REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P 241/22-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice PĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Borku Bebiću, odvj. u Splitu protiv tuženika KREDITNE UNIJE MARJAN, OIB: 51436853760, Split, Ruđera Boškovića 15, zastupanog po pun. Emilu Šeparoviću, odvj. u Splitu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave dana 19. rujna 2024. g. u prisutnosti zamjenice pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 3. veljače 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

''Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Splitu broj Ovr-1044/20 određena rješenjem Općinskog suda u Splitu broj Ovr-1044/20 od 24. kolovoza 2021. g.''.

II.Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana isplatiti tuženiku na ime parničnog troška iznos od 877,62 EUR.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 21. siječnja 2022. g. podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika navodeći da je u ovršnom postupku ovog suda u Splitu broj Ovr-1044/20 koji se vodi između tuženika, kao ovrhovoditelja, i tužiteljice, kao ovršenice, dana 24. kolovoza 2021. g. doneseno rješenje o ovrsi broj Ovr-1044/20 kojim je, na temelju Suglasnosti o zapljeni od 13. listopada 2010. g., a radi naplate tražbina specificiranih u izreci citiranog rješenja, određena ovrha na nekretnini ovršenice, ovdje tužiteljice, označenoj kao Suvlasnički udio redni broj 1., Suvlasnički dio s neodređenim omjerom Etažno vlasništvo (E-1), ''Prostori označeni u nacrtu crvenom bojom i slovom A.'' (B I. - vlasnički list), koji poseban dio je povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom nekretnina označenih kao kat. čest. zgr. [katastarska čestica] ''zgrada u [adresa]', kat. čest. zgr. [katastarska čestica] ''zgrada u [adresa]' i kat. čest. zgr. [katastarska čestica] ''zgrada u [adresa]', z. u. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] i to zabilježbom ovrhe u zemljišnim knjigama, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine, iseljenjem ovršenice te namirenjem ovrhovoditelja iz novčanog iznosa dobivenog prodajom nekretnine. Protiv tog rješenja ovršenica, ovdje tužiteljica, podnijela je žalbu iz niza razloga, a sud je dana 22. prosinca 2021. g. u tom ovršnom postupku donio zaključak kojim ju je uputio na podnošenje tužbe. Nadalje, da je predmetna ovrha nedopuštena iz nekoliko razloga. Predmetno rješenje o ovrsi da je, prije svega, doneseno u korist ovrhovoditelja na temelju Suglasnosti o zapljeni u kojoj ovrhovoditelj, u ovom predmetu tuženik, uopće nije naveden kao vjerovnik. Naime, kao vjerovnik je da je navedena Kreditna unija Marjan Split, a to da nije ovrhovoditelj iz rješenja o ovrsi. Stoga da tuženik ne može tražiti ovrhu na temelju Suglasnosti o zapljeni na temelju koje je doneseno pobijano rješenje o ovrsi. Nadalje, da je nastupila zastara svih tražbina koje su predmet pobijanog rješenja o ovrsi jer da se radi o navodnim tražbinama iz Ugovora o kreditu od 13. listopada 2010. g. odnosno o mjesečnim anuitetima počevši od listopada 2010. g. do rujna 2017. g. (rok otplate 84 mjeseca). Kako se radi o tražbinama povremenih davanja da je rok zastare tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja odnosno svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Od dospjelosti svih anuiteta po tom Ugovoru o kreditu do podnošenja prijedloga za ovrhu da je proteklo više od tri godine pa da je nastupila zastara svih tražbina koje su predmet rješenja o ovrsi. Nadalje, tuženik da nije otkazao kredit tužiteljici istekom roka otplate kredita od 84 mjeseca od zaključenja Ugovora o kreditu (13. listopada 2010. g.) što znači da je dana 13. listopada 2017. g. na naplatu dospio samo posljednji anuitet, a svi raniji anuiteti da su dospijevali prema otplatnom planu. Suglasnost o zapljeni da je možda ovršna isprava (iako konkretna u vrijeme potpisa nije bila), ali da se ne radi ni o upravnoj odluci, ni o sudskoj nagodbi ni javnobilježničkom aktu, tako da se istekom roka zastare tražbine zbog kojih je dana na temelju nje više ne može tražiti ovrha. Tužiteljica je osporila i konto karticu kredita koju je tuženik priložio uz prijedlog za ovrhu navodeći da nije jasno kako je tuženik došao do iznosa, kako glavnice, tako i kamata i naknada navedenih u