REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-31/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja AS vl. obrta [obrt] „[obrt]“, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika GRAWE Hrvatska d.d., Zagreb, Ul. Grada Vukovara 5, OIB: 28406115764, kojeg zastupa odvjetnik Mladen Golujuh, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7/2024 od 10. listopada 2024., 3. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7/2024 od 10. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7/2024 od 10. listopada 2024. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 60,40 EUR s kamatama (točka I. izreke), te je tuženiku naloženo platiti tužitelju trošak parničnog postupka s kamatama od dana donošenja presude (točka II. izreke).

1.1. U bitnome, prvostupanjski sud navodi da je predmet spora bio tužiteljev zahtjev za naknadu štete prema odredbama Zakona o osiguranju („Narodne novine“ broj: 30/15., 112/18., 63/20., 133/20. i 151/22.) te Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.), te da se šteta sastoji u razlici cijene rada između stvarne cijene i one cijene koju tuženik priznaje.

1.2. Nakon provedenog postupka prvostupanjski je sud utvrdio da je cijena sata rada u računu tužitelja broj 171/1/1 ispostavljena u skladu s tužiteljevom cijenom radnog sata, i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete. Iz navedenog razloga u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata nastala je šteta u smislu odredbe članka 1046. Zakona o obveznim odnosima, a to je potraživanje ustupljeno tužitelju od strane osiguranika.

1.3. Slijedom navedenog, presuđeno je kao u izreci, a tuženiku je naloženo platiti tužitelju trošak parničnog postupka.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

2.1. Ponavlja navode iznesene tijekom postupka, a posebno navod da se cesijom može ustupiti samo tražbina, a ne i račun, pri čemu osporava i cjenik tužitelja, navodeći da za isti ne može imati saznanja, jer nije objavljen. Ukazuje da je u spis dostavio i procjenu sudskog vještaka u sličnom predmetu, u kojemu je vještak cijenu rada utvrdio u visini od 20,00 EUR po satu, uvećano za PDV.

2.2. Ukazuje da se radi o ugovornoj šteti (kasko osiguranje), te da prvostupanjski sud, cit.: „niti ne pokušava obrazložiti da li tuženi kao kasko osiguravatelj vozila mora uvijek i bespogovorno, bez ikakve provjere ili tržišne usporedbe pratiti svaku odluku vlasnika vozila / svoga osiguranika te isplatiti osigurninu prema bilo kojem po popravku i bilo kojem trošku koji mu bude predočen i zatražen“.

2.3. Tuženik se poziva i na opće odredbe kasko osiguranja te smatra da sud nije poduzeo sve radnje kako bi utvrdio da li je osiguranik poduzeo sve potrebno radi smanjenja štete.

2.4. Smatra da je sudska praksa o opravdanim troškovima popravka, izražena u odlukama Trgovačkog suda i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske duboko kriva, duboko pogrešna, izrazito kratkovidna, dugoročno potpuno neodrživa, s nesagledivo štetnim posljedicama za cijelu industriju auto osiguranja i kasko osiguranja, ali jednako tako sa nesagledivo štetnim posljedicama za oštećenike i osiguranike, a onda u konačnici sa posljedicama za sud koji će sporove takve prirode sve više i sve češće raspravljati.

2.5. Smatra da je osiguranik trebao poduzeti sve potrebne radnje da bi izabrao konkurentan servis čime bi smanjio štetu, te smatra da je pravo oštećenog da sa svojim vozilom radi što hoće i popravlja ga gdje želi, po cijeni na koju on pristane, ali da to nikako ne znači da bi tu cijenu mogao i trebao priznati osiguravatelj.

2.6. U nastavku žalbe obrazlaže svoje stavove o pitanju izbora servisera, cijeni servisa i obvezama osiguravatelja, te navodi da je u ovom predmetu temeljno pitanje je li oštećenik mogao sukladno prevladavajućim cijenama na tržištu odnosno prema uobičajenim naknadama za takvu vrstu posla u nekima od dostupnih servisa u cijelosti popraviti svoje vozilo te je li time tuženik ispunio svoju obvezu prema ugovoru o kasko osiguranju.

2.7. Stoga predlaže preinačiti presudu, odnosno ukinuti je i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj predmet predstavlja spor male vrijednosti, na temelju odredbe članka 502. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 153/23.; dalje: ZPP), s obzirom na to da se odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 6.630,00 EUR.

