REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1380/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZJ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćnici Zdenki Nakićen Vukičević, odvjetnici u Šibeniku, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB: 53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: P-2108/2021 od 04. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 03. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: P-2108/2021 od 04. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.942,16 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na navedene pojedinačne iznose počev od 31. prosinca 2008. pa do 31. prosinca 2012. od izvršene uplate i dospijeće svakog pojedinog obroka pa do isplate (t. I.). Tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.033,18 eura sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik iz svih zakonom dopuštenih razloga, odnosno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbom navodi da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati a razlozi su međusobno proturječni i suprotni sa ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. Navodi da je tuženik u tom postupku tvrdio i ukazivao da su sporne odredbe tužiteljici bile razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, te nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja dok te navode prvostupanjski sud u cijelosti zanemaruje, a da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužiteljica vezati svoj Ugovor o kreditu, proizlazi iz samog iskaza tužiteljice da je mogla birati između više valuta kredita odnosno da je mogla utjecati na odredbu o valutnoj klauzuli u CHF na način da otkloni njezinu primjenu i ugovori kredit u valuti Euro. Prvostupanjskom presudom pravo na zatezne kamate, kako je određeno u izreci presude, nije obrazloženo, pa se u tom dijelu i ne može ispitati. Nadalje navodi, da iako je prvostupanjski sud proveo predložene dokaze, iste je pogrešno cijenio primjenom utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, čime je došlo do pogrešne primjene čl. 118. ZZP-a, obzirom na nemogućnost neposredne primjene odluka donesenih na kolektivnoj razini u pojedinačnom potrošačkom sporu u kojem tuženiku i nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, čime su zanemareni svi provedeni dokazi i okolnosti koje iz istog proizlaze. Uz to, sve i da je utvrđeno da sporne odredbe nisu bile razumljive tužiteljici (što tuženik spori), to ne bi dovelo do njihove ništetnosti jer povreda načela transparentnosti nije samostalan kriterij definiranja nepoštene ugovorne odredbe, obzirom da bi se prema odredbama ZZP-a i Direktivi 93/13 EZ moglo utvrditi povreda načela transparentnosti koja je dovela do nepoštenosti određene ugovorne odredbe, potrebno je utvrditi značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, dok prvostupanjski sud ne provodi test kojim bi bilo utvrđena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Nije jasno na kojim odredbama je temeljen nastup zastare, obzirom da je i Zakonom o zaštiti potrošača izričito propisano provođenje postupka kolektivne zaštite ne utječe na mogućnost potrošača da svoja prava zaštiti pred sudom. Obzirom je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne, pa se radi eventualno o zabrani manjeg značaja, te bi pravilnom primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a trebalo tužbeni zahtjev odbiti. Nije obrazložena ni dosuda zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog anuiteta odnosno zašto se tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a. Nadalje, navodi da je Ugovor ispunjen i tužiteljica nikada nije koristila pravo raskida Ugovora, pa stoga obzirom da je tuženik u cijelosti postupao sa svojim propisima koji reguliraju njegovo poslovanje time i postupak kolektivne zaštite ugovaranje valutne klauzule CHF nije bilo dovedeno u pitanje niti od strane regulatora niti od strane sudske prakse. Odredbom čl. 19. st. 3. ZID ZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu tog istog Zakona. I pogrešna je odluka o trošku obzirom da pobijana presuda nije zakonita dok je i pogrešno dosuđen trošak zastupanja na ročištu 05. ožujka 2024. koje se nije održalo zbog neuredne dostave.

2.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu parničnog troška uvećan za zateznu kamatu i trošak žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23).

4. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome i dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka prema čl. 365. ZPP-a, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, kao ni one na koje se žalbom ukazuje iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je odluka razumljiva, dani su jasni razlozi o odlučnim činjenicama a obrazloženje nije nejasno, obzirom je i vezano za osnovu utvrđenja koje se uvijek vezuje za navedene promjene u odnosu na odluke tuženika. U postupku ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno. 7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.942,16 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, osnovom ništetne odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka broj 168-50-3194740, solemniziran po javnom bilježniku Vojislavu Vuletinu iz Šibenika 19. prosinca 2005. u dijelu ugovorene otplate kredita vezano uz korištenje valutne klauzule švicarskog franka – CHF.

8. Tijekom postupka i nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu za kupnju novog vozila Renault u iznosu od 23.280,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja, uz rok otplate od 84 mjeseca, kao i da je taj kredit otplaćen. Između stranaka i nije sporna postavljena visina tužbenog zahtjeva.

