REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-95/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saje Oulovski i Nevene Oulovski, odvjetnice u Pakracu, protiv tuženog Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-23/2022-15 od 16. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-23/2022-15 od 16. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je slijedeće:

„I Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50 da tužitelju RV iz [adresa] na ime preplate na temelju ništetne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 432,63 € (četiristo trideset i dva eur i šezdeset i tri cent), sa zakonskom zateznom kamatom do 31.7.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos od 13,63 € od 31.5.2010.,

- na iznos od 29,92 € od 30.6.2010.,

- na iznos od 29,87 € od 31.7.2010.,

- na iznos od 29,81 € od 31.8.2010.,

- na iznos od 29,76 € od 30.9.2010.,

- na iznos od 29,70 € od 31.10.2010.,

- na iznos od 23,97 € od 30.11.2010.,

- na iznos od 23,92 € od 31.12.2010.,

- na iznos od 23,88 € od 31.1.2011.,

- na iznos od 23,83 € od 28.2.2011.,

- na iznos od 23,78 € od 31.3.2011.,

- na iznos od 23,72 € od 30.4.2011.,

- na iznos od 19,70 € od 31.5.2011.,

- na iznos od 19,66 € od 30.6.2011.,

- na iznos od 19,61 € od 31.7.2011.,

- na iznos od 15,64 € od 31.8.2011.,

- na iznos od 15,60 € od 30.9.2011.,

- na iznos od 1,84 € od 31.10.2011.,

- na iznos od 1,80 € od 30.11.2011.,

- na iznos od 1,76 € od 31.12.2011.,

- na iznos od 1,73 € od 31.1.2012.,

- na iznos od 1,69 € od 29.2.2012.,

- na iznos od 1,66 € od 31.3.2012.,

- na iznos od 1,62 € od 30.4.2012.,

- na iznos od 1,58 € od 31.5.2012.,

- na iznos od 1,55 € od 30.6.2012.,

- na iznos od 1,51 € od 31.7.2012.,

- na iznos od 1,47 € od 31.8.2012.,

- na iznos od 1,44 € od 30.9.2012.,

- na iznos od 1,40 € od 31.10.2012.,

- na iznos od 1,36 € od 30.11.2012.,

- na iznos od 1,32 € od 31.12.2012.,

- na iznos od 1,29 € od 31.1.2013.,

- na iznos od 1,25 € od 28.2.2013.,

- na iznos od 1,21 € od 31.3.2013.,

- na iznos od 1,17 € od 30.4.2013.,

- na iznos od 1,13 € od 31.5.2013.,

- na iznos od 1,09 € od 30.6.2013.,

- na iznos od 1,06 € od 31.7.2013.,

- na iznos od 1,02 € od 31.8.2013.,

- na iznos od 0,98 € od 30.9.2013.,

- na iznos od 0,94 € od 31.10.2013.,

- na iznos od 0,90 € od 30.11.2013.,

- na iznos od 0,86 € od 31.12.2013. do isplate, sve u roku od 15 dana. II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, da tužitelju RV iz [adresa] na ime preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 2.321,80 € (dvije tisuće tristo dvadeset i jedan eur i osamdeset cent), sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 3,93 € od 12.11.2008.,

- na iznos od 1,15 € od 5.12.2008.,

- na iznos od 10,75 € od 5.1.2009.,

- na iznos od 10,63 € od 2.2.2009.,

- na iznos od 11,68 € od 5.3.2009.,

- na iznos od 8,13 € od 9.4.2009.,

- na iznos od 7,24 € od 11.5.2009.,

- na iznos od 6,72 € od 1.6.2009.,

- na iznos od 6,94 € od 10.7.2009.,

- na iznos od 4,91 € od 10.8.2009.,

- na iznos od 6,40 € od 12.9.2009.,

- na iznos od 4,44 € od 15.10.2009.,

- na iznos od 5,48 € od 10.11.2009.,

- na iznos od 7,02 € od 1.12.2009.,

- na iznos od 8,77 € od 7.1.2010.,

- na iznos od 11,90 € od 1.2.2010.,

- na iznos od 10,82 € od 11.3.2010.,

- na iznos od 14,22 € od 5.4. 2010.,

- na iznos od 14,97 € od 11.5.2010.,

- na iznos od 18,85 € od 13.6.2010.,

- na iznos od 25,36 € od 3.7.2010.,

- na iznos do 19,71 € od 9.8.2010.,

- na iznos od 33,55 € od 8.9.2010.,

- na iznos od 28,70 € od 1.10 2010.,

- na iznos od 22,93 € od 6.11.2010.,

- na iznos od 32,15 € od 6.12.2010.,

- na iznos od 42,02 € od 10.1.2011.,

- na iznos od 35,99 € od 7.2.2011.,

- na iznos od 37,63 € od 1.3.2011.,

- na iznos od 32,69 € od 7.4.2011.,

- na iznos od 39,78 € od 10.5 2011.,

- na iznos od 45,89 € od 1.6.2011.,

- na iznos od 47,93 € od 7.7.2011.,

- na iznos do 60,90 € od 1.8.2011.,

- na iznos od 60,83 € od 2.9.2011.,

- na iznos od 47,21 € od 6.10.2011.,

- na iznos od 31,33 € od 10.11.2011.,

- na iznos od 31,18 € od 5.12.2011.,

- na iznos od 33,95 € od 10.1.2012.,

- na iznos od 35,49 € od 12.2.2012.,

- na iznos od 35,39 € od 12.3.2012.,

- na iznos od 34,56 € od 10.4.2012.,

- na iznos od 35,02 € od 10.5.2012.,

- na iznos od 35,92 € od 11.6.2012.,

- na iznos od 34,86 € od 4.7.2012.,

- na iznos do 34,73 € od 11.8.2012.,

- na iznos od 32,11 € od 8.9.2012.,

- na iznos od 33,63 € od 10.10.2012.,

- na iznos od 35,03 € od 12.11.2012.,

- na iznos od 34,72 € od 10.12.2012.,

- na iznos od 34,56 € od 12.1.2013.,

- na iznos od 33,11 € od 11.2.2013.,

- na iznos od 32,63 € od 11.3.2013.,

- na iznos od 34,93 € od 11.4.2013.,

- na iznos od 31,57 € od 13.5.2013.,

- na iznos od 32,39 € od 10.6.2013.,

- na iznos od 30,34 € od 10.7.2013.,

- na iznos do 31,72 € od 10.8.2013,

- na iznos od 32,54 € od 10.9.2013.,

- na iznos do 33,76 € od 10.10.2013,

- na iznos od 33,87 € od 11.11.2013.,

- na iznos od 35,07 € od 11.12.2013.,

- na iznos od 33,52 € od 11.1.2014.,

- na iznos od 28,35 € od 11.2.2014.,

- na iznos od 28,85 € od 7.3.2014.,

- na iznos od 28,48 € od 10.4.2014.,

- na iznos od 27,85 € od 10.5.2014.,

- na iznos od 27,66 € od 11.6.2014.,

- na iznos od 28,10 € od 2.7.2014.,

- na iznos od 29,14 € od 12.8.2014.,

- na iznos od 29,44 € od 9.9.2014.,

- na iznos od 29,32 € od 10.10.2014.,

- na iznos od 30,27 € od 10.11.2014.,

- na iznos od 30,52 € od 11.12.2014.,

- na iznos od 30,74 € od 12.1.2015.,

- na iznos od 30,77 € od 10.2.2015.,

- na iznos od 30,77 € od 10.3.2015.,

- na iznos od 30,77 € od 10.4.2015.,

- na iznos od 30,77 € od 11.5.2015.,

- na iznos od 30,77 € od 11.6.2015.,

- na iznos od 30,77 € od 10.7.2015.,

- na iznos od 30,77 € od 10.8.2015.,

- na iznos od 30,77 € od 10.9.2015.,

- na iznos od 30,77 € od 9.10.2015.

sve do 31.7.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.753,09 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući ovu od 16.12.2024.do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdi da pobijana presuda proturječna sama sebi i razlozima presude, kao i ispravama u spisu predmeta, na koji način je ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Sadržajem svoje žalbe ponavlja navode iznijete tijekom postupka, te u osnovnom tvrdi da je pobijana presuda nepravilna i nezakonita, jer sud pogrešno zaključuje da sklapanjem Dodatka ugovoru u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tužitelj nije u cijelosti restituiran za nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U osnovnom ističe da su odredbe ugovora o kreditu bile jasne tužitelju te da je ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule bilo dopušteno. Ukazuje da su ugovorne strane ugovorile kamatu uz primjenu promjenjive kamatne stope koja će se obračunavati u skladu s odredbama banke pa se nalaz vještaka i pobijana presuda temelji na pogrešnoj premisi da bi kamata i tečaj trebali ostati na razini početno ugovorenog fiksnog tečaja i kamatne stope. Ostaje kod istaknutog prigovora zastare. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, predmetnu presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih navoda tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, a niti bitna povreda na koju ukazuje tuženik, ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati. Stoga neosnovano tuženik tvrdi da su mu donošenjem pobijane presude povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske, a ovaj sud ne nalazi da bi u predmetnom slučaju bila počinjena povreda iz članka 118. stavak 2. u vezi s člankom 121. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske.

5.1. Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u izreci prvostupanjske presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 432,63 eur i iznosa od 2.321,80 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koje iznose je više platio prilikom otplate kredita broj 9011929099 koji je sklopio s tuženikom kao kreditorom, a sve zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i ugovorene valutne klauzule prema kojoj je glavnica vezana na valutu švicarski franak.

7. Dokazima provedenim tijekom postupka sud je utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja (članka 8. ZPP-a), i to:

- da je tužitelj s tuženikom 21. rujna 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9011929099, kojim je tužitelj odobren kredit u iznosu od 36.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,25% godišnje, na rok otplate od 240 mjeseci, koji je odobren za adaptaciju stambenog objekta, a koji je solemniziran po javnom bilježniku Nevenki Osmanović iz [adresa], pod brojem OU-574/06 dana 26. rujna 2006.;

- da se predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelj obvezao platiti banci kamatu koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana;

- da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) te je sadržana u anuitetima i dospijevaju na naplatu zajedno s njima;

- da se interkalarna kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate;

- da se kamata na zakašnjela plaćanja obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate;

- da se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora;

- da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmjenama i iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita;

-da je 4. listopada 2011. između ovdje stranaka zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011929099 solemniziran po vršitelju dužnosti javnog bilježnika Martina Dujmovića iz [adresa], pod poslovnim brojem OV-8641/2011 od dana 10. listopada 2011., kojim se produžava rok otplate kredita na 420 mjeseci, u njemu je navedena nova kamatna stopa od 5,15%

- da je 10. prosinca 2015. između ovdje stanka zaključe Dodatak ugovora o kreditu broj 9011929099 solemniziran po javnom bilježniku Mariji Čulo Poljak dana 21. prosinca 2015. pod poslovnim brojem OV-6425/2015, kojim je učinjena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.);

