REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli - Pola
Kranjčevićeva 8/I,52100 Pula - Pola
Poslovni broj: Gž-1617/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZI (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćnici Danijeli Jurić, odvjetnici u Splitu a ona po zamjeniku Frani Sikirici, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. (OIB:02535697732) Zagreb, Radnička cesta 50, zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Matulić i Bilić d.o.o., odvjetnicima u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv odluke o troškovima postupka i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3425/2023-8 od 17. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 03. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3425/2023-8 od 17. srpnja 2024.
II. Prihvaća se žalba tužiteljice u odnosu na parnični trošak te se preinačava odluka o troškovima postupka sadržana u t. III. presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3425/2023-8 od 17. srpnja 2024. i nalaže tuženiku nadoknaditi tužiteljici daljnji parnični trošak koji se odnosi na pristup ročišta za objavu presude od 17. srpnja 2024. u iznosu od 75,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. veljače 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak žalbenog dijela postupka isplatom iznosa od 50,00 eura u roku od 15 dana, dok se u preostalom zatraženom dijelu zahtjev tužiteljice odbija.
IV. Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbenog dijela postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja odlučeno je:
"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 12. stavka 3. Ugovora o kreditu broj 9012545506 od 29. svibnja 2007. sklopljenog između tužiteljice i tuženika.
II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 816,56 eur (6.152,35 kn) uvećan za zakonske zatezne kamate tekući od 07. lipnja 2007. do 31. prosinca 2007., od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do konačne isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 530,00 EURa eura sa kamatom koja teče od dana presuđenja isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 29. prosinca 2022., a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke."
2. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik, a tužiteljica žalbu podnosi u odnosu na odluku o parničnom trošku.
2.1. Tuženik žalbu podnosi pozivom na sve zakonske žalbene razloge i da prvostupanjska presuda nije na zakonu osnovana iz razloga što je propušteno raspraviti sve prigovore istaknute po tuženiku, te je na nedostatan način upušteno u procjenu dokaznog materijala i tuženikovih dokaznih prijedloga. Žalbom, u bitnome, navodi da svoju odluku prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 81. st. 1., čl. 87. ZPP te odredaba čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO-a pri čemu postoji i proturječnost po pitanju pravne osnove tužbenog zahtjeva obzirom se i traženje tužiteljice definira kao naknada štete a kada odlučuje o istaknutom prigovoru zastare kvalificira traženje kao institut stjecanja bez osnove. Time se i poziva na odluke proizašle iz kolektivne tužbe Udruge "Potrošač" pod poslovnim brojem P-1401/12 a da bi presuda iz postupka kolektivne zaštite na koju se poziva tužiteljica, bila obvezujuća u smislu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, parnica bi trebala biti radi naknade štete a nije. Neosnovano je i pozivanje na čl. 502.c ZPP-a jer je tek Izmjenama Zakona o parničnom postupku (objavljene u Narodnim novinama 70/2019) a koje se ne primjenjuju na postupke pokrenute prije stupanja na snagu tog Zakona 01. rujna 2019. i dodano da se ista odnosi na postupke isplate. Budući se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete, već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje suda na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim. Nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu zatvoren 17. lipnja 2016., dakle više od sedam godina prije podnošenja tužbe 04. srpnja 2023. a time su i tužiteljica i tuženik svoje obveze u cijelosti ispunili, što je i rezultiralo zatvaranjem Ugovora odnosno riječ je o ugovornom odnosu koji je prestao prije ustajanja predmetnom tužbom. Pozivom na čl. 326. ZOO-a navodi se kako je Ugovor koji je ništetan ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane međutim ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja a Ugovor je u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Obrazloženjem prvostupanjske presude odbijeni su prigovori prekluzije iz čl. 326. st. 2. ZOO-a i zastare pozivanje na kolektivnu parnicu Udruge "Potrošač" premda je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka detaljno elaborirao razloge zbog kojih drži da je o predmetnoj parnici riječ o ostvarenju pojedinačnih interesa i prava potrošača, ističući kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva samo po sebi nije ništetna i nije protivna niti jednom zakonu pogotovo ako nije prouzročila neravnotežu između potrošača i trgovca što proizlazi i iz Direktive 2014/17 EU Parlamenta i Vijeća, Direktive 2008/48 EZ, Direktive 93/13 EEZ kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju.
2.2. Žalbeni je prijedlog preinačenje prvostupanjske odluke odbijanjem tužbenog zahtjeva uz nalog naknaditi tuženiku popisani trošak postupka uvećan za troškove žalbenog postupka a podredno predmet vratiti na ponovno postupanje radi raspravljanja o prigovorima o kojima nije raspravljeno odnosno eventualne provedbe dopunskog dokaznog postupka.
2.3. Tužiteljica žalbom pobija odluku o trošku obzirom da joj nije priznat opravdani trošak pristupa na ročište za objavu presude 17. srpnja 2024. u iznosu od 75,00 eura.
2.4. Žalbeni je prijedlog preinačenje odluke o trošku na način da se prizna i trošak ročišta za objavu u iznosu od 75,00 eura uz sastav žalbe od 75,00 eura i pristojbe na žalbu.
3. Sa žalbama je postupljeno temeljem odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).
4. Odgovorom na žalbu tužiteljica smatra neosnovanom, pozivom i na stav Vrhovnog suda RH Rev-673/2023 kao i neosnovan tuženikov prigovor zastare, prigovor primjene odredbe čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, prigovor da navedena odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i prigovor da je sporna odredba jasna i lako razumljiva te u odnosu da se na predmetni Ugovor ne primjenjuje Direktiva EZ 93/13. Predlaže odbiti žalbu tuženika.
5. Žalba tuženika nije osnovana, dok je osnovana žalba tužiteljice u odnosu na zatraženi trošak pristupa na ročište objave.
6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012545506 od 29. svibnja 2007. sklopljenim između tužiteljice i tuženika a koja odredba i glasi: "Obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita".
7. Tijekom postupka između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu 29. svibnja 2007. za iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 92.369,21 CHF, za kupnju stana, kao i da je čl. 12.t.3. tog Ugovora ugovorena obveza da prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od 1,50% od iznosa kredita. Tijekom postupka i nesporno je da je tuženik naplatio tužiteljici iznos obrade 1,50% u iznosu od 6.152,35 kuna/816,56 eura.
8. Sporno je, da li je predmetna ugovorna odredba ništetna i slijedom toga pripada li tužiteljici pravo na povrat isplaćenog iznosa.
9. Prvostupanjski sud je cijenio iskaz tužiteljice, prema kojem proizlazi da je podigla stambeni kredit, te da je prilikom uzimanja kredita se i začudila vezano za ulaznu naknadu, odnosno trošak obrade kredita jer nije znala što je to, a time više što je iznos bio 6.250,00 kuna što je tada bilo više od njezine mjesečne plaće, dok joj je osobna bankarica GI rekla da su takvi uvjeti kredita i da o tome ne odlučuje ona već je to bilo po principu "uzmi ili ostavi", a kako je bila prisiljena riješiti stambeni kredit morala je pristati i platiti ulaznu naknadu, koju je platila u gotovini, pa da iz iskaza proizlazi da se o spornoj odredbi nije unaprijed pregovaralo i nije imala mogućnosti utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, obzirom je i sam Ugovor bio unaprijed pripremljen. Cijeneći odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) koji se i primjenjuje obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora, kao i odredbu tog Ugovora iz čl. 87. st. 1. ZZP/03 kojim je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, kao i odredba čl. 102. st. 1. ZZP/07, da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, uz presude Suda Europske unije C-847/19 i C-224/19 i odredbu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 EEZ, iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ugovornih naknada, da iz čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO), je proizlazilo da je tuženik bio ovlašten od tužiteljice naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade. I prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ugovorne odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti sa uvjetom u dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatnu neravnotežu. Kako je u postupku utvrđeno, da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, te je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužiteljica nije mogla unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade iz čl. 12. t. 3. Ugovora, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana obzirom i isplatom te naknade iznos kredita tužiteljice umanjen je za iznos naknade, bez obzira što je tu naknadu platila u gotovini i na što nije prethodno adekvatno upozorena. Poziva se i na pravno shvaćanje sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 05. studenog 2020. da ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu, može biti utvrđena ništetnom ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što se i prema mišljenju prvostupanjskog suda može analogno primijeniti na ulaznu naknadu koja je predmet ovog spora. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač je stekao subjektivno pravo na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa a u pogledu prigovora zastare poziva se na sjednicu Vrhovnog suda RH Građanskog odjela Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. i zauzeo pravno shvaćanje, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva kao i posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Time da tužbeni zahtjev nije zastario jer zastarni rok još nije ni počeo teći. Cijeneći odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi sa čl. 1111. ZOO-a osnovom utvrđenja predmetne odredbe ništetnom postavljen je i restitucijski zahtjev za povrat iznosa naknade stečene bez osnove odnosno na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu a početkom tijeka zakonske zatezne kamate od naplate tuženiku ne pripadajuće naknade odnosno od 07. lipnja 2007., koji je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan platiti. Time je i tužbeni zahtjev ocijenjen u cijelosti osnovan i prihvaćen.