9. Sporno je da li su prilikom ugovaranja predmetnog kredita tužiteljici pojašnjeni rizici u odnosu na valutu CHF, te da li je tuženik primjenom ugovorne odredbe u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz glavnicu CHF, neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje je tužiteljica uplaćivala a koji su i viši od iznosa prema anuitetu definirano s početkom vrijednosti CHF, kao i primjena utvrđenja iz kolektivnog spora potrošač. Sporan je i nastup zastare potraživanja.

10. Prvostupanjski sud je u odnosu na zaključen Ugovor pozvao se na kolektivni spor tužitelja "Potrošač" – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka, gdje je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je tuženik u razdoblju 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije nije informirao potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Pri tome je i cijenjen iskaz tužiteljice na ročištu od 23. svibnja 2024., u kojem je navela da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nitko nije upozorio na rizike koji prijete radi dizanja kredita u valutnoj klauzuli a u početku otplate visina iznosa anuiteta je iznosila 1.500,00 kuna dok je pri kraju otplate visina anuiteta iznosila 2.250,00 kuna što je utjecalo na njezin materijalni status i životnu egzistenciju. Prvostupanjski sud je temeljem čl. 502.c ZPP-a naložio tuženiku vratiti tužiteljici iznos preplaćen po osnovi valutne klauzule vezane uz valutu CHF u visini koju tuženik žalbom ne osporava. U odnosu na prigovor zastare isti je cijenjen kao neosnovan obzirom na odluku Visokog trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, pa se primjenjuje novi zastarni rok od pet godina počev od 15. lipnja 2018. a kako je tužba podnesena 11. listopada 2021. proizlazi da je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/96), uz dužnost povrata iznosa sukladno odredbi čl. 210. st. 1., 2. i 3. ZOO-a dosudio utvrđenu razliku između tečaja za valutu CHF kod otplate i tečaja za valutu CHF u vrijeme isplate kredita uz priznate zakonske zatezne kamate sukladno čl. 214. ZOO-a, vezano i za mišljenje Vrhovnog suda RH br. Rev-3412/2018 od 19. ožujka 2019.

11. Takva odluka prvostupanjskog suda je pravilna i zakonita.

12. U odnosu na žalbene navode tuženika i stajalište o isključenju prava na isticanje ništetnosti, obzirom da je Ugovor u cijelosti ispunjen, taj žalbeni navod nije osnovan. Iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO) propisuje u st. 2. ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati, ali u konkretnom slučaju nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, ne može se podvesti pod tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja. Stoga je iznesen žalbeni prigovor neutemeljen jer pravo tužitelja osnovom ništetnosti i povrata što je temeljem utvrđenih ugovornih odredbi naplaćeno je i osnovano prihvaćeno.

13. Žalbeni navodi kojim se pobija tvrdnja o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi uz primjenu valute CHF nisu osnovani. Vezano za navode, da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF, iz Ugovora o kreditu proizlazi da se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 23.280,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Takav žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan, obzirom da je tužiteljica svojim iskazom navela, da je postojala mogućnost kredita u dvije valute ali su joj u banci dali jake sugestije da je bolje podignuti kredit u CHF jer je povoljnija opcija, da nitko nije upozorio na eventualne rizike vezano uz tu valutu, niti je bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama. Time tužiteljica nije ni trebala dokazivati ništetnost valutne klauzule i nepoštenost tuženika prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, obzirom da je povodom tih pitanja donesena presuda po čl. 502.a ZPP-a u kojem postupku je tuženik i bio stranka, kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja tužitelju daje mogućnost da bez ponovnog dokazivanja nepoštenosti valutne klauzule, potražuje temeljem čl. 502.c ZPP-a, naknadu više plaćenog iznosa po osnovi tog Ugovora. Tuženik nije tijekom postupka predložio niti jedan dokaz na okolnost da su tužitelju bili poznati svi parametri koji utječu na odluku o tome da svoj kredit veže uz valutnu klauzulu u CHF, osim saslušanja javnog bilježnika, koji takvih saznanja nije imao, dok je tijekom postupka i odustao od njegovog saslušanja, pa je prema tome prvostupanjski sud pravilno, jer nije drugačije utvrđeno, na tužitelja primijenio čl. 502.c ZPP-a kada je prihvatio njegov tužbeni zahtjev, kojim je i propisano da potrošači ne moraju u pojedinačnom postupku dokazivati da su im u postupcima tuženika povrijeđena prava, a tuženik nije predložio dokaze kojima bi dokazao da upravo u konkretnoj pravnoj stvari nije došlo do te povrede.

