REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1836/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici u Sisku, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. (OIB:02535697732) iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupani po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P- 71/2023-22 od 23. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 03. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P-71/2023-22 od 23. kolovoza 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010754024 koji su dana 1. listopada 2005. sklopili tužitelj UC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i Privredna banka Zagreb d.d. (OIB: 02535697732) kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. (OIB: 02535697732) da tužitelju UC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od 1.889,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom i to:

-na iznos od 6,51 eura počevši od 31. listopada 2008.,

-na iznos od 7,43 eura počevši od 31. prosinca 2008.,

-na iznos od 9,66 eura počevši od 31. siječnja 2009.,

-na iznos od 10,64 eura počevši od 28. veljače 2009.,

-na iznos od 7,57 eura počevši od 31. ožujka 2009.,

-na iznos od 8,06 eura počevši od 30. travnja 2009.,

-na iznos od 4,05 eura počevši od 31. svibnja 2009.,

-na iznos od 0,63 eura počevši od 30. lipnja 2009.,

-na iznos od 1,40 eura počevši od 31. srpnja 2009.,

-na iznos od 3,36 eura počevši od 31. kolovoza 2009.,

-na iznos od 3,14 eura počevši od 30. rujna 2009.,

-na iznos od 1,26 eura počevši od 31. listopada 2009.,

-na iznos od 4,78 eura počevši od 30. studenog 2009.,

-na iznos od 7,35 eura počevši od 31. prosinca 2009.,

-na iznos od 11,48 eura počevši od 31. siječnja 2010.,

-na iznos od 10,40 eura počevši od 28. veljače 2010.,

-na iznos od 15,73 eura počevši od 31. ožujka 2010.,

-na iznos od 14,56 eura počevši od 30. travnja 2010.,

-na iznos od 17,00 eura počevši od 31. svibnja 2010.,

-na iznos od 33,13 eura počevši od 30. lipnja 2010.,

-na iznos od 29,68 eura počevši od 31. srpnja 2010.,

-na iznos od 38,99 eura počevši od 31. kolovoza 2010.,

-na iznos od 36,00 eura počevši od 30. rujna 2010.,

-na iznos od 29,66 eura počevši od 31. listopada 2010.,

-na iznos od 41,91 eura počevši od 30. studenog 2010.,

-na iznos od 57,16 eura počevši od 31. prosinca 2010.,

-na iznos od 46,65 eura počevši od 31. siječnja 2011.,

-na iznos od 50,46 eura počevši od 28. veljače 2011.,

-na iznos od 45,34 eura počevši od 31. ožujka 2011.,

-na iznos od 46,11 eura počevši od 30. travnja 2011.,

-na iznos od 66,48 eura počevši od 31. svibnja 2011.,

-na iznos od 67,85 eura počevši od 30. lipnja 2011.,

-na iznos od 85,44 eura počevši od 31. srpnja 2011.,

-na iznos od 76,91 eura počevši od 31. kolovoza 2011.,

-na iznos od 67,51 eura počevši od 30. rujna 2011.,

-na iznos od 66,34 eura počevši od 31. listopada 2011.,

-na iznos od 65,51 eura počevši od 30. studenog 2011.,

-na iznos od 69,64 eura počevši od 31. prosinca 2011..

-na iznos od 73,98 eura počevši od 31. siječnja 2012.,

-na iznos od 74,31 eura počevši od 29. veljače 2012.,

-na iznos od 71,40 eura počevši od 31. ožujka 2012.,

-na iznos od 72,84 eura počevši od 30. travnja 2012.,

-na iznos od 74,20 eura počevši od 31. svibnja 2012.,

-na iznos od 72,04 eura počevši od 30. lipnja 2012.,

-na iznos od 72,76 eura počevši od 31. srpnja 2012.,

-na iznos od 71,55 eura počevši od 31. kolovoza 2012.,

-na iznos od 68,45 eura počevši od 30. rujna 2012.,

-na iznos od 71,72 eura počevši od 31. listopada 2012.,

sve do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023.g. pa do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023.g. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. (OIB: 02535697732) dužan je tužitelju UC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.738,18 € sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. kolovoza 2024. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja dopuštena je preinaka povišenja tužbenog zahtjeva za iznos od 30,72 eura.

2. Protiv navedene presude, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbom, u bitnome, ukazuje da prvostupanjski sud govori o apstraktnoj pravnoj zaštiti u kolektivnom sporu i zanemaruje konkretan ugovorni odnos, obzirom da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes, da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja, pa se stoga i utvrđena apstraktna pravna zaštita ne može neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos. Time se i ne može prvostupanjski sud pozivati na presudu u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u predmetnom Ugovoru o kreditu, obzirom je sve navode tuženika u cijelosti zanemario i ne navodi obrazloženje zašto ih ne razmatra. O spornom navodu da bi valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana prvostupanjski sud se nije očitovao. U odnosu na vještački nalaz, tuženik je i prigovorio jer je izrađen kao da je ugovoren kunski kredit sa promjenjivom kamatnom stopa koja je važila za kredite u valuti CHF, kao i da su iskazane obveze u odnosu na pozitivne iznose, dok bi ako se odredba Ugovora smatra ništetnom obveza tužitelja i za mjesece kada je primjenom ništetnih odredbi manje platila mora svesti na one iznose koliko je trebao platiti ako se ne primjenjuju ništetne odredbe, dakle nije potrebno isticati niti prigovor prijeboja. Pravilnom primjenom odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 99. ZZP iz 2007. godine odnosno čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP iz 2003. godine, sud bi prvo trebao utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive a ako nemaju neko od tri obilježja sud provodi test poštenosti, te i obvezu ispitati da li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, u odnosu na koje pretpostavke prvostupanjski sud nije utvrdio ni jednu od tih pretpostavki. Predmetni je Ugovor zatvoren, dok iz odredbe čl. 131. ZZP iz 2009. godine proizlazi, da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno specificiranim odredbama ZZP-a, kako je ugovorni odnos okončan, ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti a odluka iz predmeta "Potrošač" se odnosi na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istog. Pozivom i u odnosu na prigovor zastare vezano za odluku čl. 120. ZZP-a navodi, da tužiteljeva mogućnost podnošenja predmetne tužbe ni na koji način nije bila vezana za donošenje pravomoćne odluke u postupku kolektivne zaštite, niti je to smisao postupka kolektivne zaštite jer je i prije toga spora u većem dijelu nastupila zastara prema pojedinačnim potraživanjima kako su i specificirana. Ističe da je VSRH odlukom Rev-2245/17 povrijedio načelo pravne sigurnosti, obzirom da je tom odlukom zauzeo drugačije stajalište nego do sada o zastari restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnog pravnog posla. Zakonske odredbe koje se odnose na zastaru su imperativnog karaktere, pa se moraju primijeniti kako je propisano, zarazliku od dispozitivnih odredbi ako stranke nisu dogovorile drukčije. Poziva se i na praksu Suda Europske unije u predmetu Jureša protiv Hrvatske, Brezovac protiv Hrvatske i Saghinadze i drugi protiv Gruzije, obavijest Komisije Smjernice za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. Kako je predmetni Ugovor u cijelosti ispunjen a tužitelj je isticao djelomičnu ništetnost spornih odredbi, radi se o zabrani manjeg značaja, pa je stoga primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo odbiti jer se ništetnost više ne može isticati, dok je i valutna klauzula u CHF pravomoćno smatrana valjanom i u kolektivnom sporu do 2016. godine, pa se ne može utvrditi da je u trenutku stjecanja od kojega je proteklo 10 godina tuženik mogao znati da su te odredbe ništetne. Izjavljuje i žalbu u odnosu na odluku o trošku obzirom na donesenu odluku iz razloga što isti nije trebao biti dosuđen tužitelju već tuženiku.

2.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane presude uz odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu parničnog troška i troška žalbe a podredno ukidanje prvostupanjske presude i određivanje ponovne provedbe glavne rasprave.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je u smislu odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda a pazeći i pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede postupka sukladno čl. 365. ZPP-a, ocjena je ovog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita. Obzirom na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, valja navesti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, obzirom da su pobijanom presudom navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika u postupku i samih tih isprava, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost. Osim toga, nisu počinjene ni ostale bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa je žalba u tom dijelu u kojem se ukazuje na bitne neosnovana. U postupku je materijalno pravo pravilno primijenjeno. 7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.889,03 eura sa pojedinačno navedenim iznosima u odnosu na pripadajuću zakonsku zateznu kamatu počev od 31. listopada 2008. pa do 31. listopada 2012. i to osnovom ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu zaključenim između stranaka i to tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora kojim je tužitelju stavljeno na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 25.847,34 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita solemniziran od strane javnog bilježnika Ivana Čubelića iz Siska 04. listopada 2005., smatrajući da je osnovom ništetne ugovorne otplate kredita uz korištenje valutne klauzule taj iznos od strane tuženika stečen bez osnove obzirom je naplaćeno od tužitelja temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli a sve utemeljeno na pravnim shvaćanjima izraženim pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i odluke VSRH broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019.

8. U predmetnom postupku nije sporno da je između stranaka zaključen Ugovor o kreditu 01. listopada 2005., ovjeren od strane javnog bilježnika 04. listopada 2005. broj 9010754024 kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 25.847,34 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke a koji je kredit odobren za kupnju vozila. Sporno je, da li je odredba navedenog Ugovora o kreditu o ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetna i posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa koji je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima stjecanja bez osnove sukladno čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO), kao i osnovanost prigovora zastare.

9. Prvostupanjski sud je odlučujući o ovim spornim pitanjima, kao osnovan prihvatio zahtjev tužitelja cijeneći i pravna shvaćanja u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđena ništetnost takvih odredba ugovora o potrošačkom kreditu (vezano za valutnu klauzulu CHF) i temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a obvezujući je za sud jer se radi o individualnom sporu kojega pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj pokrenuo protiv tuženika radi stjecanja bez osnove radi zaštite svojeg pojedinačnog interesa povrijeđeno postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača a na štetu tužitelja a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je i donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa. Tim presudama Trgovačkog i Visokog trgovačkog suda pružena je generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača dok tužitelj kao potrošač u ovom postupku ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih odredaba i isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate. Cijeneći i iskaz tužitelja, kao i samog Ugovora o kreditu utvrđeno je da je tužitelj isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom), a isto tako iz iskaza proizlazi da je postupao kao potrošač u smislu čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje ZZP) dok protivan zaključak ne proizlazi iz spornog Ugovora, kao ni drugih dokaza, a niti je tuženik dokazao protivno. Pozivom i na odredbu čl. 81. st. 1. ZZP, koja je identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) kao i odredbe čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) kojom je i propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa i nadalje prema čl. 84. ZZP-a ne proizlazi da bi ta odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva pozivom i na presude Europskog suda C-96/14 KC od 23. travnja 2015, obzirom da ugovorene odredbe da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost već i sastavne dijelove te razumijevanje, funkcioniranja tog pojma ili instituta koji se odnosi na jezični izričaj. Budući je utvrđeno da je tužitelj kao potrošač sklopio Ugovor o potrošačkom kreditu koji mu je ponuđen za tu svrhu bez prethodnog pregovaranja sa tuženikom o pojedinačnim odredbama i prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike intervalutarne promjene, kao i na vrijeme kada je sklopljen, vezano za odluku Trgovačkog suda tada je i odlučeno da je u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a ista ništetna. Obzirom na ništetnost ugovorne odredbe temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a vezano za čl. 1111. ZOO-a tuženik je dužan vratiti ono što je primio osnovom nesrazmjera između koristi i njegove obveze. Prigovor zastare također je utvrđen kao neosnovan vezano i da je pokretanjem postupka od strane Udruge "Potrošač" 04. travnja 2012. radi zaštite kolektivnih interesa potrošača došlo i do prekida zastare sukladno čl. 502.a st. 1. ZPP-a i osnovom čl. 241. ZOO-a te petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju primjenjuje zastara je počela ponovno teći pravomoćnošću odluke Visokog trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. a obzirom je tužba podnesena 24. veljače 2023. potraživanje tužitelja nije u zastari u odnosu na glavnicu tako i na sporedna potraživanja kamata. Visina tog potraživanja utvrđena je provođenjem financijskog-knjigovodstvenog vještačenja te je i obzirom se radi o stjecanju bez osnove i restitucijskom zahtjevu iz čl. 323. ZOO-a naloženo tuženiku i isplatiti zatraženi iznos uz dosuđenu zakonsku zateznu kamatu temeljem čl. 1115. ZOO-a od dana dospijeća svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate.