kartici, kao i otkud mu tamo određeni datumi knjiženja i dospijeća. Stanje iz konto kartice da ne odgovara Ugovoru o kreditu, što da se vidi i iz opomene tuženika od 19. prosinca 2020. g. u kojoj je navedeno dugovanje od ukupno 125.486,10 kn, što je manje nego što se navodi u prijedlogu za ovrhu odnosno pobijanom rješenju o ovrsi, a tu se radi o dugovanju na dan 7. srpnja 2020. g., odnosno 7 i pol mjeseci ranije, pa je zaključak da je tuženik u konto kartici proizvoljno naveo iznose. Tuženik da je nezakonito uglavničio kamate za koje tvrdi da su dospjele iako iz prijedloga za ovrhu proizlazi da glavnica na koju teku te kamate još nije podmirena. Osim toga, time što kao glavnicu prikazuje i iznos dospjele kamate tuženik da nezakonito povećava troškove ovrhe jer iz prijedloga za ovrhu proizlazi da bi glavnica iznosila 63.128,56 kn, a ne 127.476,00 kn. Pobijano rješenje o ovrsi da je nezakonito iz razloga što je nekretnina na kojoj je određena ovrha tužiteljičin dom u kojem živi sa svojom obitelji (suprugom i kćerkama), te se radi o nekretnini koja treba biti izuzeta od ovrhe ili makar o predmetu ovrhe na kojem je mogućnost ovrhe ograničena. Nadalje je opisan stan koji je predmet ovrhe površinom i rasporedom te su navedena imena stanara. Tužiteljica je navela i da je njena kćer stopostotni invalid zbog bolesti od koje je oboljela 2011. g. pa da je predmetni stan stvar koja je nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba tužiteljice i osoba koje je dužna uzdržavati, radi čega da se ovrha na tom stanu ne može provesti. Sve kad bi glavnica tražbine tuženika i iznosila 63.128,56 kn (što se osporava), da je jasno da bi prodaja predmetne nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa tužiteljice i interesa tuženika. Suglasnost o zapljeni od 13. listopada 2010. g., nadalje, da nije sačinjena kao javnobilježnički akt niti je solemnizirana pa ne bi ni smjela biti ovršna isprava. Suglasnost o zapljeni nije predviđena ni kao osnova za plaćanje po Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Na predmetnoj Suglasnosti o zapljeni na temelju koje je određena ovrha nema potvrde ovršnosti. Ovrhovoditelj da je u ovršnom postupku dostavio izvornik Suglasnosti o zapljeni, ali bez potvrde ovršnosti. Predloženo je donošenje presude kojom će se ovrha u predmetu ovog suda broj Ovr-1044/20 određena rješenjem o ovrsi od 24. kolovoza 2021. g. proglasiti nedopuštenom.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da je neosnovan navod tužiteljice da tuženik nije naveden kao vjerovnik o ovršnoj ispravi odnosno u Suglasnosti o zapljeni ovjerenoj dana 13. listopada 2010. g. kod javnog bilježnika Ivana Bradarića u Splitu jer je očito da se dodatak ''Split'' odnosi na mjesto sjedišta kreditora. Ta isprava da se nadovezuje na Ugovor o kreditu broj 51- 40-34864-8 sklopljen istog dana između ovrhovoditelja, kao kreditora, i ovršenice, kao korisnika kredita, u kojem Ugovoru je napisano ime kreditora: ''Kreditna unija Marjan'' uz navođenje točnog OIB-a. U odnosu na prigovaranje zastari svih tražbina koje su predmet pobijanog rješenja o ovrsi navedeno je da se radi o promašenom prigovoru jer se, prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH, na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (odnosno iz zadužnica sastavljenih prije 1. siječnja 2011. g.), odnosno koja nije solemnizirana primjenjuje opći zastarni dok od pet godina. U odnosu na prigovor da Suglasnost o zapljeni nije ovršna isprava, naveo je da je u t. II. st. 2. Suglasnosti navedeno da ta isprava ima pravni učinak rješenja o ovrsi te da se ima smatrati zadužnicom. Temeljem navedene zadužnice tuženik da je prije isteka propisanog zastarnog roka od pet godina pred FINA-om Split pokrenuo postupak i to podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu koji je poslan zajedno sa zadužnicom preporučenim pismom s povratnicom dana 27. veljače 2018. g. s time da je FINA Split potvrdila primitak zadužnice dana 27. veljače 2018. g. kada je u odnosu na ovršnu ispravu prekinut zastarni rok. U odnosu na navod da tuženik nije otkazao kredit tužiteljici istekom roka otplate kredita od 84 mjeseca navedeno je da je kredit broj 51-40-34864-8 (po kojem je izdana ovršna isprava) dospio je na naplatu nakon isteka roka otplate kredita od 84 mjeseca, odnosno 13. listopada 2017. g. Tuženik da nije otkazivao Ugovor o kreditu prije isteka roka dospijeća kredita jer je vodio računa o obiteljskoj situaciji tužiteljice. Nadalje, sve i da nije nastupio prekid zastare po ovršnoj ispravi, prijedlog za ovrhu da je podnesen prije isteka roka od pet godine nakon dana dospijeća kredita. Prekid zastare da je, sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, ponovljeno je, nastupio podnošenjem ovršne isprave na izvršenje FINA-i Split uz zahtjev za izravnu naplatu dana 27. veljače 2018. g. te je trajao do 12. kolovoza 2020. g. kada je ovršna isprava uslijed nemogućnosti naplate vraćena od strane FINA-e tuženiku kao ovrhovoditelju, jer tako proizlazi iz biljega FINA-e odnosno navoda da do 12. kolovoza 2020. g. po navedenoj ovršnoj ispravi nije bilo naplate. Suglasnost o zapljeni uz dopis FINA-e pod naslovom ''vraćanje zadužnice'' tuženik da je zaprimio 12. kolovoza 2020. g. U odnosu na osporavanje konto kartice kredita navedeno je da je u izvodu iz poslovnih knjiga tuženika pod nazivom ''stanje konta za partiju 5140348648 do datuma knjiženja 7. srpnja 2020. g.'' označen točan iznos dugovanja tužiteljice s dospjelim zakonskim zateznim kamatama, dok je u opomeni od 19. prosinca 2020. g. omaškom označeno dugovanje s obračunatim kamatama na dan 31. prosinca 2019. g. iz kojeg je razloga na opomeni manji iznos nego što je u konto kartici izdanoj 7. srpnja 2020. g. U odnosu na prigovor tužiteljice da je tuženik nezakonito uglavničio kamate na glavnicu zaključno do 7. srpnja 2020. g. navedeno je da je potraživanje tuženika u cijelosti dospjelo na dan dospijeća kredita te da je tuženik bio ovlašten uglavničiti dospjele kamate kako bi pojednostavnio ovršni prijedlog, a budući da je tužiteljica tijekom trajanja otplate kredita uplatila neke rate kredita. Stoga da je uglavničio kamate zaključno do 7. srpnja 2020. g., s tim da na uglavničenu kamatu nije zatražena daljnja kamata, već samo na neplaćeni iznos glavnice od 63.128,56 kn počevši od 8. srpnja 2020. g. do isplate. U odnosu na navod tužiteljice da je rješenje o ovrsi nezakonito iz razloga što je nekretnina na kojoj je određena ovrha njen dom u kojem živi sa svojom obitelji tuženik se pozvao na odredbu čl. 80 b st. 3. Ovršnog zakona koja je citirana. U konkretnom slučaju tužiteljica da se izričito suglasila da izjava ima svojstvo ovršne isprava na temelju koje se može tražiti ovrha na njenoj cjelokupnoj imovini uključujući i nekretnine. Nakon što je tuženik obaviješten (dostavljanjem ovršne isprave s potvrdom FINA-e) da je postupak ovrhe temeljem zahtijeva za izravnu naplatu bio bezuspješan i da od 27. veljače 2018. g. do 12. kolovoza 2020. g. nije bilo naplate po navedenoj ovršnoj ispravi te nakon što je učinio vjerojatnim da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri, da je od Zemljišnoknjižnog odjela ovog suda zatražio očitovanje o svim nekretninama uknjiženim na ime ovršenice te je dobio podatak o stanu koji je predmet ovrhe. Nadalje, da vrijednost tražbine tuženika koja se namiruje nije nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine na kojoj se predlaže provesti ovrhu, jer je iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 8. travnja 2005. g. vidljivo da je vrijednost stana prilikom kupnje bila 52.000,00 EUR dok je ukupno potraživanje ovrhovoditelja na dan 7. srpnja 2020. g. iznosilo 127.476,00 kn te je nakon toga nastavilo rasti uračunavanjem zakonske zatezne kamate. U odnosu na prigovor tužiteljice da Suglasnost o zapljeni od 13. listopada 2010. g. nije ovršna isprava jer nije sačinjena kao javnobilježnički akt niti je solemnizirana te nema potvrdu ovršnosti, tuženik je naveo da je Suglasnost o zapljeni izdana temeljem odredbi čl. 178. st. 1. i čl. 183. Ovršnog zakona/96 te ima pravni učinak rješenja o ovrsi.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom predmeta ovog suda broj Ovr- 1044/20.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet postupka predstavlja zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi ovog suda broj Ovr-1044/20 od 24. kolovoza 2021. g. koja se vodi radi naplate potraživanja tuženika u iznosu od 127.476,00 kn (koji iznos predstavlja 16.918,97 EUR) s pripadajućim kamatama temeljem ovršne isprave: Suglasnosti o zapljeni od 13. listopada 2010. g. na nekretnini tužiteljice opisanoj u tužbi.

Zaključak ovršnog suda o upućivanju tužiteljice u parnicu broj Ovr-1044/20 od 22. prosinca 2021. g. donesen je temeljem odredbe čl. 52. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, dalje OZ), koji Zakon je bio u primjeni u vrijeme podnošenja žalbe protiv rješenja o ovrsi iz odredbe čl. 51. OZ-a, prema kojoj ako ovršenik izjavi žalbu iz razloga iz čl. 50. st. 1. t. 7. i 9. do 11. OZ-a, a ovrhovoditelj ospori osnovanost tih razloga ili se ne očituje u roku od 8 dana, sud prvog stupnja donijet će posebno rješenje kojim će ovršenika uputiti pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Stoga je predmetni zaključak trebalo smatrati rješenjem koje je bio dužan donijeti ovršni sud. Tužiteljica je upućena pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga koji je naveden u žalbi: da je nastupila zastara potraživanja ovrhovoditelja prema ovršenici. Radi se o razlogu iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a.

Iz pribavljenog predmeta ovog suda broj Ovr-1044/20 proizlazi:

-da je ovršni postupak radi naplate tražbine tuženika u visini od 127.476,00 kn s pripadajućim kamatama započeo podnošenjem prijedloga za ovrhu 27. kolovoza 2020. g. te

-da je u prijedlogu za ovrhu tuženik naveo da je prethodno bio podnesen zahtjev za izravnu naplatu FINA-i, Regionalni centar Split te je nakon bezuspješne naplata, FINA dana 12. kolovoza 2020. g. vratila ovršnu ispravu tuženiku s naznakom da do dana 12. kolovoza 2020. g. nije bilo naplate.

Ovršnu ispravu predstavlja Suglasnosti o zapljeni od 13. listopada 2010. g. Radi se o zadužnici koja je sastavljena temeljem odredbi danas nevažećeg Ovršnog zakona (Narodne novine broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08) koji je bio na snazi u trenutku sastavljanja zadužnice. Prema odredbi čl. 183. st. 1. tog Zakona dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banke te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno isplaćuje vjerovniku. Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate. Dakle, u trenutku sastavljanja zadužnice nije bila potrebna potvrda javnog bilježnika odnosno solemnizacija privatne isprave da bi se radilo o valjanoj ovršnoj ispravi.

U odnosu na takvu ispravu u primjeni je pravni stav sedme sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (7/18) održane 19. studenoga 2018. g. koji glasi: Na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. g. prema Ovršnom zakonu iz Narodnih novina broj 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz odredbe čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05).

Prema mišljenju tuženika zastara u konkretnom slučaju počinje teći od dana dospijeća kredita broj 51-40-34864-8 (po kojem je izdana ovršna isprava) odnosno nakon isteka roka otplate kredita od 84 mjeseca: 13. listopada 2017. g. te je došlo i do prekida zastare podnošenjem ovršne isprave na izvršenje FINA-i Split uz zahtjev za izravnu naplatu dana 27. veljače 2018. g., koji da je trajao do 12. kolovoza 2020. g. kada je ovršna isprava uslijed nemogućnosti naplate vraćena od strane FINA-e tuženiku kao ovrhovoditelju.

Tuženik se time zalagao za primjenu odredbe čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

Sud je ocijenio da je tuženik kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze iz Ugovora o kreditu (koja naplata je osigurana zadužnicom) nakon isteka roka otplate kredita od 84 mjeseca: 13. listopada 2017. g. te da od tog dana počinje teći zastarni rok, a tužiteljici je trebalo odgovoriti da tuženik nije imao obvezu nego pravo otkazati Ugovor o kreditu radi njenog neplaćanja odnosno neurednog plaćanja obveza po kreditu (u kojem slučaju bi dospio na naplatu cijeli kredit), pa da je takav prigovor neosnovan.

Što se tiče prekida zastare, po ocjeni ovog suda radnja podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu FINA-i predstavlja radnju vjerovnika poduzetu s ciljem utvrđivanja i naplate te ima učinak prekida zastare.

Radi se o postupku izravne naplate koji je u važećem Ovršnom zakonu (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20), koji treba primijeniti vezano za pokretanje postupka izravne naplate (zahtjevom tuženika od 27. veljače 2018. g.), reguliran odredbama čl. 209. do 213. OZ-a te postupku zapljene računa na temelju zadužnice i bjanko zadužnice reguliranom odredbama čl. 214. i 215. OZ-a.

Prema odredbi čl. 209. OZ-a ako ovrhovoditelj izravno zatraži od Agencije da na temelju ovršne odluke domaćeg suda ili upravnog tijela koje imaju potvrdu ovršnosti, ovršne nagodbe sklopljene pred domaćim sudom ili upravnim tijelom, ovršne nagodbe postignute u postupku mirnog rješenja spora na temelju članka 186.a Zakona o parničnom postupku, zadužnice, bjanko zadužnice, naloga za plaćanje Hrvatske radiotelevizije s potvrdom o ovršnosti, europskog ovršnog naslova, europskog platnog naloga, a koje glase na ispunjenje određene novčane tražbine ili obračuna poslodavca o neisplati dospjelog iznosa plaće, naknade plaće ili otpremnine provede naplatu te tražbine prijenosom novčanih sredstava s računa koje ovršenik ima kod banaka na ovrhovoditeljev račun kojeg je odredio u zahtjevu za izravnu naplatu, Agencija će postupiti kao u povodu rješenja o ovrsi koje je dostavio sud.

Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Dakle, rok zastare koji je počeo teći 13. listopada 2017. g. prekinut je 27. veljače 2018. g.

Nakon prekida zastare, a prema odredbi čl. 245. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

S obzirom da je prekid zastare nastupio 27. veljače 2018. g. te da od tog dana do podnošenja prijedloga za ovrhu u predmetu ovog suda broj Ovr-1044/20 nije protekao petogodišnji zastarni rok nije ni trebalo utvrđivati do kada je trajao prekid zastare.

Stoga je sud ocijenio da je razlog radi kojeg je tužiteljica zaključkom koji treba smatrati rješenjem ovršnog suda broj Ovr-1044/20 od 22. prosinca 2021. g. upućena pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odnosno da je nastupila zastara potraživanja tuženika, u cijelosti neosnovan.

U odnosu na ostale razloge koje je tužiteljica iznijela u tužbi treba navesti da tužiteljica nije upućena na pokretanje parnice iz tih razloga i da ocjena osnovanosti tih prigovora nije predmet ovog postupka.

Stoga je zahtjev tužiteljice kojim je zatraženo proglasiti nedopuštenom ovrhu koja je u predmetu ovog suda broj Ovr-1044/20 određena rješenjem o ovrsi od 24. kolovoza 2021. g. u cijelosti neosnovan.

Radi navedenog odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I.

Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP), a budući da je tužiteljica u cijelosti izgubila spor pa je tužiteljicu trebalo obvezati na plaćanje troškova postupka kojima je bio izložen tuženik.

Tuženiku je trebalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu i zastupanja na ročištima od 3. svibnja 2023. g. i 19. rujna 2024. g. po 100 bodova (ukupno 300 bodova) i trošak zastupanja na ročištu od 13. rujna 2023. g. od 25 bodova, odnosno ukupno 325 bodova, što uz vrijednost boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) daje iznos od 650,00 EUR koji je trebalo uvećati za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu odgovora na tužbu od 65,12 EUR i tako dobiti iznos od 877,62 EUR koji predstavlja trošak kojem je bio izložen tuženik i kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke presude.

Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska jer zahtjev u tom dijelu nije bio sastavljen u skladu s odredbom čl. 164. st. 1. ZPP-a.

U Splitu, 3. veljače 2025. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).