14. Nije sporno da je tužiteljici sporna ugovorna odredba bila i predstavljena odnosno razumljiva u formalnom smislu ali transparentnost ugovornih odredbi tužiteljici, kao prosječnom potrošaču, ne cijeni se samo u odnosu na navedeno, već i na razumljive i precizno dane informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje odredbe Ugovora mogu imati na njezine financijske obveze. Tuženik nije dokazao da je takve informacije dao tužiteljici, obzirom nije bilo prijedloga u odnosu na zaposlenika tuženika, da bi se takve činjenice i mogle utvrditi. Time i prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i utvrđivati razumljivost navedene ugovorne odredbe, odnosno transparentnost ugovornih odredbi jer takav prigovor odnosno na takve navode nije posebno dan prijedlog radi tog utvrđenja.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Na isti način je ta materija jednako bila i regulirana čl. 96., čl. 99. i čl. 102. ZZP iz 2007. godine. Žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud presudu u cijelosti temeljio na odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim se utvrđenja iste ograničavaju na predugovornu fazu, te da je i propušteno utvrditi da je tužitelju bila dostupna mogućnost izbora između valute koju je tuženik nudio, tako i druge valutne klauzule, treba i navesti da su i sudovi u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača i proveli test (ne)ravnoteže analizom činidbe i protučinidbe kao i test (ne)savjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka između ostalog i tuženika, utemeljili u bitnome na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljne informacije o fazi pregovaranja i zaključivanja Ugovora o kreditu a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upozorili s rizicima koji za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, da je bilo riječ o ugovorima o kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima i to u odnosu na valutnu klauzulu, i da su sporne odredbe u standardni ugovor "ušle" na inicijativu trgovaca (banaka) i da su banke u vrijeme sklapanja Ugovora trebale voditi računa o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, i da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. U odnosu na navedeno utvrđenje u postupku kolektivne zaštite, isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice, dok tuženik nije suprotno dokazao.

16. I prema odluci Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., proizlazi stav, da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe čl. 502.a i čl. 502.b ZPP-a primjenjuju na način da one propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

17. Suprotno žalbenim navodima žalitelja prvostupanjski sud je pravilno odlučio o prigovoru zastare.

18. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (u predmetnom postupku 14. lipnja 2018.), zbog čega je pravilno zaključeno da je tužba podnesena unutar zakonskog roka od pet godina. U odnosu na naveden zaključak isti je posebno cijenjen i obrazložen u okviru pravnog shvaćanja Vrhovnog suda od 31. siječnja 2022., time da se zastara cijeni u okviru odluke donesene u postupku zaštite potrošača. U nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito utvrđivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvarivati djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i u odnosu što je odredbom čl. 140. ZZP/07 propisano da je pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a obzirom da u protivnom ne bi imalo smisla. U okviru tog treba i cijeniti odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, a prema kojoj se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će bit prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa koje je i tužitelj ovlašten štititi jer u takvom slučaju je prvostupanjski sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih povezivati.

19. Prilikom donošenja odluke u konkretnim predmetima treba cijeniti da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 01. srpnja 2013. od kada prava Europske unije čine dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, te je i više od onog nacionalnog prava, pa obveza primjene prava Europske unije postoje u odnosu na sve one pravne odnose nastale nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Zaštita kolektivnih interesa potrošača u području primjene prava Europske unije regulirano je i uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., ugovornim odredbama o potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane i u nacionalnom zakonodavstvu Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

20. Žalbeni navodi vezano za pravo na zatezne kamate, nisu osnovani obzirom je tijek kamata od dospijeća pojedinog iznosa dosuđen osnovom stjecanja bez osnove. Odluka o tijeku zatezne kamate je pravilna i vezano za savjesnost stranaka. U odnosu na navedeno proizlazi i iz odluke Europskog suda, presudom u spojenim predmetima Europskog suda C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski je sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome da li je ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba i to prvo pravilo o extunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena i da u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora, da se smatra da je nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, a sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo, a drugo pravilo da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošača nastaje subjektivno pravo restitucije i treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, proizlazi pravo na potpunu restituciju primljenih isplata od strane tuženika.

21. U odnosu na žalbu tuženika vezano uz dosuđeni trošak ročišta 05. ožujka 2024., ista i nije osnovana obzirom je toga dana i ročište održano i nije odgođeno zbog neuredne dostave, obzirom je i utvrđeno da se ne radi o neurednoj dostavi, cijeneći i vrijeme kada je zaprimljen poziv za predmetno ročište.

22. Slijedom navedenog žalba tuženika odbijena je temeljem odredbe čl. 368. st.

1. ZPP-a kao i zahtjev za naknadom troška žalbe sukladno čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Puli - Pola 03. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić