REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P 3598/23-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKOG ZAVODA ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE , OIB: 02958272670, Zagreb, Regionalni ured Split, Obala kneza Branimira 14 zastupanog po pun. FIJ, dipl. pravnici kod tužitelja protiv tuženika HRVATSKOG UREDA ZA OSIGURANJE, OIB: 38922958547, Martićeva 73, zastupanog po pun. iz odvj. društva Grgić i partneri u Zagrebu, Pisarnica Split, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave održane dana 6. studenog 2024. g. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, izvanraspravno, dana 31. siječnja 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

Dužan je tuženik Hrvatski ured za osiguranje, OIB: 38922958547, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, OIB: 02958272670, iznos od 147,67 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-7,53 EUR teče od 13. studenog 2020. g. do isplate,

-77,56 EUR teče od 15. prosinca 2020. g. do isplate,

-6,17 EUR teče od 16. prosinca 2020. g. do isplate,

-3,32 EUR teče od 15. listopada 2020. g. do isplate,

-49,77 EUR teče od 15. prosinca 2020. g. do isplate,

-3,32 EUR teče od 12. studenog 2020. g. do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, za isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos od 3,32 EUR teče od 12. listopada do 12. studenog 2020. g., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužitelj je ustao tužbom pred ovim sudom dana 28. srpnja 2023. g. u kojoj je naveo da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 29. kolovoza 2020. g. u Starom Gradu, a koju je prouzročio FI, upravljajući vozilom poljske registarske oznake [registarska oznaka], ozlijeđen osiguranik tužitelja ĐI. Tim štetnim događajem da je tužitelj oštećen za iznos od 1.112,59 kn odnosno 147,67 EUR od čega se iznos od 91,26 EUR odnosi na sredstva obveznog zdravstvenog osiguranja, a iznos od 56,41 EUR na sredstva dopunskog zdravstvenog osiguranja. Radi se o troškovima specijalističko-konzilijarne zdravstvene zaštite u vezi s liječenjem osiguranika tužitelja od posljedica prometne nezgode. Tužitelj je citirao odredbe čl. 141., 142., 143. i 148. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju prema kojima je tužitelj u obvezi zahtijevati naknadu štete prouzročenu na području RH upotrebom vozila registriranih u drugoj državi članici ili trećoj državi, a koje ima valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti i to izravno od tuženika. U skladu s propisanim tužitelj da je zahtjevom od 7. studenog 2022. g. od tuženika zatražio naknadu prouzročene štete te je poslao i opomenu pred tužbu. Tuženik da je obradu odštetnog zahtjeva povjerio svom članu Euroherc osiguranju d.d. Zagreb o čemu je tužitelj obaviješten dopisom od 10. studenog 2022. g. Tuženik da je u obvezi naknaditi tužitelju štetu uvećanu za zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog računa odnosno od nastale štete do isplate. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženik obvezati na isplatu iznosa od 147,67 EUR s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik je priznao svoju pasivnu legitimaciju te se u cijelosti usprotivio tužbenom zahtjevu navodeći da su utuženi troškovi liječenja tužitelju naknađeni isplatom zakonom propisanog postotka ukupno naplaćene premije osiguranja od automobilske odgovornosti (tzv. funkcionalne premije). Tuženik je naveo da su, prema tekstu Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju iz 2013. g. na kojem tužitelj temelji svoj zahtjev, prihodi obveznoga zdravstvenog osiguranja, između ostalog, i prihodi od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Radi se o prihodima koje uplaćuju društva za osiguranje u visini od 4% naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti te navedeni iznos predstavlja predujam naknade prouzročene štete tužitelju u slučajevima iz odredbe čl. članka 140. tog Zakona koju su prouzročili vlasnici, odnosno korisnici osiguranog motornog vozila. Po mišljenju tuženika nije od odlučnog značaja da je troškove liječenja osiguranika tužitelja prouzročio vozač vozila inozemnih registarskih oznaka jer su tužitelju ti troškovi naknađeni isplatom postotka naplaćene premije osiguranja od automobilske odgovornosti. Jedina bitna okolnost, a po mišljenju tuženika, je da su troškovi prouzročeni od strane vlasnika odnosno korisnika vozila koje je bilo osigurano. U konkretnom slučaju vozilo kojim je upravljao vozač kojeg tužitelj označava štetnikom u vrijeme predmetne nezgode bilo je osigurano i to kod poljskog osiguravajućeg društva ''PZU''. Stoga da su tužitelju, isplatom zakonom propisanog postotka naplaćene premije osiguranja od automobilske odgovornosti, naknađeni svi troškovi liječenja koje su prouzročili vlasnici odnosno korisnici osiguranoga motornog vozila pa tako i predmetni troškovi liječenja, pri čemu činjenica inozemne registarske oznake ni na koji način na to ne utječe. Osim toga, tuženik da oštećenicima naknađuje štete uzrokovane od strane vozila inozemnih registarskih oznaka iz Garancijskog fonda u kojem se nalazi novac kojeg društva za osiguranje koja djeluju na području RH uplaćuju u iznosima razmjernom njihovom udjelu na tržištu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Tužitelj da nema pravo potraživati troškove liječenje uzrokovane od strane vozača inozemne registarske oznake kroz sudske postupke jer mu je već plaćeno putem uplata funkcionalne premije, te još jednom preko Garancijskog fonda jer taj fond financiraju isključivo društva za osiguranje. Navedeno je da tužitelj nije dokazao uzročnu vezu utuženih troškova liječenja i predmetne prometne nezgode jer o tome da su nastali ti troškovi nije priložene bilo kakva dokumentacije. Tužitelj da nije dokazao ni činjenicu plaćanja utuženih troškova liječenja, pa time ni trpljenja štete. Tuženik je prigovorio i tome da tužitelj svakako nema pravo na naknadu dijela troškova plaćenih osnovom dopunskog zdravstvenog osiguranja, a budući da je taj dio troškova liječenja plaćen osnovom ugovornog odnosa tužitelja sa svojim osiguranikom koji je reguliran odredbama Zakona o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju te nije propisana mogućnost potraživanja plaćenog prema društvu za osiguranje. Istaknut je i prigovor zastare.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom zapisnika o očevidu od 9. listopada 2020. g. sa skicom i službenom bilješkom, računa od 7. rujna, 27. listopada i 19. listopada 2020 g., zahtjeva za naknadu štete od 2. studenog 2022. g., dopisa od 10. studenog 2022. g., opomene pred tužbu od 19. lipnja 2023. g., .

