Republika Hrvatska
Općinski sud u Šibeniku
Stjepana Radića 81
Poslovni broj: P-1702/2019
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Šibeniku (OIB: 29399232217), po sutkinji Martini Miletić Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja ŠP (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], **.**.1944. br. 19, zastupan po punomoćniku DP, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika RAIFFEISENBANKA AUSTRIA D.D. (OIB: 53056966535) Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupana po punomoćniku JP, odvjetnik u OD Kallay & partneri, Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave, zaključene dana 20. prosinca 2024. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja DP, odvjetnika u [adresa], i zamjenika punomoćnika tuženika ĐP, odvjetnički vježbenik kod Domagoja Olujić, odvjetniku Splitu, po objavi dana 03. veljače 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535 Magazinska cesta 69, Zagreb, da u roku od 15 dana tužitelju ŠP, [adresa]. br. 19, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.310,64 EUR-a / 17.409,52 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene uplate i to kako slijedi:
30.11.2005 1,51 HRK
0,20 €
31.10.2008 73,06 HRK
9,70 €
31.12.2008 96,79 HRK
12,85 €
31.1.2009
113,88 HRK
15,11 €
28.2.2009
121,61 HRK
16,14 €
31.3.2009
132,01 HRK
17,52 €
30.4.2009
136,15 HRK
18,07 €
31.5.2009
103,00 HRK
13,67 €
30.6.2009
78,60 HRK
10,43 €
31.7.2009
85,09 HRK
11,29 €
31.8.2009
97,95 HRK
13,00 €
30.9.2009
96,83 HRK
12,85 €
31.10.2009 83,83 HRK
11,13 €
30.11.2009 108,23 HRK
14,36 €
31.12.2009 127,80 HRK
16,96 €
31.1.2010
155,63 HRK
20,66 €
28.2.2010
149,24 HRK
19,81 €
31.3.2010
187,01 HRK
24,82 €
30.4.2010
179,85 HRK
23,87 €
31.5.2010
193,81 HRK
25,72 €
30.6.2010
314,69 HRK
41,77 €
31.7.2010
289,80 HRK
38,46 €
31.8.2010
365,82 HRK
48,55 €
30.9.2010
339,56 HRK
45,07 €
31.10.2010 297,31 HRK
39,46 €
30.11.2010 386,45 HRK
51,29 €
31.12.2010 499,85 HRK
66,34 €
31.1.2011
419,55 HRK
55,68 €
28.2.2011
447,71 HRK
59,42 €
31.3.2011
411,90 HRK
54,67 €
30.4.2011
418,33 HRK
55,52 €
31.5.2011
570,34 HRK
75,70 €
30.6.2011
585,15 HRK
77,66 €
31.7.2011
712,16 HRK
94,52 €
31.8.2011
646,92 HRK
85,86 €
30.9.2011
575,50 HRK
76,38 €
31.10.2011 561,54 HRK
74,53 €
30.11.2011 556,05 HRK
73,80 €
31.12.2011 590,02 HRK
78,31 €
31.1.2012
619,64 HRK
82,24 €
29.2.2012
623,60 HRK
82,77 €
31.3.2012
603,12 HRK
80,05 €
30.4.2012
616,95 HRK
81,88 €
31.5.2012
626,41 HRK
83,14 €
30.6.2012
610,49 HRK
81,03 €
31.7.2012
614,68 HRK
81,58 €
31.8.2012
602,74 HRK
80,00 €
30.9.2012
576,95 HRK
76,57 €
31.10.2012 604,44 HRK
80,22 €
pa do isplate, i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. g. po stopi od 12% koja stopa se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11), izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. g. pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.
II. Odbacuje se prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika kao nepravodoban.
III. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.224,63 eura sve u roku od 15 dana, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
1. Tužitelj ŠP, zastupan po punomoćniku DP, odvjetniku u [adresa], podnijela je ovom sudu, dana 13. lipnja 2019. godine, tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., radi isplate zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Nadalje, tužitelj navodi da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu (u daljnjem tekstu: Ugovor) broj: 168-50-3058366 solemiziran po javnom bilježniku Vojislavu Vuletin iz [adresa] poslovni broj OU-814/05, kojim Ugovorom se tuženik kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 24.200,00 CHF, preračunato u kune po srednjem tečaju Kreditora – tuženika na dan korištenja, dok se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta od 347,75 CHF, sve u skladu sa početnim otplatnim planom koji je sastavni dio Ugovora o kreditu, a početna ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,50 %.
1.1. Tuženik da je u standardiziranom ugovoru o kreditu, u čl. 2. Ugovora, utvrdio da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukama kreditora, bez jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati, a o kojoj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja odredba je ništetna. Da je navedena odredba ništetna nedvojbeno da dokazuje i presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 donesena dana 16. srpnja 2014. godine a kojoj presudom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2 od dana 04. srpnja 2013. godine, koje obje presude da su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od dana 09. travnja 2015. godine.
