Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-3721/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Maji Valušnig, uz sudjelovanje zapisničarke Anite Zlodi, u upravnom sporu tužitelja HA, državljanina Sirijske Arapske Republike, kojeg zastupa opunomoćenica Martina Grgec, odvjetnica u Zagrebu, Bukovačka cesta 51, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, OIB:36162371878, radi međunarodne zaštite, nakon održane usmene rasprave, 3. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/24-06/9590, URBROJ:511-01-212-24-7 od 29. srpnja 2024.

II Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III Nalaže se tuženiku da isplati odvjetnici Martini Grgec, pružatelju pravne pomoći, za sastav tužbe iznos od 500,00 (petsto) EUR-a, te za pristup na ročište iznos od 500,00 (petsto) EUR-a, uz pripadajući PDV u iznosu od 250,00 (dvjestopedeset) EUR-a, dakle sveukupno iznos od 1.250,00 (tisućudvjestopedeset) EUR-a u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216- 03/24-06/9590, URBROJ:511-01-212-24-7 od 29. srpnja 2024. odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda pravila postupka. Ističe da je tužitelj pripadnik kurdske manjine u Siriji. Ukazuje da tuženik nije ispitivao individualne okolnosti koje su vezane uz položaj H u [adresa] i Turskoj, uslijed kojih je, za vrijeme rata, dok je bio maloljetan, s obitelji napustio Siriju, te potom kasnije i Tursku. Smatra da, protivno navodima tuženika, Turska za E i sirijske izbjeglice, a pogotovo za sirijske izbjeglice kurdskog podrijetla, ne predstavlja sigurnu zemlju ( podrijetla ) u smislu čl. 44 Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. U odnosu na zaključak tuženika da je tužitelj podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u cilju sekundarnog kretanja prema ciljanoj zemlji (SR Njemačkoj), ističe da je navedeno bez utjecaja na dopuštenost i osnovanost zahtjeva tužitelja, jer da tužitelj nije želio ići u SR Njemačku u cilju ekonomske ili oportune migracije, nego zato što upravo tamo legalno borave njegova supruga i njihova zajednička maloljetna djeca kao tražitelji međunarodne zaštite te 5 bratića koji tamo već 6-7 godina imaju status azilanata

2.1. Predlaže sudu da poništi osporavano rješenje i odobri mu međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju rješenja u cijelosti.

3.1. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

5. Sud je održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 89. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24), o čemu su stranke bile upozorene u pozivu za raspravu.

6. Razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.

7. Dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja nije proveden, budući je isti neprovediv, obzirom da je tužitelj nedostupan.

8. Uvidom u osporavano rješenje od 29. srpnja 2024. sud je utvrdio da je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj odbijen, s obrazloženjem da se pozivom na odredbe članka 20. Zakona, utvrđuje da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za priznavanje azila po osnovi vjerske, političke ili etničke pripadnosti. Obrazlažući svoj zaključak tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je strah od proganjanja osnovan, obzirom da tužitelj nije dokazao svoje navode o konstantnoj diskriminaciji i kršenju odredbi privremene zaštite u Republici Turskoj unutar koje mu je omogućen nesmetan boravak, školovanje, zdravstvena zaštita i pravo na rad. Također tuženik navodi da je tužitelj nedosljedno navodio različite razloga traženja međunarodne zaštite pa je tako naveo da je istu zatražio jer je bio zatečen u ilegalnom boravku u Republici Hrvatskoj. Nadalje, ocjenjujući osnovanost zahtjeva, a u kontekstu odredbe članka 21. Zakona utvrđuju se okolnosti koje proizlaze iz izvješća međunarodnih organizacija vezana za sigurnost povratka u Tursku gdje ima odobrenu privremenu zaštitu, navodi da je prilikom pravnog vrednovanja uvjeta za primjenu članka 3. Konvencije o ljudskim pravima iz 1950. godine te odobrenje supsidijarne zaštite potrebno utvrditi postojanje predvidivog, stvarnog i osobnog (individualnog) rizika od mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja u zemlji u koju se osoba vraća te da utvrđujući postoji li stvaran rizik da će stranac povratkom u zemlju podrijetla biti izložen ozbiljnoj nepravdi, treba razmotriti opće stanje u toj zemlji, kao i konkretne okolnosti u kojima se stranka nalazi. Tuženik zaključuje da utvrđujući osobne okolnosti tužitelja, a imajući u vidu da su njegove izjave o razlozima napuštanja zemlje podrijetla ocijenjene neuvjerljivima i nevjerodostojnima, nisu nađeni nikakvi razlozi koji bi ukazivali da će se tužitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti s prijetnjom smrtnom kaznom ili smaknućem, kao niti da će biti izložen mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

9. Člankom 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („narodne novine“, broj:70/15, 127/17 i 33/23) propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

10. Člankom 21. stavkom 1. Zakona propisano je da će se supsidijarna zaštita priznat tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Stavkom 2. istog članka propisano je da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

11. Člankom 38. stavkom 1. točkom 3. Zakona propisano je da Ministarstvo donosi odluku o osnovanosti zahtjeva kojom odbija zahtjev ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članaka 20. i 21. ovoga Zakona.

12. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, pri ocjeni zakonitosti osporenog rješenja tuženika, a polazeći od sadržaja obrazloženja osporene odluke tuženika te u postupku koji je prethodio ovom sporu utvrđenog činjeničnog stanja, sud cijeni kako navodima tužbe i tijekom spora pravilnost činjeničnog stanja nije dovedeno u pitanje, kao niti primjena materijalnog prava. Nisu utvrđene niti povrede odredaba procesnog zakona zbog kojih bi osporeno rješenje bilo nezakonito.

13. Prema ocjeni ovog suda pravilno je tuženik u konkretnom predmetu, vodeći računa o svim okolnostima slučaja, donio odluku kojom odbija zahtjev tužitelja uz obrazloženje, koje prihvaća i ovaj sud.

14. Naime, tuženik je naveo razloge zbog kojih odbija zahtjev, kao i pravne propise koji s obzirom na iznesene razloge upućuju na rješenje koje je dano, pri čemu se očitovao na sve u postupku iznesene razloge i okolnosti na kojima je tužitelj temeljio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Rješenje je doneseno u zakonito provedenom postupu u kojemu je tužitelju omogućeno sudjelovanje, odnosno u kojemu je saslušan sukladno odredbi članka 35. Zakona, a tuženik je postupio u cijelosti u skladu sa odredbom članka 28. stavka 2. Zakona, te odluku donio nakon prikupljanja i razmatranja svih okolnosti konkretnog predmeta.

15. Naime, člankom 28. stavkom 2. Zakona propisano je da je prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva Ministarstvo dužno prikupiti i razmotriti sve relevantne činjenice i okolnosti posebno uzimajući u obzir: 1. relevantne izjave i dokaze koje je iznio tražitelj, sukladno stavku 1. ovoga članka, uključujući i informaciju je li bio ili može biti izložen proganjanju ili riziku trpljenja ozbiljne nepravde, 2. aktualne činjenice o zemlji podrijetla i prema potrebi o zemlji kroz koju je putovao, uključujući zakone i propise te zemlje, kao i način na koji se oni primjenjuju, sadržane u različitim izvorima, osobito kao što su UNHCR i Europski potporni ured za azil (u daljnjem tekstu: EASO) te drugih organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava, 3. položaj i osobne okolnosti tražitelja, uključujući spol i dob, kako bi se na osnovi toga procijenilo predstavljaju li postupci i djela kojima je bio ili bi mogao biti izložen proganjanje ili ozbiljnu nepravdu i 4. jesu li aktivnosti tražitelja, otkako je napustio zemlju podrijetla, bile usmjerene stvaranju prijeko potrebnih uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite, kako bi se procijenilo mogu li te aktivnosti izložiti tražitelja proganjanju ili riziku trpljenja ozbiljne nepravde ako se vrati u tu zemlju.

16. Obrazloženje rješenja sadržava sve elemente propisane odredbom članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku.

17. Vezano za dokazni prijedlog saslušanja tužitelja, sud je smatrao da izvođenje ovog dokaza nije potrebno budući je činjenično stanje u dostatnoj mjeri utvrđeno, između ostalog, i na temelju ispitivanja tužitelja tijekom upravnog postupka. Osim toga, obzirom da je tužitelj nedostupan, nije postojala niti realna mogućnost saslušanja tužitelja.

18. Slijedom iznesenog, sud je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

19. Kako je tužitelj pri davanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu izjavio da nema nikakve imovine, sud je tužitelju odobrio besplatnu pravnu pomoć sukladno članku 60. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i članku 9. stavku 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj: 140/15 i 155/22).

20. Stoga je opunomoćenici tužitelja, a koji se nalazi na listi pružatelja pravne pomoći tuženika, na temelju odredbe članka 9. stavka 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23), a vezano uz trošak sastava tužbe u neprocjenjivim predmetima od 1.000,00 EUR-a (Tbr. 27. t. 1.) i zastupanja na ročištu od 1.000,00 EUR-a (Tbr. 27. t. 2.), umanjenog za 50% sukladno navedenoj točci Pravilnika, dakle u iznosu od 500,00 EUR-a po radnji, sve uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 250,00 EUR-a sukladno stavku 2. glave I. Tarife priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.250,00 EUR-a.

U Zagrebu, 3. veljače 2025.

Sutkinja:

Maja Valušnig

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. tužitelju putem e-komunikacije

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335

3. U spis