REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Z 5

Poslovni broj: UsI-981/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Adriane Tokić, u upravnom sporu tužitelja Glovoapp Tehnology d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 53, (OIB: 48879371584), zastupanog po opunomoćenici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o., Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 30, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, (OIB: 18683136487), zastupanog po službenoj osobi ZD, radi poreznog nadzora, 17. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/22- 01/141, URBROJ: 513-04-22-2 od 30. rujna 2022. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-471-02/22-01/19, URBROJ: 513-07-01-22-2 od 4. veljače 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Područnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-471-02/22- 01/19, URBROJ: 513-07-01-22-2 od 4. veljače 2022., kojim je tužitelju utvrđen manji obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. travnja 2019. do 31. kolovoza 2020.

2. Citirano prvostupanjsko rješenje temelji se na rezultatima inspekcijskog nadzora koji je nad tužiteljem proveden u svrhu ispitivanja pravilnosti obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost, o čemu je sastavljen Zapisnik, KLASA: 471-02/21-01/502, URBROJ: 513-07-01-21-1 od 29. studenog 2021. (dalje: Zapisnik), u kojem je utvrđeno da je tužitelj tijekom 2019. i 2020. nezakonito iskazao (iskoristio) pravo na odbitak pretporeza u ukupnom iznosu 4.951.026,56 kn, po računima trgovačkih društava Jedan smjer j.d.o.o., Luka – catering j.d.o.o., Petrač trans j.d.o.o., Zagrebačkim ulicama j.d.o.o., Lipa vita j.d.o.o., Pomale connect j.d.o.o., Tanasa promet j.d.o.o., Meta Mate j.d.o.o., Tarnima j.d.o.o., Kaiser delivery j.d.o.o., Složna braća j.d.o.o., Delivery shots j.d.o.o., Viacar usluge j.d.o.o., 5 posto j.d.o.o., Denver usluge j.d.o.o.,, Ruco j.d.o.o., Polypus projekt j.d.o.o., Murt transporti j.d.o.o.,, Sherife usluge j.d.o.o., Brzi suki j.d.o.o., na kojima je zaračunata uslugu dostave hrane, obzirom da ne raspolaže vjerodostojnom dokumentacijom kojom bi dokazao da je uslugu stvarno primio od izdavatelja računa. Osim toga, utvrđeno je da se radi o društvima koja se bave prijevarnim aktivnosti utaje poreza na dodanu vrijednost, a za što je tužitelj, po objektivnim okolnostima, znao ili morao znati.

Činjenični supstrat na kojem se temelje prethodno utvrđenja izložen je detaljno (i opširno) u Zapisniku (45 stranica) i obrazloženju pobijanog prvostupanjskog akta (29 stranica), stranka je njime upoznata te se stoga isti zbog izbjegavanja ponavljanja neće posebno iznositi u obrazloženju ove odluke.

3. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U tužbi i tijekom spora (podnesci od 11. travnja, 24. rujna 2024, održano rasprava), u bitnom, izlaže kao i u tijeku upravnog postupka (Prigovor, Žalba) te navodi kako slijedi. Prije svega, pojašnjava svoj način poslovanja navodeći da se isti zasniva na posredovanju između korisnika (potrošači koji naručuju npr. hranu), restorana/trgovina i pružatelja usluga dostave. On sklapa ugovore o pružanju usluga dostave s tzv. društvima Agregatorima u svrhu pružanja što uspješnije i prihvatljivije usluge prema krajnjem korisniku (potrošaču) koji koristi platformu Glovo za narudžbu. Agregator zapošljava fizičke osobe dostavljače (putem ugovora o radu, ugovora o djelu i sl.) koji potom pružaju usluge dostave za narudžbe izvršene putem platforme. Ističe kako u svom poslovanju inzistira na poštivanju svih primjenjivih propisa, a što da je razvidno kako iz radnji poduzetih prije stupanja u poslovni odnos s Agregatorom – provjera poslovanja Agregatora kroz zahtjev za dostavu dokumentacije (pobliže navedene u tč. 9. tužbe) i slanje Obavijesti, prije zaključenja ugovora, o nultoj toleranciji na izbjegavanje poreznih, socijalnih i drugih obveza prema državi, tako i radnji koje je ovlašten poduzimati nakon stupanja u poslovni odnos – obzirom na ugovoreno pravo kojim je ovlašten zahtijevati od Agregatora dostavu dokumentacije kojom se dokazuje podmirenje poreznih obveza. Vezano uz prethodno spomenuto pravo (iz ugovora) tužitelj prije svega naglašava da iz sadržaja predmetne ugovorne odredbe proizlazi kako se radi o pravu a ne o obvezi na kontrolu Agregatora, pa je stoga neutemeljen stav poreznog tijela da okolnost što se nije koristio tim pravom predstavlja povredu odredbi Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Naglašava da nakon početne provjere nije imao poslovno opravdan razlog vršiti i dodatne te trošiti resurse i vrijeme na posao koji je zapravo u nadležnosti Porezne uprave. Ističe da je u promatranom razdoblju imao u prosjeku 15-ak zaposlenih te da je stoga nerazumno očekivati da je imao stvarnu mogućnosti i opravdane razloge za vršenje provjere nad više od 150 poslovnih partnera. U prilog tome poziva se stav Suda EU zauzet u predmetu C-277/14. Smatra da okolnost da određeni Agregatori nisu platili PDV ne podrazumijeva automatski pravo da se njihova obveza prebaci na njega samo zato jer je bio povezan s njima kroz poslovni odnos te ukazuje da se određeni broj Agregatora za koje je osporeno pravo na odbitak pretporeza i danas vode kao aktivna društva bez pokrenutog postupka. Smatra da mu je porezno tijelo neosnovano osporilo pravo na odbitak PDV po računima navedenih dobavljača budući da je stvarno primio i platio usluge dostave od Agregatora a na koju činjenicu ne utječe to da li je netko formalno prijavljen. Tvrdi da su bile ispunjene sve bitne zakonske pretpostavke za odbitak pretporeza (1) isporuka je izvršena od strane drugog poduzetnika, (2) valjan račun, (3) usluga primljena za oporezive djelatnosti. U vezi toga, napominje da je Sud EU u više odluka (predmeti C- 18/13, C-277/14, C-439/04, C-440/04, C-80/11 i C-142/11) izrazio mišljenje kako je neosnovana praksa nacionalnih poreznih tijela u kojima porezna tijela poreznom obvezniku osporavaju pravo na odbitak PDV-a uz obrazloženje da porezni obveznik nije utvrdio da je izdavatelj računa, na temelju kojeg računa porezni obveznik traži pravo na odbitak PDV-a, ispunio obveze u vezi s obvezama plaćanja PDV-a ili zato što porezni obveznik nema, osim navedenog računa, druge dokumente koji bi mogli dokazati da je izdavatelj računa ispunio svoju obvezu plaćanja PDV-a, unatoč tome što su ispunjeni materijalni i formalni uvjeti za ostvarivanje prava na odbitak PDV-a i što porezni obveznik nije imao nikakve naznake koje bi upućivale na sumnju u postojanje nepravilnosti ili prijevare u okviru spomenutog izdavatelja računa.

Tužitelj dalje navodi da ukoliko je za ocjenu vjerodostojnosti dokumentacija bitna okolnost je li određeni dostavljač bio prijavljen putem JOPPD obrasca, s jedne strane, te činjenicu da je veći dio Agregatora ima prijavljen barem dio svojih dostavljača (Lipa vita j.d.o.o. oko 30%, Viacar usluge j.d.o.o. oko 50%), s druge strane, tada da se postavlja pitanje je li opravdano osporiti pravo na odbitak u ukupnom iznosu svih računa od spornih Agregatora ili je to trebalo učiniti samo u djelomičnom iznosu. Nadalje, tužitelj ističe kako ostaje nejasno na osnovu čega je utvrđeno da za račune određenih Agregatora ne raspolaže vjerodostojnom dokumentacijom – konkretno riječ je o društvima za koje nije utvrđeno da su imali neprijavljene radnika i društvima od kojih nisu niti traženi podaci vezano za predmetne transakcije.