1.2. Isto tako, u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj informiranosti i obavijesti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, a što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan isplate kredita srednji tečaj CHF-a da je iznosio 4,78 kuna. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno da se mijenjao i to na način da se povećao a što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.
1.3. Slijedom svega navedenog razvidno je kako je tuženik protupravnim postupanjem stekao novčanu korist na štetu tužitelja, stoga tužitelj ovom tužbom zahtjeva da mu tuženik isplati iznos preplaćenih sredstava zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana kada je pojedina rata uplaćena.
2. Tuženik je u svom odgovoru na tužbu osporavao tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, osporavao je osnov i isticao prigovor zastare. Naime, tuženik navodi kako su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, kao i da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo kao i da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.
2.1. Nadalje, tuženik ističe da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Slijedom navedenog predložio je da sud odbije tužbu kao neosnovanu.
3. U dokaznom postupku izvedeni su dokazi pregledom preslike Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 22. rujna 2005. godine solemiziran od strane javnog bilježnika Vojislava Vuletin iz [adresa], broj OU-814/05, preslike otplatnog plana, preslike prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 27. lipnja 2019. godine, preslike predračuna Autocentra Aleksić broj 0843-0, preslike zahtjev za kredit od dana 16, rujna 2005. godine, saslušanjem tužitelja, nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financijsko-računovodstvene poslove Željko Deković, od dana 06. kolovoza 2024. godine.
4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno sud je sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19) utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
5. Među strankama nije sporno da su dana 22. rujna 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu, međutim sporna je osnov i visina tužbenog zahtjeva kao i prigovor zastare tuženika.
6. Pregledom Ugovora o kreditu od dana 22. rujna 2005. godine vidljivo je kako je tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit u iznosu od 24,200.00 CHF po srednjem tečaju Kreditora sa godišnjom kamatnom stopom od 5.50 % promjenjivom u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Otplata kredita da će se vršiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta čiju visinu određuje banka planom otplate.
7. U postupku također nije sporno da je Ugovor o kreditu sklopljen u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (Narodne novine broj: 96/03) a koji zakon je specijalni propis na području zaštite potrošača na temelju koje je trgovac ovlašten jednostrano izmijeniti ugovornu odredbu, ako za to ima valjani razlog naveden u ugovoru. Konkretno radi se o odredbi čl. 81. citiranog Zakona u kojoj se navodi kako se nepoštenom odredbom smatra odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača.
8. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od dana 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da nije prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske polovni broj Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine utvrđeno da je tuženik u razdoblju od dana 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2014. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći iste ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovarana redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga – potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrditi egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te odredbama Zakona o obveznim odnosima.
8.1. Isto tako, iz odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-3412/2018 od dana 19. ožujka 2019. godine razvidno je da je mišljenje Vrhovnog suda RH prema odredbi čl. 502a st. 1 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom, zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijetu tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je čl. 502.c. ZPP-a propisan učinak presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
8.2. Stoga, kako je dakle, utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, tj. kao korisnika kredita, jer je ugovorio nepoštenu i ništetenu odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik je dužan vratiti vrijednost više preplaćenih anuiteta budući je iste stekao bez osnove. Prema odredbi čl. 210. st. 1. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/96 u daljnjem tekstu ZOO) kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
9. U pogledu prigovora zastare tuženika, isti prigovor je neosnovan jer je odlukom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ništetna. Stoga se primjenjuje novi zastrani rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. godine do 15. lipnja 2023. godine. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 13. lipnja 2019. godine, proizlazi da je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO-a. Isto tako, u odnosu na ništetne odredbe o kamatnoj stopi, presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 od dana 13. lipnja 2014. godine počinje teći zastrani rok od 5 godina do 14. lipnja 2019. godine, pa kako je tužba podnesena dana 13. lipnja 2019. godine, nedvojbeno je kako je podnesena unutar zastarnog roka.
10. Slijedom svega naprijed navedenog pravni osnov za valutnu klauzulu utvrđen je u cijelosti.
11. Budući da je tuženik u tijeku postupka osporavao visinu tužbenog zahtjeva sud je odredio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te je isto povjereno stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Željko Deković iz [adresa]. U svom nalazu i mišljenu, a kojeg je sud cijenio kao stručan i objektivan, vještak je utvrdio da je ukupna razlika nastala uslijed promjene tečaja valute iznosi 2.310,64 eura. Tužitelj je visinu tužbenog zahtjeva uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka, pa je podneskom od dana 11. rujna 2024. godine uredio tužbeni zahtjev.
12. U odnosu na uređenje tužbenog zahtjeva valja napomenuti da promjena u visini tužbenog zahtjev ne predstavlja preinaku već samo usklađenje sa nalazom i mišljenjem vještaka, a ne mijenjanje pravne osnove i postavljanje sasvim novog tužbenog zahtjeva. Naprijed navedeno shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, dana 26. studenog 2021. godine.
12.1. Slijedom svega naprijed navedenog, utvrdivši da je pravni osnov za valutnu klauzulu u cijelosti utvrđen i osnovan, a visina utvrđena u nalazu i mišljenu vještaka kojem stranke nisu u bitnom prigovarale, sud je sukladno odredbi čl. 210. ZOO-a po osnovu stjecanja bez osnove dosudio tužitelju utvrđenu razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate kredita i tečaja za valutu CHF u vrijeme isplate kredita, odnosno iznos od 2.310.64 eura.
12.2. Na dosuđeni iznos tužitelju je sukladno čl. 214. ZOO-a priznata zakonska zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta pa do isplate, što je preciznije određeno u izreci presude.
13. Podredno, valja naglasiti kako je tužitelj uz tužbu dostavio Ugovor o kreditu čija je svrha isključivo bila kupnja motornog vozila, pa tužiteljev status potrošača u ovom postupku nije upitan, budući isti ne može dokazivati negativne činjenice a to bi eventualno bilo da se bavi nekom profesionalnom djelatnošću, a sve iz razloga jer bi takav navod trebao dokazati tuženik ako se na njega poziva.
14. U prilog ovom utvrđenu suda ide i iskaz samog tužitelja iz kojeg proizlazi da je kredit podigao isključivo za osobne potrebe. Da mu je iznos anuiteta rastao iz mjeseca u mjesec u odnosu na početno ugovoreni. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu da nije imao registrirani obrt niti je imao poslovne udjele u nekom Trgovačkom društvu.
15. U odnosu na tuženikom prigovor radi prebijanja, procesnopravni prigovor valja napomenuti da je tuženik u fazi prethodnog postupka postavio uvjeti prigovor radi prebijanja, dok da je nakon zaključenja prethodnog postupka, točnije podneskom od dana 04. prosinca 2024. godine, isti specificirao na način da je naveo iznos od 417,12 eura.
15.1. Prigovor radi prebijanja mora biti istaknut tako da nema nikakve dvojbe da je istaknut, samo navođenje da tuženik ima tražbinu prema tužitelju ne znači da se radi o takvom prigovoru. Prigovor radi prebijanja mora biti kvantitativno određen i naznačena osnova tuženikove tražbine, jer se u protivnom po njemu ne može postupati.
15. 2. Procesnopravni prigovor radi prebijanja može se staviti do zaključenja prethodnog postupka, dok materijalnopravni prigovor prijeboja se može istaknuti do zaključenja glavne rasprave. Slijedom navedenog, prigovor radi prebijanja u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede tražbinu koju stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena, a što je sve jasno navedeno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 549/2023 od dana 18. prosinca 2023. godine.
15. 3. Dakle, iako je tuženik u tijeku prethodno postupka stavio svoj prigovor radi prebijanja, isti nije bio točno određen niti je tražbina bila kvantitativno navedena, a iako je nakon završetka prethodnog postupka kvantitativno naveo tražbinu čije prebijanje traži isto je bilo izvan roka, pa je sud taj prigovor odbacio kao nepravodoban i riješio kao u izreci.
15.4. Podredno, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 u daljnjem tekstu ZOO) u kojem stoji da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav ono što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio plaćanja te isplatu kako je on to tražio time da je tijekom razdoblje otplate kredita došlo isključivo do prelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose preplate valjalo uračunavati negativne tečajne razlike.
16. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 dalje: ZPP-a). Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u tužbenom zahtjevu istom je priznat trošak postupka i to sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Š. 7. toč.1, trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, trošak za sastav obrazloženog podnesak od dana 27. rujna 2019. godine u iznosu od 200,00 eura, trošak za sastav obrazloženog podneska od dana 26. travnja 2021. godine, u iznosu od 200,00 eura, trošak za zastupanje na ročištu dana 07. rujna 2023. godine u iznosu od 200,00 eura, trošak za zastupanje na ročištu od dana 01. srpnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, trošak za sastav obrazloženog podneska od dana 11. rujna 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, trošak za obrazloženi podnesak od dana 02. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, trošak za zastupanje na ročištu od dana 11. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, trošak za zastupanje na ročištu od dana 22. studenog 2024. godine u iznosu do 200,00 eura, trošak za zastupanje na ročištu dana 20. prosinca 2024. godine u iznosu od 200,00 eura te trošak pristupa na ročište objave određeno za dan 03. veljače 2025. godine sve uvećano za PDV, trošak predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 520,00 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 79,63 eura. Dakle tužitelju pripada trošak parničnog postupka u iznosu od 3.224,63 eura.
17. Odredbom čl. 11 st. 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18 i 51/23) propisano je da su od plaćanja pristojbi u Republici Hrvatskoj oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.
17.1. Budući da se u konkretnom slučaju radi upravo o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj je kao takav oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na presudu, pa u tom dijelu sud nije prihvatio traženi trošak tužitelja za pristojnu na presudu, budući da istog niti nema.
18. Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je riješiti kao u izreci.
U Šibeniku, 03. veljače 2025. godine
SUTKINJA
Martina Miletić Lovrić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.
Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.
DN-a:
- za tužitelja punomoćnik DP, odvjetnik u [adresa]
- za tuženika JP, odvjetnik u OD Kallay & partneri, Zagreb