10. Pravna shvaćanja prvostupanjskog suda vezano za osnovu zahtjeva i primjenu materijalnog prava koja su utemeljena pravilnom utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP-a), prihvaća i ovaj sud, obzirom da isto nije dovedeno u dvojbu ni žalbom tuženika i od strane prvostupanjskog suda dani su jasni i na zakonu osnovani razlozi.

11. U odnosu na žalbene razloge tuženika, u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi za utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli utemeljenim na pravnim shvaćanjima izraženim u presudama postupka zaštite potrošača, valja navesti i da je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima pravilno primijenio materijalno pravo, obrazložio primjenu pravomoćne presude u postupku zaštite potrošača, što i proizlazi iz odluke Ustavnog suda U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojoj je i na tuženiku teret dokaza o davanju obavijesti potrošaču.

12. I prema odredbama čl. 502.a st. 1., čl. 502.b i čl. 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, i to da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15 – dalje ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, pa je posljedično tome i prvostupanjski sud suprotno žalbenim navodima tuženika i pravilno temeljio svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u navedenim odlukama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je i kao tuženik sudjelovao i u ovom postupku tuženik. Pri tome, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome i pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenjen osnovanim, te je žalba neosnovana i u tom dijelu.

15. U odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli ističući da je ugovaranje takve ugovorne odredbe dopušteno, čime zapravo, sadržajno, ukazuje da su ove sporne ugovorne odredbe isključene od primjene Direktive 93/13 jer da se radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe čl. 22. stavka 1. ZOO, kao dispozitivnoj odredbi koja se primjenjuje automatski (iako to izričito ne navodi), valja istaknuti da je ovaj žalbeni navod žalitelja neosnovan i da takav zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Europskog suda za ljudska prava broj: EU C- 81/2019 od 9. srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA), koje pravno shvaćanje je ovaj drugostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 365. ZPP, cijenio kada je odlučivao o ovom žalbenom razlogu žalitelja, iako se na to pravno shvaćanje tuženik nije izravno pozvao (čl. 365. ZPP). Naime, i po pravnom shvaćanju ovog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno, budući je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni ugovor o namjenskom kreditu u članku 7. sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO niti je nužno odraz te zakonske odredbe da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske Unije je u navedenoj odluci izrazio pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele, odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi EU od 9. srpnja 2020. u predmetu C- 81/19), te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora, pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U- I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. Izjasnio, kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO.

16. Pri tome, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima se poziva da je Ugovor u cijelosti ispunjen i da se predmetna presuda ne može odnositi na predmetni Ugovor jer je isti istekao, obzirom i na pravni stav Vrhovnog suda, kao i na naprijed navedene zakonske odredbe. Ograničavanje zaštite potrošača samo na vrijeme trajanja ugovora nije prihvatljivo, obzirom i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske presudom poslovni broj: Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., da tužitelju pripada pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu i za slučaj da je kredit otplatio. Vezano i za navedeno, žalbeni navodi da su pogrešno primijenjene odredbe čl. 19.st.3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojima je propisana konverzija kredita nisu osnovani, obzirom da se odnosi na ugovore koje ugovorne strane žele konvertirati i ugovaraju daljnju otplatu, pa se time na predmetni ugovor ne primjenjuju zakonske odredbe kojima se iz konverzije isključuju već otplaćeni ugovori.

