REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-79/2024-12

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Sisku po sucu Kristina Devčić Merzel u pravnoj stvari tužitelja HU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćniku RU, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku ĐU, radi Obvezno - ništetnost, 3. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

I Ovaj sud proglašava se mjesno nenadležnim.

II Po pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

Obrazloženje

1. Kod ovog suda tužiteljica HU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] (dalje: tužiteljica) je podnijela tužbu protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb (dalje: tuženik) a radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu te isplate neosnovano stečenog temeljem takve ništetne ugovorne odredbe. U tužbi navodi su Ugovor o kreditu broj 214005 koji su dana 28. siječnja 2008.g. ( dalje: Ugovor o kreditu) sklopili prednik tužiteljice JU, kao korisnik kredita, i prednik tuženika Volksbank d.d., kao kreditor a kojim je predniku tužiteljice odobren potrošački kredit u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 25.957,17 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB-a za devize važeće na dan isplate s rokom otplate od 84 mjeseca. Tužiteljica navodi da je 07. listopada 2011.g., u cijelosti podmirila dugovanje po predmetnom kreditu te je kredit zatvoren, s obzirom da je prednik tužiteljice JU preminuo te je tužiteljica ,kao njegova zakonska nasljednica , stekla pravo vlasništva osobnog automobila za kupnju kojeg automobila je predmetni kredit i realiziran te je ista nastavila s otplatom kredita. Nadalje tužiteljica u svojoj tužbi navodi da je odredbom članka 11.2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Sukladno navedenoj odredbi tužiteljica navodi da je 05. listopada 2011.g., isplatila tuženiku iznos od 3.397, 29 kuna odnosno 450,90 eur na ime troška prijevremenog zatvaranja kredita. Nadalje navodi da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje :ZZP), koji je odredbom članka 81. stavak 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovarala smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje sukladno stavku 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. S obzirom na navedeno navodi da odredba članka 11.2. Ugovora o kreditu prema kojoj tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita ima pravo naplatiti naknadu sukladno odluci tuženika je ništetna s obzirom da je suprotna kogentnoj odredbi članka 1024. stavak 4. i članka 6. Zakona o obveznim odnosima ( dalje:ZOO), kao i navedenoj odredbi ZZP-a. Navodi radi se o ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale te je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača te je zbog toga ova odredba nepoštena i ništetna. Slijedom navedeng tužiteljica smatra da je odredba članka 11.2. Ugovora o kreditu ništetna što za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi iste primilo. Predlaže da Sud nakon provedenog postupka donese presudu te utvrdi da je ništetna odredba članka 11.2. Ugovora o kreditu broj 214005 koji su dana 28. siječnja 2008.g. sklopili prednik tužiteljice JU, kao korisnik kredita, i prednik tuženika u dijelu u kojem će tuženik za prijevremenu otplatu kredita naplatiti naknadu sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora te da istom naloži tuženiku da tužiteljici HU isplati iznos od 450,90 eur te troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja u raspravljanje o biti ovog spora, tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Sisku zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Nadalje smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani zbog sljedećih razloga: Naknada za prijevremenu otplatu Ugovora o kreditu nije ništetna suprotno navodima tužitelja Ističe da tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane u članku 11.1. Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Navodi da članak 342. stavak 1. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Dodaje da je Ugovor o kreditu u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz navedenog navodi da proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Prema tome smatra da je obveza korisnika kredita, ovdje tužitelja: plaćati ugovorene kamate; iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a što je i izričito predviđeno odredbama sadržanim u Ugovoru. Nadalje navodi da ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342. -350. ZOO koju bi zbog toga pretrpjela. Ističe da točno tužitelj navodi da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, pozivajući se na odredbu iz članka 1024. stavka 4. ZOO-a. Međutim, takva zabrana nipošto ne znači da Banka ne bi imala pravo potraživati naknadu štete koja bi joj nastala. Navodi da sukladno članku 1046. ZOO vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi. Ističe da trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Navodi da ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Zbog svega ovoga smatra da tuženikova imovina i obveze postaju ročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati. Ističe da tuženik 2008. godine, kada je Ugovor sklapan, nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tuženik smatra da se stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu od 2% od preostalog - nedospjelog iznosa glavnice, koji iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, a sve sukladno odredbi iz članka 345. stavka 3. ZOO-a. Slijedom navedenog ističe da su suprotne tvrdnje tužitelja o tome da bi predmetna odredba Ugovora bila ništetna neosnovane su. Također, s obzirom da je sukladno Tarifi iznos naknade za prijevremenu otplatu precizno određen, tvrdnja tužitelja o tome da je predmetna odredba Ugovora neodređena i neodrediva, također je neosnovana. Smatra da tužitelj pogrešno tumači odredbu članka 272. stavak 1. ZOO-a, jer Odredba nije neodrediva, pa tako ni činidba, odnosno naknada za prijevremenu otplatu nije neodrediva. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Predlaže prvenstveno da se sud oglasi mjesno nenadležnim a podredno odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda je osnovan.

4. Naime, uvidom u Ugovor o kreditu broj 214005 koji su dana 28. siječnja 2008.g. sklopili prednik tužiteljice JU, kao korisnik kredita, i prednik tuženika Volksbank d.d., kao kreditor i kojim je predniku tužiteljice odobren potrošački kredit u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 25.957,17 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB-a za devize važeće na dan isplate s rokom otplate od 84 mjeseca (dalje: Ugovor o kreditu), i to čl. 11.4. Ugovora o kreditu, utvrđeno je da je istom odredbom ugovoreno da za sve sporove iz tog ugovora svi potpisnici tog ugovora ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu i mjerodavnost prava važećeg u RH.

5. Tužiteljica u svome podnesku od 4. srpnja 2024. osporava prigovor mjesne nenadležnosti predmetnog suda. Naime, ističe da ugovorna odredba kojom je prema stavu tuženika ugovorena mjesna nadležnost Suda u sjedištu Kreditora predstavlja nepoštenu i time ništetnu ugovornu odredbu budući da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te tužitelji kao potrošači nisu istu ni uočili u tipskom ugovoru o kreditu. Tužiteljica ističe kako je doista člankom 11.5 Ugovora o kreditu u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, međutim navedena je ugovorna odredba ništava i ne proizvodi pravne učinke iz istih razloga iz kojih je ništava i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli. Naime, naprijed navedena odredba sastavljena je i uvrštena u Ugovor o kreditu od strane tuženika, dok tužiteljica, odnosno prednik tužiteljice nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u [adresa] radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika. Slijedom navedenog predlaže se odbiti prigovor tuženika kao neosnovan u cijelosti.

6. U smislu čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ br: 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP) ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost (što u konkretnom predmetnu nije slučaj) suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan.

7. U konkretnom slučaju sama odredba čl. 11.4. Ugovora o kreditu nije i stvarno sporazum u smislu čl. 70. st. 1. ZPP (dakle sporazum o prorogaciji mjesne nadležnosti suda) jer i odredbom čl. 11.4. Ugovora je određena mjesna nadležnost suda upravo u skladu s odredbom i čl. 48. ZPP, odnosno nadležnost opće mjesno nadležnog suda u skladu sa odredbama ZPP (prema sjedištu tuženika) pa stoga sama činjenica je li se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, nije od utjecaja na određivanje mjesne nadležnosti suda (jer mjesna nadležnost određena zakonom je i mjesna nadležnost navedena odredbom čl. 11.4. Ugovora o kreditu).

8. Ovdje sud napominje da u smislu čl. 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem području ta poslovna jedinica se nalazi.

9. U konkretnom slučaju, a na okolnost zbog rezultata djelatnosti koje poslovne jedinice tuženika je nastao predmetni spor, sud je saslušao tužiteljicu.

10. U svome iskazu tužiteljica je navela da je pokojni bračni drug tužiteljice je predmetni kredit podigao u poslovnoj jedinici Sberbanke u [adresa] jer je u to vrijeme tamo bila poslovna jedinica iste banke i to 2008. godine, a koji kredit je podigao u svrhu kupovine osobnog vozila, a koje osobno vozilo su kupovali isključivo radi osobnih potreba i potreba obitelji. Nadalje je tužiteljica iskazala da u vrijeme realizacije kredita pokojni bračni drug tužiteljice, a koji je umro 2011., je bio u radnom odnosu u Rafineriji Sisak i nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva niti se bavio trgovačkom djelatnošću. Iskazala je da je tužiteljica 00% sigurna da se radi o kreditu u Sberbanci. Nadalje je iskazala da je bračni drug tužiteljice sve pregovore u svezi tog kredita vršio u poslovnoj jedinici u [adresa], a u toj poslovnoj jedinici je i tužiteljica zatvorila predmetni kredit 2011. godine odnosno otplatila kredit u cijelosti. Iskazala je da je sa svojim pokojnim bračnim drugom išla prilikom razgovora vezano za kredit u [adresa] odnosno s njim je išla u [adresa], ali nije bila prisutna kad su se vršili pregovori, slijedom čega joj nije poznato ništa o pregovaranju u svezi odredaba ugovora, jer je to vodio njezin pokojni bračni drug. Iskazala je da se otplaćivao preko platne liste bračnog druga tužiteljice i nije joj poznato bilo što u svezi odredbe o nadležnosti suda. je sve što želim iskazati. Nastavno je iskazala da ne zna na koji način je sastavljen ugovor, valjda je napisano tamo u poslovnoj jedinici tuženika. Navodi da prilikom zatvaranja kredita 2011. se nisu nudile mogućnosti odnosno više opcija zatvaranja kredita te je ujedno morala i platiti naknadu za prijevremenu otplatu.

11. Iako tuženik osporava da se radi o tipskom ugovoru (standardnom obrascu tuženika), takva činjenica proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu. Tako primjerice uvidom u čl. 9.3. Ugovora o kreditu vidljivo je da se u istoj odredbi navode „korisnik kredita, sudužnik i jamci platci…“ iako samim Ugovor o kreditu nije ugovoreno jamstvo niti sudužništvo, slijedom čega proizlazi zaključak da je odredba čl. 9.3. Ugovora o kreditu u tom dijelu rezultat tipskog ugovora tuženika. Nadalje, iako iz iskaza tužiteljice sud nije mogao utvrditi relevantne okolnosti vezane za pregovaranje pravnog prednika tužiteljice i tuženika a u svezi sporne odredbe o nadležnosti, ovaj sud ističe da u smislu čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13, da koji se u konkretnom slučaju, obzirom na trenutak sklapanja Ugovora o kreditu ima primijeniti, daje. ZZP) je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Dakle, u konkretnom slučaju jasno je da je predmetni Ugovor o kreditu tipski ugovor (kao što je ranije navedeno) a sam tuženik nije dokazao (iako je teret dokaza na tuženiku) da je sa prednikom tužiteljice o spornoj odredbi o mjesnoj nadležnosti pojedinačno pregovarao. Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da takvu okolnost tuženik nije niti dokazao. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o ugovornoj odredbi koja je rezultat tipskog ugovora a o kojoj tuženik nije dokazao da je predniku tužiteljice dao mogućnost da pregovara, pa bi ista odredba u smislu čl. 96. u svezi čl. 102. st. 1. i 2. ZZP mogla smatrati nepoštenom a tim i ništetnom. No, ovaj sud ističe da unatoč činjenici da je odredba o prorogaciji nadležnosti rezultat tipskog (standardiziranog ugovora), zbog čega bi ista odredba u smislu čl. 96. u svezi čl. 102. ZZP se eventualno smatrala nepoštenom, po mišljenju ovog suda ta činjenica nije, u konkretnom slučaju, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, i u svom iskazu tužiteljica navodi da je Ugovor o kreditu pravni prednik sklopio u [adresa], odnosno u poslovnoj jedinici tuženika u [adresa] a gdje su se vodili svi razgovori u svezi tog kredita i gdje je u konačnici tužiteljica otišla i otplatila u cijelosti kredit. Dakle, iz iskaza tužiteljice, ali i samog Ugovora o kreditu (u kojem se navodi da je isti sastavljen u Zagrebu) nedvojbeno proizlazi da Ugovor o kreditu ničim nije vezan za područje nadležnosti ovog suda, izuzev činjenice prebivališta same tužiteljice, koja je nedvojbeno u konkretnom slučaju potrošač (Ugovor o kreditu je sklopljen zbog osobnih potreba odnosno kupovine automobila za potrebe obitelji tužiteljice). Osim iznesenog iz iskaza tužiteljice vidljivo je da tužiteljica nije isticala nikakve probleme, niti prostorne niti materijalne prilikom, odlaska u poslovnu jedinicu tuženika u [adresa] (a koja je prostorno od sjedišta tuženika udaljena manje od dvadeset kilometara) a radi realizacije i u konačnici podmirenja kredita u cijelosti, slijedom čega sada navodi tužiteljice da bi odlazak tužiteljice na sud prema sjedištu tuženika izazvalo neravnotežu u odnosima i pravima između stranaka, se ukazuju promašeni, nevjerodostojni i u konačnici nedokazani. Osim iznesenog ovaj sud ističe da bez obzira, čak i u slučaju utvrđivanja da je odredba čl. 11.4. Ugovora ništetnom (čl. 102.st. 1. ZZP), da bi se i u tom slučaju mjesna nadležnost suda, vezano za Ugovor, utvrđivala temeljem čl. 48. ZPP, odnosno prema općoj mjesnoj nadležnosti suda prema registriranom sjedištu tuženika, a koja je u konačnici istovjetna sa ugovorenom nadležnošću. Naime, iako odredbom čl. 59. ZPP je predviđena i mogućnost izberive mjesne nadležnosti suda, prema mjestu gdje se nalazi poslovna jedinica tuženika povodom čije djelatnosti je nastao predmetni spor (a koja mogućnost biranja je propisana u korist samih stranaka, a ne suda), ovaj sud ističe da sama tužiteljica prilikom podnošenja tužbe nije odabrala mjesnu nadležnost Općinskog suda u Velikoj Gorici, a gdje je Ugovor i sklopljen i gdje je prednik tužiteljice pregovarao u svezi predmetnog Ugovora a i gdje je tužiteljica u konačnici i zatvorila kredit, stoga ovaj sud u trenutku kada odlučuje o prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda, nije ovlašten birati koji sud je nadležan između eventualno dva nadležna (a u slučaju kada ovaj sud nije niti jedan od dva izberiva) već može jedino kao mjesno nadležnim, u konkretnom slučaju, utvrditi sud opće mjesne nadležnosti za tuženika a u smislu čl. 48. st.1. ZPP, a koji je u predmetnom slučaju istovjetan kao sud određen odredbom čl. 11.4. Ugovora, odnosno sud nadležan za područje sjedišta tuženika (Zagreb) a to je Općinski građanski sud u Zagrebu.

12. Slijedom iznesenog, ovaj sud smatra da se u konkretnom slučaju se ima primijeniti odredba čl. 48. st. 1. ZPP a kojom je propisana opća mjesna nadležnost suda na čijem području tuženik ima registrirano sjedište, a koje sjedište tuženika je u konkretnom slučaju u Zagrebu. Dakle, tužiteljica nije niti mogla odabrati mjesnu nadležnost ovog suda temeljem čl. 59. ZPP jer predmetni spor nije nastao zbog djelatnosti poslovne jedinice tuženika u [adresa] niti prema bilo kojoj drugoj odredbi zakona je propisana mjesna nadležnost ovog suda.

13. Naime, unatoč isticanju tužiteljice, u konkretnom slučaju mjesna nadležnost ovog suda ne može se odrediti ni čl. 19. L. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, dalje: ZPK) prema prebivalištu tužiteljice, jer se predmetna odredba, a u smislu čl. 29. st. 1. ZPK, ne može primijeniti na ovaj predmet budući da je sporni ugovor (Ugovor o kreditu) sklopljen 28. siječnja 2008. a predmetni spor nije izuzetak iz čl. 29. st. 2. ZPK. Osim iznesenog odredba čl. 19.L ZPK propisuje da u sporovima koji nastanu u svezi ugovora o kreditu potrošač može pokrenuti protiv druge ugovorene strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Dakle, odredbi čl. 19. L ZPK ne radi se o mjesnoj nadležnosti suda u smislu odredaba ZPP, već o nadležnosti suda u RH (dakle kao države prebivališta potrošača) u slučaju prekograničnog spora. No, kako u konačnici se ista odredba niti ne može primijeniti na predmetni spor, a obzirom na trenutak sklapanja Ugovora o kreditu (čl. 29. st. 1. ZPK), utvrđeno je da je predmetni sud mjesno nenadležan za postupanje po tužbi tužiteljice u ovom predmetu (kako je pobliže objašnjenog u toč. 6-13 ovog rješenja) slijedom čega se ovaj sud, a temeljem čl. 20. st. 1. ZPP a u svezi čl. 48. st. 1. ZPP, oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu te je odlučio kao u toč. I izreke.

14. Nakon pravomoćnosti ovog rješenja predmet će biti dostavljen stvarno i mjesno nadležnom sudu Zagrebu temeljem čl. 48. ZPP, odnosno Općinskom građanskom sudu u Zagrebu slijedom čega je odlučeno kao u toč. II izreke.

U Sisku, 3. veljače 2025.

Sudac

Kristina Devčić Merzel

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa rješenja, putem ovog suda na nadležni županijski sud, pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. tužiteljica po punomoćnici

2. tuženik