REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Kž–413/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragane Kos Milevoj kao predsjednice vijeća te Zdravka Garića i Miroslava Ružića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog IN, zbog kaznenog djela iz članka 323.a Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 - dalje u tekstu KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, od 16. listopada 2023., broj K-49/2023-8, u sjednici održanoj 3. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Žalba optuženog IN odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom donesenom u ponovljenom postupku optuženi IN proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv javnog reda - nasilničko ponašanje iz članka 323.a KZ/11, te je na temelju istog propisa osuđen ga na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

2. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22 – dalje u tekstu: ZKP/08.), oštećenik HN upućen je da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici, dok je na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08., optuženi IN oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.

3. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi IN putem branitelja Dejana Vukomanovića, odvjetnika iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni. Predlaže „Županijskom sudu da prihvati žalbu okrivljenog IN te da ukine pobijanu presudu, podredno da preinači odluku o kazni i okrivljeniku izrekne uvjetnu osudu/blažu kaznu.“

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Prije održavanja sjednice vijeća spis je na temelju članka 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 152/14., 70/17., 126/19. , 80/22 i 36/24

– dalje u tekstu: ZKP koji se sada primjenjuje), dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Puli - Pola.

6. Žalba nije osnovana.

7. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP-a, optuženik navodi da pobijana presuda zbog postupanja i propusta u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dati razlozi su proturječni te nisu suglasni s iskazima svjedoka saslušanih tijekom dokaznog postupka.

7.1. Međutim, razlozima koje iznosi optuženik zapravo osporava pravilnost utvrđenih činjenica, dajući pritom svoju ocjenu izvedenih dokaza i nudeći sudu zaključke do kojih je, po njemu, trebao doći, tako da će o tome biti riječi kod obrazlaganja žalbene osnove iz članka 470. ZKP-a. Ovdje treba navesti da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude dao jasne, dostatne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama utvrđenima u ovom postupku, koji nisu ni međusobno proturječni niti su u nesuglasju s iskazima svjedoka saslušanih tijekom dokaznog postupka.

7.2. Bez osnova je i tvrdnja optuženika da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka time što nije postupio po uputi suda drugog stupnja čime žalitelj aludira na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP-a. Prethodna prvostupanjska presuda ukinuta je zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a ne zbog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga, protivno navedenim tvrdnjama žalitelja sud prvog stupnja je postupio upravo u skladu s uputama drugostupanjskog suda iz ukidne odluke od 27. prosinca 2022., broj: Kž–514/2022-7. Naime, prvostupanjski sud je savjesno ocijenio svaki dokaz zasebno i u svezi s ostalim dokazima te je na temelju takve ocjene izložio sve nesporne činjenice te određeno i potpuno izložio koje sporne činjenice i iz kojih ih je razloga uzeo kao dokazane, pritom osobito cijeneći vjerodostojnost proturječnih dokaza, odnosno obranu optuženika IN te iskaza oštećenika MN i svjedoka RN te svjedoka NN navodeći jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama, a posebno razloge zašto smatra da optuženik inkriminirane zgode nije postupao impulsivno i bez ikakvih motiva te u vezi s time i da raniji nesporazumi i događaji između optuženika i oštećenika nisu u vezi s inkriminiranim ponašanjem optuženika, što su bili i temeljni prigovori koji su iskazani u ranijoj ukidnoj odluci drugostupanjskog suda.

7.3. Prema tome, u pobijanoj presudi nije počinjena bitna postupovna povreda na koju upire ovaj žalitelj, a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točka 1. ZKP-a, nije utvrđeno da bi bila počinjena ni neka od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Žalbom optuženik prvenstveno polemizira s razlozima presude ukazujući da sud pogrešno izvodi zaključke jer je nedovoljno analizirao obranu optuženika te iskaze svjedoka NN i svjedoka RN kojeg je ovaj potonji dao na raspravi, a koji su suglasno obrani optuženika IN naveli da je inkriminirani događaj posljedica ranijeg sukoba između optuženika i oštećenika HN koji je kritične prigode samo nastavljen i kulminirao fizičkim obračunom bez ikakvih konkretnih posljedica za oštećenika, pogrešno ocijenivši obranu optuženika i iskaze ovih svjedoka nevjerodostojnim. Posebno optuženik osporava vjerodostojnost iskaza oštećenika HN navodeći kako je njegov iskaz nepouzdan, proturječan i motiviran osvetom. Tako ukazuje kako je oštećenik HN dao neuvjerljiv iskaz, posebno u vezi noža koji je kritične zgode imao kod sebe, a za koji je neuvjerljivo ustvrdio da ga je kupio za ribolov, da je tek pod pritiskom pitanja obrane priznao da su optuženik i on od ranije imali ozbiljan sukob te da se tek nakon dodatnih pitanja obrane „sjetio“ da je svjedok NN bio prisutan inkriminiranom događaju, a posebno da je oštećenik HN u svom iskazu tvrdio da ne zna razlog sukoba, dok je istovremeno naveo da su on i optuženik od ranije imali nesuglasice, što je po žalitelju dokaz kako inkriminirani sukob nije bio „nemotivirano nasilje“, već rezultat prethodnih tenzija. Nadalje u žalbi se ističe i kako prvostupanjski sud nije objektivno procijenio iskaz svjedoka RN, koji je bio prijatelj oštećenog i koji stoga nije imao razloga neobjektivno svjedočiti. Također u vezi iskaza ovog svjedoka ukazuje kako je u iskazu pred policijskim istražiteljem naveo da su optuženik i oštećenik prethodno imali sukob, što potvrđuje tvrdnju obrane da sukob nije bio nemotiviran, već rezultat ranijih nesuglasica.

9. Suprotno navodima optuženika IN činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica čvrsto utemeljeni na izvedenim dokazima.

9.1. Naime, optuženi IN u svojoj obrani poriče počinjenje kaznenog djela nasilničkog ponašanja u bitnom navodeći kako je kritične prigode prišao oštećeniku HN i rekao mu da mogu riješiti sve probleme koje su od ranije imali s obzirom da nema nož, pa da se idu potući kako bi te probleme riješili, nakon čega ga je oštećenik udario u glavu dok mu je bio okrenut leđima, pa su se potukli uslijed čega oštećeniku nisu uzrokovane nikakve teške ozljede. Objašnjavajući motiv takvog svog postupanja, pojašnjava da su se par dana prije predmetnog događaja njih dva sukobili jer ga je oštećenik uvrijedio spominjući mu pokojnog djeda kojom prilikom je oštećenik iz automobila uzeo i nož, pa ga je on udario, oduzeo mu nož i bacio ga.

9.2. Kada navedenu obranu optuženika prvostupanjski sud dovede u vezu s iskazom oštećenika HN te iskazom svjedoka RN kojeg je ovaj dao pred policijskim istražiteljem, pa i iskazom optuženikovog brata, svjedoka NN kao i podacima sadržanim u medicinskoj dokumentaciji na oštećenikovo ime, tada pravilno zaključuje da je ta obrana optuženika neuvjerljiva, nelogična te kontradiktorna provedenim dokazima.

9.3. To iz razloga što je tijekom ovog postupka sa sigurnošću utvrđeno, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, da je 23. lipnja 2017., oko 10,00 sati u Zagrebu, Planinska ulica 32, na autobusnoj stanici u blizini koje se nalazi prodavaonicu „Pan-Pek“, optuženik bez ikakvog stvarnog povoda i razloga fizički nasrnuo na HN udarivši ga rukom u glavu, nakon čega mu se u fizičkoj agresiji pridružio i NN te su ga obojica tukli dok se oštećenik nalazio na tlu, da bi NN potom udario nogom i srušio motor HN.

9.4. Naime, navedene okolnosti utvrđene su prije svega na temelju iskaza oštećenika HN. Premda se žalbom nastoji obezvrijediti i problematizirati iskaz oštećenika, prvostupanjski sud s pravom taj iskaz cijeni uvjerljivim, logičnim, detaljnim i konzistentnim. Oštećenik je dosljedan i decidiran u terećenju optuženika, tijekom iskazivanja u postupku ispitivan je u dva navrata i u tim iskazima u bitnim okolnostima jednako opisuje tijek inkriminiranog događanja, pa tako i da mu je kritične zgode prišao optuženik te mu se obratio riječima „što ti nosiš nož za mene“, nakon čega ga je napao bez ikakvog razloga tako što ga je rukom udario u glavu, a potom i da ga je zajedno s NN, dok se nalazio na tlu, tukao nogama. Njegov je iskaz, prema valjanom i argumentiranom utvrđenju prvostupanjskog suda, potvrđen iskazom svjedoka RN kojeg je dao pred policijom u kojem je naveo kako je optuženik prišao oštećeniku HN, postavio mu citirano pitanje, na koje oštećenik nije stigao odgovoriti jer ga je odjednom i bez ikakvog upozorenja optuženik fizički napao tako da ga je udario šakom u glavu, a potom i da se takvom napadu pridružio i brat optuženika NN. Osim toga iskaz oštećenika podupire i medicinska dokumentacija KBC Zagreb (Rebro) od 23. lipnja 2017., iz koje proizlazi kako je HN zaprimljen zbog ozljeda zadobivenih u tučnjavi od poznatih osoba u kojoj je zadobio udarce u glavu, usnicu, područje lijevog oka, zbog čega mu je u konačnici dijagnosticirana kontuzija glave, a koje, objektivno promatrano, korespondiraju dinamici događaja kako ga je opisao oštećenik HN.

9.5. Pritom treba reći kako prvostupanjski sud, nakon što je postupio u smislu članka 426. ZKP-a, s pravom nije prihvatio iskaz koji je svjedok ĆN dao na raspravi jer je takav iskaz očigledno bio usmjeren na to da optuženiku omogući izbjegavanje kaznene odgovornosti za što je pod točkom 15. obrazloženja svoje presude dao je valjano i logično obrazloženje koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na koje se upućuje žalitelj.

9.6. Pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio niti iskaz svjedoka NN s kojim nastoji opovrgnuti iskaz oštećenika HN, a pogodovati optuženiku, jer je isti u suprotnosti s iskazom oštećenika, a ne korespondira niti s iskazom svjedoka RN, pa čak ni s obranom optuženika, kako sve to veoma logično i argumentirano obrazlaže prvostupanjski sud pod točkama 17. i 18. pobijane presude, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

9.7. S obzirom na sve navedeno, prvostupanjski sud s pravom nije prihvatio obranu optuženika jer na razvoj i okolnosti inkriminiranog događaja kako ih je on pisao u svojoj obrani ne upućuje niti jedan dokaz. Tako je optuženik u svojoj obrani naveo kako njegov brat NN nije sudjelovao u predmetnoj tučnjavi, dok je svjedok NN u svom iskazu naveo da je oštećenik HN prvi udario optuženika nakon čega je on osobno prvi krenuo udarati oštećenika, dok se optuženik nastojao uključiti u događaj, ali u tome nije uspio budući je oštećenik HN uspio pobjeći. Nadalje, optuženik je u svojoj obrani opisao i sukob između njega i oštećenika koji je prethodio inkriminiranom događaju, dok je svjedok NN decidirano naveo kako između optuženika i oštećenika nije bilo nikakvih prethodnih sukoba, a niti razmirica.

9.8. Prema tome, iz provedenog dokaznog postupka nesporno je i pravilno od strane prvostupanjskog suda utvrđeno da je optuženi IN na javnom mjestu, u Zagrebu, Planinska ulica 32, na autobusnoj stanici u blizini koje se nalazi prodavaonicu „Pan-Pek“, oštećenog HN doveo u ponižavajući položaj, a pri tome nije počinjeno teže kazneno djelo. To iz razloga što je nesporno da je udaranje oštećenika rukom u glavu, a zatim i nogama, predstavlja čin nasilja. Nadalje, to nasilje obavljeno je na javnom mjestu, jer mjesto događaja prostor gdje se kritične zgode nalazio veći broj osoba. Nesporno je utvrđeno da je optuženik iznenada i agresivno napao oštećenika jer ga je tom prilikom iznenada i bez povoda udario rukom u glavu, a zatim nogama, i to na prostoru u kojem je bio prisutan veći broj osoba, a koje su osobe očito uočile da je oštećenik napadnut te je na takav način isti doveden u ponižavajući položaj, jer je povrijedio njegovo dostojanstvo, i to na način da je istog iznenada i agresivno napao, pokazujući fizičku nadmoć nad njim, dok je oštećenik bio bespomoćan, te se od takvog napada nije uspio obraniti, a slijedom čega ga je ponizio pred ostalim ljudima koji su se uobičajeno nalazili na tom prostoru. Tom prilikom, a to je nesporno, nije počinjeno teže kazneno djelo, budući je oštećenik zadobio samo tjelesne ozljede.

9.9. Na navode žalbe koja tvrdi da tijekom postupka nije dokazano da bi optuženik postupao bez ikakvih motiva te gdje se govori o ranijim nesporazumima i događajima između optuženika i oštećenika, valja reći da je iz cjelokupnog tijeka dokaznog postupka utvrđeno da u inkriminiranom događaju oštećenik nije izazvao optuženika, dapače, optuženik je njemu prišao i u suštini ga provocirao, na što oštećenik nije reagirao, a to što su između njih postojale određene nesuglasice od ranije, ne opravdava njegovo postupanje na način kako mu se ovdje inkriminira i ne isključuje postojanje bitnog elementa nasilničkog ponašanja za koje se okrivljenika ovdje tereti (nasiljem na javnom mjestu doveo drugog u ponižavajući položaj). Slijedom navedenog, neprihvatljive su tvrdnje optuženika da se ponašao na način kako je to opisano u činjeničnom opisu zbog nekih ranijih nesuglasica i sukoba.

9.10. Dakle, u kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize iskaza saslušanih svjedoka te obrane optuženika, kao i navoda istaknutih u žalbi, te dovođenjem u vezu svih tih dokaza kako međusobno tako i analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i donio valjane zaključke koji zaključci u kontekstu cjelokupnih radnji i postupanja optuženika su takve naravi da ih ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da analiza izvedenih dokaza tvori valjanu podlogu za konačne zaključke koji su iznijeti u pobijanoj presudi. Ono što žalitelj zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda se ustvari svodi na neprihvaćanje zaključaka te presude i u subjektivnom stavu prema tim zaključcima. Kako je prvostupanjski sud u svojoj odluci iznio, a to je već ukazano od strane ovog drugostupanjskog suda, posve dostatne te životno i logički utemeljene razloge, valja zaključiti da je pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne u pogledu odgovornosti optuženika za inkriminirano mu kazneno djelo nasilničkog ponašanja.

10. Na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se u postupanju optuženika stječu obilježja kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz članka 323.a KZ/11

11. Pobijajući odluku o kazni, optuženik smatra da mu je izrečena prestroga kaznena sankcija i da bi se svrha kažnjavanja postigla i izricanjem uvjetne osude. Pritom smatra da je prvostupanjski sud pogrešno otegotnim optuženiku cijenio činjenicu da je djelo počinio s izravnom namjerom koja ne može predstavljati otegotnu okolnost obzirom da je namjera obilježje djela, dok je preveliki značaj dao optuženikovoj osuđivanosti obzirom da nije osuđivan za istovrsna kaznena djela te da je u tom kontekstu pogrešno zaključio kako je sukob sa zakonom optuženikov stil života, iako u obrazloženju presude nije naveo presude na temelju kojih je optuženik osuđivan. Također smatra da je prvostupanjski sud propustio utvrditi kao olakotnu okolnost protek vremena od preko 7 godina kao i činjenicu da je optuženik osoba relativno mlađe životne dobi i otac „malenog djeteta (kojeg uzdržava)“.

11.1. Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud, osim pogrešne konstatacije da je optuženik kazneno djelo počinio „s izravnom namjerom“, jer predmetno kazneno djelo po prirodi stvari nije moguće počiniti s drugim oblikom krivnje, pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve ostale okolnosti koje, sukladno odredbama članka 47. stavka 1. KZ/11, utječu na odmjeravanje kazne.

11.2. Tako je pravilno optuženiku olakotno ocijenjena činjenica da su optuženik i oštećenik prije inkriminiranog događaja, gotovo cijeli život, bili u prijateljskim odnosima, pa se, iako su se i prije znali potući, radi o ekscesu u ponašanju optuženika prema oštećeniku te jačina povrede zaštićenog dobra, javnog reda, koja nije velikog intenziteta budući je napad brzo prekinut. Nasuprot tome, a protivno navodima u žalbi optuženika, pravilno je prvostupanjski otegotnim optuženiku ocijenio raniju višestruku osuđivanost (u dva navrata) zbog različitih kaznenih djela, pa i djela s elementima nasilja jer je presudom Županijskog suda u Zagrebu od 3. srpnja 2013., broj K-91/2012, pravomoćna 5. prosinca 2013., osuđen zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11, kao i višestruku osuđivanost (u šest navrata) nakon nakon počinjenja djela, i to u kontinuitetu od 2017., do 2020., koja se ne može zanemariti jer nesumnjivo reprezentira način života optuženika nakon počinjenja djela.