17. Posljedično tome pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi sa odredbom čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a pravilno je odlučeno o zahtjevu za isplatom navedenog novčanog iznosa da je temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonito ugovorenom valutnom klauzulom od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate dužan platiti tužitelju. Pri tome, prvostupanjski sud nije primijenio valutnu klauzulu u kunski kredit, već je i prema toč.1. Ugovora, kojim se tuženik obvezao staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti CHF, time i pravilno cijenio uvjete koji su važili za kredite sa tom valutnom klauzulom.

18. Pri tome, valja navesti da je prvostupanjski sud temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke pravilno utvrdio visinu novčane tražbine tužitelja, kada i nije umanjio potraživanje tužitelja za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, budući tuženik i nije istaknuo određeni protutužbeni zahtjev, kao ni prigovor radi prijeboja, vezano i za provedeno financijsko vještačenje u okviru kojega je i prema nalogu prvostupanjskog suda uračunata i razlika pretplate, kao i negativne pretplate. Takav stav prvostupanjskog suda je i pravilan, obzirom i na odluku Vrhovnog suda RH Rev- 549/2023 u odnosu na koju je i odgovoreno na pitanje zbog kojega je dopuštena revizija i osnovom kojega je i zaključeno, da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno-pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužitelju tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita. Uz to, tužbeni je zahtjev osnovan po čl. 502.c.ZPP- a u vezi sa čl. 502.c ZPP-a, u kojem postupku su utvrđivane činjenice u vezi sa postupanjem banaka, tako i žalitelja prilikom zaključenja potrošačkih ugovora sa valutnom klauzulom vezanu za CHF, te pravilno nije cijenjen i umanjen iznos negativne tečajne razlike jer tuženik nema svojstvo potrošača, već financijske institucije i na njega se ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tim više što tužitelj plaćanjem nižih anuiteta zbog nižih tečaja CHF/kuna nije stekao nikakvu imovinu tuženika.

19. Pri tome, žalbeni navodi prema kojima se ukazuje da je trebalo ispitati da li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo nisu osnovani, obzirom da od strane tuženika nije bilo nikakvog prijedloga za utvrđenje takvih navoda, što je bilo i potrebno od strane tuženika predložiti jer je teret dokaza o provedenom postupku pregovora i danih obrazloženja u odnosu na ugovorene obveze na tuženiku. Isto tako, žalbeni navodi vezano za stajalište VSRH u odluci Rev-2245/17 nisu osnovani, vezano da vođenje postupka kolektivne zaštite ne bi imalo smisla i pravna norma bi bila lišena svojeg korisnog učinka, u odnosu da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a.

20. Pri tome, žalbeni navodi kojima se poziva na nastup zastare, cijeneći sveobuhvatno stav prvostupanjskog suda o nastupu zastare pravilno je odlučeno da pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe a računajući od tada pa do podnošenja ove tužbe nije protekao rok zastare od pet godina, zbog čega i zastara nije nastupila. U nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito utvrđivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa i da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i time što je odredbom čl. 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih i subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite ne bi imalo smisla. Vezano za navedeno treba cijeniti i odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama i pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti i prihvaćeni zahtjevi iz tužbe čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Time i treba navesti da pokretanjem parničnog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare koja počinje u odnosu na individualne restitucijske zahtjeve teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, računajući taj rok temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a (tako i u Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Navedeni stav proizlazi i iz pravnog shvaćanja na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda od 31. siječnja 2022., u odnosu na pravno shvaćane presude Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. i sjednice Građanskog odjela VS od 30. siječnja 2020., zaključkom da ista nisu proturječna i da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Zbog navedenog žalba žalitelja ocijenjena je neosnovanom.

21. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i nije počinio bitne povrede parničnog postupka na koje i žalbom ukazuje tuženik žalba žalitelja odbijena je kao neosnovana, sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a. Obzirom da tuženik nije uspio svojom žalbom, trošak žalbe nije dosuđen sukladno čl. 166.st.1. ZPP-a.

U Puli - Pola 03. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić