. Zajedno sa uplatnicom za dodatno plaćanje je dobivao i obavijest da se je rata promijenila, odnosno kamatna stopa, odnosno tečaj CHF. Kada je počeo otplaćivati kredit rata mu je iznosila oko 1.290,00 kuna i tako je bila dvije i pol godine, i onda je počela rasti tako da su mu na kraju otplate rate iznosile oko 1.890,00 do 1.900,00 kuna. Navodi da mu je javni bilježnik pročitao ugovor prije potpisivanja i nije tražio od njega nikakva pojašnjenja, bilo mu je bitno da dobijem auto jer mu je to bio prvi auto koji je kupio i još uvijek ga ima. Prilikom ugovaranja kredita nije pregovarao niti sa jednim službenikom banke već samo sa vlasnikom i djelatnicima auto centara "Krivak". Prilikom potpisivanja ugovora nije imao nikakvih nejasnoća, bilo mu je jasno da mora platiti i kamatu uz kredit, ali mu je rečeno da je kredit u CHF najpovoljniji i nije ni slutio da bi rata mogla toliko rasti. Tom prilikom kod potpisivanja nisam točno znao što je to valutna klauzula bilo mu je bitno samo da dobijem auto. Sve rate kredita je osobno platio i dostavio sve uplatnice.

21. Dakle, iz iskaza tužitelja je očito da stranke nisu pregovarale o cjelokupnom sadržaju ugovora te je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio "slabiji" i to s obzirom da je on kao prosječni građanin pristupio sklapanju pravih pravnih poslova bez posebnog znanja o financijsko- bankarskom aspektu ugovorenih odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Tuženik je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem s obzirom da je isti bankarska institucija koja se bavi između ostalog i plasiranjem kredita potrošačima. Odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu su za korisnika kredita bile neodređene i nejasne i isti nije mogao ocijeniti kako će se kretati tečaj CHF u odnosu na kunu, te u kojem smjeru će ići rast kamata jer je to ovisilo isključivo o jednostranoj odluci banke i tužiteljica nije imala nikakvih informacija na koji način po kojim kriterijima i korištenjem kojih parametara će se formirati kamata.

22. Sud smatra da su se pregovori stranaka prije sklapanja predmetnog ugovora sveli samo na podatak o iznosu kredita, visini rate kredita i trajanju otplate kredita, dok se tužitelj u svemu ostalom oslonio na informacije koje je dobio od strane ovlaštenika tuženika, zaposlenika društva Auto kuće Krivak. Tužitelju nije na valjan i razumljiv način bilo objašnjeno da postoji rizik da će tečaj tijekom trajanja otplate kredita rasti, a on kao prosječni građanin to nije mogao predvidjeti, što je posljedično dovelo do znatnog povećanja mjesečnog anuiteta. Tužitelj je očito imao potpuno povjerenje u povjerenike banke.

23. Dakle, sud prihvaća iskaz tužitelja da mu je prikazano da su to vrlo povoljni krediti odnosno najpovoljniji krediti za njega, te da istovremeno nije bio upozoren na rizike vezane za promjenjivu kamatnu stopu i eventualni porast tečaja franaka, posebno zbog toga što nije za odobrenje kredita ni morao ići u banku, već mu je unaprijed pripremljen Ugovor kao kupcu vozila samo dan na potpis i ovjeravanje. Sud smatra da je tom prilikom iskorišteno i tužiteljevo neiskustvo kao mladog čovjeka, dvadesettrogodišnjaka koji kupuje svoj prvi auto,

24. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Istom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima poslovni broj: 26 Gž-324/2020-3. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502a st. 1. ZPP-a.

25. Obzirom na sve naprijed izneseno sud smatra da su odredbe predmetnih ugovora o kreditu zaključenih između tužitelja i tuženika, a vezane za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, nepoštene, pa prema tome i ništetne, jer se o njima nije posebno pregovaralo i tužitelj nije bio dovoljno informiran o rizicima ugovaranja istih, te je došlo do znatne neravnoteže u odnosima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača ovdje tužitelja. Obzirom na navedeno sud je u toč. I/ izreke ove presude utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

26. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nije potrošač međutim iz samog ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da je namjena kredita kupovina osobnog vozila marke Citroen C3. Nesporno je da je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba iz čega jasno proizlazi da je on potrošač, te sud smatra da to ne treba dokazivati na bilo koji drugi način jer to njegovo svojstvo jasno proizlazi iz ugovora o kreditu.

27. Obzirom da se po ocjeni ovog suda, na pravni odnos stranaka vezano za predmetni ugovor o kreditu primjenjuje se pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.), odnosno utvrđenje ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima nepoštenima i ništetnima te se temeljem odredaba čl.502.c ZPP i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZOZP) tužitelj u ovoj pravnoj stvari legitimno poziva na to pravno utvrđenje i ovaj sud je za njega vezan. Iz toga slijedi zaključak da je predmetni ugovor o kreditu djelomično ništetan (u dijelu koji se odnosi na odredbe o promjenjivim kamatnim stopama i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima) te da se s obzirom na to na pravni odnos stranaka ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i kunska protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF kroz cijelo vrijeme otplate kredita. Slijedom toga i sukladno odredbama čl.323. st.1. i čl.1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/2018, 126/21, 114/2022 i 156/2022 - dalje: ZOO) tužitelj s pravom zahtijeva vraćanje onog što je tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno novčane iznose koji čine razliku između plaćenih rata kredita i između rata kredita obračunatih prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i po početnom tečaju CHF kroz cijelo vrijeme otplate kredita.

28. Ipak, u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu s naslova preplaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ističe se da nije mogao biti usvojen jer je, s obzirom na dan pravomoćnosti presude (13. lipnja 2014.) kojom je u kolektivnom sporu utvrđena ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, zastara individualnog restitucijskog zahtjeva počela teći nakon pravomoćnosti navedene presude i nastupila je protekom roka od 5 godina (opći zastarni rok prema odredbi čl.225. ZOO), odnosno dana 14. lipnja 2019. godine. Tužitelj je i u ovom parničnom postupku (osnovano) zahtijevao utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe, međutim, učinio je to pozivanjem na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pa od pravomoćnosti presude donesene u tom postupku, a ne od pravomoćnosti presude u ovoj pojedinačnoj parnici počinje teći rok zastare. Takvo pravno shvaćanje zauzeo je i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici 31. siječnja 2022. (br. Su-IV-33/2022-2). Budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 28. srpnja 2021., dakle, nakon nastupanja zastare novčane tražbine s naslova povrata neosnovano stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, to navedeni tužbeni zahtjev za isplatu nije mogao biti usvojen. Tuženikov prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu s naslova preplaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. S obzirom na dan pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) kojom je u kolektivnom sporu utvrđena ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, te s obzirom na dan podnošenja tužbe u ovoj parnici, čime je zastara prekinuta sukladno odredbi čl.241. ZOO, zaključeno je da je u tom dijelu tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka i da zastara nije nastupila.23. Nadalje, ovaj sud smatra da je prigovor zastare neosnovan jer je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

29. Sud je u ovom postupku odredio financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Marineli Vuković dipl. oec. iz [adresa], a kako bi utvrdio preplatu kredita od strane tužitelja s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

30. Vještak Marinela Vuković je na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu izradila pisani nalaz i mišljenje /138-143/ te istim utvrdila da je tužitelj kao korisnik kredita temeljem Ugovora o kreditu broj 320-50-295238 od 18. 07. 2005. godine preplatio po valutnoj klauzuli iznos od 11.211,90 kune, dok je tužitelj kao korisnik kredita temeljem Ugovora o kreditu broj 320-50-295238 od 18. 07. 2005. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koji izračun ne uključuje razdoblja primjene niže kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu stopu pretplatio iznos od 3.909,66 kuna. Također, vještak je utvrdila postojanje negativne razlike u kamati za navedeni kredit u iznosu od 0,00 kuna jer kroz vremensko razdoblje otplate kredita stopa nije padala u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, dok je na ime negativne razlike zbog promjene tečaja CHF u razdoblju kad tečaj bio niži od početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita utvrdila postojanje iste u iznosu od 1.325,20 kuna.

31. Na ovakav nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije stavio prigovore dok je tuženik istome prigovorio navodeći da nalaz i mišljenje vještaka ne pridonosi rješenju ovog spora jer je nalaz izrađen ako da su stranke ugovorile kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom, iako je nesporno da su ugovorile kredit vezan uz valutu CHF sa promjenjivom kamatnom stopom.

