REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-1696/2023-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vandi Blažević, u pravnoj stvari tužitelja MJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Krpanu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. prosinca 2024., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Marka Purlije, odvjetnika, te punomoćnice tuženika MJP, zamjenice OGDO u Zagrebu, dana 3. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je Odluka o pravu na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla BROJ: 511-19-18/2-121-447-2021 od 25.08.2021. nedopuštena.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka i iznosu od 2.125,00 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da mu je temeljem odluke Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Zagrebačke od dana 25.08.2021. godine broj: 511-19-18/2-121-447- 2021 (dalje u tekstu: pobijana odluka), a koju je tužitelj zaprimio dana 10.09.2021. točkom 1. priznato pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla na relaciji [adresa] 10370, [adresa] i obratno, koja će se za svaki pojedini mjesec isplatiti u visini 1/12 cijene godišnje karte javnog prijevoznika HŽ na relaciji [adresa]. Točkom 2. navedene odluke određeno je kako se ista primjenjuje od 01.09.2021. Točkom 3. navedene odluke zaposlenik je obvezan o promjenama relacija putovanja izvijestiti ustrojstvenu jedinicu nadležnu za upravljanje ljudskim potencijalima. Prije podnošenja ove tužbe, tužitelj je poštom preporučeno s povratnicom tuženiku podnio zahtjev za zaštitu prava protiv pobijane odluke u roku propisanom člankom 133. stavkom 1. Zakona o radu (NN br. 93/14, 127/17 i 98/19; dalje u tekstu ZOR). Navedeni zahtjev za zaštitu prava tuženik je zaprimio 27.09.2021. i nije u propisanom roku na isti odgovorio, stoga tužitelj u roku propisanom člankom 133. stavkom 2. ZOR-a podnosi ovu tužbu, obzirom da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo iz radnog odnosa, točnije pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, zajamčeno odredbama članka 53. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN br. 112/2017, 12/2018, 2/2019, 119/2019, 66/2020, dalje u tekstu: Kolektivni ugovor). Naime, sukladno odredbi članka 53. stavka 8. Kolektivnog ugovora pod organiziranim se javnim prijevozom smatra mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji državnom službeniku i namješteniku omogućuju redoviti dolazak na posao i povratak s posla. Nadalje, člankom 53. stavkom 9. Kolektivnog ugovora propisano je kako redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da „...vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena državnog službenika i namještenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu državnog službenika i namještenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta...“.Tužitelj ovim putem ističe kako u predmetnom slučaju nije ispunjen uvjet propisan člankom 53. stavkom 9. Kolektivnog Ugovora, da bi se prijevoz opisan pod točkom 1. pobijane odluke mogao smatrati organiziranim javnim prijevozom iz razloga kako slijedi. Tužitelj ističe kako je njegovo redovno radno vrijeme raspoređeno svaki dan od 07-15h, te od 15-23h, te često radi i prekovremeno. Iz voznog reda javnog prijevoznika Hrvatske željeznice vidljivo je kako ne postoji odgovarajući javni prijevoz u smislu točke 1. pobijane odluke, a koji bi tužitelju omogućio povratak u mjesto prebivališta po opisanoj ruti unutar 45 minuta nakon završetka radnog vremena. Naime, iz priloženog voznog reda vidljivo je kako posljednji vlak s željezničke postaje Trnava u Zagrebu za [adresa] polazi u 23:35, zbog čega tužitelj ne bi bio u mogućnosti nakon završetka poslijepodnevne smjene u 23:00h (ili u slučaju čestih prekovremenih sati) „stići“ na isti, uzevši u obzir pješačenje od adrese radnog mjesta III. policijske postaje Zagreb do dolaska na željezničku postaju Trnava. Tužitelj stoga ukazuje na niz istovjetnih relevantnih tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (od kojih je najrecentnije Tumačenje broj 10/53 od 21. ožujka 2018.), a prema kojima „u slučaju kada javni prijevoz nije organiziran tj. ne omogućuje redoviti dolazak na posao i odlazak s posla u smislu odredbe članka 53. stavka 9. Kolektivnog ugovora, službeniku i namješteniku naknada troškova prijevoza isplaćuje se prema stavku 12. istog članka odnosno kuna po kilometru.“ Slijedom navedenog, nisu ispunjeni uvjeti propisani člankom 53. stavkom 9. Kolektivnog ugovora da bi se javni prijevoz mogao smatrati organiziranim, jer isti ne osigurava redoviti dolazak na posao i povratak s posla.

