REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-97/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Martina Alagić, odvjetnica u Vukovaru, protiv tuženog Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB 53056966535, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-335/2024-17 od 8. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-335/2024-17 od 8. studenoga 2024.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-335/2024-17 od 8. studenoga 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja presuđeno je slijedeće: „I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 528-50- 2961840 zaključen dana 21. srpnja 2005. između tužitelja IO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 53056966535, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.375,00 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za troškovima postupka u iznosu od 106,18 € odbija.“,

a riješeno je da se odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda prvoga stupnja, kao neosnovan.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredbi Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primijene odredbi materijalnog prava. Ističe da je sud počinio apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku, budući da je pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, odnosno odbio je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti. Tvrdi da je sud prilikom donošenja rješenja o prigovoru mjesne nenadležnosti počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka opisanu u članku 354. stavku 2. točki 11. Zakona o parničnom postupku, jer rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, u cijelosti je nerazumljivo i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Također, da je sud u tom dijelu pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje čime je počinio i bitne povrede postupka sukladno relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku. U odnosu na meritum spora ističe da je sud potpuno pogrešno obrazlaže na temelju kojih zakona i na temelju kojih dokaza je utvrdio da je sporna odredba članka 3. Ugovora o kreditu ništetna. Osporava zaključak suda pravoga stupnja u dijelu kojim isti zaključuje da je sporna odredba članka 3. ugovora o kreditu ništetna, jer se radi o odredbi čije ugovaranje nije bilo protivno niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj, a niti je to danas, o odredbi koja je dovoljno jasna i razumljiva što je tužitelj potvrdio svojim potpisom, pa da je nejasno temeljem čega je sud zaključio da se radi o odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Također, da tužitelj nije dokazao svoj status potrošača. Tvrdi da i presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno ista je nerazumljiva i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a čime je sud počinio apsolutno bitnu povredu odredba parničnog postupka opisanu u članku 354. stavku 2. točki 11. Zakona o parničnom postupku. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži i presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana ni u odnosu na presudu a niti u odnosu na rješenje.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 528-50-2961840 zaključenog 21. srpnja 2005. između tužitelja i tuženika, i to u dijelu u kom je ugovorena naknada za obradu kredita (članak 3. Ugovora) te da ista ne proizvodi pravne učinke, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

5.1. Pritom, među strankama nije sporno da su sklopile predmetni Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 18.470,13 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita; da je u vezi tog kredita između stranaka ugovorena obveza tužitelja platiti tuženiku naknadu od 3,30% jednokratno od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (jednokratni troškovi obrade) kako je navedeno u članku 3. Ugovora; da se radi se o iznosu koji je tuženik naplatio od iznosa kredita u visini od 2.845,65 kn / 377,68 eur.

5.2. Prema sadržaju žalbe tuženika, među parničnim strankama je sporan zaključak suda kojim opravdava osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja odnosno zaključka da se radi o ugovornoj odredbi koja je ništetna. Ovdje se posebno ističe da tužitelj nije postavio zahtjev na isplatu iznosa naknade za troškova obrade kredita, već samo deklaratorni tužbeni zahtjev. Također, sporna je i odluka suda sadržana u rješenju koje je donijeto istoga dana kada i predmetna presuda, a kojim je odbijen istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti suda prvoga stupnja.

6. Odluka suda prvoga stupnja kojom je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti pravilna je i zakonita. Činjenice bitne za odluku suda u tom dijelu pravilno su utvrđene a na tako utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno je primijenjeno. Pritom, nije počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, obzirom je rješenje razumljivo i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati njegova pravilnost i zakonitost.

7. Nije sporno da je u članka 12. Ugovora o kreditu koji je među ovdje parničnim strankama sklopljen 21. srpnja 2005., u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora - Zagreb; da se radi o odredbi koja je unesena u tipski ugovor sastavljen po tuženiku i da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora imao prebivalište u [adresa] na adresi u [adresa], dok je u trenutku ustajanja tužbom sudu imao prebivalište u [adresa] na adresi [adresa]; da je predmetni ugovor sklopljen u podružnici tuženika u Osijeku, a ovjeren kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka.

7.1. Ugovor koji je među ovdje strankama sklopljen potrošački je ugovor, pa su za odlučivanje o prigovoru tuženika u pogledu ugovorene mjesne nadležnosti relevantne odredbe Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP/03), koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, među ostalim s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) - članak 1.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/2012. - dalje: ZIDZZP).

7.2. Unatoč tome što je Ugovor o kreditu čije odredbe su predmet ovog spora, sklopljen prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije, te ih implementirati u svoje propise. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom člana 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), a odredba članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Dakle, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom treba da je protivna načelu savjesnosti i poštenja, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, te da je uzrokovala znatnu neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama.

7.3. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen je u podružnici tuženika u Osijeku, a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu formulirao je unaprijed tuženik kao trgovac, jer je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu i o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo - isto proizlazi i iz iskaza samoga tužitelja kom je sud pravilno poklonio vjeru. Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta za sve sporove, tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud pa i po njegovom punomoćniku odvjetniku, jer se radi o troškovima koje mora financirati tužitelje, a što u svojoj ukupnosti uzrokuje znatnu neravnotežu o položaju ugovornih strana, na štetu tužitelja.

