Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita

Posavskog 5

Poslovni broj: P-21/2025-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužiteljice AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica iz Siska, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 15. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužitelja osobno, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 3. veljače 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012435336 od 23. travnja 2007. i I. Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9012435336 od 11. srpnja 2011. koje su sklopili tužiteljica AB, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a preko ugovorene kamatne stope od 4,35% godišnje.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužiteljici AB, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.965,16 eur sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 37,58 € počam od 31.08.2007.g.,

- na iznos od 36,89 € počam od 30.09.2007.g.,

- na iznos od 36,79 € počam od 31.10.2007.g.,

- na iznos od 37,26 € počam od 30.11.2007.g.,

- na iznos od 36,95 € počam od 31.12.2007.g.,

- na iznos od 37,54 € počam od 31.01.2008.g.,

- na iznos od 71,28 € počam od 29.02.2008.g.,

- na iznos od 72,43 € počam od 31.03.2008.g.,

- na iznos od 70,33 € počam od 30.04.2008.g.,

- na iznos od 69,80 € počam od 31.05.2008.g.,

- na iznos od 70,38 € počam od 30.06.2008.g.,

- na iznos od 68,99 € počam od 31.07.2008.g.,

- na iznos od 68,99 € počam od 31.08.2008.g.,

- na iznos od 69,67 € počam od 30.09.2008.g.,

- na iznos od 76,03 € počam od 31.10.2008.g.,

- na iznos od 71,60 € počam od 30.11.2008.g.,

- na iznos od 76,13 € počam od 31.12.2008.g.,

- na iznos od 79,09 € počam od 31.01.2009.g.,

- na iznos od 79,31 € počam od 28.02.2009.g.,

- na iznos od 78,21 € počam od 31.03.2009.g.,

- na iznos od 78,26 € počam od 30.04.2009.g.,

- na iznos od 76,86 € počam od 31.05.2009.g.,

- na iznos od 75,64 € počam od 30.06.2009.g.,

- na iznos od 75,79 € počam od 31.07.2009.g.,

- na iznos od 76,32 € počam od 31.08.2009.g.,

- na iznos od 76,14 € počam od 30.09.2009.g.,

- na iznos od 75,43 € počam od 31.10.2009.g.,

- na iznos od 76,18 € počam od 30.11.2009.g.,

- na iznos od 77,16 € počam od 31.12.2009.g.,

- na iznos od 78,36 € počam od 31.01.2010.g.,

- na iznos od 77,90 € počam od 28.02.2010.g.,

- na iznos od 79,49 € počam od 31.03.2010.g.,

- na iznos od 78,99 € počam od 30.04.2010.g.,

- na iznos od 79,64 € počam od 31.05.2010.g.,

- na iznos od 84,65 € počam od 30.06.2010.g.,

- na iznos od 83,41 € počam od 31.07.2010.g.,