32. Na ove prigovore usmeno se očitovala vještak Marinela Vuković na ročištu od 28. rujna 2022. godine /list 250/. na kojem je dodatno pojasnila svoj pisani nalazi i mišljenje, odgovorila na pitanja stranaka i navela da su prigovori tuženika uglavnom pravne naravi, o čemu se ne može očitovati, jer to ne spada u vještački zadatak. 33. Sud je ovakav nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvatio jer smatra da je izrađen nepristrano i objektivno od stručne osobe po pravilima struke na temelju vjerodostojne dokumentacije.

34. Iako je knjigovodstveno financijski vještak u svom nalazu izračunala i tzv. negativne razlike, odnosno razdoblje kada je CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita, sud smatra da bez manjeg tečaja od početnog tužitelj nije stekao ništa bez osnove, te zbog toga ne postoji niti obveza na povrat navedenog iznosa jer tuženik u konkretnom slučaju nije postavio odgovarajući zahtjev, niti je bilo moguće primijeniti građansko pravni prijeboj potraživanja tužitelja i tzv. negativnih razlika jer tuženik ne priznaje tražbinu tužitelja u bilo kojem dijelu, a hrvatsko pravo ne poznaje prijeboj ex lege. Također tuženik nije niti decidirano i specificirano postavio takav zahtjev radi prebijanja.

35. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti, a koju je sud utvrdio u izreci ove presude u odnosu na ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vračanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnim potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Slijedom navedenog sud zaključuje da je temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu tužitelj preplatio tuženiku iznos od 1.488,07 eura/11.211,90 kuna na ime valutne klauzule, pa mu je tuženik dužan isplatiti navedene iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od uplate svakog pojedinog iznosa do plateža, dok zbog nastupanja zastare nije osnovano utuženo potraživanje u odnosu na iznos od 518,90 eura/3.909,66 kuna na ime promjenjive kamatne stope, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

31. Odluka o troškovima ovog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u svezi čl. 155. ZPP-a. Pri izračunu parničnog troška sud smatra da pri izračunu nagrade odvjetniku treba primijeniti odredbu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o odvjetničkom trošku, a ne odredbu koja je bila na snazi u vrijeme kada su odvjetničke radnje poduzete. Obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u odnosu na osnov utuženog potraživanja, dok je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 49,28 posto, dakle ukupno u omjeru od 74,64 posto, to osnovano od tuženika potražuje trošak parničnog postupka koji se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, i 126/22 dalje OT) i Zakonu o sudskim pristojbama (NN br. 26/03 (pročišćeni tekst), 125/11, 112/12 i 157/13, dalje ZSP) trošak sastava tužbe u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.7. t.1. i 50. OT), trošak sastava podneska od 14. listopada 2019. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 50. OT), trošak sastava odgovora na žalbu protiv rješenja vrijednosti od 50 bodova kuna (Tbr.10.05. t.1. i 50. OT), trošak sastava podneska od 26. rujna 2022. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 50. OT), ), trošak sastava podneska od 16. siječnja 2023. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 50. OT), trošak zastupanja na ročištu od 22. listopada 2019. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 50 OT), na ročištu od 9. veljače 2022. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 50 OT), na ročištu od 20. siječnja 2023. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 50 OT), na ročištu od 27. veljače 2023. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 50 OT), na ročištu od 29. listopada 2024. u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 50 OT), na ročištu od 21. siječnja 2025. u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 50 OT) te na ročištu za objavu presude od 15. ožujka 2023. i 3. veljače 2024. svako u vrijednosti od 50 bodova (Tbr. 9. t.3. i 50 OT), trošak PDV-a u vrijednosti od 287,5 bodova /Tbr. 42. OT/, dakle ukupno 1437,5 bodova x 2,00 EUR/bod, odnosno 2.875,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura, što iznosi 2.928,09 eura, što obzirom na uspjeh tužitelja u ovom sporu od 74,64% iznosi 2185,82 eura. Na navedeni iznos se dodaje trošak financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 eura/2500,00 koje je bilo neophodno za donošenje odluke u ovom sporu, tako da ukupni dosuđeni trošak tužitelja iznosi 2.517,63 eura. Ovaj trošak tužitelju je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja odnosno od 3. veljače 2025. pa do plateža.

32. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava molbe za dostavu dokumentacije u iznosu od 49,37 eura/375,00 kuna plus PDV, koji trošak prema mišljenju ovog suda nije bio potreban za vođenje parnice.

33. Radi iznesenog presuđeno je kao u izreci.

U Križevcima, 3. veljače 2024.

Sudac

Miroslav Lovreković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).