Također, navodi da je nejasno da li je Porezna uprava provela nadzor nad svim Agregatorima za koje je osporen pretporeza ili samo nad određenim, a obzirom da spisu upravnog postupka ne prileži takva dokumentacija. Nastavno na prethodno, ističe da je (od spornih Agregatora) tuženik priložio JOPPD dokumentaciju koju smatra dovoljnom za osporavanje pravo na odbitak PDV-a samo u odnosu na društvo Jedan smjer d.o.o. i Lipa vita j.d.o.o., ne i za ostale sporne Agregatore. S druge strane, zapisnik o provedenom poreznom nadzoru od svih spornih Agregatora dostavljen je samo u odnosu na društvo Jedan smjer d.o.o. Smatra da bi prihvaćanje argumentacije tuženika bez dokumentacije na kojoj se ista temelji moglo predstavljati povredu prava na pravično suđenje prema čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, a vezi čega se poziva na odluku Ustavnog suda RH posl. br. U-III/4040/2011 od 3. srpnja 2014.

Nadalje, tužitelju je nejasno zašto je pravo na odbitak PDV osporeno i za Agregatore koji i dan danas posluju (Složna braća j.d.o.o., Lipa vita d.o.o. i Ruco j.d.o.o.) odnosno zašto protiv istih nisu poduzete sve dopuštene radnje radi naplate poreznih obveza te ističe da je PDV od tih Agregatora naplaćen tada da bi otpao razlog zbog kojeg se njemu osporilo pravo na odbitak pretporeza u iznosu od 887.124,51 kn. Tužitelj smatra da su mu porezna tijela, bez opravdanog razloga, nametnula dodatne formalne obveze radi ostvarenja prava na odbitak pretporeza, poput dodatnih provjera Agregatora, pri tome prebacujući na njega teret dokaza o okolnostima je li određeni Agregator postupao prijevarno. Nastavno na prethodno navodi da takvo postupanje nema osnovu u primjenjivim propisima, kako na nacionalnoj, tako i na razini Europske Unije, a što potvrđuje i sudskom praksa (presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Usž-56/22 od 17. ožujka, Odluka Ustavnog suda RH posl. br. U-III/4040/2011 od 3. srpnja, presude Suda Europske Unije donesene u predmetima C-11/98 i C-147/8, C-590/13, C-324/11, C-80/20).

Osporavajući utvrđenje da je znao za prijevarne aktivnosti društava s kojima je poslovao tužitelj navodi da ga porezno tijelo nije upozorilo na prijevarne aktivnosti, a što da je bilo dužno učiniti sukladno odredbi čl. 127. st. 3. Zakona.

Zaključno, smatra da osporavanje prava na odbitak pretporeza predstavlja povredu (ustavnog i konvencijskog) prava na mirno uživanje vlasništva i jamstva jednakopravnog položaja svih poduzetnika na tržištu.

4. Tužitelj u odgovoru na tužbu i podnesku od 19. srpnja 2024. izlaže kao i u obrazloženjima pobijanih akata te u bitnom, izlaže kako slijedi.

U odnosu na navode tužitelja da je postupao s pažnjom dobrog gospodarstvenika tuženik prije svega ističe da navedenu tvrdnju tužitelj nije ničim dokazao. Štoviše, iz činjenica utvrđenih u tijeku nadzora proizlazi da nije, kao savjesni gospodarstvenik, poduzimao adekvatne odnosno razumne mjere procjene rizika prilikom sklapanja ugovora sa pojedinim Agegatorom, niti je kontrolirao izvršenje ugovorenog, te da je svjesno ulazio u rizične odnose i zanemarivao očite pokazatelje koji su nesumnjivo ukazivali na pojačani rizik od prijevare, sudjelujući na takav način u poreznoj utaji. Tako, primjerice za društvo Flash time j.d.o.o., kojeg je osnivač i odgovorna osoba bio PD, tužitelj je nedvojbeno znao ili je morao mati sa kakvim poslovnim partnerima radi (PD je prodao društvo Petrač trans j.d.o.o. zbog poreznog duga, osniva novo društvo Flash time j.d.o.o. sa kojim tužitelj ponovno sklapa ugovor). Nastavno na prethodno, tuženik ističe kako su sva društva Agregatori bez poslovne povijesti, osnovana kao jednostavna društva sa ograničenom odgovornošću, u pravilu u razdoblju od 2019/2020 ili kasnije (primjerice Gold vision d.o.o. osnovano je u veljači 2021.), sa temeljnim kapitalom od 10,00 kn, bez imovine. Iz navedenog slijedi da se ne radi o poslovnim subjektima koji su dugo godina na tržištu, koji imaju stanovitu poslovnu reputaciju i ugled, već su u pitanju ad hoc osnovana društva, poslovanje s kojima å priori podrazumijeva visoki rizik te zahtjeva opsežnije i temeljitije provjere od pukog uvida u internetski dostupne aplikacije, koje provjere tužitelj očito nije niti pokušao provesti. Što se tiče navoda tužitelja da prije zaključenja Ugovora s Agregatorima istima šalje Obavijesti o nultoj toleranciji na izbjegavanje poreznih, socijalnih i drugih obveza prema državi, tuženik ističe da je takva radnja bez značenja obzirom da nije dokazao da je na bilo koji način uskratio ili prekinuo suradnju sa pojedinim Agregatorima u razdoblju nadzora, iako je znao ili morao znati za nepravilnosti u njihovom radu općenito, a osobito u odnosu na dostavljače — fizičke osobe. Tuženik ističe da je tužitelju bilo poznato da su dostavljači dobivali isplate „na ruke", da se radilo o isplati neto primitka u takvom iznosu koji ni u kojem smislu ne korespondira sa stvarno isplaćenim, ako bi se podmirile sve dužne porezne obveze. Nadalje, tužitelj je informiran o osobama dostavljača, za kojeg Agregatora dostavljač radi, te je mogao uočiti da dostavljači učestalo mijenjaju Agregatore, kako i neobična ponašanja glede Agregatora u smislu prestanka poslovanja (zbog poreznog duga) i osnivanja novog društva sa istim osnivačem, sve u vrlo kratkom roku. Ističe kako ne stoji tvrdnja tužitelja da su društva s kojima je poslovao i danas aktivna obzirom da iz informacijskog sustava Porezne uprave slijedi da su samo dva društva aktivna dok su sva ostala sva druga već u tijeku postupka nadzora kod tužitelja, odnosno nakon okončanja istog ili brisana ili je nad njima otvoren stečajni postupak

Navod tužitelja da nije trebao vršiti provjere tuženik smatra neosnovanim te naglašava da tužitelj, kao i svaki drugi porezni obveznik odgovora za zakonitost svojeg poslovanja i poznavanje prava općenito, pa tako odredbi Zakona o trgovačkim društvima vezano za vođenje poslova društva, Zakona o porezu na dodanu vrijednost vezano za odbitak pretporeza i Općeg poreznog zakona glede tereta dokazivanja, te je uvijek dužan, kao poduzetnik, poslovati pažnjom dobrog gospodarstvenika.

Tuženik je stava da sudska prakse na koju se tužitelj poziva nije primjenjiva na konkretnu upravnu stvar, jer se u ovom slučaju ne radi o indicijama, već o konkretnim i objektivno utvrđenim činjenicama sudjelovanja u prijevarnom lancu. Osim toga, tuženik naglašava kako je razlog utvrđenja porezne obveze okolnost što porezni obveznik nije raspolagao urednom i vjerodostojnom dokumentacijom koja bi dokazivala da je isporuka bila od pojedinog Agregatora.

U vezi prava na odbitak pretporeza, tuženik prije svega napominje da to pravo nije apsolutno zagarantirano već da je uvjetovano ispunjenjem svih zakonom propisanih uvjeta, u predmetnom slučaju da je isporuka izvršena i to od onog koji izdaje račun. Specifikum samoizdavanja računa u konkretnoj upravnoj stvari ne znači drugi režim glede dokazivanja urednom i vjerodostojnom dokumentacijom. Nadalje, tuženik navodi i kako ugovorni odnos prema kojem tužitelj može, ali ne mora tražiti dokumentaciju glede provjere usklađenosti poslovanja sa ugovorenim, ne ispričava ovdje tužitelja od odgovornosti i obveze dokazati osnovanost iskazanog odbitka pretporeza, te dodaje kako tužiteljeva tvrdnja da je uredno zaprimao usluge (u dogovorenom obujmu i vremenu) koje su izvršavali dostavljači angažirani od strane Agregatora, ničim nije dokazana. Tuženik podsjeća da je na poreznom obvezniku, odnosno tužitelju, bio teret dokazivanja uvjeta da odbitak pretporeza, u smislu odredbe čl. 88. Općeg poreznog zakona, a obzirom da se radi o činjenicama koje umanjuju poreznu obvezu. Također, naglašava da nije sva dokumentacija prihvatljiva za dokazivanje u poreznom postupku, iako bi možebitno bila odgovarajuća za dokazivanje u nekim drugim postupcima, budući da je Općim poreznim zakonom izrijekom propisano da se mora raditi isključivo o urednim i vjerodostojnim dokumentima. U tijeku postupka nadzora, uz prigovor, ali niti uz žalbu tužitelj nije dostavio urednu i vjerodostojnu dokumentaciju kojom bi dokazao da je upravo od konkretnog Agregatora, u svezi kojeg je izvršio samoizdavanje računa o usluzi dostave hrane, primio fakturiranu uslugu, što je jedan od uvjeta za zakonito umanjenje porezne obveze poreza na dodanu vrijednost s osnova pretporeza. Tuženik navodi da je u postupku poreznog nadzora utvrđeno da su dostavljači — fizičke osobe bili evidentirani u sustavu platforme tužitelja, da su svakodnevne poslove dostave vršili prema uputama tužitelja, a ne Agregatora, pri čemu kod nekih Agregatora isporučitelji hrane nisu bili niti prijavljeni zaposlenici (npr. Danijel trans j .d.o.o., Brzi suki j.d.o.o.), a podredno za dostavljače pretežito nisu bile podmirene ugovorene obveze (Pomale connect j.d.o,o., Viacar usluge j.d.o.o.). Stoga da se opravdano postavlja pitanje tko je vršio usluge dostave po fakturiranim uslugama društva primjerice Danijel trans j.d.o.o.., ako ta društva nisu imala djelatnike za koje je podatke dao tužitelj i u svezi kojih je tvrdio da su bili zaposlenici spomenutih Agregatora? Osim toga, iz provedenog poreznog postupka slijedi da se tužitelj nije niti potrudio iskomunicirati sa svojim Agregatorima odgovarajuću dostavu uredne i vjerodostojne dokumentacije, a u vezi čega tuženik smatra bitnim naglasiti kako je samoizdavanje računa bilo tek dva puta mjesečno (dakle, nije bilo na dnevnoj bazi), pa stoga dužne provjere dva puta mjesečno ne bi bile prekomjeran teret (Ustavni sud RH, posł. br. U-111-376/2023 od 14, rujna 2023. godine). Sukladno prethodnom, uvjeti za odbitak pretporeza nisu bili ispunjeni, jer okolnost da je isporuku izvršio drugi porezni obveznik odnosno Agregator nije bila dokazana, ni od strane poreznog obveznika, ovdje tužitelja, niti su relevantnu dokumentaciju o ovoj okolnosti na traženje poreznog tijela dostavila društva Agregatori, koja su se redom oglušila na pisano traženje dostave dokumentacije.

Vezano za navod tužitelja kojim postavlja pitanje da li je bilo opravdano osporiti pravo na odbitak u ukupnom iznosu svih računa od spornih Agregatora ili je to trebalo učiniti samo u djelomičnom iznosu, tuženik ponavlja da je razlog odbijanja pretporeza nedostatak vjerodostojne dokumentacije. Napominje da računom fakturirana usluga dostave u kumulativu, odnosno bez navođenja konkretnih stavki, te da je u postupku nadzora sam račun utvrđen kao nevjerodostojni dokument.

Zaključno, a vezano za navod tužitelja da je „platformski model rada" već bio prisutan u RH, tuženik ističe kako činjenica da je ovakav sistem rada ranije postojao ne znači da je isti na zakonu osnovan, što nedvojbeno slijedi iz presude Upravnog suda u Zagrebu (posl.br. Us l-866/2022-13) od 27. ožujka 2023., koja je potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (posl. br. Usž-2196/2023-2) od 17. siječnja 2024.

5. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Među strankama ovog upravnog spora nije sporno da je tužitelj tijekom 2019. i 2020. iskoristio pravo na odbitak pretporeza po računima trgovačkih društava Jedan smjer j.d.o.o., Luka – catering j.d.o.o., Petrač trans j.d.o.o., Zagrebačkim ulicama j.d.o.o., Lipa vita j.d.o.o., Pomale connect j.d.o.o., Tanasa promet j.d.o.o., Meta Mate j.d.o.o., Tarnima j.d.o.o., Kaiser delivery j.d.o.o., Složna braća j.d.o.o., Delivery shots j.d.o.o., Viacar usluge j.d.o.o., 5 posto j.d.o.o., Denver usluge j.d.o.o.,, Ruco j.d.o.o., Polypus projekt j.d.o.o., Murt transporti j.d.o.o.,, Sherife usluge j.d.o.o., Brzi suki j.d.o.o. 9. Sporno je da li su ispunjene pretpostavke za odbitak pretporeza propisane odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN br. 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19; dalje: Zakon te Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (NN br. 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 115/16, 1/17, 41/17, 128/17;, 106/18, 1/19, 1/20 dalje: Pravilnik).

10. Odredbom čl. 89. Općeg poreznog zakona (NN br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, dalje: OPZ) propisano je da se oporezivanje temelji na podacima iz knjigovodstva i na evidencijama poreznog obveznika koje se vode u skladu s odredbama čl. 62.-67. OPZ-a ako okolnosti pojedinog slučaja ne upućuju na njihovu netočnost. Temeljem čl. 62. st. 1. OPZ-a porezni obveznik dužan je voditi svoje knjigovodstvo u skladu sa Zakonom o računovodstvu, posebnim poreznim propisima (Zakon o PDV-u, Zakon o porezu na dobit, Zakon o porezu na dohodak) te drugim propisima koji uređuju pojedine poduzetničke djelatnosti. Temeljem čl. 66. st. 1, 2. i 3. OPZ-a knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno.

11. Nadalje, čl. 8. st. 1. i 2. Zakona o računovodstvu (NN br. 78/15, 134/15, 120/16, 116/18, 42/20, 47/20; dalje: ZR) propisano je da je knjigovodstvena isprava svaki interno ili eksterno sastavljen pisani dokument ili elektronički zapis o poslovnom događaju, te isti čini osnovu za unos podataka o poslovnom događaju u poslovne knjige. Knjigovodstvena isprava mora nedvojbeno i istinito sadržavati sve podatke o poslovnom događaju.

12. Sukladno odredbi čl. 9. ZR-a knjigovodstvena isprava mora biti vjerodostojna, uredna i sastavljena na način da osigurava pravodobni nadzor (st. 1.). Vjerodostojna knjigovodstvena isprava pisana je isprava ili elektronički zapis čiji sadržaj samostalno ili povezan sa sadržajem drugih vjerodostojnih knjigovodstvenih isprava navedenih u toj ispravi, točno, jasno i potpuno odražava činjenično stanje relevantno za određeni poslovni događaj koji ima za posljedicu knjigovodstvene promjene, te ako je potpisana od osobe koja jamči za njezinu vjerodostojnost (st. 2.). Knjigovodstvena isprava mora biti takva da stručna osoba može iz nje nedvojbeno spoznati poslovni događaj (st. 4.).

13. Odredbom čl. 57. st. 2. Zakona propisano je da porezni obveznik može odbiti pretporez u skladu s odredbama čl. 58., 59., 60., 61. i 62. toga Zakona.

14. Sukladno odredbi čl. 58. st. 1. Zakona porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija.

15. Sukladno odredbi čl. 133. st. 1. Pravilnika porezni obveznik ima pravo na odbitak pretporeza u razdoblju oporezivanja u kojem je primio dobro ili su mu obavljene usluge za što ima račun sa podacima iz članka 79. Zakona.

16. Odredbom članka 88. OPZ-a propisano je da u poreznom postupku teret dokaza snosi: porezno tijelo za činjenice na kojima utemeljuje porez, a porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

17. Analizirajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz sadržaja dokumentacije koja prileži spisu te podvodeći iste pod kontekst gore citiranih zakonskih normi Sud nalazi da su osporavana rješenja poreznih tijela utemeljena na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, a što prigovorima iznijetim u tužbi tužitelj nije doveo u sumnju.

18. Naime, odbitak pretporeza nije pogodnost koja se poreznim obveznicima priznaje automatizmom već se radi o danoj mogućnosti uz uvjet da su ispunjene sve pretpostavke propisane u odredbama Zakona te Pravilnika. Obzirom da se radi o poreznoj povlastici to teret dokazivanja činjenica o kojim ovisi priznavanja ovog prava leži na poreznom obvezniku (čl. 88. tč. 2. OPZ-a), pa je stoga nužno da porezni obveznik u svojoj poslovnoj dokumentaciji raspolaže ispravama kojima može dokazati ispunjenje propisanih uvjeta – materijalnih (čl. 58. st. 1. Zakona) i formalnih (čl. 60. Zakona). Dokumentiranje podataka u poslovnim knjigama mora temeljiti na vjerodostojnim i urednim knjigovodstvenim ispravama pa je, posljedično tome, priznavanje prava na odbitak pretporeza zavisno o vjerodostojnosti i urednosti isprava na temelju koje se ti podaci evidentiraju. U tom smislu, račun kao i sva druga „popratna“ dokumentacija moraju biti sastavljeni tako da omogućuju pregled svih relevantnih podataka o nekom poslovnom događaju. Samo tako sastavljene isprave mogu se ocijeniti vjerodostojnima prilikom dokazivanja ispunjava uvjeta za odbitak pretporeza, a kako to slijedi iz ranije citiranih odredbi Zakona. Drugim riječima, ispunjenje materijalnih uvjeta za odbitak pretporeza dokazuje se dokumentacijom koja mora biti takvog sadržaja da je iz nje moguće nedvojbeno utvrditi da je određeni poslovni odnos realiziran na način kako je isti i evidentiran u poslovnim knjigama.

19. Iz postupanja poreznog tijela pri utvrđivanju činjenica relevantnih za oporezivanje, odnosno pristupa poreznog tijela kod analize evidentiranih poslovnih događaja po računima trgovačkih društava na osnovu kojih je tužitelj iskazivao pravo na odbitak pretporeza, razvidno je da porezno tijelo nije nekritički osporilo pretporez po računima Agregatora. Činjenice utvrđene u postupku poreznog nadzora, na razini koja isključuje svaku razumnu sumnju, upućuju na osnovanost zaključka poreznih tijela da pravo na odbitak pretporeza nema potporu u vjerodostojnoj dokumentaciji. U sastavljenom Zapisniku, kao i kao i u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, porezno tijelo je detaljno izložilo razloge na osnovu kojih je utvrdilo nevjerodostojnost iste, a koji razlozi su, po ocjeni ovog Suda, činjenično i pravno utemeljeni.

Pored toga, iz činjenica utvrđenih u tijeku nadzora proizlazi, jasno i nedvosmisleno, da tužitelj u svome poslovanju nije postupao s dužnom pažnjom, odnosno s pažnjom dobrog gospodarstvenika, već štoviše da je znao ili barem mogao znati da je posluje s pravnim subjektima koji krše porezne propise.

Slijedom obrazloženog, ocjena je ovog Suda da navodima iznijetim u tužbi tužiteljica nije doveo u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojim se temelji obračunata porezna obveza, osobito stoga što se radi o navodima koje je tužitelj isticao i tijekom upravnog postupka i na koje su se porezna tijela opširno očitovala u obrazloženju pobijanih odluka te dodatno i u tijeku ovog spora (očitovanja od 19. srpnja 2024.) iznoseći pritom vrlo jasne i precizne razloge zbog kojih se isti ocjenjuju neosnovanim. Sud u cijelosti prihvaća iznijetu argumentaciju javnopravnih tijela budući da se ista temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju te pravilnoj primjeni propisa kojim je uređeno predmetno upravno područje.

20. Slijedom svega gore izloženog, Sud utvrđuje da pobijanim rješenjima nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja posljedično čemu je, temeljem odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, odlučeno kao u izreci.

21. Odluka o troškovima spora (tč. II. izreke) temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS- a.

U Rijeci, 17. siječnja 2025.

Sudac

Vedran Juričić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 5. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenici tužitelja Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina i Partneri d.o.o., Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 30

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5