Tuženik je popisao parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 147,67 EUR s pripadajućim kamatama, koji iznos tužitelj potražuje od tuženika s osnova naknade štete koja je tužitelju nastala isplatom troškova liječenja svog osiguranika ĐI radi ozljeda koje je zadobio u prometnoj nezgodi od 29. kolovoza 2020. g., a koju je uzrokovao vozač FI, upravljajući vozilom poljske registarske oznake.

Radi se o sporu male vrijednosti, zbog čega je u postupku trebalo primijeniti odredbe čl. 457. do 467. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR.

Prema odredbi čl. 461. a st. 3. ZPP-a, nadalje, postupak u sporovima male vrijednosti pisani je postupak, te će sud, a prema st. 4. ove odredbe, u takvom postupku održati ročište ako to smatra potrebnim radi provođenja dokaznog postupka ili ako barem jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog. Sud će rješenjem odbiti prijedlog stranke za održavanje ročišta ako smatra, s obzirom na okolnosti slučaja, da se pravično vođenje postupka može osigurati i bez održavanja ročišta.

U vrijeme prometne nezgode u kojoj je ozlijeđen osiguranik tužitelja te u vrijeme isplate troškova liječenja na snazi je bio Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine broj 80/13, 137/13 i 98/19, dalje ZOZO). Šteta koju trpi tužitelj sastoji u isplatama troškova liječenja osiguranika ĐI.

Prema odredbi čl. 136. st. 1. ZOZO-a Zavod je obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od osobe koja je prouzročila bolest, ozljedu ili smrt osigurane osobe.

Odredba čl. 141. st. 1. ZOZO-a propisuje da je Zavod obvezan zahtijevati naknadu štete prouzročene na području RH upotrebom vozila registriranih u drugoj državi članici ili trećoj državi koje ima valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti izravno od tuženika.

I po ocjeni ovog suda funkcionalna premija koju su dužna plaćati društva za osiguranje u RH ne odnosi se na štete počinjene upotrebom inozemnog vozila nego na štete počinjene upotrebom vozila registriranih i osiguranih u RH. Naime, nije bilo sporno da inozemno (poljsko) osiguravajuće društvo nije obveznik plaćanja funkcionalne premije. Stoga je ovaj prigovor tuženika u cijelosti neosnovan. Ujedno, ZOZO ne čini razliku između troškova liječenja plaćenih osnovom dopunskog zdravstvenog osiguranja u odnosu na troškove liječenja plaćene osnovom osnovnog zdravstvenog osiguranja pa je i ovaj prigovor tuženika neosnovan. Vjerodostojnost računa koje je u spis dostavio tužitelj za pružene usluge liječenja nije uspješno dovedena u sumnju: troškovi liječenja nastali su, naime, radi liječenja ozljede mišića i tetiva u području vrata te boli u leđima te se odnose na prvi liječnički pregled (1. rujna 2020. g.), fizikalnu terapiju (od 3. rujna do 23. rujna 2020. g.) te na kontrolni liječnički pregled (16. listopada 2020. g.) te su u cijelosti u skladu s navodima zapisnika o očevidu od 9. listopada 2020. g. i službene bilješke radnika policije o ozljedama koje je zadobio osiguranik tužitelja i datumu ozljeđivanja, pa proizlazi da su troškovi liječenja u uzročno-posljedičnoj vezi s ozljeđivanjem osiguranika tužitelja u prometnoj nezgodi od 29. kolovoza 2020. g.

To znači da je tužbeni zahtjev je trebalo prihvatiti i tužitelju dosuditi isplatu glavnice od 147,67 EUR. Na taj iznos tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate propisane zakonom koja teče od slijedećeg dana od dana kada su troškovi liječenja plaćeni Domu zdravlja Splitsko-dalmatinske županije, Specijalističkoj ordinaciji fizikalne medicine i rehabilitacije Doma zdravlja Jelsa koja je račune i ispostavila, a prema odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO).

Odredbom čl. 148. st. 3. ZOZO-a propisano je da Zavod ima pravo na zateznu kamatu po stopi propisanoj Zakonom o zateznim kamatama od dana nastale štete.

Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao i prigovor zastare koji nije posebno obrazložen.

Prema odredbi čl. 147. st. 1. ZOZO-a tražbine naknade štete u smislu tog Zakona zastarijevaju istekom rokova određenih ZOO-om, a rokovi zastare, prema st. 2. t. 3. ove odredbe počinju teći od dana izvršene isplate svakog pojedinog davanja (kada se naknada zahtijeva za pojedina isplaćena davanja).

Tuženik nije doveo u sumnju bilješke tužitelja o tome kad su izvršene uplate osnovnog i dopunskog osiguranja iz sva tri dostavljena računa:

-iz prvog priloženog računa (prvi liječnički pregled) od 7. rujna 2020. g. dio koji pokriva osnovno zdravstveno osiguranje (7,53 EUR) plaćen je 12. studenog 2020. g., a tužitelj je na taj iznos isplatu zatezne kamate zatražio od slijedećeg dana odnosno od 13. studenog 2020. g., a dio koji pokriva dopunsko zdravstveno osiguranje (3,32 EUR) plaćen je 14. listopada 2020. g., a tužitelj je na taj iznos isplatu zatezne kamate zatražio od slijedećeg dana odnosno od 15. listopada 2020. g.,

-iz drugog priloženog računa (fizikalna terapija) od 27. listopada 2020. g. dio koji pokriva osnovno zdravstveno osiguranje (77,56 EUR) plaćen je 15. prosinca 2020. g., a tužitelj je na taj iznos isplatu zatezne kamate zatražio od dana isplate odnosno od 15. prosinca 2020. g., a dio koji pokriva dopunsko zdravstveno osiguranje (49,77 EUR) plaćen je 15. prosinca 2020. g., a tužitelj je na taj iznos isplatu zatezne kamate zatražio od dana isplate odnosno od 15. prosinca 2020. g.,

-iz trećeg priloženog računa (kontrolni liječnički pregled) od 19. listopada 2020. g. dio koji pokriva osnovno zdravstveno osiguranje (6,17 EUR) plaćen je 15. prosinca 2020. g., a tužitelj je na taj iznos isplatu zatezne kamate zatražio od slijedećeg dana odnosno od 16. prosinca 2020. g., a dio koji pokriva dopunsko zdravstveno osiguranje (3,32 EUR) plaćen je 12. studenog 2020. g., a tužitelj je na taj iznos isplatu zatezne kamate zatražio od 12. listopada 2020. g.,

Tužitelj je pravilno na plaćene iznose iz računa od 7. rujna 2020. g. i 27. listopada 2020. g. zatražio isplatu zatezne kamate koja teče ili od slijedećeg dana od dana izvršene isplate ili od dana isplate što je sud prihvatio kao ispravno. Što se tiče računa od 19. listopada 2020. g. na dio koji se odnosi na podmirenje troškova iz osnovnog zdravstvenog osiguranja tužitelj je ispravno zatražio isplatu zatezne kamate od slijedećeg dana od dana isplate tog troška, dok je na dio plaćen temeljem dopunskog zdravstvenog osiguranja pogrešno zatražena zatezna kamata od 12. listopada 2020. g., a taj dio računa plaćen je 12. studenog 2020. g. od kad je sud tužitelju priznao kamatu. To znači da je u preostalom dijelu, za isplatu zatezne kamate koja teče od 12. listopada do 12. studenog 2020. g. na priznati iznos glavnice (3,32 EUR) tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude.

Kako se radi o isplatama koje su izvršene za razdoblje od 14. listopada 2020. g. do 15. prosinca 2020. g., prigovor zastare nije osnovan niti uz primjenu trogodišnjeg zastarnog roka, a budući da je tužba podnesena 28. srpnja 2023. g. Treba, međutim, navesti kako je, po ocjeni suda, u primjeni opći petogodišnji zastarni rok, jer, iako se tražbina tužitelja naziva naknada štete, radi se o regresnom zahtjevu tužitelja prema tuženiku kao osiguravatelju. Stoga je prigovor zastare trebalo odbiti kao neosnovan. Odluka o troškovima postupka nije donesena jer tužitelj, koji u postupku nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva radi kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi te bi mu u cijelosti pripadao parnični trošak, iako je u tužbi zatražio isplatu troškova postupka, taj trošak nije popisao.

U Splitu, 31. siječnja 2025. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

-tužitelju

-pun. tuženika