Tužitelj nadalje ističe da pobijanom odlukom nije odlučeno ni o pravu na naknadu troškova prijevoza na relaciji željeznička postaja Trnava - Avenija Gojka Šuška 1 (Visoka policijska škola), iako tužitelj pohađa navedenu školu dva tjedna svaki mjesec, a udaljenost između željezničke stanice Trnava i adrese Visoke policijske škole veća je od dva kilometra. Navedeno pravo mu je trebalo biti priznato obzirom na Tumačenje broj 30/53 od 2. prosinca 2019.: „Zaposlenik koji ostvaruje pravo na međumjesni prijevoz, ostvaruje i pravo na mjesni prijevoz ukoliko je udaljenost od mjesta prebivališta odnosno boravišta do stanice međumjesnog prijevoza najmanje dva kilometra. Obzirom da se utvrđuje duljina dijela puta službenika i namještenika od adrese stanovanja do adrese rada i obratno, za utvrđivanje udaljenosti ne koristi se pješačka ruta, nego se sukladno članku 53. stavku 14. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike koristi najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom. Nadalje, tužitelj ističe kako je pobijana odluka donesena tijekom kalendarske godine, bez ikakvog pisanog izjašnjenja tužitelja, iako je člankom 53. stavkom 15. Kolektivnog ugovora propisano da se o načinu korištenja prava na naknadu predmetnih troškova odlučuje na temelju pisanog izjašnjenja službenika i to na početku kalendarske godine. Obzirom na navedeno, svojevoljna odluka donesena od strane tuženika bez izjašnjenja tužitelja usred kalendarske godine protivna je izričitim odredbama Kolektivnog ugovora. Nadalje, pobijanom odlukom ni na koji način nije poništena, ukinuta ili stavljena izvan snage prijašnja odluka o naknadi troškova prijevoza na posao i s posla u odnosu na tužitelja (kojom mu je priznato pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini 1kn/1km) zbog čega nisu ispunjene niti formalne pretpostavke za donošenje pobijane odluke, odnosno ako pobijana odluka i proizvodi pravne učinke, takvi učinci postoje usporedno s učincima prijašnjih i nadalje važećih odluka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu predlaže odbaciti tužbu tužitelja budući da tužitelj nije postupio sukladno članku 186.a stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 117/03, 84/08, 25/13, 70/19), podredno osporava osnov i visinu, te predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo sljedeće dokaze: izvršen je uvid u dokumentaciju iz spisa i saslušan je tužitelj kao parnična stranka.

4. Na temelju izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan iz sljedećih razloga.

5. Predmet ovog spora je utvrđenje nedopuštenosti Odluke tuženika kojom je tužitelju utvrđeno pravo na naknadu troška prijevoza na posao i s posla u visini 1/12 cijene godišnje karte javnog prijevoznika HŽ.

6. Obzirom na istaknuti prigovor dopuštenosti tužbe, budući da se tužitelj prije podnošenja tužbe nije obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, sud je utvrdio da je tužba tužitelja dopuštena budući da je prema odredbi čl. 186.a st. 1. Zakona o parničnom postupku propisano da se zahtjev za mirno rješenje spora podnosi u svim slučajevima osim kada je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Sud je izvršio uvid u osporenu Odluku od 27. kolovoza 2021. te je utvrdio da je u istoj Odluci tužitelj upućen na podnošenje zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa u roku od 15 dana Ministru unutarnjih poslova. S obzirom da je tužitelj na temelju Odluke tuženika upućen na podnošenje zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa, tužitelj je pravilno utvrdio da se u ovom slučaju primjenjuju rokovi iz čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22) u pogledu podnošenja tužbe sudu. Budući da su odredbom čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu propisani rokovi za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava, a potom i tužbe, tužitelj nije bio u obvezi prije podnošenja tužbe postupiti prema odredbi čl. 186.a st. 1. Zakona o parničnom postupku. Slijedom navedenog sud je utvrdio da prigovor tuženika nije osnovan, a da je tužba tužitelja pravodobna i dopuštena. Naime, iz spisa proizlazi da je tužitelj Odluku tuženika zaprimio 8. rujna 2021., protiv koje je dana 22. rujna 2021. podnio zahtjev za zaštitu prava, na koji tuženik nije odgovorio u ostavljenom roku. Budući da je tuženik zahtjev za zaštitu prava zaprimio 24. rujna 2021., tužba tužitelja koja je podnesena 25. listopada 2021. je pravodobna i dopuštena u smislu odredbe čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu.

7. U odnosu na prigovor tuženika da ova stvar predstavlja upravni postupak, odnosno da je ovaj sud stvarno nenadležan za postupanje, valja navesti da je prema odredbi čl. 63. st. 1. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine broj 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 38/13, 37/13, 1/15, 138/15, 102/15, 61/17, 70/19, 98/19) propisano da je odlučivanje o prijemu u državnu službu, rasporedu na radno mjesto, plaći, premještaju, stavljanju na raspolaganje te prestanku državne službe upravna stvar o kojoj odlučuje rješenjem čelnik tijela ili službena osoba u čijem je opisu poslova rješavanje o upravnoj stvari. Prema odredbi st. 2. istog članka na ostvarivanje prava i obveza iz državne službe, osim onih iz st.

1., odgovarajuće se primjenjuju opći propisi o radu kojima se uređuje ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa. Nadalje, prema odredbi čl. 63. st. 3. istog Zakona protiv rješenja iz st. 1. tog članka službenik može izjaviti žalbu Odboru za državnu službu, odnosno prema st. 5. protiv rješenja Odbora za državnu službu državni službenik može pokrenuti upravni spor. Iz navedene odredbe čl. 63. Zakona o državnim službenicima je razvidno da upravnu stvar predstavljaju samo rješenja koja su taksativno navedena u st. 1. istog članka, a to su rješenja o prijemu u državnu službu, rasporedu na radno mjesto, plaći, premještaju, stavljanju na raspolaganje te prestanku državne službe, dok sva ostala rješenja ne predstavljaju upravnu stvar, odnosno za ostala rješenja ne vodi se upravni postupak. Navedeno proizlazi iz odredbe čl. 63. st. 2. Zakona o državnim službenicima. Slijedom navedenog sud je otklonio prigovor stvarne nenadležnosti istaknut od strane tuženika, budući da je utvrđeno kako je predmet ovog spora Odluka koja ne spada u jednu od taksativno navedenih odluka iz čl. 63. st. 1. Zakona o državnim službenicima, što znači da se u odnosu na istu vodi redovan postupak pred sudom koji je nadležan za radne sporove.

8. Sukladno odredbi čl. 53. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine broj 112/17, 12/18, 2/19, 119/19, 66/20, dalje u tekstu: KU) državni službenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje 2 kilometra. Prema odredbi čl. 53. st. 7. KU ako je od prebivališta odnosno boravišta državnog službenika i namještenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz, državni službenik i namještenik ima pravo na naknadu troška godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte. Prema odredbi čl. 53. st. 8. KU pod organiziranim javnim prijevozom smatra se mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji državnom službeniku i namješteniku omogućuju redoviti dolazak na posao i povratak s posla. Prema čl. 53. st. 9. KU redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu, odnosno boravištu državnog službenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta. Prema odredbi čl. 53. st. 12. KU ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troška prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine, kao i u slučaju naknade troškova prijevoza u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje.

9. Uvidom u Odluku tuženika od 27. kolovoza 2021. je razvidno da je prema istoj Odluci tužitelju priznato pravo na naknadu troškova javnog prijevoza na relaciji [adresa] i obratno u visini 1/12 cijene godišnje karte javnog prijevoznika HŽ. Iz obrazloženja Odluke proizlazi da je ista donesena sukladno odredbi čl. 53. st. 10. KU, budući da je od mjesta prebivališta tužitelja do mjesta rada organiziran javni prijevoz od strane prijevoznika Hrvatske željeznice, koji tužitelju omogućava redoviti dolazak na posao i povratak s posla. Iz Odluke proizlazi da je ista u primjeni od 1. rujna 2021.

10. Među strankama je sporno pripada li tužitelju pravo na naknadu troška prijevoza na posao i s posla u visini 1/12 cijene godišnje karte javnog prijevoznika HŽ, kako je to određeno prema rješenju tuženika, ili u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, kako to tvrdi tužitelj, sukladno odredbi čl. 53. st.12. KU.

11. Tužitelj tijekom postupka tvrdi da na relaciji [adresa] i obratno ne postoji organiziran javni prijevoz koji bi omogućio tužitelju povratak s posla na način kako to predviđa odredba čl. 53. st. 9. KU, odnosno ne postoji organizirani prijevoz s posla u situaciji kada tužitelj obavlja rad u poslijepodnevnoj smjeni koja traje do 23,00 sata ili radi prekovremeno.

12. Tuženik je dostavio u spis evidenciju radnog vremena iz koje proizlazi da je tužitelj u više navrata u utuženom razdoblju, odnosno nakon 1. rujna 2023. obavljao rad u smjenama od 07-15 i 15-23 sata.

13. Uvidom u vozni red javnog prijevoznika HŽ Putnički prijevoz od 25. listopada 2021. je razvidno da posljednji vlak iz Trnave prema [adresa] polazi iz Zagreba u 23:35 sati.

14. Uvidom u ispis iz aplikacije Google Maps je razvidno da je pješačka udaljenost na relaciji Dubrava 137, Zagreb - Trnava 1,6 km za što je potrebno 20 minute hoda.

15. Tužitelj u svom iskazu navodi da u pravilu radi u smjenama i to jedan tjedan od 7-15, a drugi tjedan od 15 do 23 sata. Međutim, iznimno i za potrebe službe radi bilo kada . Zna ostati na poslu do 1,2,3 u noći. Zadnji vlak prema kući je 23,26. Stanica je udaljena 1800 metara najkraćom rutom.

16. Sud je ocijenio iskaz tužitelja istinitim budući da je tužitelj iskazivao logično i životno, a ujedno je iskaz u suglasju sa dokumentacijom koja prileži spisu vezano uz raspored rada po smjenama. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije realno očekivati da tužitelj stigne na vlak koji polazi iz Trnave u 23:26 sati , budući da se njegovo radno mjesto nalazi na udaljenosti od 1,6 kilometara. Stoga je životno i logično da tužitelj ne može računati na to da stigne na vlak. Iz aplikacije Google Maps proizlazi da se radi o udaljenosti za koju je potrebno 20 minute hoda, s time da se radi o dolasku na adresu željezničku postaju Trnava, nakon čega putnik još treba pristupiti peronu i obaviti ukrcaj u vlak, za što sve je potrebno dodatno vrijeme.

17. Obzirom na utvrđenja koja proizlaze iz iskaza tužitelja, kao i dostavljenog voznog reda te izvatka iz aplikacije Google Maps sud je utvrdio da za tužitelja ne postoji organizirani prijevoz kući kada tužitelj radi u poslijepodnevnoj smjeni koja traje do 23,00 sata ili kada radi prekovremeno, a životno je i logično da radi prekovremeno s obzirom na prirodu posla- odjel za krvne delikte. Naime, tuženik nije uzeo u obzir i činjenicu da nije životno to da tužitelj napusti radno mjesto u istom trenutku, odnosno u istoj minuti kada i završava tužiteljeva smjena. Dakle, ne može se smatrati da je javni prijevoz organiziran ukoliko ga tužitelj ne može koristiti.

18. Slijedom navedenog sud je utvrdio da tužitelj nema organizirani javni prijevoz nakon završetka radnog vremena u popodnevnoj smjeni ili kada radi prekovremeno na način kako to predviđa odredba čl. 53. st. 9. KU, radi čega je za tužitelja naknadu troška prijevoza trebalo priznati na način kako je to propisano odredbom čl. 53. st. 12. KU. Naime, temeljem tumačenja broj 10/53 od 21. ožujka 2018. u slučaju kada javni prijevoz nije organiziran tj. ne omočućava radniku redovan dolazak i odlazak s posla u smislu odredbe 53. st.9 KU službeniku i namješteniku naknada troškova prijevoza isplaćuje se prema st. 53. st. 12 KU odnosno 1 kuna po kilometru.

19. Slijedom navedenog sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, budući da je utvrđeno da za tužitelja ne postoji organizirani prijevoz prilikom povratka s radnog mjesta, te je donio presudu kao pod točkom I/ izrijeke.

20. Tužitelju, ne pripada pravo na naknadu troškova prijevoza do Visoke policijske škole u Zagrebu, Avenija Gojka Šuška 1. Naime, školovanje policijskih službenika regulirano je Pravilnikom o policijskom obrazovanju (Narodne novine, br. 113/12, 81/13, 5/14 i 155/22), odnosno Ugovorom o školovanju sklopljenim temeljem Pravilnika, s pojedinačno utvrđenim pravima i obvezama tijekom školovanja pa tako i pravom na troškove prijevoza.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, koja propisuje da stranka koja je u cijelosti izgubila parnicu je dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Visina troška tužitelja određena je sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22), budući je tužitelj zastupan po odvjetniku.

22. Trošak tužitelja odnosi se na trošak sastava tri jednokratne nagrade za cjelokupni postupak (Tbr. 7/2) , kojem iznosu valja pridodati trošak za žalbu i odgovor na žalbu, pa ukupni trošak iznosi 2.125,00 eura.

23. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. Obzirom na navedeno nije osnovan zahtjev tužitelja koji se odnosi na zateznu kamatu na troškove postupka za period od dana podnošenja tužbe pa do dana donošenja presude.

24. Slijedom navedenog riješeno je kao pod točkom II i III izrijeke.

U Zagrebu 3. veljače 2025.

Sutkinja:

Vanda Blažević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude. Žalba se podnosi pisano u 4 primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po OGDO u Zagrebu