- na iznos od 86,22 € počam od 31.08.2010.g.,

- na iznos od 85,13 € počam od 30.09.2010.g.,

- na iznos od 82,99 € počam od 31.10.2010.g.,

- na iznos od 69,11 € počam od 30.11.2010.g.,

- na iznos od 72,80 € počam od 31.12.2010.g.,

- na iznos od 70,04 € počam od 31.01.2011.g.,

- na iznos od 70,86 € počam od 28.02.2011.g.,

- na iznos od 69,44 € počam od 31.03.2011.g.,

- na iznos od 69,50 € počam od 30.04.2011.g.,

- na iznos od 60,99 € počam od 31.05.2011.g.,

- na iznos od 61,13 € počam od 30.06.2011.g.,

- na iznos od 64,57 € počam od 31.07.2011.g.,

- na iznos od 49,47 € počam od 31.08.2011.g.,

- na iznos od 48,37 € počam od 30.09.2011.g.,

- na iznos od 48,60 € počam od 31.10.2011.g.,

- na iznos od 48,87 € počam od 30.11.2011.g.,

- na iznos od 49,85 € počam od 31.12.2011.g.,

- na iznos od 51,11 € počam od 31.01.2012.g.,

- na iznos od 51,59 € počam od 29.02.2012.g.,

- na iznos od 51,53 € počam od 31.03.2012.g.,

- na iznos od 52,20 € počam od 30.04.2012.g.,

- na iznos od 52,86 € počam od 31.05.2012.g.,

- na iznos od 52,92 € počam od 30.06.2012.g.,

- na iznos od 53,48 € počam od 31.07.2012.g.,

- na iznos od 53,70 € počam od 31.08.2012.g.,

- na iznos od 53,57 € počam od 30.09.2012.g.,

- na iznos od 54,60 € počam od 31.10.2012.g.,

- na iznos od 55,35 € počam od 30.11.2012.g.,

- na iznos od 55,68 € počam od 31.12.2012.g.,

- na iznos od 57,42 € počam od 31.01.2013.g.,

- na iznos od 59,01 € počam od 29.02.2013.g.,

- na iznos od 59,50 € počam od 31.03.2013.g.,

- na iznos od 59,44 € počam od 30.04.2013.g.,

- na iznos od 58,56 € počam od 31.05.2013.g.,

- na iznos od 58,96 € počam od 30.06.2013.g.,

- na iznos od 59,67 € počam od 31.07.2013.g.,

- na iznos od 60,66 € počam od 31.08.2013.g.,

- na iznos od 61,94 € počam od 30.09.2013.g.,

- na iznos od 61,95 € počam od 31.10.2013.g.,

- na iznos od 62,65 € počam od 30.11.2013.g.,

- na iznos od 63,39 € počam od 31.12.2013.g.

sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012435336 od 23. travnja 2007. i I. Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9012435336 od 2. srpnja 2011. koje su sklopili tužiteljica AB, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužiteljici AB, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 8.559,83 eur sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 4,47 € počam od 29.02.2008.g.,

- na iznos od 10,35 € počam od 31.03.2008.g.,

- na iznos od 0,66 € počam od 30.04.2008.g.,

- na iznos od 1,69 € počam od 30.06.2008.g.,

- na iznos od 30,51 € počam od 31.10.2008.g.

- na iznos od 9,58 € počam od 30.11.2008.g.

