REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž-139/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Nataši Babić, u pravnoj stvari tužiteljice RT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Nataša Maletić, odvjetnica u Puli, protiv tuženog Hrvatske poštanske banke d.d., [adresa], OIB 87939104217, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P- 605/2023-10 od 14. listopada 2024., 3. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-605/2023-10 od 14. listopada 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:
„I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
„Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB 87939104217, sa sjedištem u [adresa] da tužiteljici RT, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] isplati iznos od 942,21 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 27.04.2017. godine pa sve do isplate koja se do 31.07.2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“
II Nalaže se tužiteljici RT, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] da tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB 87939104217, sa sjedištem u [adresa] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 468,75 EUR, u roku od 15 dana.
III Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.“
2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužiteljica zbog bitne povrede parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o prigovoru zastare, jer je nepoštena ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što je slučaj sa odredbom 9.13 Ugovora o kreditu broj 744130 ništetna. Prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita može biti utvrđena ništetnom ako se o toj odredbi nije pregovaralo. Prvostupanjski sud je morao istu po službenoj dužnosti utvrditi ništetnom, odnosno prvostupanjski sud je morao zaključiti da je takva odredba nepoštena, a posljedično ništetna u smislu odredbe članka 81. i 87. ZZP/03, članka 324. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.) te članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima („Službeni list EU L 95/29, 21. travnja 1993.). Ističe kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. zauzeto shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Sud je u obrazloženju pobijane odluke posve apstrahirao navode tužitelja o obveznoj primjeni europskog prava, koje je bio dužan primijeniti na odnos stranaka. Pravo EU je u suprotnosti sa pravnim shvaćanjima prvostupanjskog suda pa je sud u tom slučaju bio dužan, kada je već odlučio apstrahirati primjenu prava EU, za to ponuditi valjane razloge. Predlaže da se preinači prvostupanjska presuda.
3. Sa žalbom tužiteljice postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011.-pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).
3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tužiteljice nije osnovana.
5. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za povrat plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, koju je tužiteljica izvršila 27. travnja 2017. u iznosu od 7.099,13 kuna, jer je utvrdio da je za isti nastupila zastara.
5.1. Takva odluka prvostupanjskog suda je zakonita i u donošenju presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu postupka zbog koje se mogu pobijati presude u sporu male vrijednosti iz članka 467. stavka 1.ZPP-a.
6. I činjenično stanje nije sporno, pa je tako utvrđeno:
- da su tužiteljica i pravni prednik tuženika zaključili Ugovor o kreditu broj 744130 od 19. studenoga 2009.,
- da u članku 9.13 Ugovora izričito stoji da „Korisnik kredita može vratiti kredit prijevremeno i u slučaju djelomične ili konačne otplate kredita ne plaća naknadu“,
- da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit 27. travnja 2017.,
- da joj je tuženik 28. travnja 2017. na ime prijevremene otplate kredita naplatio naknadu od 7.099,13 kuna, i
- da je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2023.
7. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanim prigovor zastare istaknut po tuženiku s obzirom je tužiteljica naknadu za prijevremenu otplatu kredita platila 28. travnja 2017., a tužba je podnesena 7. lipnja 2023., dakle protekom pet godina kao općeg zastarnog roka a sve s obzirom da je člankom 215. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. - dalje: ZOO) propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
8. Žaliteljica se neosnovano poziva na ništetnost odredbe članka 9.13. Ugovora o kreditu i pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. To stoga što navedena odredba Ugovora nije ništetna, već suprotno, ista je sukladna članku 1024. stavku 2. ZOO-a kojim je propisano da korisnik kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Sporna ugovorna odredba omogućava korisnicima kredita vraćanje istog prije isteka roka za vraćanje za što se ne plaća nikakva naknada banci.
9. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“
10. U ovom slučaju niti tužiteljica ne traži utvrđenje ništetnosti članka 9.13. Ugovora, niti je prvostupanjski sud utvrdio da bi taj članak bio ništetan, već suprotno, isti je sukladan članku 1024. stavku 2. ZOO-a, koji omogućuje prijevremenu otplatu kredita, za koju se po članku 9.13. Ugovora ne plaća naknada. S tim u vezi neosnovani su svi žalbeni navodi žaliteljice vezani uz ništetnost ugovora i obveznoj primjeni europskog prava, jer se ne radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.
11. Nije sporno da je mimo navedene ugovorne odredbe tuženik od tužiteljice naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita te je tužiteljica imala pravo na povrat tako naplaćene naknade temeljem instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. ZOO-a, jer za naplatu tog iznosa tuženik nije imao nikakav pravni osnov.
12. Međutim, povrat stečenog bez osnove može se tražiti u općem zastarnom roku od pet godina iz članka 225. ZOO-a, koji je istekao, jer je tužiteljica naknadu platila 28. travnja 2017., a tužbu je podnijela 7. lipnja 2023.
13. Iz navedenog razloga, kako je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, jer je utvrdio osnovanim prigovor zastare istaknut po tuženiku, žalba tužiteljice je odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda po članku 368. stavku 1. ZPP-a.
U Puli-Pola 3. veljače 2025.
Sutkinja
Nataša Babić
