REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Tome Skalice 2, Slavonski Brod
Poslovni broj: Gž-419/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Regionalni ured Zagreb, OIB: 02958272670, Zagreb, Mihanovićeva 3 zastupanog po punomoćniku EG, dipl.iur. protiv tužene DG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Lozo & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zlataru, od 12. svibnja 2023., poslovni broj: 2 P-592/2022-13, u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I Žalba tužene DG iz [adresa] odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, od 12. svibnja 2023., poslovni broj: 2 P-592/2022-13.
II Tuženica se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:
„I Nalaže se tuženiku DG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplatiti tužitelju HRVATSKOM ZAVODU ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE, Regionalni ured Zagreb, OIB 02958272670, Zagreb, Mihanovićeva 3 iznos od 2.313,60 EUR/17.431,79 kn/ 1 u korist računa Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje broj: IBAN [broj bankovnog računa] model HR 64 uz poziv na broj: 5916-41722-220000637, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se do 31. prosinca 2022.g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena,tekućim:
- na iznos od 11,67 EUR/ 87,95 kn računajući od 18.01.2020. godine do isplate,
- na iznos od 70,22 EUR/ 529,10 kn računajući od 01.11.2019. godine do isplate,
- na iznos od 422,56 EUR/ 3.183,79 kn računajući od 18.01.2020. godine do isplate,
- na iznos od 3,90 EUR/ 29,38 kn računajući od 11.09.2019. godine do isplate,
- na iznos od 27,33 EUR/ 205,92 kn računajući od 03.10.2019. godine do isplate,
- na iznos od 21,59 EUR/ 162,66 kn računajući od 03.07.2019. godine do isplate,
- na iznos od 20,10 EUR/ 151,42 kn računajući od 03.07.2019. godine do isplate,
- na iznos od 32,63 EUR/ 245,86 kn računajući od 03.07.2019. godine do isplate,
- na iznos od 417,89 EUR/3.148,61 kn računajući od 18.01.2020. godine do isplate,
- na iznos od 3,90 EUR/ 29,38 kn računajući od 12.10.2019. godine do isplate,
- na iznos od 22,90 EUR/ 172,56 kn računajući od 03.08.2019. godine do isplate,
- na iznos od 14,02 EUR/ 105,66 kn računajući od 03.08.2019. godine do isplate,
- na iznos od 395,54 EUR/2.980,22 kn računajući od 04.09.2019. godine do isplate,
- na iznos od 389,88 EUR/2.937,53 kn računajući od 18.01.2020. godine do isplate,
- na iznos od 3,90 EUR/ 29,38 kn računajući od 13.11.2019. godine do isplate,
- na iznos od 5,86 EUR/ 44,16 kn računajući od 04.09.2019. godine do isplate,
- na iznos od 422,56 EUR/3.183,79 kn računajući od 18.01.2020. godine do isplate,
- na iznos od 3,90 EUR/ 29,38 kn računajući od 01.01.2020. godine do isplate,
- na iznos od 13,18 EUR/ 99,32 kn računajući od 13.12.2019. godine do isplate,
- na iznos od 6,07 EUR/ 45,76 kn računajući od 05.11.2019. godine do isplate,
- na iznos od 3,98 EUR/ 29,96 kn računajući od 22.12.2021. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.
II Svaka stranka snosi svoje troškove.“
2. Tuženica pravodobnom žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 70/22 – dalje: ZPP). Predlaže prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno prvostupanjsku odluku preinačiti, odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom i naložiti mu naknadu parničnog troška. Traži troškove žalbenog postupka.
2.1. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odbio prigovor promašene pasivne legitimacije, s obzirom da je obveznik plaćanja liječničkih troškova oštećenik, koji je s tuženicom sve međusobne tražbine s osnove štetnog događaja uredio sudskom nagodbom pa da se tužitelj sa svojim zahtjevom bio dužan obratiti oštećenom CG, zatim da je prvostupanjski sud propustio raspraviti ovu spornu činjenicu i da je zbog pogrešnog pravnog pristupa zaključio da je tuženica pasivno legitimirana u ovom sporu.
2.2. Dalje tuženica ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka budući da prvostupanjski sud navodi da je tužitelj tužbu ispravio 8. veljače 2023., iako je tužitelj tužbu podnio 9. kolovoza 2022., a podneskom od 8. veljače 2023. čini subjektivnu preinaku tužbe kojoj se tuženica protivila te da je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da se intervencijom u tužbeni zahtjev radi samo o ispravku tužbe zbog greške u pisanju jer je osoba tuženika bitan sastojak petita tužbe, slijedom čega ističe da se prvostupanjska presuda ne može ispitati.
2.3. Ujedno ističe da ovakvo postupanje tužitelja ima za posljedicu i okolnost da se u odnosu na zastaru utuženih iznosa smatra da je tužba tek tada bila podnesena, da su iznosi koje tužitelj zahtijeva povremene tražbine i da je potrebno primijeniti odredbu članka 226. Zakona o obveznim odnosima, zatim da je pogrešno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da se u ovoj pravnoj stvari radi o stjecanju bez osnove i da bi se primjenjivao zastarni rok od pet godina, već da se radi o regresnom zahtjevu za koji također vrijedi trogodišnji zastarni rok i da je svaka tražbina tužitelja dospjela prije 7. veljače 2020 u ovoj pravnoj stvari u zastari, slijedom čega smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
2.4. Zaključno osporava rješenje o troškovima postupka.
3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže potvrditi prvostupanjsku presudu.
4. Žalba nije osnovana.
5. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud, u skladu sa člankom 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: ZPP), pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjski sud je za svoje pravne stavove dao jasno obrazloženje, koje nije u suprotnosti s provedenim dokazima, tako da presuda nema nedostataka zbog koji se ne bi mogla preispitati te su raspravljene sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama i nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika pa je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, u skladu sa odredbom članka 8. ZPP-a, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i nije počinjena bitna povreda iz članka 353. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koju se sadržajno poziva žaliteljica. Iako osnovano tuženica ističe da tužbeni zahtjev predstavlja regresno potraživanje i da se u konkretnom slučaju ne radi o stjecanju bez osnove, kao i da pravni stav prvostupanjskog suda predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava, valja reći da je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo donijeti istu odluku, pa žalba tužiteljice nije osnovana.
6. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu troškova liječenja u iznosu od 2.313,60 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, nastalih zbog ozljeda koje je CG zadobio u prometnoj nesreći 29. lipnja 2019., a koju je skrivila tuženica kao pješak u prometu, a koja činjenica u postupku nije sporna.
7. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev uz obrazloženje da visina tužbenog zahtjeva nije sporna, kao niti činjenica da su tuženica i oštećeni CG u postupku poslovni broj Pn-550/2020-3, koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, sklopili sudsku nagodbu kojom se tuženica obvezala oštećenom CG po osnovi cjelokupne štete iz štetnog događaja od 29. lipnja 2019. isplatiti iznos od 26.419,00 kn i da su se stranke suglasile da sklapanjem nagodbe, nemaju međusobno daljnjih tražbina u odnosu na štetni događaj. Nadalje prvostupanjski sud osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na odredbi članka 3., članka 136. stavka 1., članka 142., članka 143., i 148. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj: 80/13, 137/13 i 98/19; dalje ZOZO), utvrđujući da se u konkretnom sporu radi o stjecanju bez osnove i da se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje ZOO).
8. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz članka 225. ZOO-a, iako je pogrešan pravni stav prvostupanjskog suda da se radi o stjecanju bez osnove jer potraživanje tužitelja predstavlja regresno potraživanje kako osnovano tuženica ističe, međutim, suprotno žalbenim navodima i na regresno potraživanje tužitelja primjenjuje se zastarni rok iz članka 225. ZOO-a.
9. Naime, iako ZOZO, koji je vrijedio u vrijeme plaćanja troškova liječenja (identično i u vrijeme podnošenja tužbe), troškove liječenja koje Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ima pravo zahtijevati od štetnika, pravno kvalificira kao naknadu štete pa tako u članku 136. stavku 1. određuje da je Zavod obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od osobe koja je prouzročila bolest, ozljedu ili smrt osigurane osobe, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda za ocjenu zastare potraživanja tužitelja prema tuženiku mjerodavan je članak 225. ZOO-a jer se radi o regresnom potraživanju koje je tužitelj platio na ime troškova liječenja osiguranika KG, u skladu s odredbama ZOZO-a, umjesto tuženice koja je prouzročila štetni događaj, a koji događaj među strankama nije sporan. Tužitelj je dakle, učinio isplatu za drugog, s tim da mu odredbe ZOZO-a nalažu i obvezu da te plaćene troškove zahtijeva od štetnika u skladu sa člankom 136. stavkom 1. ZOZO-a.
9.1. O ovom pravnom pitanju izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj U-III-3787/11 od 11. srpnja 2012., U-III-32571/2014 od 17. lipnja 2015. pri čemu je izraženo shvaćanje "da je u konkretnom slučaju tužitelj platio troškove liječenja oštećenika iz prometne nezgode umjesto ovdje tuženika ex lege, čime je učinio isplatu za drugoga pridržavajući si pritom pravo da naknadno tužbom u sudskom postupku zatraži od tuženika podmirenje učinjenog plaćanja, što podrazumijeva i pokretanje postupka u okviru općeg zastarnog roka propisanog Zakonom o obveznim odnosima". Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više odluka izrazio pravno shvaćanje prema kojem potraživanje tužitelja za troškove liječenja osiguranika predstavlja regresni zahtjev, koji zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (Revx-899/11 od 6. lipnja 2012., Revx-1045/2013 od 8. siječnja 2014., Revx-1227/2013 od 31. kolovoza 2016., Rev-2560/2015 od 9. travnja 2019., Rev- 503/2013 od 10. listopada 2019., Revd 2210/2021 od 29. rujna 2021...).
9.2. Tužitelj je troškove liječenja platio tijekom 2019., 2020. i 2021. pa nije protekao opći zastarni rok iz članka 225. stavka 1. ZOO-a, slijedom čega je nije osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja.
10. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud zaključuje je neosnovan materijalnopravni prigovor promašene pasivne legitimacije budući da je tužitelj u skladu s citiranim odredbama ZOZO-a, platio liječenje svog osiguranika CG iz predmetnog štetnog događaja i da se radi o novčanom iznosu koji nije dužan platiti oštećenik, kao osiguranik tužitelja, već tužitelj u smislu članka 3. ZOZO-a i te plaćene troškove u skladu s odredbom članka 136. stavka 1. ZOZO-a zahtijevati od štetnika, u konkretnom slučaju tuženice pa sudska nagodba kojom su tuženica i CG riješili svoja međusobna potraživanja ne utječe na obveze koje tuženica ima iz štetnog događaja prema Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje.
11. Osim navedenog, pravilno prvostupanjski sud smatra da promjena podataka i osobe tuženice u tužbenom zahtjevu predstavlja ispravak zbog greške u pisanju, uvažavajući činjenicu da je u ostalim dijelovima tužbe kao tuženica naznačena DG te se, osim toga, priložena dokumentacija uz tužbu odnosi na tuženicu, a ne na Hrvatski ured za osiguranje. Također, potrebno je ukazati kako se tuženica po tužbi upustila u raspravljanje o glavnoj stvari u odgovoru na tužbu, dakle prije nego se protivila da se označi kao tuženica u ovom postupku pa stoga sve kada bi se i radilo subjektivnoj preinaci tužbe, a što nije, opet ne bi bilo mjesta odbijanju subjektivne preinake jer je tuženica davanjem odgovora na tužbu pristala biti tuženom u ovom postupku. Tužitelj je u konkretnom slučaju ispravio tužbeni zahtjev na način da je naznačio tuženicu koja je naznačena i u preostalom dijelu tužbe, kao i u dostavljenoj dokumentaciji pa je prvostupanjska odluka pravilna i zakonita.
12. Iz svih navedenih razloga, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena je žalba tuženice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.
13. Odluka o parničnim troškovima osporena je općenito jer tuženica smatra da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti, a o materijalnom pravu u odnosu na parnični trošak, drugostupanjski sud ne vodi računa po službenoj dužnosti.
14. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a u svezi sa člankom 154. stavkom 1. ZPP-a, tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
Slavonski Brod, 3. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Irena Dikanović-Terzić