- na iznos od 31,92 € počam od 31.12.2008.g.,

- na iznos od 35,33 € počam od 31.01.2009.g.,

- na iznos od 36,83 € počam od 28.02.2009.g.,

- na iznos od 32,12 € počam od 31.03.2009.g.,

- na iznos od 32,87 € počam od 30.04.2009.g.,

- na iznos od 26,74 € počam od 31.05.2009.g.,

- na iznos od 21,51 € počam od 30.06.2009.g.,

- na iznos od 22,68 € počam od 31.07.2009.g.,

- na iznos od 25,69 € počam od 31.08.2009.g.,

- na iznos od 25,36 € počam od 30.09.2009.g.,

- na iznos od 22,48 € počam od 31.10.2009.g.,

- na iznos od 26,59 € počam od 30.11.2009.g.,

- na iznos od 31,79 € počam od 31.12.2009.g.,

- na iznos od 38,10 € počam od 31.01.2010.g.,

- na iznos od 36,46 € počam od 28.02.2010.g.,

- na iznos od 44,61 € počam od 31.03.2010.g.,

- na iznos od 42,83 € počam od 30.04.2010.g.,

- na iznos od 46,55 € počam od 31.05.2010.g.,

- na iznos od 71,24 € počam od 30.06.2010.g.,

- na iznos od 65,96 € počam od 31.07.2010.g.,

- na iznos od 80,19 € počam od 31.08.2010.g.,

- na iznos od 75,62 € počam od 30.09.2010.g.,

- na iznos od 65,93 € počam od 31.10.2010.g.,

- na iznos od 84,66 € počam od 30.11.2010.g.,

- na iznos od 107,99 € počam od 31.12.2010.g.,

- na iznos od 91,91 € počam od 31.01.2011.g.,

- na iznos od 97,75 € počam od 28.02.2011.g.,

- na iznos od 89,91 € počam od 31.03.2011.g.,

- na iznos od 91,09 € počam od 30.04.2011.g.,

- na iznos od 122,26 € počam od 31.05.2011.g.,

- na iznos od 124,36 € počam od 30.06.2011.g.,

- na iznos od 151,26 € počam od 31.07.2011.g.,

- na iznos od 138,22 € počam od 31.08.2011.g.,

- na iznos od 123,84 € počam od 30.09.2011.g.,

- na iznos od 122,05 € počam od 31.10.2011.g.,

- na iznos od 120,77 € počam od 30.11.2011.g.,

- na iznos od 125,96 € počam od 31.12.2011.g.,

- na iznos od 133,74 € počam od 31.01.2012.g.,

- na iznos od 134,24 € počam od 29.02.2012.g.,

- na iznos od 129,78 € počam od 31.03.2012.g.,

- na iznos od 131,98 € počam od 30.04.2012.g.,

- na iznos od 134,07 € počam od 31.05.2012.g.,

- na iznos od 130,76 € počam od 30.06.2012.g.,

- na iznos od 131,87 € počam od 31.07.2012.g.,

- na iznos od 130,01 € počam od 31.08.2012.g.,

- na iznos od 125,28 € počam od 30.09.2012.g.,

- na iznos od 130,28 € počam od 31.10.2012.g.,

- na iznos od 133,03 € počam od 30.11.2012.g.,

- na iznos od 132,07 € počam od 31.12.2012.g.,

- na iznos od 121,36 € počam od 31.01.2013.g.,

- na iznos od 130,49 € počam od 28.02.2013.g.,

- na iznos od 130,93 € počam od 31.03.2013.g.,

- na iznos od 127,09 € počam od 30.04.2013.g.,

- na iznos od 116,88 € počam od 31.05.2013.g.,

- na iznos od 116,61 € počam od 30.06.2013.g.,

- na iznos od 118,81 € počam od 31.07.2013.g.,

- na iznos od 122,94 € počam od 31.08.2013.g.,

- na iznos od 129,25 € počam od 30.09.2013.g.,

- na iznos od 126,00 € počam od 31.10.2013.g.,

- na iznos od 127,87 € počam od 30.11.2013.g.,

- na iznos od 130,00 € počam od 31.12.2013.g.,

- na iznos od 132,02 € počam od 31.01.2014.g.,

- na iznos od 134,86 € počam od 28.02.2014.g.,

- na iznos od 134,00 € počam od 31.03.2014.g.,

- na iznos od 130,67 € počam od 30.04.2014.g.,

- na iznos od 129,31 € počam od 31.05.2014.g.,

- na iznos od 129,68 € počam od 30.06.2014.g.,

- na iznos od 133,98 € počam od 31.07.2014.g.,

- na iznos od 137,10 € počam od 31.08.2014.g.,

- na iznos od 136,39 € počam od 30.09.2014.g.,

- na iznos od 139,38 € počam od 31.10.2014.g.,

- na iznos od 141,47 € počam od 30.11.2014.g.,

- na iznos od 140,36 € počam od 31.12.2014.g.,

- na iznos od 141,85 € počam od 31.01.2015.g.,

- na iznos od 141,85 € počam od 28.02.2015.g.,

- na iznos od 141,85 € počam od 31.03.2015.g.,

- na iznos od 141,85 € počam od 30.04.2015.g.,

- na iznos od 141,85 € počam od 31.05.2015.g.,

- na iznos od 141,85 € počam od 30.06.2015.g.,

- na iznos od 141,85 € počam od 31.07.2015.g.,

- na iznos od 141,85 € počam od 31.08.2015.g.,

- na iznos od 141,85 € počam od 30.09.2015.g.,

V. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužiteljici AB, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.603,21 eur sa zakonskom zateznom kamatom počam od 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj se odbija.

VII. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužiteljici AB OIB [osobni identifikacijski broj], naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.771,61 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počam od 3. veljače 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

I. Tužba se smatra povučenom za iznos od 20,42 €.

Obrazloženje

1. Tužiteljica AB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje: tužitelj), podnijela je ovom sudu tužbu 4. lipnja 2019. protiv tuženika Privredna baka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 (dalje tuženik), radi obvezno-isplata. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita 23. travnja 2007., s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012435336 (dalje: Ugovor), temeljem kojeg Ugovora mu je odobren i isplaćen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 90.175,94 CHF, obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tužitelj ističe da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti vezano uz kamatnu stopu i valutu CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Što više tužitelj navodi da o gore navedenim odredbama tuženik nije posebno pregovarao s tužiteljem. Stoga tužitelj ističe su predmetne citirane odredbe Ugovora, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, nepoštene, u smislu odredbi važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Uz činjenicu da se o valutnoj klauzuli u CHF s tužiteljem nije posebno pregovaralo, tužitelj navodi i da je predmetna odredba bila dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora tuženika. Navodi da na nepoštenost istih posebno ukazuje činjenica da su tuženiku bile poznate sve okolnosti i informacije vezane uz vrlo visoku rizičnost valute CHF, koje informacije je tužitelju prešutio, odnosno uskratio, a istovremeno za sebe otklonio svaku odgovornost i cijeli rizik vezan uz valutu CHF, kao valutu Ugovora, prebacio na tužitelja, pa se nedvojbeno radi o postupanju tuženika i odredbama Ugovora koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja i kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Stoga tužitelj navodi da su navedene odredbe Ugovora o kreditu i Dodatka ugovora o kreditu od 2. srpnja 2011. u dijelu u kojem se plaćanje kamata i plaćanje mjesečnih anuiteta otplate kredita veže uz tečaj valute CHF (valutna klauzula u CHF), u smislu Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, ništetna. Tužitelj se u svojoj tužbi poziva i na utvrđenja iz postupka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. Tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene pravomoćne presude u odnosu, stoga smatra da su odredbe u Ugovoru o kreditu tužitelja ništetne u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a preko ugovorene kamatne stope 4,35% i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Tužitelj tvrdi da je uslijed postupanja tuženika temeljem ništetnih ugovornih odredbi s valutnom klauzulom u CHF, plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja (isplate) kredita te je na taj način, u razdoblju od kolovoza 2007. do 31. prosinca 2013., tužitelj preplatio, a tuženik neosnovano stekao iznos od 4.965,16 € s osnova razlike nastale temeljem ništetnih odredbi o kamatnoj stopi, iznos od 8.559,83 € s osnova razlike nastale temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, pa tužitelj tuži navedene iznose uvećane za zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Nadalje, tužitelj navodi da su stranke 14. prosinca 2015. sklopile Dodatak uz Ugovor o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Tužitelj ističe da mu konverzijom nije vraćeno ono što je preplatio, a tuženik stekao bez osnove, primjenom ništetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF. U konkretnom slučaju tužitelj smatra da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 14. prosinca 2015. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Ističe da sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF. Ističe da iz Dodatka uz Ugovor o kreditu od 14. prosinca 2015. proizlazi da je imajući u vidu da su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ništetne na dan konverzije 30. rujna 2015., postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF-u uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj, što je iznosilo 275.498,30 HRK, te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije od 337.332,96 HRK, prema tome je nastala razlika u glavnicama u iznosu od 8.186,45 EUR. Tužitelj tvrdi da je tuženik dužan tužiteljici vratiti-isplatiti iznose koje je tuženik neosnovano stekao primjenom ništetnih odredbi Ugovora kojima se otplata kredita (glavnica i kamate) veže uz valutu švicarski franak (valutna klauzula u CHF), a koja odredba Ugovora je naznačena u tužbi, te razliku nastalu provedenom konverzijom. Na dosuđene iznose tužitelj potražuje zatezne kamate i troška postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Navodi da, ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su korisnik kredita i tuženik 14. prosinca 2015. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Ističe da je tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ističe da je Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik navodi da je očito da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Slijedom navedenog, stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Međutim, tuženik navodi da sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, navodi da tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu i sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. Tužitelj je podneskom od 22. rujna 2020. povisio tužbeni zahtjev za iznos od 7,66 € s osnova razlike u kamati, 44,84 € s osnova razlike valutne klauzule, te je povukao dio tuženog zahtjeva u glavnicama nastalim u konverziji za iznos od 20,42 €. Sve navedeno tužitelj je izvršio nakon što je vještak dao svoj nalaz i mišljenje, tuženik se nije protivio povlačenju tuženog zahtjeva, već samo povišenju tužbenog zahtjeva no sud je isto dozvolio temeljem članka 190. i 193. ZPP-a, budući da je iz toga došlo nakon što je vještak potvrdio visinu svakog pojedinog potraživanja. O preinaci tužbenog zahtjeva sud je donio odluku na ročištu od 22. listopada 2020., a o povlačenju dijela tužbenog zahtjeva odlučeno je zajedno sa glavnom stvari (rješenje u prvostupanjskoj odluci).

4. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid ugovor o kreditu 9012435336 (stranica 8-10 spisa), dodatak ugovoru o kreditu (stranica 14-15, 20-23 spisa), otplatni plan (stranica 11-13, 16-19, 24-29 spisa), pregled uplata po kreditu (stranica 30-32 spisa), plan otplate (stranica 33-35 spisa), konverzija kredita po ugovoru (stranica 36-44 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dragani Bubalo, saslušan je tužitelj kao stranka, te svjedokinja MB.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu od 23. travnja 2007., broj ugovora 9012435336, koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu), utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren kredit u iznosu 90.175,24 CHF u iznosu kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način određen tim ugovorom. Ugovorena je kamatna stopa 4,35%, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate od 240 mjeseci, a rok je produljen dodatkom Ugovora . Čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je način otplate i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja, a prema otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu.

7. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora, sud je saslušao tužitelja kao stranku.

8. U svom iskazu tužiteljica navodi da se odlučila za kredit u CHF jer je kredit u EUR bila velika kamata i anuitet bi joj bio veći te je za ovaj proizvod bila kreditno nesposobna. Tijekom otplate kredita dobivala je obavijesti o promjeni kamatne stope i novi otplatni plan gdje joj je utvrđena visina anuiteta. Nije zvala banku niti je zanala da bi mogla o tome pregovarati, ugovor je pročitala i bilo joj je jasno da je promjenjiva kamatna stopa ali nije očekivala tako veliku promjenu od početnih 4,35 pa do najviše 6%, ali nije ni to jedino što se promijenilo, promijenila se i vrijednost valute CHF te joj je anuitet povećan za skoro 50%. Kredit je podigla za nadogradnju roditeljske kuće za potrebe svog stanovanja.

9. Svjedokinja MB, djelatnica tuženika iskazala je kako poznaje tužiteljicu i ona je s njom komunicirala u svezi predmetnog kredita. Objasnila je tužiteljici što znači promjenjiva kamatna stopa, ne sjeća se da joj je nešto obrazlagala vezano uz CHF, ali kako je tužiteljici bila veća kamata za kreditu u EUR ona je izabrala kredit u CHF. Ona nije sa tužiteljicom pregovarala o visini kamatne stope koja je navedena u ugovoru jer nije za to ovlaštena, a moglo se razgovarati o visini kamatne stope sa nadređenima. Nisu nudili strankama mogućnost razgovora o visini kamatne stope, ali tko je tražio mogao je biti upućen kod nadređenih koji su mogli o tome odlučiti. Koliko joj je poznato tužiteljica nije išla kod nadređenih radi dogovora o visini kamatne stope. Služba koja je nadležna za obavijesti klijenata o promjeni kamatne stope slala je takve obavijesti bez da smo stranke zvali radi dogovora o promjeni kamatne stope jer su se kamatne stope mijenjale prema odluci banke.

10. Dakle, iz iskaza tužitelja, a čiju istinitost ne dovodi u pitanje niti iskaz saslušane svjedokinje te sud nema razloga sumnjati u istinitost iskaza (između ostalog jer je isti i u skladu s drugim provedenim dokazima- Ugovorom o kreditu) sud je utvrdio da je upravo tužitelj, potrošač, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da su isti u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi kupnje kuće u kojoj su živjeli isključivo kao fizičke za osobne potrebe (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno nije pregovarao o sporoj ugovornoj odredbi (dakle valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF). Tužitelj imajući povjerenja u banku i njene djelatnike, nije prepoznao rizik u takvoj ponudi, a po mišljenju ovog suda u smislu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) s obzirom na svoja znanja, tužitelja nema potrebna znanja iz područja financija i bankarstva, nije niti trebao znati niti mogao znati.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika slijedom navedenog je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju spornim o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, kamatnu stopu) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao. Protivno tome u svom iskazu sam tužitelj navodi da je Ugovor o kreditu sastavila banka i dala mu samo na potpis.

13. Dakle, iz navedenog vidljivo je da se tužitelja kao potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije posebno informiralo niti upozoravalo u svezi valutne klauzule a koja je vezana za valutu CHF. Naime, sama gramatička i jezička konstrukcija iz čl. 23. R Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da korisnik kredita i druge ugovore stranke na strani korisnika kredita izjavljuje da je upoznat s činjenicom da je kredit te sve obveze povrata kredita iz tog ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa time i izrekom potvrđuje da pristaju na sve rizike i učinke koju mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, po mišljenju ovog suda, a obzirom na obveze iz ZZP (transparentno informiranje), nije dostatna, a obzirom na utvrđenu činjenicu da tužitelj nije mogao zaključiti niti sumnjati da CHF nije stabilna valuta (niti je ovu činjenicu tuženik dokazao ). Tuženiku kao pravnoj osobi koja se bavi kreditiranjem je bila poznata, ili mu je barem trebala biti poznata, izuzetni riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom CHF, što zbog samih specifičnosti švicarskog franka kao valute utočišta u odnosu na koji Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune (kao što štiti u odnosu na valutu EUR), što zbog relativno niskog stupnja financijske pismenosti naših potrošača. Usprkos tome tuženik je plasirao takve kredite potrošačima, između ostalog i tužitelju, a koji je u pregovorima bio u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjestan stvarnog rizika u koji se upušta, te upravo propust tuženika da valjano informira tužitelja o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta je doveo do neravnoteže u odnosima među strankama upravo na štetu tužitelja (znatno uvećanje njegove obveze u odnosu na korist ostvarenog kreditom), a što se u konačnici imalo za pravnu posljedicu ništetnost takvih ugovornih odredaba.

