REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Pr-444/2023-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Marini Braje Meznarić, u pravnoj stvari tužitelja TRGOVINA KRK dioničko društvo za maloprodaju i veleprodaju iz Malinske, Dubašljanska 80, OIB: 66548420466, zastupana po punomoćnici Jadranki Meštrović Kologranić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tužene ŽM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Grgiću, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Jadranke Meštrović Kologranić, odvjetnice i tužene osobno uz punomoćnika Ivana Grgića, odvjetnika, dana 31. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojeg je pod poslovnim brojem Ovrv-146/2019 donio vršitelj dužnosti javnog bilježnika Ivan Jurić, dana 22. studenoga 2019., a kojim je tuženoj naloženo platiti tužitelju iznos od 12.749,91 eura (96.064,22 kune) sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 01.01.2019., pa do isplate, te kojim je tuženoj naloženo platiti tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 393,30 eura (2.963,30 kuna), te predvidive troškove postupka u iznosu od 133,55 eura (1.006,25 kuna).
II Nalaže se tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u visini 1.493,10 eura, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Na tužiteljev prijedlog vršitelj dužnosti javnog bilježnika Ivan Jurić je dana 22. studenoga 2019. donio Rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pod poslovnim brojem Ovrv-146/2019.
2. Tužena rješenje o ovrsi pobija prigovorom. U prigovoru navodi da poriče osnovanosti i visinu potraživanja tužitelja, te da je isti neosnovano, samostalno i protivno zakonu u svojim poslovnim knjigama knjižio potraživanje prema tuženoj. Tužena se poziva na odredbe Pravilnika o radu tuženika koje propisuju da radnik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu je dužan štetu nadoknaditi, a kako je to propisano i čl. 51. Zakona o radu. Nadalje da tuženik nije utvrdio niti je uopće provodio postupak utvrđivanja odgovornosti tužene za nastalu štetu. U odnosu na knjigovodstvenu karticu ističe da nije vjerodostojna isprava, budući da je netočno prikazano stanje u poslovnim knjigama tužitelja. U toj kartici je naznačeno potraživanje u iznosu od 18.105,64 kune s datumom knjiženja 01.01.2018. koje se potraživanje temelji na odluci o terećenju odgovorne osobe za nastali manjak tužitelja broj: 029/2016 od 28.10.2016. iz koje je vidljivo da je u prodavaonici broj 136 u Zagrebu inventurom od dana 10.10.2015. utvrđen manjak u navedenom iznosu. Stoga da je u odnosu na navedeno potraživanje nastupila zastara, pa se ističe prigovor zastare jer je tužitelj nezakonito prilagođavao knjigovodstvenu dokumentaciju. Prigovor zastare ističe za cjelokupno potraživanje tužitelja iz citiranog rješenja o ovrsi. Navodi da je uputila zahtjev za zaštitu prava dana 05.12.2016., na koji poslodavac nije odgovorio. Nadalje, da nikada nije dobila pisani uvid u knjigovodstvenu obradu, niti je u cijelosti upućena na koji je način obračunat kalo i riziko. Tužena ističe i da je tužitelj bio dužan osigurati uvjete za rad na siguran način što nije učinio. Naime, predmetna prodavaonica broj 136 u kojoj je bila poslovođa je prodavaonica na dva kata. Djelatnici nemaju stalan i nesmetan uvid u to što kupci rade niti uopće postoji dovoljan broj djelatnika da bi to mogli raditi. Nadalje, prodavaonica nije opremljena uređajima koji bi zvučnim signalima na izlazu signalizirali da je roba ukradena niti ima angažirane zaštitare. Sve su to nedostatci i propusti u postupanju poslodavca, ovdje tužitelja koji