6. Stoga je pobijana presuda ispitana na temelju odredbe članka 467. stavka 1. ZPP-a, u okviru dopuštenih žalbenih razloga te po službenoj dužnosti zbog moguće bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u dijelu koji se odnosi na troškove postupka.

7. Pri tome se ukazuje da se žalba u sporovima male vrijednost ne može podnijeti zbog povrede postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, no kako se sve povrede postupka koje tuženik navodi i svojoj žalbi, po svom sadržaju, mogu podvesti pod bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, iste su ipak ispitane. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik, jer je presuda razumljiva i može se ispitati, a ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena koja od bitnih povreda postupka zbog kojih se presuda ispituje po službenoj dužnosti.

8. Predloženo prometno vještačenje prvostupanjski je sud odbio navodeći da bi utvrđivanje činjenica vezanih za utvrđivanje najniže i prosječne cijene sata rada neovlaštenih auto servisa bilo povezano s nerazmjernim troškovima i teškoćama pa je u skladu s odredbom članka 464.a ZPP-a zaključio o visini štete po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir isprave u spisu kao i činjenicu da je tuženik platio dio računa.

9. Takav stav prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud, prvenstveno imajući u vidu činjenicu da je broj radnih sati koje je tužitelj utrošio u popravak vozila nesporan i u skladu s brojem radnih sati koje predviđa izvid štete sačinjen od tuženika. Podaci o cjeniku rada tužitelja postoje u spisu, i tuženik ih nije obrazloženo osporio, pa je preostalo samo pravno pitanje je li tuženik dužan platiti nesporno izvršeni rad po cjeniku tužitelja, ili po cijeni koju tuženik smatra primjerenom. Stoga odbijanjem provođenja vještačenja prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, na koju sadržajno ukazuje tuženik.

10. Iz stanja spisa i tuženikove žalbe proizlazi da nije sporan nastanak štetnog događaja kao niti obujam štete koji je počinjen odnosno broj radnih sati koji je bio potreban za otklanjanje štete.

11. Ono što je sporno između stranaka, a na što ukazuje žalitelj u svojoj žalbi, jest tuženikova tvrdnja da ugovor o cesiji nije valjan, te da osiguranica tuženika nije poduzela sve mjere radi otklanjanja i smanjenja štete u smislu odredbe članka 7. točke 2.1.1. Uvjeta kasno osiguranja cestovnih vozila.

12. U odnosu na ugovor o ustupu tražbine treba ukazati da je prvostupanjski sud zauzeo stav da je isti valjan, a s takvim stavom slaže se i ovaj sud. Naime, Ugovorom o ustupu potraživanja osiguranica tuženika ustupila je tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku, u iznosu od 60,40 EUR, kako je to jasno navedeno u točki 2.1. Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 31. listopada 2023. Dakle, suprotno navodima žalbe, predmetu ustupa nije bio račun već tražbina po tom računu, a takav ustup nije protivan odredbi čanka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.; dalje: ZOO), jer se ne radi o tražbini čiji bi prijenos bio zakonom zabranjen, koja bi bila osobna ili koja bi se po svojoj naravi protivila prijenosu na drugog.

13. Pri tome ovaj sud dodatno ukazuje da se radi o ustupu radi ispunjenja u smislu odredbe članka 88. stavka 2. ZOO-a, pa se obveza ustupiteljice (osiguranice tuženika) gasi tek nakon naplate potraživanja.

14. Slijedom navedenog, prigovori tuženika vezani za valjanost cesije nisu osnovani.

15. Što se tiče pitanja je li osiguranica tuženika poduzela sve mjere radi otklanjanja i smanjenja štete u smislu odredbe članka 7. točke 2.1.1. Uvjeta kasko osiguranja cestovnih vozila, ovaj sud ukazuje da tuženik potpuno pogrešno tumači odredbu svojih Uvjeta, pri čemu je takvo tumačenje, očekivano, usmjereno u korist tuženika i njegovih tvrdnji.

16. Naime, prema odredbi članka 7. točke 2.1.1. Uvjeta kasko osiguranja cestovnih vozila osiguranik je dužan odmah poduzeti sve mjere koje su u njegovoj moći radi otklanjanja i smanjenja štete, pridržavajući se uputa koje mu daje osiguravatelj.

17. Prema odredbi članka 1046. ZOO-a, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Imajući u vidu ovakvu zakonsku definiciju štete, ovaj sud ukazuje da tuženik pokušava svoju obvezu popravljanja nastale štete, odnosno uspostavu stanja kakvo je bilo prije nastanka štete (članak 1085. stavak 1. ZOO-a) prikazati kao štetu, što je potpuno pogrešno jer je pojam „štete“ sasvim različit od obveze, odnosno cijene njenog popravljanja.

18. U ovom konkretnom slučaju, šteta na vozilu osiguranice tuženika SS nastala je 7. lipnja 2023., a izvid štete i utvrđenje njenog obujma izvršeno je 19. lipnja 2023. Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom (pa niti u žalbi) tuženik nije naveo niti jednu radnju svoje osiguranica koja bi bila u suprotnosti s odredbom članka 7. točke 2.1.1. Uvjeta kasko osiguranja cestovnih vozila, i koja bi bila poduzeta u razdoblju od nastanka štete do izvida i utvrđenja obujma štete, a koja bi dovela do povećanja štete.

19. Ono čemu tuženik u stvari prigovara odnosi se na pitanje je li osiguranica tuženika mogla izabrati servis koji bi popravak njenog vozila odradio po nižoj satnici, koja bi bila primjerenija procjeni tuženika. Pri tome i tuženik u svojoj žalbi navodi da je neupitno pravo vlasnika vozila da svoje vozilo popravi gdje želi, ali osporava svoju obvezu da plati cijenu popravka koju smatra previsokom, te navodi i da su stavovi o takvoj obvezi osiguravatelja izraženi u odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izrazito krivi, kratkovidni i dugoročno potpuno neodrživi.

20. Ne ulazeći u pravo tuženika da ima takvo mišljenje, ovaj sud ukazuje na izrazito dvostruka mjerila koja tuženik primjenjuje, ovisno o tome da li sklapa ugovor o osiguranju ili mora izvršiti svoju obvezu po tom ugovoru. Naime, prilikom sklapanja ugovora o osiguranju (u ovom slučaju ugovora o kasko osiguranju cestovnih vozila, str. 33. - 35. spisa) tuženik kao osnovicu za obračun premije uzima vrijednost vozila, te u odnosu na tu vrijednost formira svoju premiju koju je osiguranik dužan platiti. U ovom slučaju, vrijednost vozila starog tri godine tuženik je utvrdio u iznosu od 16.323,92 EUR, i nigdje ne navodi da bi se vozilo takvih performansi i takve starosti negdje moglo kupiti jeftinije, zbog čega bi i premija bila niža.

21. S druge strane, od svog osiguranika očekuje da traži servis koji bi popravak mogao obaviti jeftinije, po nižoj satnici, makar zna da tako nešto ne može niti smije izričito uvjetovati u ugovoru. Najniža cijena za određeni rad nije niti u jednom zakonu, pa čak niti u Zakonu o javnoj nabavi („Narodne novine“ broj: 120/16. i 114/22.), propisana kao jedini kriterij odabira najboljeg ponuđača za obavljanje nekog rada ili nešto što bi uvjetovalo valjanost posla.

22. Cijenu rada formira tržište, tužitelj je u spis dostavio svoj cjenik koji tuženik nije obrazloženo osporio, a neupitno je i pravo osiguranice tuženika da svoje vozilo popravi kod servisera u kojega ima najviše povjerenja. Niti jedna zakonska ili ugovorna odredba ne obvezuje vlasnicu vozila da se zadovolji prosječnom uslugom, već ima pravo tražiti onog servisera koji će joj, po njenom mišljenju, pružiti najbolju uslugu popravka vozila.

23. S obzirom na to da je u računu servisera naveden broj radnih sati sukladno izvidu štete koji je sačinio tuženik, te da je utvrđena i satnica rada servisera, prvostupanjski je sud pravilno utvrdo obvezu tuženika da naknadi troškove popravaka u cijelosti, sve sukladno odredbi članka 1085. stavaka 1. i 4. ZOO-a.

24. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a, uz primjenu važeće Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.).

25. Kako tuženik ne navodi razloge zbog kojih smatra da bi u odluci o troškovima postupka prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo žalba je i u tom dijelu neosnovana.

26. Stoga je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana, a presuda potvrđena (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

Zagreb, 3. veljače 2025.

Sudac

Mladen Šimundić