10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome dodatno – po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 365. ZPP-a, na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka kao ni onu na koju se žalbom poziva iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, obzirom da odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nije proturječna sama sebi i sadrži u cijelosti jasno obrazloženje, te je i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.
11. Utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale, kada je u pitanju unaprijed formulirana odredba ugovora o kreditu iz čl.12. 3. Ugovora, te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe.
12. Naime, sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje:ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj formi ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od 1,50% iznosa kredita, te se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time i da je nepoštena odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.
13. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne trebaju biti samo gramatički razumljive.
14. Ono što i prvostupanjski sud navodi, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu tog ugovora, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati, pa se radi o znatnoj neravnoteži o pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u predmetnom, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
15. Pri tome valja navesti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj: 15/14), kojom je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade naknade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od kojeg odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što i rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
16. Činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da takvom naknadom nisu pokriveni i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobrenja kredita.
17. Nisu osnovani žalbeni navodi da je rok zastare cijenjen pozivom na odluke kolektivne tužbe. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare, vezano i za sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojoj zastarni rok restitucijskog zahtjeva u kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice ništetnosti, utvrđenje ništetnosti počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Činjenica da zastarni rok do pravomoćnosti te odluke još nije počeo teći, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim.
18. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate pravilno je utvrđeno od suda prvog stupnja i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, obzirom na pravilno utvrđenje da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita, te je stoga i ta ugovorna odredba nepoštena i time ništetna, pa je to rezultiralo time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe i koji je istu sam formulirao i nametnuo tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, što je cijenjeno stjecanjem bez osnove sukladno čl. 1111. ZOO-a, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.
19. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja, što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja pravilno i utvrdio tijek zakonske zatezne kamate odnosno pitanje nepoštenog stjecanja, to su i suprotni navodi žalitelja neosnovani. U odnosu na dospjelost novčane obveze time i tijeka zatezne kamate, razriješeno je odlukom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revd-1294/21 gdje je i naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
20. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje da se prvostupanjski sud poziva na parnicu vođenu povodom kolektivne tužbe, obzirom se utvrđenje prvostupanjskog suda temelji na Zakonu o zaštiti potrošača i time povezanom Zakonu o obveznim odnosima, osnovom kojih je i cijenjena obveza povrata stečenih iznosa. Uz to, vezano i za primjene Direktive 93/13, iste se ne primjenjuju direktno u pravnom sustavu već je i Direktive potrebno cijeniti time i da u vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije ali je Sud EU ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svijetlu prava EU, te i time da sudovi pokušaju dati isto značenje i učinke koji bi nastali izravnom primjenom norme zajednice u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti.