ne mogu biti na teret radnika, odnosno u ovom predmetu tužene. U prodavaonici postoji video nadzor ali to nije prikladno sredstvo za sprječavanje krađe nego samo pomoćno sredstvo kojim se može ponekad utvrditi činjenica krađe od strane trećih osoba (ne djelatnika poslodavca) i u skladu s time izvršiti razduženje sa zalihe prodavaonice. U takvim slučajevima, kada bi se to utvrdilo, poslovođa ovdje tužena bi s internim kontrolorom sačinila zapisnik i bio bi obavljen otpis robe. Takva je dosadašnja praksa i tužena je ne samo obavljala svoje redovite poslove nego je pokazala i dodatni otpor, te je utvrđivala krađe u prodavaonici. Međutim kako je ranije navedeno video nadzor nije prikladno sredstvo za sprječavanje nego samo za kasnije utvrđivanje činjenice krađe. To osobito s toga što je radno vrijeme poslovođe 8 sati i on uvijek radi ujutro. Kad bi postojala obveza poslovođe da on pregledava snimke video nadzora kroz cijelo radno vrijeme (osobito u popodnevnoj smjeni), tada ne samo da ne bi mogao obavljati svoje redovne dnevne zadatke, nego bi za vrijeme kada ne radi morao gledati snimke što praktički znači cijeli dan, što objektivno nije moguće. Osobito tužena ne može biti odgovorna za eventualne manjkove koji bi nastali u popodnevnim smjenama u kojima tužena nije radila. Dakle, tužitelj nije poduzeo osnovne mjere zaštite robe u prodavaonicama, a unatoč tome smatra odgovornima svoje djelatnike za propuste koje je sam počinio. U ovom predmetu jedino je moguće teretiti tuženika samo a koje do štete (manjka) došlo zbog krivnje ili krajnje nepažnje tužene. To tužitelj uopće nije utvrđivao. Pored navedenog postoji i praksa tužitelja dvostrukog zaduženja bez znanja poslovođe. Na to je poslovođa upozoravao u svom zahtjevu za zaštitu prava, ali se na tu okolnost poslodavac nikada nije očitovao. 3. Rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv- 987/2020 od 26.02.2020., stavljeno je izvan snage gore citirano rješenje o ovrsi, u dijelu kojem je određena ovrha i ukinute su provedene radnje, te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Rješenje je postalo pravomoćno 20.03.2020. Nadalje je spis dostavljen ovom sudu na daljnje postupanje, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu, temeljem pravomoćnog rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-987/2020 od 24.05.2021.
4. Tužitelj tijekom postupka ističe da u pogledu nedostataka u ovršnom prijedlogu, odnosno neosnovanosti prijedloga za ovrhu, elementi prijedloga za ovrhu te eventualne nepravilnosti istog ne podliježu preispitivanju u parničnom postupku (čl. 1. ZPP) niti utječu na odluku o osnovanosti konkretne tražbine, jer se u konkretnom predmetu odlučuje po osnovi isplate. Tužena je bila u mogućnosti uložiti žalbu (u kojoj je mogla istaknuti gore citirani prigovor) na rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-987/20 od 26. veljače 2020. kojim je stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha, te je odlučeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, a što ista nije učinila čime je navedeno postalo pravomoćno. U odnosu na prigovor tužene u pogledu nedostataka vjerodostojne isprave ističe kako je odredbom članka 41. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14 i 73/17) propisano da je vjerodostojna isprava prema ovom Zakonu, račun, mjenica i ček s protestom i povratnim računima kad je to potrebno za zasnivanje tražbine, javna isprava, izvadak iz poslovnih knjiga, po zakonu ovjerovljena privatna isprava te isprava koja se po posebnim propisima smatra javnom ispravom. Računom se smatra i obračun kamata, dok je stavkom 2. određeno kako je vjerodostojna isprava podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja novčane obveze. Knjigovodstvena kartica od 12.11.2019. koja je potpisana od ovlaštene osobe tužitelja sadrži sve elemente propisane navedenim člankom i kao takva je podobna za ovrhu. Glede daljnjeg prigovora tužene da knjigovodstvena kartica nije vjerodostojna, napominje da knjigovodstvena kartica nastaje na temelju inventurne dokumentacije i usklađenja po inventuri (za što postoji relevantna knjigovodstvena dokumentacija u fizičkom obliku: inventurni zapisnik, lista inventure, lista inventurnih razlika, lager liste na dan inventure, trgovačka knjiga na dan inventure...), koja se u svakom trenutku može vidjeti i usporediti sa knjiženjima na knjigovodstvenoj kartici. Dakle, podaci na knjigovodstvenoj kartici nisu proizvoljno upisani. Oni su vidljivi samo u informacijskom sustavu u društvu, ali fizički ne stanu svi na knjigovodstvenu karticu. Iznosi iskazani na knjigovodstvenoj kartici mogu se utvrditi i provjeriti temeljem inventurne dokumentacije. Što se tiče prigovora da je knjigovodstvena dokumentacija nezakonito prilagođavana to nije točno, a svoje navode tužena ne potkrjepljuje nikakvim dokazima. Datum provođenja inventure (fizičkog popisa robe) ne mora biti jednak datumu knjiženja u knjigovodstvenoj evidenciji. Knjiženje u knjigovodstvenim evidencijama provodi se tek nakon svih provedenih kontrola ulazne i izlazne dokumentacije iz prodavaonice. To traje određeno vremensko razdoblje, ali sve inventure koje su provedene u tijeku godine proknjižene su najkasnije s datumom 31.12. te godine. Također, datum provođenja inventure i datum knjiženja inventurnog manjka po toj inventuri nisu identični jer se do 20-tog u tekućem mjesecu zaključuju knjiženja za prethodni mjesec te ako nisu provedene sve kontrole za određenu inventuru koja je bila u prethodnom mjesecu, ta inventura se mora knjižiti s datumom sljedećeg mjeseca. Nakon završetka godine i zaključenja svih knjiženja za tu godinu, radi se prijenos početnih stanja u sljedeću godinu, za sva konta iskazana u bruto bilanci, između ostalih i stanje konta potraživanja za inventurne manjkove. Sva potraživanja za inventurne manjkove (kao i stanja po svim ostalim kontima) automatski se kroz sustav prenose u sljedeću godinu i to sa datumom 01.01. te godine - dakle sva potraživanja iz prijašnjih godina imaju datum 01.01. tekuće godine. Ako se želi vidjeti u kojoj godini je knjižen inventurni manjak, onda je knjigovodstvene kartice potrebno promatrati za svaku godinu zasebno. Kod svakog od gore navedenih inventurnih manjkova, obračunat je kalo u skladu s Odlukom HGK-a o visini dopuštenog manjka i kao takav je priznat kod obračuna manjka. Iznosi obračunatog kala vidljivi su u dostavljenim Zapisnicima (u sklopu inventurne dokumentacije). Tužena je bila obavještena o iznosima inventurnog manjka i pozvana u Upravu na potpisivanje inventurnih zapisnika i uvid u inventurnu dokumentaciju, međutim nije došla. Nadalje, među strankama nije sporno da je ista bila zaposlena kod tužitelja na radnom mjestu poslovođe prodavaonice broj 136 u Zagrebu. U konkretnom slučaju, tužena se tereti za manjkove po tri provedene inventure i to: 1. Inventura od 10.10.2015., 2. Inventura od 25.09.2016. i 3. Inventura od 30.09.2018. Ukupni iznos duga od 96.064,22 kn odnosi se na dug za inventurni manjak utvrđen na prethodno navedenim inventurama, a sastoji se od manjka robe i manjka novčanih sredstava, i to: 1. Na inventuri od 10.10.2015. godine utvrđeni inventurni manjak iznosio je 18.105,64 kn (manjak robe), 2. Na inventuri od 25.09.2016. godine utvrđeni inventurni manjak iznosio je 26.461,02 kn (manjak robe), 3. Na inventuri od 30.09.2018. godine utvrđeni inventurni manjak iznosio je 51.064,84 kn (manjak robe u iznosu od 51.064,84 kn i manjak novca u iznosu od 432,72 kn). Odgovornost tuženice kao poslovođe predmetne prodavaonice temelji se na Pravilniku o unutarnjoj organizaciji rada i sistematizaciji poslova i zadataka, točnije, opisu poslova radnog mjesta poslovođe prodavaonice, koje čini sastavni dio navedenog Pravilnika. Uz opis poslova, navedenim je Pravilnikom regulirana i odgovornost poslovođe, pa se tako navodi da je isti odgovoran materijalno za vrijednosti zaliha roba i sredstava rada u prodavaonici. Pored toga, u konkretnom slučaju odgovornost tuženice proizlazi i iz dokumentacije o provedenim inventurama. Odgovornost tuženice zasniva se na odredbi čl. 107. Zakona o radu. Budući je tuženica kao poslovođa bila odgovorna za redovitu predaju utržaka, a kako to proizlazi i iz opisa njena radnog mjesta, te je odgovorna za vrijednost zaliha i sredstava rada u prodavaonici, njena upornost u izvršenju nedopuštenih radnji predstavlja namjeru, iako je radnik odgovoran i za štetu nastalu krajnjom nepažnjom. Postupanje tuženice u konkretnom slučaju predstavlja u najmanju ruku krajnju nepažnju, jer bi se svaki prosječan radnik koji obavlja poslove poslovođe morao ponašati tako da čini ono što je propisano tj. da kontrolira ne samo stanje robe nego i druge zaposlene u prodavaonici. Tuženica je kao poslovođa bila odgovorna za materijalno-financijsko te administrativno poslovanje prodavaonice, što znači da je bila dužna organizacijom i kontrolom rada radnika u prodavaonici osigurati njezino uredno poslovanje. O tome nesporno govori i sudska praksa: Radnica koja se neodgovorno ponašala kao poslovođa prodavaonice, jer nije uredno vodila potrebne knjige, uzimala je robu koju nije plaćala (namjera) i nije nadzirala ulazak i izlazak robe (krajnja nepažnja), prouzročila je manjak pa odgovara poslodavcu za štetu. Vrhovni sud, Revr-358/08 od 3.9.2008. Uz navedeno, u konkretnom slučaju odgovornost tužene proizlazi iz sljedeće dokumentacije o provedenim inventurama, pa tužitelj prilaže: Zapisnik od 10.10.2015., Odluku o terećenju odgovorne osobe za manjak za robu broj 362/2015 od 31.12.2015., Zapisnik od 31.12.2015., Izvještaj od 11.10.2015., Rješenje o imenovanju komisije za redovni godišnji popis od 09.10.2015., Knjige popisa o nabavi prodaji robe / Prikazi stanja skladišta/ Manjak po inventuri: 599 /Liste inventura / Liste razlika po inventuri; Zapisnik od 25.09.2016., Odluku o terećenju odgovorne osobe za manjak za robu broj 28/2017 od 20.10.2017., Zapisnik od 31.12.2016., Izvještaj od 15.09.2016., Rješenje o imenovanju komisije za redovni godišnji popis od 19.09.2016., Manjak po inventuri: 1062 / Knjige popisa o nabavi prodaji robe od 24.9.2016 do 25.9.2016 / Prikaz stanja skladišta na dan 25.9.2016 / Liste inventura na dan 25.9.2016 / Liste razlika po inventuri na dan 25.9.2016.; Zapisnik od 30.09.2018., Odluku o terećenju odgovorne osobe za manjak za robu broj 28/2018 od 31.1.2018., Zapisnik od 31.12.2018., Zapisnik o inventuri novčani sredstava od 31.12.2018., Izvještaj od 30.09.2018., Rješenje o imenovanju komisije za redovni godišnji popis od 26.09.2018., Knjige popisa o nabavi prodaji robe / Lager liste / Inventurne količine za inventuru, Inventurna dokumentacija / inventurne liste. Stoga tužitelj predlaže održati na snazi platni nalog sadržan u navedenom rješenju javnog bilježnika te obvezati tuženu na naknadu parničnog troška.
5. Sud je proveo dokaze uvidom u: knjigovodstvenu karticu tužitelja za razdoblje knjiženja od 01.01.2018. do 31.12.2018., Odluku o terećenju odgovorne osobe za nastali manjak tužitelja od 28.10.2016., Zahtjev za zaštitu prava tužiteljice od 05.12.2016., Zapisnik tužitelja sastavljen dana 16.09.2016., 10.03.2017., 09.05.2017., 21.09.2017., 05.01.2018., 28.03.2018., 03.05.2019., 17.06.2019., u prodavaonici broj 136, Koturaška 49, Zagreb, Zapisnike o otpisu robe i drugu financijsku dokumentaciju, Zapisnik od 10.10.2015., Odluka o terećenju odgovorne osobe za manjak za robu broj 362/2015 od 31.12.2015., Zapisnik od 31.12.2015., Izvještaj od 11.10.2015., Rješenje o imenovanju komisije za redovni godišnji popis od 09.10.2015., Knjige popisa o nabavi prodaji robe / Prikazi stanja skladišta/ Manjak po inventuri: 599 /Liste inventura / Liste razlika po inventuri; Zapisnik od 25.09.2016., Odluka o terećenju odgovorne osobe za manjak za robu broj 28/2017 od 20.10.2017., Zapisnik od 31.12.2016., Izvještaj od 15.09.2016., Rješenje o imenovanju komisije za redovni godišnji popis od 19.09.2016., Manjak po inventuri: 1062 / Knjige popisa o nabavi prodaji robe od 24.9.2016 do 25.9.2016 / Prikaz stanja skladišta na dan 25.9.2016 / Liste inventura na dan 25.9.2016 / Liste razlika po inventuri na dan 25.9.2016.; Zapisnik od 30.09.2018., Odluka o terećenju odgovorne osobe za manjak za robu broj 28/2018 od 31.1.2018., Zapisnik od 31.12.2018., Zapisnik o inventuri novčani sredstava od 31.12.2018., Izvještaj od 30.09.2018., Rješenje o imenovanju komisije za redovni godišnji popis od 26.09.2018., Knjige popisa o nabavi prodaji robe / Lager liste / Inventurne količine za inventuru, Inventurna dokumentacija / inventurne liste, Pravilnik o unutarnjoj organizaciji rada i sistematizaciji poslova i zadataka, Povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika, saslušani su svjedoci: ZM, JM, ĆM, te tužiteljica i zz tuženika ŽMZ, u svojstvu stranke u postupku.
6. Na temelju provedenih i ocijenjenih dokaza, sukladno odredbi čl.8. ZPP-a, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.
7. Na ročištu održanom 21.03.2023., sud je utvrdio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari, ali je isti odmah i nastavljen, budući je pravni slijednik tužitelja Trgovina Krk d.d., OIB: 66548420466, preuzeo ovaj parnični postupka. Naime, uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra utvrđeno je da je ovom društvu pripojeno Društvo Trgostil d.d., OIB: 92498671077, temeljem Ugovora o pripajanju od 27.06.2022., Odluke Skupštine pripojenog društva od 08.08.2022. i Odluke Skupštine Društva preuzimatelja od 08.08.2022., koje Odluke o pripajanju nisu pobijane. Upis navedenih činjenica u sudski registar uslijedio je 03.10.2022. Sud je pritom postupio sukladno odredbi čl. 212. st. 4. i 215. st. 1. ZPP-a. Stranke nisu tražile pisani otpravak navedenog rješenja, te su se odrekle prava na žalbu na isto.
8. Iz dokumentacije koja prileži spisu te iskaza svjedoka i stranaka, sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:
-da je tužena bila poslovođa u prodavaonici tužitelja u Koturaškoj ulici u Zagrebu, kako to slijedi iz njenog iskaza te iskaza svjedoka ZM, prodavačice u toj trgovini;
-da se trgovina prehrane u kojoj je radila, nalazila na dva kata spojenih sa 24 stepenice i radilo se o prostorima u kojima se prodavalo otprilike par tisuća artikala, kako to slijedi iz jasnog iskaza tužene. Iskaz tužene potvrđuje svjedok TM navodeći da je trgovina bila smještena na dvije etaže i radilo se o dosta velikom prostoru. Iz iskaza zz tuženika ZMZ proizlazi da je svaka etaža ove trgovine otprilike površine 70 do 100 m2;
-da je u trgovini bio instaliran video nadzor i ukupno je bilo postavljeno 9 kamera, a taj nadzor se mogao pratiti samo iz kancelarije koja je bila smještena ispod prve etaže trgovine, a da bi se do iste došlo trebali su proći kroz skladište, kako slijedi iz jasnog iskaza tužene. Iskaz tužene potvrđuje svjedok ZM kada navodi da su u trgovini bile postavljene sigurnosne kamere, međutim ekran za praćenje tih kamera se nalazio u kancelariji, a do nje se moglo doći na način da se prođe cijelo skladište, pa tek na kraju se uđe u kancelariju. Identično iskazuje zz tužitelja ŽMZ kada navodi da je unutar te trgovine bilo postavljeno 9 kamera, te da se snimka s tih kamera pregledavala u zajedničkim prostorima, tj. kancelariji koja se nalazi iza skladišta;
-da je tužena cijelo vrijeme radila na blagajni i tijekom radnog vremena je gotovo nije napuštala, te je video snimke pregledavala nakon završetka svog radnog vremena ukoliko joj je bilo nešto sumnjivo za taj dan, kako slijedi iz jasnog iskaza tužene. Svjedok ZM navodi da je u prodavaonici tužena kao poslovođa zaprimala robu, međutim sumirajući oba iskaza nedvojbeno je tužena kao poslovođa zaprimala i robu i radila na blagajni, te obavljala druge poslove, jer je notorna činjenica da poslovođa u trgovini ne obavlja samo zaprimanje robe za trgovinu. Ovdje valja ukazati da iz Pravilnika o unutarnjoj organizaciji rada i sistematizaciji poslova i zadataka iz ožujka 1996. u bitnom slijedi da poslovođa trgovine organizira rad u prodavaonici i odgovoran je za isti, nabavlja, prima i organizira smještaj i predaju robe, prodaje robu, vodi evidenciju o prodavaonici, kontrolira evidenciju o zaduženju i razduženju prodavaoce, brine o pravilnosti pakiranja, mjerenja robe i obračunavanja cijena za prodanu robu, brine o ispravnosti uređaja i opreme, te zaštitnim sredstvima i dr., brine o čistoći osoblja, trgovine i kruga koji pripada trgovini, brine o redovitoj prodaji utrška, nadzire rad cjelokupnog osoblja, brine o opskrbljenosti prodavaonice robom, te o pravilnom isticanju cijena robe, brine o izdavanju računa, o zalihama robe, njenoj ispravnosti i valjanosti za prodaju, te obavlja i druge poslove kako je to sadržano u opisu poslova u citiranom Pravilniku. Imajući u vidu sve poslove koje je tužena bila dužna obavljati kao poslovođa, sud cijeni da su tužena te navedena svjedokinja istakle u svom iskazu samo dio poslova koje je tužena obavljala;
-da je tužena učestalo pisala e-mailove u Upravu da im se osigura praćenje rada odnosno da se postave sigurnosni uređaji koji bi signalizirali otuđenje robe, međutim da se ništa nije poduzimalo, kako slijedi iz jasnog iskaza tužene,
-da je u trgovini radilo ukupno četvero ili petero radnika, uključujući i tuženu pri čemu sud respektira iskaz tužene kada navodi da je dvoje zaposlenih bilo u jutarnjoj smjeni i dvoje u poslijepodnevnoj smjeni, a valja prihvatiti i iskaz svjedoka ZM kada navodi da je u prodavaonici radilo ukupno petero radnika, te da su se izmjenjivali u dvije smjene. Neovisno o činjenici da li je u prodavaonici radilo četvero ili petero radnika koji su po dvoje ili troje radili u jednoj smjeni, s obzirom na veličinu trgovine, smještaj trgovine na dvije etaže, te okolnosti da se video nadzoru moglo pristupiti tek u kancelariji trgovine za koju je trebalo proći donju etažu trgovine, skladište pa tek onda pristupiti ekranu gdje se video snimak mogao pogledati i pretražiti; tužena nadzor nad nezakonitim otuđenjima nije mogla vršiti;
-da iz iskaza tužene slijedi da je video snimke sa nadzornih kamera pregledavala nakon završetka radnog vremena, a ukoliko joj je bilo nešto sumnjivo za taj dan. S obzirom na opseg poslova poslovođe, sud cijeni i nedostatku prodavača na što aludiraju kako iskaz tužene tako i iskaz svjedoka ZM, logično je za pretpostaviti da tužena kao poslovođa nije imala objektivnu mogućnost pregledati u potpunosti sadržaj video snimke jer je nemoguće pregledavati video snimke za dvije smjene u jednom danu, što bi zapravo zahtijevalo zaposlenog radnika koji bi samo pazio na ekran gdje se snimka reproducira. Navedenog radnika koji bi obavljao takvu vrstu poslova kod tužitelja nije bilo, a trgovina nije imala zaštitara što slijedi iz iskaza gotovo svih svjedoka, te zz tužitelja;
-da je tužena 21 put temeljem video snimke za cijelu trgovinu prijavila u sjedište društva otuđenje robe koje je snimka prikazala, te da je svaki put napravljen otpis robe po krađi, kako to slijedi iz iskaza zz tužitelja ZMZ. Tako i iz iskaza svjedoka JM, slijedi da je interna kontrola postupala nakon što je poslovođa prijavio da je došlo do nezakonitog otuđenja robe i tada bi se roba otpisivala na teret Društva, te se radio zapisnik na kojem bi se utvrdilo koja roba nedostaje, u kojoj količini i vrijednosti, a prethodno bi se pogledao snimak videonadzora. Nakon toga bi se radio dokument otpisa kojim bi se roba razduživala sa stanja. Međutim, kako je naprijed rečeno, tužena nije mogla imati pod kontrolom, a niti pregledavati cjelokupnu snimku za svaki radni dan trgovine, svakako ne detaljno, a time ne postoji mogućnost da otkrije sva nezakonita otuđenja;
-da iz zapisnika sastavljenih 24.09.2016., 10.10.2015. i 30.09.2018., u trgovini broj 136 proizlazi da se radi o inventurnim zapisnicima koji su sastavljeni od strane inventurne komisije u samoj trgovini na dan inventure, kako to slijedi iz iskaza svjedoka ĆM (str. spisa 177., 195., 211.), dok su zapisnici i odluke (str. spisa 180., 181., 196., 197., 212., 214., 215.), sastavljeni u računovodstvu i istima je utvrđen konačni manjak nakon provedenih usklađenja i utvrđenog porezno priznatog kala, a kako to slijedi iz iskaza svjedoka ĆM. Prema zapisniku od 31.12.2016., utvrđen je inventurni manjak od 26.461,02 kune. Prema zapisniku od 31.12.2015., utvrđen je inventurni manjak od 18.105,64 kune. Prema zapisniku od 31.12.2018., utvrđen je inventurni manjak od 51.064,84 kune, te je prema zapisniku o inventurnih novčanih sredstava od 31.12.2018., utvrđen manjak od 432,72 kune koji se ukazuje kao razlika novčanih sredstava. Sveukupno se pokazuje manjak od 96.064,22 kune, za koji manjak u ovom sporu tužitelj tereti tuženu po osnovi naknade štete;
-da je o navedenom manjku tužitelj donio Odluke o terećenju manjka za robu koji prileži spisu, a kojim obvezuje tuženu taj manjak podmiriti tužitelju.
9. Odredbom čl.107. Zakona o radu ("Narodne Novine" 93/14, 127/17), propisano je da radnik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je tu štetu nadoknaditi. Da bi se postupanje tužene na radu kao poslovođe smatralo krajnjom nepažnjom, trebalo bi biti utvrđeno da je tužena propustila onu pažnju s kojom bi postupao svaki prosječni poslovođa. Međutim, tužitelj nije u postupku, dokazao ni jednu od radnji koje bi tužena propustila poduzeti da ne dođe do manjka u poslovanju u prodavaonici, kako u odnosu na robu, tako i u odnosu na manjak novca. Također, ne postoje niti bilo kakvi propusti tužene. Naime, kako je ranije rečeno radilo se o većoj trgovini na dvije etaže, u kojoj je radilo četvero ili petero prodavača zajedno sa tuženom kao poslovođom u dvije smjene, što nije bio dovoljan broj radnika koji bi s uspjehom mogli obavljati i svoje poslove i kontrolu kupaca da ne dolazi do nezakonitog otuđivanja robe ili novca te preglede snimaka sa video nadzora. Pri tom valja ukazati da kako iz iskaza tužene, tako i iz iskaza svjedoka ZM, proizlazi da je bila gužva u jutarnjim satima. Pri tome broj izdanih računa (iskaz zz tužitelja), nužno ne znači da prodavaonica nije bilo frekventna u odnosu na kupce. Navedeno, jer ne postoji obveza kupca koji uđe u trgovinu, kupiti određenu robu, dakle moguće je da je isti samo razgledava, ali i kao kupac koji kupuje, istu pritom nezakonito otuđuje.
10. Objektivna odgovornost poslovođe suprotno navedenoj zakonskoj odredbi, nije moguća, niti tužena kao poslovođa može objektivno odgovarati za vrijednost zaliha roba i sredstava rada u prodavaonici (Pravilnik tužitelja o unutarnjoj organizaciji rada i sistematizaciji poslova i zadataka), ukoliko se ne dokaže da je postupala sa krajnjom nepažnjom ili namjerom. Tužitelj također nije dokazao uzročnu vezu između nastanka štete i postupanja tužene.
11. Stoga u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 107. ZR-a za naknadu štete, pa je tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti. Preostalu dokumetaciju a niti navode stranaka, sud nije našao potrebnim posebno obrazlagati, kraj dovoljno utvrđenog činjeničnog stanja na temelju obrazloženih dokaza, a nije bilo potrebno provoditi niti daljnje dokaze, osobito predloženo financijsko vještačenje.
12. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 88/22 i 114/22), temeljem VPS od 12.749,91 eura, a temeljem važeće Odvjetničke Tarife je tuženoj priznat trošak za sastav prigovora u visini od 100 bodova (Tbr. 11.t.1., 7.t.1.), za zastupanje na ročištima: 21.03.2023., 16.04.2024., 11.09.2024., 21.11.2024. i 20.12.2024., za svako u visini od 100 bodova, što ukupno iznosi 600 bodova. Vrijednost jednog boda iznos 2,00 eura, međutim kako tužena potražuje trošak za zastupanje po odvjetniku u ukupnoj visini od 1.194,48 eura, isti trošak joj je valjalo priznati, a uz PDV od 298,62 eura je sveukupni parnični trošak tuženoj priznat i dosuđen u visini od 1.493,10 eura.
13. Tužitelj nema pravo na naknadu parničnog troška, budući u sporu nije uspio, niti u kojem dijelu.
14. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 31. siječnja 2025.
Sudac:
Marina Braje Meznarić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa ove presude.
DNA
1. Punomoćniku tužitelja
2. Punomoćniku tuženika