- da iz iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu parnične stranke proizlazi da tuženik prije zaključenja spornog ugovora o kreditu nije ga informirao o svim bitnim parametrima kredita, da mu je predmetni kredit bio ponuđen kao najpovoljnije rješenje, da je tužitelj sporni ugovor o kreditu konvertirao jer mu je to bilo najprihvatljivije rješenje;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke (koga sud prihvaća objektivnim i stručnim) proizlazi da je u konkretnom slučaju došlo do promjena uvjeta kredita, te je korigiran i početni otplatni plan; da je s tako korigiranim početnim uvjetima i dalje je došlo do povećanja otplate kredita radi povećanja kamatne stope i ona iznosi ukupno 787,87 eur; da je do uvođenja zakonske zatezne kamate od 3,23% nastala pozitivna razlika kamate u ukupnom iznosu od 1.384,07 eur a nakon 1. siječnja 2014. nastala je negativna razlika kamate od 596.20 eur; da je u periodu otplate kredita kada je tečaj na dan otplate bio manji od tečaja na dan isplate kredita ostvarena je negativna tečajna razlika koja ukupno iznosi 111.83 eur; da je u periodu otplate kredita kada je tečaj na dan otplate bio veći od tečaja na dan isplate kredita nastala je pozitivna tečajna razlika u ukupnom iznosu od 2.321,78 eur; da je iznos razlike neotplaćene glavnice manji od iznosa priznate preplate i to u iznosu od 126,83 eur; da je konverzija kredita provedena u skladu sa propisima, ali je došlo samo do djelomičnog obeštećenja tužitelja prilikom izračuna novog EUR kredita; da je priznata pretplata u iznosu od 951,46 eur, a ukupno potraživanje tužitelja pod pretpostavkom ništetnih odredbi ugovora vezanih za kamatnu stopu i valutnu klauzulu nakon prijeboja sa priznatom preplatom iznosi 3.641,07 eur;

- da je tužitelj svoj zahtjev konačno postavio u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka na način da potražuje isplatu iznosa od 2.321,80 eur po osnovu nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i iznos od 432,63 eur s osnova ugovaranja nepoštene promjenjive kamatne stope, sve to obzirom izvršenom konverzijom osnovnog ugovora o kreditu nije u cijelosti obeštećen.

8. Polazeći od gore utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvoga stupnja zahtjev tužitelja pobliže opisan kao u izreci - točki I. i II., prihvatio je kao osnovan, obzirom je utvrdio da je spornim ugovorom o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i tuženika ugovorena promjenjiva kamatna stopa vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovor - na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, da tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o krediti kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane - tuženika, to isto, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne, a posljedično tome da postoji obveza tuženika isplatiti tužitelju utuženi novčani iznos pozivom na članak 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. - dalje: ZOO), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno članku 29. ZOO. Pritom, sud je cijenio, iako se na nju nije izričito pozvao i sadržaj odredbe članka 502.c. ZPP-a. Sud je prigovor zastare u odnosu na zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu ocijenio neosnovanim, zaključujući da je u konkretnom slučaju podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe članak 241. ZOO te da zastara ponovno počinje teći nakon pravomoćnosti odluke donijete u tom predmetu, što u konkretnom slučaju znači da od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., odnosno od 14. lipnja 2018. zastara ponovno počinje teći, pa kako je tužba podnesena 10. lipnja 2019., zastara potraživanja tužitelja nije nastupila.

8.1. Također, sud je temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a obvezao tuženika vratiti tužitelju iznos koji je pogrešno obračunat u postupku konverzije i to s osnova razlike glavnice u iznosu u iznosu 431,63 eur i u iznos od 2.321,80 eur, do koje je došlo stoga što je tuženik primijenio ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa je u postupku konverzije preostala glavnica krivo izračunata. Na tako utvrđene preplaćene iznose zatezna kamata priznata je od dana plaćanja tako preplaćenih iznosa pa do isplate.

8.2. Također, sud je zaključio, cijeneći činjenicu da je predmetni kredit konvertiran, da ta okolnost ne utječe na osnovanost zahtjeva tužitelja, jer da je razlog donošenja ZID ZPK/15 izjednačavanje položaja korisnika kredita u CHF sa položajem korisnika kredita u valuti eura, a samim sklapanjem toga Dodatka nije obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Sud zaključuje, da postoji pravni interes tužitelja na podnošenje predmetne tužbe, te da provedenim vještačenjem je utvrđeno da predmetnom konverzijom tužitelj nije obeštećen jer je njegovo potraživanje veće od pretplate priznate po konverziji.

9. Takva odluka suda prvoga stupnja pravilna je i zakonita.

10. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prvostupanjski sud dao je jasno i dostatno obrazloženje na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega smatra da su navedene ugovorne odredbe ništetne imajući u vidu, između ostalog, i presude sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF odnosno pravna utvrđenja kojima je vezan. 10.1. Naime, prema odredbi članka 502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektive tužbe i u tome slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF je pravomoćno utvrđeno da je tužena zajedno sa ostalim tuženim bankama postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je u svojim ugovorima o kreditima koristila ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom se tužiteljica u tužbi i tijekom postupka poziva na pravomoćne presude sudova u postupku kolektivne zaštite, sud prvoga stupnja u predmetnom slučaju pravilno je primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a, a na tuženiku je bio teret dokaza tvrdnje da je tužitelj kao potrošač u potpunosti bio upoznata sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule odnosno povećanja tečaja CHF na osnovu kojih bi mogla donijeti informiranu odluku o pravnim i ekonomskim posljedicama spornog kredita. Kako iz stanja predmeta ne proizlazi da je tuženik dokazao da je postupio upravo na prethodno navedeni način, ne može sada s uspjehom tvrditi da su tužitelju bile jasne sporne ugovorne odredbe.

10.2. Kraj činjenice da je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio da su sporne ugovorne odredbe ništetne, tuženik neutemeljeno ističe da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno odredbama ZOO-a, da je tužitelj pristao na takvu ugovornu odredbu, da je i ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbom članka 22. ZOO-a, pa da sporne ugovorne odredbe s pripadajućim općim uvjetima poslovanja, a koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, nisu prouzročile neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10.3. Posebno valja reći odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli ističući, zapravo da su ove sporne ugovorne odredbe isključenje od primjene Direktive 93/13 jer da se radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe članka 22. stavka 1. ZOO-a, kao dispozitivnoj odredbi koja se primjenjuje automatski, valja istaknuti da je ovaj žalbeni navod žalitelja neosnovan i da po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda takav zaključak prvostupanjskog suda nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Europskog suda za ljudska prava broj: EU C-81/2019 od 9.srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA), koje pravno shvaćanje je ovaj drugostupanjski sud, sukladno odredbi članka 365. ZPP, imao na umu kada je odlučivao u ovom žalbenom razlogu žalitelja. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 22. stavak 1. ZOO-a, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni ugovor o kreditu u članku 12.10. sadrži odredbu o tome da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, a takve odredbe nema u člana 22. stavak 1. ZOO niti je nu-ažno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije je u navedenoj odluci izrazio pravno shvaćanje da izraz iz članka 1. stavak 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO-a. Posljedično tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa posljedično tome valja zaključiti da je žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

10.4. Naime, u konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće, trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba (koja nije predmet ovog spora ali je bila predmet kolektivne tužbe) opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005., pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, pri čemu tuženik tužitelja, nije na transparentan način informirao da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

11. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika vezano za izvršenu konverziju sa valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu, upirući pritom na članak 19.b i 19.c Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. - dalje: ZID ZPK) te stajalište izneseno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos- 1/2019 te u odlukama nekih županijskih sudova.

11.1. Ovo iz razloga jer sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora te je ranije spomenuta konverzija izvršena temeljem ZID ZPK-a, dakle akta kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te postiže sporazum iz članka 19.c točke 6. ZID ZPK-a, na način kako to nalaže Zakon.

11.2. Naime, tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka, nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, odnosno nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to zaključuje i prvostupanjski sud. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje koje je utvrđeno ništetnim.