11.3. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da mu je prvostupanjski sud olakotnim propustio cijeniti protek vremena od počinjenja djela, i to stoga što je nakon počinjenja sada presuđenog kaznenog djela optuženik višestruko i u kontinuitetu od 2018., do 2020., osuđivan čak u šest navrata čime je obezvrijedio značaj proteka vremena kao olakotne okolnosti.

11.4. Osim toga nije u pravu optuženik niti kada tvrdi da je prvostupanjski sud preveliki značaj dao njegovoj osuđivanosti te da je sud propustio u presudi navesti podatke o presudama na temelju kojih je osuđivan.

11.5. Naime, pravilno je prvostupanjski sud raniju osuđivanost optuženika u dva navrata cijenio kao otegotnu okolnost koja u konkretnom slučaju ima veći značaj od standardnog s obzirom na činjenicu da je prethodno osuđivan i za kazneno djelo s elementima nasilja presudom Županijskog suda u Zagrebu od 3. srpnja 2013., broj K- 91/2012, kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine koja je zamijenjena radom za opće dobro koje nije izvršeno, pa je određeno izvršenje kazne zatvora od jedne godine jer to pokazuje da kazne koje su mu do tada izricane nisu dovoljno utjecale na njegovo ponašanje koje se u suštini intenziviralo i nakon počinjenja sada presuđenog kaznenog djela, kako je to prethodno istaknuto.

11.6. Osim toga, ranija osuđivanost za kaznena djela u dva navrata upućuje da ponovljena neusklađenost optuženikova ponašanja s društveno prihvatljivim normama ponašanja nije događaj izdvojen od osobina optuženikove ličnosti te da kaznenopravne sankcije iz tih osuda nisu ispunile svrhu kažnjavanja.

11.7. Izostanak podataka o osuđivanosti optuženika u pobijanoj presudi u dijelu obrazloženja u kojem prvostupanjski sud iznosi argumente za odluku o kazni, u situaciji kada se sud poziva na podatke iz izvatka iz Kaznene evidencije (koje je pročitao u dokaznom postupku) i pritom navodi da je optuženik ranije osuđivan jeste dovoljna kao argument za zaključak da se radi o otegotnoj okolnosti. Naime, optuženiku je i na ovaj način omogućeno da polemizira s ispravnošću iznesenog argumenta, ako smatra da taj podatak ne odgovara istini, odnosno da on ranije nije uopće osuđivan, ili da nije osuđivan za kazneno djelo s elementima nasilja.

11.8. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da mu je okolnost što je otac „malenog djeteta (kojeg uzdržava)“ valjalo cijeniti olakotnim jer takvu tvrdnju optuženik nije ničim dokazao, a posebno nije dokazao da je njegovo očinstvo sadržajno, to jest da uključuje stalnu i predanu brigu, podršku i pomoć „malenom djetetu“.

11.9. Konačno, relativno mlađa životna dob optuženika u vrijeme počinjenja djela (26 godina), nasuprot tvrdnji žalitelja, pravilno po prvostupanjskom sudu nije cijenjena kao olakotna okolnost imajući u vidu prethodnu optuženikovu osuđivanost u dva navrata, što ukazuje da sada presuđeno kazneno djelo nije eksces u njegovom ponašanju te da nije odraz njegove mladosti.

11.10. Stoga, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, imajući u vidu sve naprijed utvrđene i izložene okolnosti, kao i okolnosti konkretnog slučaja, trebalo je, neovisno o pogrešno ocijenjenoj otegotnoj okolnosti da je djelo počinjeno s izravnom namjerom, prihvatiti po sudu prvog stupnja izrečenu kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci jer nalazi da će se tako izrečenom kaznom zatvora moći ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., pa blaže kažnjavanje za koje se zalaže optuženik nije osnovano.

12. Budući navodi podnesene žalbe optuženika IN nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona na koje ovaj žalbeni sud u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP-a, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju članka 482. ZKP-a, presuditi kao u izreci ove presude.

U Puli – Pola 3. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Dragana Kos Milevoj