21. Iz provedenog dokaznog postupka i proizlazi da je tužiteljica imala saznanja o obvezi plaćanja naknade ali i nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju to plaćanje i tu naknadu, kao ni koje usluge i troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih, niti bi joj bez takve ugovorne odredbe kredit bio odobren, što ukazuje da i o tome dijelu nije mogla pregovarati i upućuje na zaključak da prije sklapanja Ugovora je imala informaciju o obvezi plaćanja, kao i visinu koju je platila ali ne i krajnjoj svrsi, kao i da kredit bez takve ugovorne odredbe nije mogla dobiti.
22. Kod ocjene postupanja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba i cijeniti da je i tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora da li je banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa je shodno tome mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Obzirom da se radi o tipskom ugovoru i da se o toj spornoj odredbi nije pregovaralo, i proizlazi zaključak da o tim zakonitim interesima potrošača banka nije vodila računa. Pri tome, utvrđenja ništetnim odredaba Ugovora o kreditu o naknadi vezano i da je tužiteljica bila ograničena uvjetima iz ponude banke za koje je i utvrđeno da su nepoštene, i proizlazi da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje niti oko prihvaćanja ili neprihvaćanja odobravanja kredita, što je i prouzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome i tijekom postupka proizlazi da tuženik nije posebno zatražio i naveo saslušanje djelatnice banke koja je zaključila Ugovor, pa time i osnovanost potraživanja.
23. U odnosu na žalbene navode tuženika i stajalište o isključenju prava na isticanje ništetnosti, obzirom da je Ugovor u cijelosti ispunjen, taj žalbeni navod nije osnovan. Iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO) propisuje u st. 2. ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati, u konkretnom slučaju nametanje korisniku kredita ništetne odredbe naknade obrade kredita, što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može se podvesti pod tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja. Stoga je iznesen žalbeni prigovor neutemeljen jer pravo tužiteljice osnovom ništetnosti i povrata što je temeljem utvrđene ugovorne odredbe naplaćeno je i osnovano prihvaćeno.
24. U odnosu na žalbu tužiteljice, prema stanju u predmetu proizlazi da je i punomoćnik tužiteljice (zamjenik) pristupio na ročište objave presude 17. srpnja 2024., te je i prethodno kada je ročište zaključeno i određena objava zatražen trošak tužiteljice koji se i odnosi na ročište objave odluke. Pristup na to ročište punomoćnik ima pravo prema Tbr. 9. t. 3. Tarife u visini od 50% nagrade iz Tbr. 7. t. 1. Tarife. Time je i priznat zatraženi trošak pristupa na ročište u visini od od 75,00 eura. Tužiteljica je uspjela sa žalbom pa ima i pravo na naknadu žalbenog troška ali ne i u zatraženom iznosu budući se radi o žalbi protiv rješenja i to prema visini žalbenog dijela odbijenog parničnog troška, pa primjenom Tbr. 10. t. 5. u vez sa Tbr. 7. t. 1. Tarife tužiteljici pripada za sastav žalbe 50% nagrade iz Tbr. 7. t. 1. Tarife što iznosi 25 bodova plus PDV odnosno 50,00 eura u kojoj visini je i tužiteljici trebalo dosuditi pripadajući žalbeni trošak a u preostalom dijelu odbiti zahtjev za naknadom žalbenog troška, obzirom i nema dokaza o plaćenoj pristojbi.
25. Slijedom navedenog, žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrđena je prvostupanjska presuda i odlučeno kao u izreci. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije priznat sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a, dok tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu obzirom da taj trošak nije bio potreban sukladno čl. 155. ZPP-a.
U Puli - Pola 03. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Nataša Babić