7.4. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu ona je u smislu članka 87. ZZP/03 ništetna, a budući da je ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen u Osijeku, kako je to navedeno u ugovoru, sukladno odredbi članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015. i 102/2015.) - kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, nadležnost prvostupanjskog suda može se posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2010. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, koje uređuju nadležnost država članica, kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača.

7.5. Ovdje je za dodati, u odnosu na ostale okolnosti (vrijednost predmeta spora i imovno stanje potrošača) kao odlučnih prema Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-308/2020 od 5. studenoga 2020. da vrijednost predmeta spora iznosi 1.400,00 eur a tužiteljevo opće imovno stanje nije ispitivano, ali ništa u ovom slučaju ne upućuje na zaključak da se radi o osobi čije je imovno stanje iznad uobičajenog za prilike u Republici Hrvatskoj, niti to tuženik tvrdi, što znači kako bi saznanje da se suđenje mora voditi u Zagrebu realno moglo odvratiti tužitelja od podnošenja tužbe.

7.6. Ostali žalbeni navodi tuženika ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost predmetnog rješenja.

7.7. Obzirom na navedeno, nije osnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda prvoga stupnja, pa valja reći da sud prvoga stupnja nije počinio niti bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZZP-a donošenjem predmetnog rješenja.

7.8. Stoga je žalbu tuženiku u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu (članak 380. stavak 2. ZPP-a) te potvrditi prvostupanjsko rješenje.

8. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava meritum spora, valja reći da je točno da prvostupanjski sud nije posebno obrazložio, odnosno otklonio njegov prigovor o statusu tužitelja kao potrošača, na koji je način počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

8.1. Međutim, iz stanja predmeta posebno iskaza tužitelja proizlazi da je kredit bio podignut za kupnju rabljenog vozila, a koja okolnosti proizlazi i iz sadržaja samoga Ugovora (članak 6. Ugovora), pa kako tuženik nije priložio ni jedan dokaz koji bi govorio suprotno, to u konkretnom slučaju ovaj sud, na temelju ovlaštenja iz članka 373.a stavka 1. točke 2. i stavka 3. ZPP-a, zaključuje da je tužitelj dokazao status potrošača pa ovaj propust suda nije za posljedicu imao nezakonitu odluku.

8.2. U preostalom dijelu sud je za svoju odluku dao valjane i jasne razloge, a nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Činjenično je stanje pravilno utvrđeno, a pravilnom primjenom materijalnoga prava, i to odredbi ZZP/03, valjalo je jednako odlučiti o istaknutom tužbenom zahtjevu tužitelja.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu članka 3. Ugovora o kreditu, jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita.

9.1. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo - o tome je iskazivao i sam tužitelj, radi se o tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, time da iz sadržaja samog Ugovora i sporne odredbe nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada (i sam tuženik je naziva naknadom za obradu kredita) koja se naplaćuje jednokratno i prilikom prvog korištenja kredita i zašto je određena baš u visini od 3,30% od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora.

9.2. Kraj tako utvrđenih okolnosti, osnovano sud prvoga stupnja zaključuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena u ali ne u smislu ZZP/07, već u smislu odredbe člana 81. ZZP/03, koja odredba propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2).

9.3. Naime, o spornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (članak 81. stavak 4. ZZP-a), niti je tuženik dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati.

9.4. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021. - dalje: ZOO), te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe članak 7. ZOO-a, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka i jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 3,30% od iznosa kredita, takva ugovorna odredba kako to pravilno zaključuje sud prvoga stupnja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03 nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. stavak 1 ZZP/03 ništetna.

9.5. Pritom, činjenica da je tuženik prilikom obrade kredita i imao određene troškove, u okolnostima konkretnog slučaja, kada je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu kredita plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer ti troškovi nisu određeni visinom odobrenog kredita.

9.6. Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda o utvrđenju ništetnosti ulazne naknade, jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, iako je odredba o naknadi i njenoj visini vidljiva, u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se ta sporna naknada sastoji u visini od 3,30% iznosa kredita, odnosno nije jasno predočena struktura navedenih troškova, radi čega je takva ugovorna odredba suprotno žalbenim navodima tuženika uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih razloga se radio o ništetnoj ugovornoj odredbi, a što je pravilno utvrdio i sud prvoga stupnja.

9.7. Kraj gore navedenoga, na pravilnost i zakonitost predmetne presude nije od utjecaja što u vrijeme zaključenja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, posebno kraj činjenice da tužitelju nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade.

9.8. Činjenica da je tužitelj svojim potpisom potvrdio da je upoznat sa sadržajem sporne ugovorne odredbe, ne znači da se odrekao prava utvrđivati naknadno njenu ništetnost.

10. Prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je odlučio i o istaknutom prigovoru zastare, sve to pozivom na odredbu članka 328. ZOO-a.

11. O troškovima parničnog postupka odlučeno je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a te je tužitelju odmjeren trošak u skladu s odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dok tuženiku pravilno nije dosuđen parnični trošak jer nije uspio u parnici.

12. Obzirom na navedeno, valjalo je odbiti žalbu tuženika te je temeljem odredbe članka 368. stavka 1 ZPP-a odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

13. Odluka o troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

U Puli-Pola 3. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić