REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-78/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja Odvjetnik dr. sc. NEVEN CIRKVENI, OIB: [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Radićeva 27, protiv tuženika ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o., OIB: 85584865987, Zagreb, Ulica grada Vukovara 41, radi isplate iznosa od 2.063,43 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1081/2023 od 14. studenog 2024., 3. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1081/2023 od 14. studenog 2024.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1081/2023 od 14. studenog 2024. ukinut je platni nalog i odbijen tužbeni zahtjev (točka I. izreke), odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (točka II. izreke), te je naloženo tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka (točka III. izreke).
1.1. U bitnome, prvostupanjski sud navodi da je predmet spora bio tužiteljev zahtjev za isplatu naknade odvjetničkih troškova u iznosu od 2.063,43 EUR, koji predstavlja tražbinu tužitelja kao ovrhovoditelja s osnova kamata na dosuđeni parnični trošak prema presudi poslovni broj P-6070/2012 od 12. srpnja 2018.
Općinskog građanskog suda u Zagrebu.
1.2. Nakon provedenog postupka prvostupanjski je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer je odredbom Ugovora o pružanju pravnih usluga regulirano pravo tužitelja na naknadu troškova, koji je prvostupanjski sud tumačio sukladno odredbi članka 319. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje: ZOO), propisano da tužitelj ima pravo na 50% nagrade prema odredbama Tarife nakon naplate troškova od tuženika, te da tužitelj nema pravo na 50% kamate koju je tuženik naplatio na ime troškova postupka.
1.3. Slijedom navedenog, platni je nalog ukinut, a tužitelju je naloženo platiti tuženiku trošak parničnog postupka.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, navodeći da je podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
2.1. Smatra da se Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika primjenjuje za sve slučajeve osim ako su stranke isključile njenu primjenu, te da su stranke ugovorile samo jednu iznimku od njene primjene, a to je da 50% nagrade dospijeva odmah, a 50% u slučaju uspjeha u sporu.
2.2. Ukazuje na dopis Hrvatske odvjetničke komore s mišljenjem da tužitelj ima pravo na kamatu na preostalih 50% nagrade, jer je tuženik nesporno na taj iznos naplatio kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude.
2.3. Nadalje, s obzirom na to da stranke nisu predlagale dokaze na okolnost tumačenja ugovora u smislu odredbe članka 319. ZOO-a, smatra da je takvim tumačenjem sud prekoračio svoje ovlasti pa je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.
2.4. Predlaže preinačiti presudu, odnosno ukinuti je i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ovaj predmet predstavlja spor male vrijednosti, na temelju odredbe članka 502. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 153/23.; dalje: ZPP), s obzirom na to da se odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 6.630,00 eura.
6. Stoga je pobijana presuda ispitana na temelju odredbe članka 467. stavka 1. ZPP-a, u okviru dopuštenih žalbenih razloga te po službenoj dužnosti zbog moguće bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u dijelu koji se odnosi na troškove postupka.
7. U odnosu na moguće bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje se poziva tužitelj navodeći da je sud prekoračio svoje ovlasti time što je tumačio volju stranaka primjenom odredbe članka 319. ZOO-a, treba ukazati da je svaki sud dužan primijeniti odredbe materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje. Stoga, neovisno o tome što se stranke nisu posebno pozivale na različito tumačenje volje stranaka prilikom sklapanja ugovora, za donošenje pravilne presude sud je dužan odredbe tog ugovora primijeniti onako kako glase, a kako to izričito navodi odredba članka 319. ZOO-a. Ako stranke nisu dale drugačije dokazne prijedloge kojima bi dokazivale suprotno, upravo sadržaj ugovora onako kako glasi predstavlja pravu volju stranaka, kako je to i utvrdio prvostupanjski sud.
8. Između stranaka nije sporno postojanje Ugovora o pružanju pravnih usluga, nije sporan njegov sadržaj niti je sporno to da je tuženik naplatio kamatu za troškove zastupanja. Sporno je pitanje ima li tužitelj pravo na nagradu u visini 50% naplaćene kamate, odnosno predstavlja li kamata na dosuđene troškove postupka osnovicu za njegovu nagradu, pri čemu nije sporno niti to da obveze tuženika kao nalogodavca dospijevaju u roku od 30 dana od dana kada zaprimi račun od tužitelja kao punomoćnika.
9. Ovaj sud ukazuje da odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09.) koja je bila na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o pružanju pravnih usluga uopće ne poznaju pojam „kamate“ na troškove zastupanja, pa čak niti u smislu kada stranke ugovore nagradu u skladu s uspjehom u sporu (ta mogućnost pojavljuje se tek u Tarifi koja je objavljena u „Narodnim novinama“ broj 138/23.). Pri tome treba navesti i da se prvostupanjski sud pogrešno poziva na odredbe Tarife iz 2004. godine, jer je ista prestala važiti prije sklapanja Ugovora o pružanju pravnih usluga, pa se na ovaj predmet primjenjuje Tarifa iz 2009. godine. Što se tiče dopisa Hrvatske odvjetničke komore, treba ukazati da mišljenje Komore na može zamijeniti odredbe Tarife niti odredbe pozitivnih zakonskih propisa, pa isto nije od utjecaja na donošenje odluke u ovom predmetu.
10. Dakle, u odnosu na pitanje aktivne legitimacije za traženje kamate na parnične troškove ne mogu se primijeniti odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koje ne propisuju pravo odvjetnika na kamatu za troškove zastupanja, već prvenstveno odredbe Zakona o obveznim odnosima o kašnjenju u plaćanju te odredbe Zakona o parničnom postupku o pravu na troškove postupka.
11. Prema odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a dužnik koji zakasni s plaćanjem obveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu, a u ovom slučaju nije sporno to da je tuženik platio tužitelju račun u roku kraćem od ugovornog roka od 30 dana, a preostalo je sporno pitanje pripada li tužitelju, prema sklopljenom Ugovoru, i dio zatezne kamate na dosuđene troškove postupa.
12. Prema odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, stranka koja izgubi spor dužna je protivnoj strani i njezinom umješaču nadoknaditi troškove postupka. Iz ovoga jasno proizlazi da je ovlaštenik prava na naknadu troškova (pa tako i kamate na tu naknadu) prvenstveno stranka odnosno umješač na strani stranke.
13. Naravno, stranka to svoje pravo na naplatu parničnog troška i sporednih prava poput kamate na taj trošak može ugovorom prenijeti na treću osobu (pa tako i neposredno na punomoćnika), ali to u ovom predmetu nije bio slučaj.
14. Upravo suprotno, na temelju odredbe članka 3. Ugovora o pružanju pravnih usluga tužitelj i tuženik su ugovorili prema broju i vrsti poduzetih radnji u postupku, na temelju računa uvećanog za PDV, pri čemu 50% od naknade predviđene Tarifom dospijeva po obavljenoj radnji, dok 50% naknade predviđene tarifom dospijeva nakon naplate potraživanja (članak 3. točka 3.3. Ugovora).
15. S obzirom na to da su stranke plaćanje nagrade izričito odredile prema broju i vrsti poduzetih radnji u postupku, sukladno Tarifi, te da nisu posebno ugovorile pravo tužitelja na sudjelovanje u naplati zateznih kamata na troškove zastupanja niti je takvo pravo propisano odredbama Tarife odnosno Zakona o obveznim odnosima ili kojeg drugog pozitivnog zakonskog propisa, prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev.
16. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a, uz primjenu važeće Tarife.
17. Kako tužitelj ne navodi razloge zbog kojih smatra da bi u odluci o troškovima postupka prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo žalba je i u tom dijelu neosnovana.
18. Stoga je tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana, a presuda potvrđena (članak 368. stavak 1. ZPP-a).
Zagreb, 3. veljače 2025.
Sudac
Mladen Šimundić