14. Nadalje, uvidom u eSpis Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 te s njime povezanog eSpisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka (njih osam između ostalog i ovdje tuženika) a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedene presude, vidljivo je da se takvo utvrđenje odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju (što predmetni ugovor je).

16. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe valja reći da je riječ o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 UB i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 A i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“

17. Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

18. Naime, u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenuo protiv ovdje tuženika a upravo vezano za ugovorne odredbe (kao sadržajno tako i vremenski) o kojima je raspravljao i odluku donio Trgovački sud u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12.

20. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužitelj u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe (stjecanje bez osnova).

21. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula vezana za valutu CHF, činjenice da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao (a kako to proizlazi i iz provedenog vještačenja i iskaza tužitelja), te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj samim čitanjem shvatio njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba a sam tuženik prednika tužiteljice nije upozorio na rizike intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur. 22. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Ono što je tužitelju bilo bitno, a u svezi ugovora o kreditu, je bio iznos kredita koji bi bio dostatan za adaptaciju kuće te u konačnici rata kredita koja će mjesečno opterećivati njegova primanja.

23. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli, kamatnoj stopi i u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 LB od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, te promjenjivu kamatnu stopu međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF i kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, kao i utjecaju promjenjive kamatne stope na rate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

24. Sukladno navedenom, tužitelj ima pravo u ovom postupku tražiti deklaratorno utvrđenje ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i temeljem istoga potraživati i isplatu.

25. U smislu čl. 323.st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO.

26. Tijekom postupka tuženik je istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. No, razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor nije osnovan. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, kamatnim stopama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju najstariji mjesečni iznos koji tužitelj svojom tužbom potražuje je dospio 31. kolovoza 2007., slijedom čega je podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. godine, a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za najstarije potraživanje tužiteljice. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

27. Obzirom da je predmetna tužba podnesena dana 4. lipnja 2019., a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužitelja niti dijelom nije u zastari, kako u odnosu na glavno potraživanje tako i na sporedna. Iz istih razloga je neosnovan i prigovor zastare koji se odnosi na kasnije uređen tužbeni zahtjev, jer navedenim tužitelj samo uređuje pojedinačne iznose kroz isto utuženo razdoblje, a ne ističe neke nove tužbene zahtjeve.

28. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo, stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i knjigovodstvo, koja je svoj nalaz i mišljenje dala pisano i obrazložila ga je na ročištu od 22. listopada 2024. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da tijekom otplate kredita tuženik je jednostrano mijenjao kamatnu stopu i to od 31. travnja 2007. 4,35%, 31. srpnja 2007. 4,20%, 31. kolovoza 2007. 5,20%, 29. veljače 2008. 5,95%, 31. siječnja 2009. 6.00%, 30. studeni 2010. 5,65%, 31. svibnja 2011. 5.40%, 31.kolovoza 2011. 5,15%, 31. siječnja 2013. 5,20%, 1. siječnja 2014. 3,23% Vještakinja je rezultate svog nalaza prikazala u tablicama priloženima uz nalaz (stranica 152-156 spisa) i u njima je prikazala iznose mjesečnih anuiteta sukladno originalnom planu i ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,35%, iznose stvarno plaćenih kamata u anuitetima kao posljedica promjene kamatne stope, razlika u stvarno plaćenim kamatama u odnosu na ugovorene kamate, razliku u ukupnim anuitetima u odnosu na početni tečaj CHF. Vještakinja je također obračunala i tzv. negativne razlike u mjesecima u kojima je tužitelj plaćao manje od ugovorenog pod uvjetom ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no kako tuženik ove iznose nije utužio, nije isticao prigovor radi prijeboja, a tužitelj nije utužio te mjesece u kojima su nastale negativne razlike, obračunavanjem ovih iznosa, sud bi prekoračio tužbeni zahtjev pa ove iznose koje je vještak izračunao, sud nije uzeo u obzir. Nadalje, vještakinja navodi da je sukladno Dodatku u kojem je izvršena konverzija, sukladno originalnom otplatnom planu, vrijednosti neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015., pod uvjetom ništetnosti kamatne stope iznosila 44.199,36 Eur ( na 30. rujna 2015. 337572,61 kn. Poduvjetom ništetnosti i sukladno orginalnom planu na dan 30. ruja 2015. glavnica bi iznosila 61.412,09 CHF što iznosi 275.891,77 kn, te je nastala razlika u glavnicama 61.680,84 kn odnosno 8.186,45 Eur.

29. Nalaz i mišljenje vještakinje, a u odnosu na koji u matematičkom dijelu stranke nisu imale prigovora, sud smatra danim potpuno, točno i u skladu s pravilima struke te je osnovom istog utvrdio visinu potraživanja tužitelja. Prigovori tuženika odnosili su se na isticanje neosnovanosti zahtjeva tužitelja, no kako se isti prigovori nisu odnosili na stručnost samog vještaka, vještak je dao i neposredno obrazloženje svog nalaz i mišljenja. Dakle, iz nalaza i mišljenja vještakinje, a u čiju stručnost ovaj sud nije imao razloga sumnjati, utvrđeno je da je uslijed primjene ništetnih odredbi vezanih uz kamatnu stopu, tužitelj preplatio iznos od 4.965,16 EUR, s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, tužitelj je preplatio do trenutka Konverzije iznos od 58.559,93 EUR, te s osnova neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. iznos od 8.186,45.

30. Između tužitelja i tuženika je 4. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj (dalje: Konverzija) kojim su izmijenjene odredbe Ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice, a sve na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj: 102/2015, dalje ZID ZPK).

31. Nesporno je tužitelj prihvatio izračun konverzije a i samu Konverziju, a koji prihvat tuženik nije mogao odbiti temeljem odredaba ZID ZPK.

32. No, ovdje sud ističe da sama činjenica da su stranke, a s ciljem propisanim čl. 19c. ZID ZPK, sklopile Konverziju i kojom su se stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora konkretno u dijelu u kojem se ugovora promjenjiva kamatna stopa i anuiteti se vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP. Naime, ništetnost (pa tako i sporne odredbe Ugovora) nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.). Dakle, samom Konverzijom nisu osnažene predmetne Ugovorne odredbe, a koje su ništetne, niti se Konverzijom retroaktivno iste mogu osnažiti.

33. Ovdje sud ističe da u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 M od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).

34. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

35. Kako je iz nalaza i mišljenja vještakinje Dragane Bubalo vidljivo, da Konverzijom nije u potpunosti uspostavljena pravična ravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno nije u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi tužitelj je više platio po osnovi ništetne valutne klauzule, kamatne stope i preplaćene glavnice), slijedom čega upravo tužitelj ima pravo povrata plaćenog iznosa bez pravnog osnova, a temeljem čl. 1111. st. 3. ZOO. U konačnici sud naglašava da je u konkretnom slučaju o zahtjevu tužitelja odlučivao u okviru zahtjeva koje su stranke postavile (čl. 2. st. 1. ZPP, ističući ovdje da je predmet ovog postupka preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora kojom je otplata kredita vezana za promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu, kao i razlika u glavnici nastala kod Konverzije upravo zbog primjene ništetne valutne klauzule, a ne eventualno zatezne kamate i troškovi kredita) a kako je tužitelj potraživao isključivo preplaćeni iznos po osnovi ništetnih odredaba, odnosno pozitivnu razliku nastalu uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe Ugovora kojom je ugovorena otplata kredita, sud je odlučivao upravo o osnovanosti takvog zahtjeva tužitelja. S druge strane tuženik, osim isticanja neosnovanosti zahtjeva tužitelja u odnosu na negativne razlike, nije stavljao druge prigovor negativne razlike niti zahtjeve (protutužbu ili eventualno građanskopravnu kompenzaciju prigovor prijeboja ili procesnopravnu kompenzaciju odnosno prigovor radi prijeboja, a koji prigovori se moraju i jasno istaknuti te ne nastaju automatski - čl 196.ZOO).

36. Iz članka 5 Dodatka ugovora o kreditu jasno je vidljivo da je tužitelju s razlike ranijeg kredita i konverzije priznata pretplata u iznosu 4.583,24 EUR, te će se taj iznos koristiti za namirenje budući anuiteta. U odnosu na preplatu a koja je tužiteljici priznata Konverzijom ovaj sud smatra da se u tom slučaju ne radi o tražbini tuženika već činjenici da je tuženik upravo tužiteljici priznao umanjenje obveze po Ugovoru odnosno u konačnici Konverziji i to upravo temeljem razlike koja je nastala osnovom valutne klauzule vezane za valutu CHF i kamatnu stopu. Naime, među strankama nije sporno, a kako je to u konačnici utvrđeno temeljem provedenog vještačenja, da je Konverzija provedena u skladu sa pozitivnim propisima a iz Izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. vidljivo je da je ugovorna kamata (početna) u Ugovoru ali i tečaj CHF (početni) u svakom slučaju niži od tečaja EUR u otplatnom razdoblju kao i od ugovorne kamate ugovorene Konverzijom (odnosno za kredit veza za valutu EUR). Dakle, obzirom da je utvrđeno da je valutna klauzula vezana za valutu CHF (a koja je ugovorena Ugovorom) ništetna jasno je da upravo iznos preplate koji je Konverzijom priznat predniku tuženika i za koji iznos je umanjena njegova obveza po predmetnom Ugovoru, rezultat ništetne ugovorne odredbe i njezine primjene jer u protivnom takve razlike (a obzirom na visinu početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja za CHF Ugovora i s druge strane ugovorene kamate i tečaja za EUR ugovorenog Konverzijom odnosno po kojem je izvršen izračun Konverzije) ne bi bilo niti bi ista pripala tužiteljici. Obzirom da je ista preplata priznata tužiteljici (isključivo kao rezultat ništetnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF i kamatnu stopu) jasno je da sada tužiteljici, a koja potražuje iznova navedenu razliku u cijelosti, već priznata razlika ne pripada budući da je već uračunata i priznata u dug po kreditu. Dakle, po mišljenju ovog suda radi se o tražbini tužiteljice koja tražbina joj je već priznata i uračunata i za koju mu je već umanjena njegova obveza slijedom čega sud nije mogao iznova dosuditi tužiteljici puni utvrđeni iznos, već iznos utvrđen od strane vještaka umanjen za priznati iznos (8.186,45 EUR-4.583,24 EUR = 3.603,21 EUR).

37. Obzirom da je preplata nastala trenutkom Konverzije, sud je umanjio potraživanje tužiteljice i to prvenstveno od iznosa razlike u glavnici (koja je također nastala trenutkom Konverzije i to zbog primjene ništetne valutne klauzule).

38. Sud ovdje napominje da tužiteljica nije mogla odbiti isplatu dužnog iznosa, a bez utvrđenja ništetnosti sporne odredbe ugovora, odnosno bez podnošenja tužbe u predmetu kolektivne zaštite potrošača, jer bi u slučaju zakašnjenja ili neplaćanja (pa i djelomičnog) i jedne dospjele mjesečne rate a prema obračunu samog tuženika, tužitelj došao u nepovoljni položaj odnosno tuženik bi aktivirao sredstva, a čime bi i cijela svrha Ugovora o kreditu bila dovedena u pitanje (adaptacija nekretnine za život). Stoga ovaj sud smatra da nema osnova za primjenu čl. 1112. ZOO.

39. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO-a od dana isplate svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.

40. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP-a, te je tužitelju dosuđen trošak: sastava tužbe u iznosu od 625,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 21. siječnja 2020., 21. rujna 2020., 22. rujna 2020., te 13. siječnja 2025., svaki u iznosu od 625,00 EUR, trošak zastupanja na ročištima od 28. svibnja 2020., 22. listopada 2020. 15. siječnja 2025., svako u iznosu od 625,00 EUR, trošak ročišta od 10. ožujka 2020. u iznosu od 125,00 EUR, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR, zatim trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 256,16 EUR, što sveukupno iznosi 5.771,61 EUR. 41. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška te temeljem čl. 151. st. 3. ZPP i to u visini određenoj čl. 29. ZOO.

42. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

Sisak, 3. veljače 2025.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici iz Siska

2. Tuženiku po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte