Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-350/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika OTP banka d.d., sa sjedištem u [adresa], zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 3. prosinca 2024. u nazočnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice ĆC, odvjetničke vježbenice u OU Rešetar i partneri iz Osijeka i zamjenika punomoćnika tuženika PC, odvjetničkog vježbenika u OU Belizara Tomaić, odvjetnika u Osijeku, dana 3. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 070322045949 AE od dana 22.03.2007. godine sklopljenog između tužiteljice EC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP banka d.d., [adresa], OIB: 52508873833 koja u čl. 1.4. glasi:

„…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta.“

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., [adresa], OIB: 52508873833 da tužiteljici EC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 554,30 EUR (petstopedesetčetirieuratridesetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

-na iznos od 1,81 EUR od 9.5.2007. godine do isplate

-na iznos od 0,42 EUR od 16.2.2008. godine do isplate

-na iznos od 0,06 EUR od 16.4.2008. godine do isplate

-na iznos od 0,18 EUR od 16.10.2008. godine do isplate

-na iznos od 0,67 EUR od 15.11.2008. godine do isplate

-na iznos od 1,26 EUR od 16.1.2009. godine do isplate

-na iznos od 4,24 EUR od 18.2.2009. godine do isplate

-na iznos od 2,65 EUR od 1.4.2009. godine do isplate

-na iznos od 4,91 EUR od 1.5.2009. godine do isplate

-na iznos od 1,85 EUR od 2.5.2009. godine do isplate

-na iznos od 1,83 EUR od 3.6.2009. godine do isplate

-na iznos od 1,20 EUR od 1.7.2009. godine do isplate

-na iznos od 35,31 EUR od 4.8.2009. godine do isplate

-na iznos od 1,47 EUR od 1.10.2009. godine do isplate

-na iznos od 1,87 EUR od 7.11.2009. godine do isplate

-na iznos od 2,27 EUR od 21.11.2009. godine do isplate

-na iznos od 3,19 EUR od 29.12.2009. godine do isplate

-na iznos od 2,80 EUR od 2.3.2010. godine do isplate

-na iznos od 3,46 EUR od 7.4.2010. godine do isplate

-na iznos od 3,42 EUR od 5.5.2010. godine do isplate

-na iznos od 4,52 EUR od 18.6.2010. godine do isplate

-na iznos od 5,58 EUR od 8.7.2010. godine do isplate

-na iznos od 5,11 EUR od 5.8.2010. godine do isplate

-na iznos od 6,09 EUR od 21.9.2010. godine do isplate

-na iznos od 6,51 EUR od 7.10.2010. godine do isplate

-na iznos od 6,41 EUR od 12.11.2010. godine do isplate

-na iznos od 7,81 EUR od 15.12.2010. godine do isplate

-na iznos od 9,30 EUR od 4.1.2011. godine do isplate

-na iznos od 8,24 EUR od 2.2.2011. godine do isplate

-na iznos od 8,50 EUR od 17.3.2011. godine do isplate

-na iznos od 7,18 EUR od 12.4.2011. godine do isplate

-na iznos od 8,90 EUR od 17.5.2011. godine do isplate

-na iznos od 10,76 EUR od 16.6.2011. godine do isplate

-na iznos od 11,16 EUR od 12.7.2011. godine do isplate

-na iznos od 13,21 EUR od 3.8.2011. godine do isplate

-na iznos od 11,56 EUR od 20.9.2011. godine do isplate

-na iznos od 10,36 EUR od 12.10.2011. godine do isplate

-na iznos od 11,05 EUR od 5.11.2011. godine do isplate

-na iznos od 10,49 EUR od 6.12.2011. godine do isplate

-na iznos od 11,16 EUR od 3.1.2012. godine do isplate

-na iznos od 11,82 EUR od 2.2.2012. godine do isplate

-na iznos od 11,69 EUR od 4.3.2012. godine do isplate

-na iznos od 11,52 EUR od 13.4.2012. godine do isplate

-na iznos od 11,69 EUR od 3.5.2012. godine do isplate

-na iznos od 11,82 EUR od 6.6.2012. godine do isplate

-na iznos od 11,82 EUR od 3.7.2012. godine do isplate

-na iznos od 11,42 EUR od 10.8.2012. godine do isplate

-na iznos od 11,42 EUR od 7.9.2012. godine do isplate

-na iznos od 11,16 EUR od 10.10.2012. godine do isplate

-na iznos od 11,56 EUR od 6.11.2012. godine do isplate

-na iznos od 11,82 EUR od 27.11.2012. godine do isplate

-na iznos od 11,29 EUR od 13.1.2013. godine do isplate

-na iznos od 10,89 EUR od 6.2.2013. godine do isplate

-na iznos od 11,16 EUR od 8.3.2013. godine do isplate

-na iznos od 11,69 EUR od 9.4.2013. godine do isplate

-na iznos od 10,55 EUR od 14.5.2013. godine do isplate

-na iznos od 10,63 EUR od 12.6.2013. godine do isplate

-na iznos od 10,20 EUR od 7.7.2013. godine do isplate

-na iznos od 10,63 EUR od 17.8.2013. godine do isplate

-na iznos od 10,76 EUR od 3.9.2013. godine do isplate

-na iznos od 11,29 EUR od 11.10.2013. godine do isplate

-na iznos od 11,16 EUR od 8.11.2013. godine do isplate

-na iznos od 11,16 EUR od 3.12.2013. godine do isplate

-na iznos od 11,20 EUR od 4.1.2014. godine do isplate

-na iznos od 11,82 EUR od 5.2.2014. godine do isplate

-na iznos od 12,48 EUR od 4.3.2014. godine do isplate

-na iznos od 10,88 EUR od 8.4.2014. godine do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., [adresa], OIB: 52508873833 da tužiteljici EC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.206,81 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana 3.veljače 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 21.travnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 22.03.2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 070322045949 AE, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 3.200,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Tužitelj se sukladno Ugovoru obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan uplate anuiteta, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 5,60%, a utvrđuje se Odlukom o kamatama Banke. Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Preuzetu obvezu tužitelj je u cijelosti ispunio. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije moga znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. godine u potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.10.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt- 2221/18 od 03.09.2019. godine kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika kao 7. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Na temelju dostupnih mu podataka, tužitelj je izvršio izračun kojim je utvrdio kako je tuženik bez osnove, a temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli stekao iznos od 518,81 EUR / 3.908,98 kn. Člankom 1111. st. 1 ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. Zakona propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom svega navedenog, predlaže se Naslovnom sudu da nakon provedenog postupka donese sljedeću presudu:

1. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 070322045949 AE od dana 22.03.2007. godine sklopljenog između tužitelja EC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP banka d.d., [adresa], OIB: 52508873833 koja u čl. 1.4. glasi:

„…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta.“

2. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., [adresa], OIB: 52508873833 da tužitelju EC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 518,81 EUR / 3.908,98 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

na iznos od 0,42 EUR / 3,16 kn od 15.03.2008. godine do isplate

na iznos od 0,23 EUR / 1,76 kn od 16.04.2008. godine do isplate

na iznos od 0,37 EUR / 2,80 kn od 16.10.2008. godine do isplate

na iznos od 1,60 EUR / 12,02 kn od 15.11.2008. godine do isplate

na iznos od 0,09 EUR / 0,71 kn od 16.12.2008. godine do isplate

na iznos od 2,61 EUR / 19,68 kn od 16.01.2009. godine do isplate

na iznos od 2,96 EUR / 22,30 kn od 18.02.2009. godine do isplate

na iznos od 2,43 EUR / 18,29 kn od 01.04.2009. godine do isplate

na iznos od 2,67 EUR / 20,11 kn od 01.05.2009. godine do isplate

na iznos od 1,94 EUR / 14,59 kn od 03.06.2009. godine do isplate

na iznos od 1,49 EUR / 11,19 kn od 01.07.2009. godine do isplate

na iznos od 1,61 EUR / 12,12 kn od 04.08.2009. godine do isplate

na iznos od 3,68 EUR / 27,72 kn od 01.10.2009. godine do isplate

na iznos od 1,69 EUR / 12,70 kn od 07.11.2009. godine do isplate

na iznos od 1,88 EUR / 14,18 kn od 21.11.2009. godine do isplate

na iznos od 2,28 EUR / 17,14 kn od 29.12.2009. godine do isplate

na iznos od 2,81 EUR / 21,20 kn od 30.01.2010. godine do isplate

na iznos od 2,82 EUR / 21,22 kn od 02.03.2010. godine do isplate

na iznos od 3,50 EUR / 26,40 kn od 07.04.2010. godine do isplate

na iznos od 3,47 EUR / 26,15 kn od 05.05.2010. godine do isplate

na iznos od 4,34 EUR / 32,73 kn od 18.06.2010. godine do isplate

na iznos od 5,61 EUR / 42,30 kn od 08.07.2010. godine do isplate

na iznos od 4,92 EUR / 37,03 kn od 05.08.2010. godine do isplate

na iznos od 6,18 EUR / 46,54 kn od 21.09.2010. godine do isplate

na iznos od 6,31 EUR / 47,53 kn od 07.10.2010. godine do isplate

na iznos od 6,45 EUR / 48,60 kn od 12.11.2010. godine do isplate

na iznos od 7,83 EUR / 58,96 kn od 15.12.2010. godine do isplate

na iznos od 9,26 EUR / 69,78 kn od 04.01.2011. godine do isplate na iznos od 8,24 EUR / 62,09 kn od 02.02.2011. godine do isplate

na iznos od 8,42 EUR / 63,43 kn od 17.03.2011. godine do isplate

na iznos od 7,21 EUR / 54,30 kn od 12.04.2011. godine do isplate

na iznos od 8,79 EUR / 66,23 kn od 17.05.2011. godine do isplate

na iznos od 10,67 EUR / 80,37 kn od 16.06.2011. godine do isplate

na iznos od 10,81 EUR / 81,41 kn od 12.07.2011. godine do isplate

na iznos od 13,50 EUR / 101,74 kn od 03.08.2011. godine do isplate

na iznos od 11,41 EUR / 85,98 kn od 20.09.2011. godine do isplate

na iznos od 10,29 EUR / 77,55 kn od 12.10.2011. godine do isplate

na iznos od 11,07 EUR / 83,42 kn od 05.11.2011. godine do isplate

na iznos od 10,40 EUR / 78,35 kn od 06.12.2011. godine do isplate

na iznos od 11,22 EUR / 84,55 kn od 03.01.2012. godine do isplate

na iznos od 11,85 EUR / 89,28 kn od 02.02.2012. godine do isplate

na iznos od 11,77 EUR / 88,65 kn od 04.03.2012. godine do isplate

na iznos od 11,46 EUR / 86,38 kn od 13.04.2012. godine do isplate

na iznos od 11,66 EUR / 87,85 kn od 03.05.2012. godine do isplate

na iznos od 11,87 EUR / 89,43 kn od 06.06.2012. godine do isplate

na iznos od 11,68 EUR / 88,02 kn od 03.07.2012. godine do isplate

na iznos od 11,57 EUR / 87,14 kn od 10.08.2012. godine do isplate

na iznos od 11,41 EUR / 85,96 kn od 07.09.2012. godine do isplate

na iznos od 11,04 EUR / 83,17 kn od 10.10.2012. godine do isplate

na iznos od 11,57 EUR / 87,16 kn od 06.11.2012. godine do isplate

na iznos od 11,79 EUR / 88,82 kn od 27.11.2012. godine do isplate

na iznos od 11,41 EUR / 85,95 kn od 13.01.2013. godine do isplate

na iznos od 10,91 EUR / 82,17 kn od 06.02.2013. godine do isplate

na iznos od 11,08 EUR / 83,48 kn od 08.03.2013. godine do isplate

na iznos od 11,66 EUR / 87,86 kn od 09.04.2013. godine do isplate

na iznos od 10,55 EUR / 79,49 kn od 14.05.2013. godine do isplate

na iznos od 10,49 EUR / 79,01 kn od 12.06.2013. godine do isplate

na iznos od 10,27 EUR / 77,38 kn od 07.07.2013. godine do isplate

na iznos od 10,43 EUR / 78,56 kn od 17.08.2013. godine do isplate

na iznos od 10,79 EUR / 81,29 kn od 03.09.2013. godine do isplate

na iznos od 11,24 EUR / 84,71 kn od 11.10.2013. godine do isplate

na iznos od 11,16 EUR / 84,08 kn od 08.11.2013. godine do isplate

na iznos od 11,24 EUR / 84,68 kn od 03.12.2013. godine do isplate

na iznos od 11,23 EUR / 84,65 kn od 04.01.2014. godine do isplate

na iznos od 11,72 EUR / 88,29 kn od 05.02.2014. godine do isplate

na iznos od 12,09 EUR / 91,08 kn od 04.03.2014. godine do isplate

na iznos od 11,43 EUR / 86,08 kn od 08.04.2014. godine do isplate

po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., [adresa], OIB: 52508873833 da tužitelju EC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Tuženik ističe neprihvatljivo postavljanje VPS-a od strane tužitelja, kada tužitelj u petitu tužbe postavlja iznos od 518,81 EUR/ 3.908,98 kn. Slijedom toga tuženik predlaže utvrditi VPS na 518,81 EUR/ 3.908,98 kn. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž- 6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu), a iz razloga koje će izložiti u narednim točkama odgovora na tužbu. Stoga tuženik ovdje ističe prigovor zastare potraživanja kako slijedi: Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 22.03.2007.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (23.03.2007.g.), a tužba je podnesena tek 21.04.2023.g. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. U konkretnom slučaju tužitelj je u ovom parničnom postupku morao sudu pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ne se samo pozivati na presudu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe kako slijedi. Kao što je već detaljno elaborirano pod točkom IV. ovog podneska, Presuda VTS ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga, tužitelj je kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Kako je to nemoguće učiniti u ovom sporu, jasno proizlazi iz sljedećih okolnosti. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 3.200,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju HNB-a za CHF. Također, odredbama članka 1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju HNB-a za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Međutim, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt-575/2016. (dalje: Rješenje VSRH) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“. Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna.

Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Zaključno, tuženik je pravnog shvaćanja, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U pisanom podnesku od 25.travnja 2024. (stranica 110 spisa) tužitelj po punomoćniku predlaže da sud donese sljedeću presudu:

1. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 070322045949 AE od dana 22.03.2007. godine sklopljenog između tužitelja EC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP banka d.d., [adresa], OIB: 52508873833 koja u čl. 1.4. glasi:

„…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta.“ 2. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., [adresa], OIB: 52508873833 da tužitelju EC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 554,30 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

na iznos od 1,81 EUR od 9.5.2007. godine do isplate

na iznos od 0,42 EUR od 16.2.2008. godine do isplate

na iznos od 0,06 EUR od 16.4.2008. godine do isplate

na iznos od 0,18 EUR od 16.10.2008. godine do isplate

na iznos od 0,67 EUR od 15.11.2008. godine do isplate

na iznos od 1,26 EUR od 16.1.2009. godine do isplate

na iznos od 4,24 EUR od 18.2.2009. godine do isplate

na iznos od 2,65 EUR od 1.4.2009. godine do isplate

na iznos od 4,91 EUR od 1.5.2009. godine do isplate

na iznos od 1,85 EUR od 2.5.2009. godine do isplate

na iznos od 1,83 EUR od 3.6.2009. godine do isplate

na iznos od 1,20 EUR od 1.7.2009. godine do isplate

na iznos od 35,31 EUR od 4.8.2009. godine do isplate

na iznos od 1,47 EUR od 1.10.2009. godine do isplate

na iznos od 1,87 EUR od 7.11.2009. godine do isplate

na iznos od 2,27 EUR od 21.11.2009. godine do isplate

na iznos od 3,19 EUR od 29.12.2009. godine do isplate

na iznos od 2,80 EUR od 2.3.2010. godine do isplate

na iznos od 3,46 EUR od 7.4.2010. godine do isplate

na iznos od 3,42 EUR od 5.5.2010. godine do isplate

na iznos od 4,52 EUR od 18.6.2010. godine do isplate

na iznos od 5,58 EUR od 8.7.2010. godine do isplate

na iznos od 5,11 EUR od 5.8.2010. godine do isplate

na iznos od 6,09 EUR od 21.9.2010. godine do isplate

na iznos od 6,51 EUR od 7.10.2010. godine do isplate

na iznos od 6,41 EUR od 12.11.2010. godine do isplate

na iznos od 7,81 EUR od 15.12.2010. godine do isplate

na iznos od 9,30 EUR od 4.1.2011. godine do isplate

na iznos od 8,24 EUR od 2.2.2011. godine do isplate

na iznos od 8,50 EUR od 17.3.2011. godine do isplate

na iznos od 7,18 EUR od 12.4.2011. godine do isplate

na iznos od 8,90 EUR od 17.5.2011. godine do isplate

na iznos od 10,76 EUR od 16.6.2011. godine do isplate

na iznos od 11,16 EUR od 12.7.2011. godine do isplate

na iznos od 13,21 EUR od 3.8.2011. godine do isplate

na iznos od 11,56 EUR od 20.9.2011. godine do isplate

na iznos od 10,36 EUR od 12.10.2011. godine do isplate

na iznos od 11,05 EUR od 5.11.2011. godine do isplate

na iznos od 10,49 EUR od 6.12.2011. godine do isplate

na iznos od 11,16 EUR od 3.1.2012. godine do isplate

na iznos od 11,82 EUR od 2.2.2012. godine do isplate

na iznos od 11,69 EUR od 4.3.2012. godine do isplate

na iznos od 11,52 EUR od 13.4.2012. godine do isplate

na iznos od 11,69 EUR od 3.5.2012. godine do isplate

na iznos od 11,82 EUR od 6.6.2012. godine do isplate

na iznos od 11,82 EUR od 3.7.2012. godine do isplate

na iznos od 11,42 EUR od 10.8.2012. godine do isplate

na iznos od 11,42 EUR od 7.9.2012. godine do isplate

na iznos od 11,16 EUR od 10.10.2012. godine do isplate

na iznos od 11,56 EUR od 6.11.2012. godine do isplate

na iznos od 11,82 EUR od 27.11.2012. godine do isplate

na iznos od 11,29 EUR od 13.1.2013. godine do isplate

na iznos od 10,89 EUR od 6.2.2013. godine do isplate

na iznos od 11,16 EUR od 8.3.2013. godine do isplate

na iznos od 11,69 EUR od 9.4.2013. godine do isplate

na iznos od 10,55 EUR od 14.5.2013. godine do isplate

na iznos od 10,63 EUR od 12.6.2013. godine do isplate

na iznos od 10,20 EUR od 7.7.2013. godine do isplate

na iznos od 10,63 EUR od 17.8.2013. godine do isplate

na iznos od 10,76 EUR od 3.9.2013. godine do isplate

na iznos od 11,29 EUR od 11.10.2013. godine do isplate

na iznos od 11,16 EUR od 8.11.2013. godine do isplate

na iznos od 11,16 EUR od 3.12.2013. godine do isplate

na iznos od 11,20 EUR od 4.1.2014. godine do isplate

na iznos od 11,82 EUR od 5.2.2014. godine do isplate

na iznos od 12,48 EUR od 4.3.2014. godine do isplate

na iznos od 10,88 EUR od 8.4.2014. godine do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu,uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., [adresa], OIB: 52508873833 da tužitelju EC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tripostotna poena, sve u roku od 15 dana.

4. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Izračun tečajne razlike za kredit OTP banke, Obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate, Amortizacijski plan,Promete po računu, Ugovor o kreditu, proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o.izvršio uvid u pisano očitovanja vještaka,saslušao vještaka financijsko-knjigovodstvene struke i saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke.

5. Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po navedenom osnovu.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu od 22.ožujka 2007. (stranica 35 spisa)proizlazi da je sklopljen između OTP Banka d.d. Zadar i EC iz [adresa],kao korisnika kredita. Člankom 1. navedenog ugovora banka odobrava korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila u iznosu od 3.200,00 CHF,u protuvrijednosti kuna,obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate, pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim navedenim ugovorom o kreditu (st.1.) Ugovorne strane su suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita iz ovog ugovora (st.2.). Ugovorne strane su suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule(st.3.). Svaki će se povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta (st.4.).

Kredit je odobren na rok od 7 godina (čl.2.2.),a otplata kredita se vrši u 84 jednaka anuiteta čiju visinu određuje banka (čl.čl.2.3.).

7. Tužiteljica EC saslušana u svojstvu stranke izjavila je da je 2007. godine odlučila se na kupovinu osobnog automobila, te s obzirom da su joj trebala sredstva odlučila se za podizanje kredita. Najprije je išla odabrati automobil u auto kuću. Sjeća se da u auto kući su joj dali predračun i uputili je u OTP banku. U OTP banci je predala predračun i sklopila ugovor o kreditu i to ugovor koji joj je ponuđen. Ponuđen joj je ugovor u valuti CHF. Nije joj nuđen ugovor u nekoj drugoj valuti. Nije upozorena na rizik tečaja CHF. U banci su rekli da je to povoljan kredit, te da je valuta CHF povoljna. Prije toga nije podizala kredite, te je apsolutno vjerovala banci. U ugovoru koji joj je ponuđen nije mogla ništa mijenjati. U vrijeme podizanja kredita bila je u radnom odnosu. Nije imala niti privatnu firmu,niti obrt. Nije koristila nikakvu poreznu olakšicu za kupovinu automobila. Sredstva kredita isplaćena su na račun auto kuće. Automobil je koristila za osobne potrebe. Da je znala da će se išta promijeniti vezano za otplatu rata kredita, apsolutno ne bi podigla taj kredit. Sjeća se da je kod sklapanja ugovora o kreditu dobila plan otplate, te nije očekivala da će se išta bitno promijeniti niti je itko upozorio na to. Sjeća se da je išla kod javnog bilježnika, ali se ne može sjetiti detalja. Početna rata kredita je bila negdje otprilike 170,00 kuna, da bi narasla na oko 700,00 kuna. To joj je bilo teško plaćati, kredit je bio na rok otplate na sedam godina. Radila je u Hrvatskoj pošti. Nitko je nije upozorio da je to rizičan kredit. Apsolutno ne bi podigla taj kredit da je znala da će se rata kredita tako promijeniti. Sama je otplatila kredit. Na pitanje zamjenika punomoćnika tužitelja da je znala da će se rata kredita u toj valuti tako promijeniti da li bi se odlučila za tu valutu, tužiteljica je izjavila da naravno da ne bi (stranica 134 spisa).

8. Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o. ,koji je dana 19.travnja 2024. dao pisani nalaz i mišljenje (stranica 88-103 spisa) u kojem je naveo:

Preplaćeni mjesečni anuiteti po osnovi tečajne razlike, uzimajući u obzir početno stanje valute u odnosu na plaćanja koje je vršio tužitelj EC iznose 3.858,33 kuna, odnosno preračunato po fiksnom tečaju kn/EUR 512,09 EUR-a kako je opisao na stranicama 11. do 13. Nalaza i mišljenja, odnosno uzimajući u obračun i kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog iznose 4.176,55 kuna, odnosno preračunato po fiksnom tečaju kn/EUR 554,30 EUR-a, a kako je to obračunao na stranicama 14. i 15. ovog Nalaza i mišljenja.

8.1. U pisanom očitovanju vještak je naveo da s obzirom da punomoćnik tuženika nema primjedbi na matematički izračun, primjedbe punomoćnika tuženika iskazane u podnesku su pravne prirode o čemu odluku donosi sud (stranica 119 spisa).

8.2. Stalni sudski vještak Darijo Dumančić iz Posrednik d.o.o., saslušan na ročištu kod suda je izjavio da ostaje u cijelosti kod svog pisanog nalaza i mišljenja i pisanog očitovanja u svezi primjedbi tuženika na nalaz i mišljenje. U nalazu i mišljenju dao je varijantu izračuna i pozitivnih i negativnih tečajnih razlika. Izračun pozitivne tečajne razlike iznosi 554,30 eura, a ukoliko se uzmu u obzir negativne stavke tada izračun iznosi 512,09 eura. Izračun je dao na datume uplata pojedinih anuiteta. Pripremajući se za današnju raspravu izvršio je uvid u e komunikaciju ovog predmeta te može potvrditi da je točna tvrdnja punomoćnika tuženika navedena u podnesku od 20. lipnja 2024 u kojoj je navedeno kako razlika odnosno kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog iznosi 42,21 euro, isto tako uvidom u podnesak punomoćnika tužitelja od 28. listopada 2024. utvrdio je da je isti tužbeni zahtjev postavio po njegovom izračunu, uzimajući u obzir samo pozitivne tečajne razlike (stranica 128 spisa).

9. Odredbom čl.322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

10. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe,i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

11. Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

12. Dakle, iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužiteljici na valjani i razumljiv način objašnjen rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak,te je s obzirom na navedeno tužiteljici kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze, te su stoga citirane odredbe ugovora o kreditu u navedenom dijelu ništetne a kako je to navedeno u izreci.

13. Nadalje, za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev - 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i tužena u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a sud je za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici (Napomena: Odluka suda EU u predmetu OTP banka i dr. protiv RH od 08.studenog 2022.,objavljena 01.prosinca 2022 - Zahtjev broj 38541/21).

14. S obzirom na izloženo, te s obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da su predmetne naprijed citirane ugovorne odredbe u dijelu o valutnoj klauzuli ništetne a kako je to navedeno u izreci (čl.4., čl. 247, čl. 322, čl. 323 i čl. 324. ZOO/05, te čl. 82., 83., 84., 85. i 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača - NN 96/03).

15. Dakle,odredba čl.502 ZPP, te odredbe ZZP (čl.118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl.502.a st.1. ZPP-a.

16. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka na standardnom obrascu, te se o odredbama o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli definiranih od strane tuženika,s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe.

17. Također je za navesti da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

18. Odredbom čl. 323. st.1. ZOO, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji nalaz i mišljenje je sud prihvatio, jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano, s napomenom da tuženik nije predlagao novo financijsko knjigovodstveno vještačenje na navedene okolnosti, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je tužiteljica po osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli preplatila tuženiku ukupno iznos od 554,30 EUR, te je stoga sud naložio tuženiku platiti tužiteljici navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate kako je to navedeno u izreci presude (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je utvrđeno da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tijekom otplate kredita nepoštene, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

20. U odnosu na izračun vještaka financijsko knjigovodstvene struke u dijelu gdje je u izračun uzeto u obzir kada je razlika anuiteta negativna, prema kojem izračunu je tužiteljica platila manje u odnosu na anuitet po prvobitno ugovorenim uvjetima iz razloga što je tečaj za CHF na dan dospijeća istog anuiteta bio manji u odnosu na tečaj koji je važio prilikom isplate kredita – u iznosu od ukupno 42,21 EUR ,za navesti je da je predmet spora zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa po osnovu tečajne razlike, te je stoga relevantan izračun vještaka u kojem su navedeni preplaćeni iznosi a prema kojem izračunu je tužiteljica i postavila tužbeni zahtjev. Naime,za navesti je u ovoj pravnoj stvari da tužiteljica kao ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu nije odgovorna za ništetnost citiranih ugovornih odredbi u dijelu o valutnoj klauzuli, već je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kako je naprijed navedeno tj. zaključujući ugovore o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi,te eventualna korist koju smatra da je izgubio zbog ugovaranja nepoštenih ugovornih odredbi i vlastitih obračuna ne može teretiti potrošača (čl.323.st.2. ZOO). Također je za navesti da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe o stjecanju bez osnove, s napomenom da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl.2.st.1.ZPP).,te je u konkretnom slučaju naloženo tuženiku vratiti tužiteljici samo one iznose koje je neosnovano primio na osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, a kako je to naprijed navedeno. Za navesti je i to da tuženik nije istakao procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl.333 ZPP, niti materijalno pravni prigovor prijeboja iz čl.195. i 196. ZOO, niti podnosio protutužbu u odnosu na iznose za koje koji predstavljaju tzv. negativnu tečajnu razliku (VSRH Rev-549/2023-4 od 18.prosinca 2023.).

21. U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 31.siječnja 2022.godine zauzeo je pravno shvaćanje broj Su-IV -33/2022- 2, prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju,a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

21.2. U konkretnom slučaju utužena je tražbina dospijeća kako je navedeno. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012.godine i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova ( 245.st.1. ZOO) od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P-1401/12 ( u dijelu za promjenjivu kamatu),dakle nakon 13. lipnja 2014. godine, a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 24.travnja 2023. godine, s napomenom da je u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018.god.(Pž-6632/2017).

21.3. Dakle, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke koja je donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kako je naprijed navedeno,neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju,a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite,pa s obzirom na izloženo prigovor zastare u konkretnom slučaju nije osnovan ( VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09.ožujka 2021.godine; VSRH Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj: Su-IV-33/2022-2 od 31.siječnja 2022.godine).

22. Za navesti je da je tužiteljica po punomoćniku po provedenom vještačenju u pisanom podnesku od dana 25.travnja 2024. (stranica 110 spisa) specificirala tužbeni zahtjev u skladu s izračunom vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, pri čemu je iz iste činjenične osnove zahtijevala novčane iznose sukladno izračunu vještaka, te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti u smislu čl.191.st.2. ZPP (ŽS Rijeka Gž R-469/17-2). Za navesti je i to da s obzirom da je tužiteljica o egzaktnoj visini svoje tražbine mogla saznati tek nakon provedenog vještačenja, da je preinaka tužbe dopuštena temeljem odredbe čl.190.st.2. ZPP (čl.39.,čl.117.st.2.ZID ZPP),kao i temeljem odredbe čl.190.st.3. ZPP jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (Napomena: Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-162/2021 od 26.studenog 2020.godine - točka 4.).

23. Za napomenuti je u odnosu na činjenicu da je tužiteljica nakon zaključenja prethodnog postupka, a po provedenom vještačenju po vještaku financijsko – knjigovodstvene struke specificirala tužbeni zahtjev za isplatu kako je to navedeno, da glede utuženog iznosa za isplatu preplaćenih iznosa tečaja nije nastupila zastara, jer tako postavljen tužbeni zahtjev nema karakter novog zahtjeva u pogledu početka i tijeka roka zastare u odnosu na prvotni zahtjev koji je pravodobno podnesen (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-231/04; Županijski sud u Puli broj: Gž-1405/21-2 od 06. prosinca 2021. godine; pravno shvaćanje VSRH broj: Su-IV-123/2024-5 Zagreb, 27. svibnja 2024. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.5. ZPP.

24.1. S obzirom na uspjeh u postupku naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.206,81 EUR koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr.7.t.1.) u visini od 50 bodova, sastav pisanih podnesaka od 26.06.2023., 25.04.2024.,29.10.2024. .po Tbr.8.t.1. u visini od po 50 bodova a koji podnesci su bili sadržajno potrebni i nisu doveli do odugovlačenja postupka, te za zastupanja na ročištima kod suda dana 11.01.2024. (Tbr.9.t.1) 50 bodova, dana 05.11.2024. (Tbr.9.t.1) 50 bodova i 03.12.2024. (Tbr.9.t.1.) 50 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV, te troška sudske pristojbe na tužbu 66,36 EUR i troška vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u iznosu od 265,45 EUR.

25. Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).

26. S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 3. veljače 2025.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba (čl. 190. ZPP).

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužiteljice

-punomoćniku tuženika