12. Neosnovane su žalbene tvrdnje da je pobijana odluka prvostupanjskog suda protivna stajalištima Suda Europske unije, u vezi čega se tuženik poziva na odluku C- 118/2017. U odnosu na shvaćanje izneseno u odluci broj C-118/2017, prvenstveno treba reći da je isto doneseno u činjenično, ne istovjetnom ali vrlo sličnom predmetu, čije razlike, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, navedeno shvaćanje ne čine neprimjenjivim u ovom predmetu. Naime, u predmetu broj C-118/2017 radi se o direktnoj zakonodavnoj intervenciji u određene ugovorne odredbe koje su utvrđene nepoštenima te onda i ništetnima, dok se u predmetnom slučaju radi o izmjeni ugovora intervencijom stranaka sklapanjem Dodatka ugovoru, pri čemu njegovo sklapanje nije bila obveza obje ugovorne strane, odnosno nije bila obveza korisnika kredita (potrošača) već samo banke kao davatelja kredita (trgovca). Podredno, valja reći da, iako je u smislu odredbi ZID ZPK-a korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, vrlo je upitno, a u okolnostima u kojima je donesen navedeni zakonski propis te u kojima je vršena konverzija, da li je potrošač stvarno bio slobodan u tom izboru (prihvatiti konverziju ili odbiti) jer mu je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF bio potpuno nepredvidiv i sa isto tako nametnutim jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na koje nisu mogli utjecati putem pregovora.

12.1. Obzirom na navedeno, ne može se prihvatiti žalbeni navod tuženika u dijelu u kojem smatra da potrošači - korisnici kredita u slučajevima gdje su izvršene konverzije, odnosno sklopljeni Sporazumi o konverziji, nemaju pravo na potpuno obeštećenje.

12.2. Podredno se napominje da analizirajući odredbe ZID ZPK-a proizlazi da se konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom, odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i da niti jedna odredba tog Zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Ističe se da se korisnik kredita, odnosno tužiteljica, niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kredit u valuti CHF.

13. Obzirom na navedeno, suprotno tumačenju tuženika, proizlazi da korisnik kredita kao potrošač, neovisno o izvršenoj konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate u valuti CHF, tako i ona o vezanju glavnice za valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

14. Zbog prethodno iznesenih razloga, ovome sudu nisu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika i u dijelu u kojem drži pogrešnim stav prvostupanjskog suda da konverzija nema pravni učinak na ništavost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

15. Učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, dakle unatrag od trenutka sklapanja Ugovora u smislu članka 323. stavka 1. ZOO-a, pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad i nije bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača, i ne može imati učinak (presuda Europskog suda za ljudska prava F. G. N. i A. P. M. protiv C. B. i B. B. V. A. S. spojenim predmetnima broj C- 154/2015, C-307/2015 i C-308/2015, u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

16. U odnosu na žalbene navode tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 R od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).

16.1. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

16.2. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

16.3. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

17. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je u predmetnom slučaju vještačenje provedene na pogrešnoj premisi da bi kamata i tečaj ostali na razini početno ugovorene kamate i tečaja, valja reći da je zadatak vještaku pravilno dan. Naime, sud nije ovlašten revidirati ugovor na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru, niti na način da se primijene dispozitivne odredbe nacionalnog prava, već nepoštenu odredbu samo može izuzeti iz primjene (proglasiti ništetnom). Revizija nepoštenih odredbi značila bi njihovo djelomično ostavljanje na snazi, a takvu mogućnost odredbe o ništetnosti ne predviđaju. Zbog toga je prvostupanjski sud mogao kao mjerodavnu visinu redovne kamate uzeti u obzir jedino početno ugovorenu kamatnu stopu pa je zadatak vještaku da preplatu po osnovi promjenjive kamate izračuna po početnoj kamatnoj stopi pravilan.

18. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, primijenio materijalno prilikom kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a.

18.1. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banaka postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovom postupku podnesena 10. lipnja 2019., pravilan je stav prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare.

19. Dakle, obzirom da sklapanjem ugovora o konverziji nisu u potpunosti otklonjene posljedice ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora, pravilnom primjenom materijalnog prava usvojen je zahtjev za isplatu.

20. Suprotno žalbenim navodima tuženika i odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, jer je po svojoj osnovi pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, a po svojoj visini pravilno je odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023.).

21. Ostali žalbeni navodi tuženika ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost predmete odluke.

22. Obzirom na gore navedeno, kako žalbeni navodi tuženika nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude, valjalo je žalbu tuženika u cijelosti odbiti kao neosnovanu te temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

23. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

U Puli-Pola 3. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić