REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br: Povrv-17028/2015-83

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja ĆR (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], protiv tuženika ER (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], sada na izdržavanju zatvorske kazne u Kaznionici u Glini, Vinogradska 2, kojeg zastupa punomoćnik OR, odvjetnica u [adresa], radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. prosinca 2024. godine u prisutnosti stranaka osobno i punomoćnika tuženika, dana 31. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o j e:

I Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Katice Valić, poslovni broj Ovrv-128/15 od dana 26.10.2015. godine ukida se u cijelosti.

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.2339,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7.9.2015. godine do isplate, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III Tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 9.206,18 eura i sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

IV Tužitelju se nalaže naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.317,50 eura, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj, odvjetnik je podnio ovršni prijedlog pred nadležnim javnim bilježnikom, a svoje potraživanje temelji na računu ispostavljenom na ime troškova zastupanja tuženika.

1.1. Nadležni javni bilježnik prijedlog je usvojio i dana 26.10.2015. godine pod brojem Ovrv-128/15 donio rješenje o ovrsi kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 16.341,50 eura (123.125,00 kn) sa kamatom tekućom od 7.9.2015. godine do isplate, uz naknadu ovršnog troška.

1.2. Tuženik je protiv navedenog rješenja izjavio prigovor te je sud temeljem odredbe čl. 58. Ovršnog zakona (NN 112/12 - u daljnjem tekstu OZ) stavio izvan snage rješenje o ovrsi i ukinuo sve provedene radnje te je određeno da će se postupak nastaviti po pravilima parničnog postupka - kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

2. Tijekom postupka tužitelj u svojim činjeničnim navodima tvrdi da je tuženika zastupao u kaznenim i parničnim postupcima, u postupcima pred Ustavnim sudom i Europskim sudom za ljudska prava pa u podnesku predanom dana 8.11.2016. godine navodi brojeve predmeta u kojima je zastupa tuženika, radnje koje je poduzeo i popisuje troškove koje za svaku od tih radnji potražuje.

2.1. Tijekom postupka tužitelj je snizio zahtjev na način da sada potražuje iznos od 11.445,88 eura (86.238,98 kn) sa kamatom od 7.9.2015. godine, uz naknadu ovršnog troška i troškova parničnog postupka.

3. Tuženikov ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, ono što tuženik tvrdi tijekom postupka jest da, iako je tužitelju izdao punomoći za zastupanje, odnosno za poduzimanje određenih radnji, da je sve te radnje tužitelj obavljao u ulozi zamjenika punomoćnika tuženika i to unutar dogovora koji je tužitelj imao s punomoćnikom tuženika i da nije postojao ugovor o nalogu između stranaka.

3.1. Tuženik jedino priznaje da je u ugovorni odnos s tužiteljem stupio u odnosu na zastupanje pred sudom u Bujama, ali da u odnosu na to zastupanje tužitelj nije ispostavio račun, a on ne zna je li taj troška podmiren ili ne.

3.2. Tuženik ističe i prigovor zastare, neurednosti računa i predlaže zahtjev odbiti u cijelosti, potražuje i naknadu parničnog troška.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u podneske, punomoći, račun, izvod iz otvorenih stavki, potvrde, mail komunikaciju, saslušani su svjedoci NR i OR i proveden je dokaz saslušanjem stranaka u svrhu dokazivanja.

4.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio, jer je i bez provođenja istih činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.

4.2. Cijeneći sve provedene dokaze ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, do iznosa kako je odlučeno u točki II izreke ove presude.

5. Nije među strankama sporno da je tužitelj odvjetnik, da je sa sadašnjom punomoćnicom tuženika posao odvjetnika obavljalo u istome prostoru u razdoblju od kraja 2011. do svibnja 2013. godine. Nadalje, nije sporno da između njih dvoje, kao odvjetnika, a temeljem Zakona o odvjetništvu (NN 9/94 – u daljnjem tekstu ZO) nije došlo do povezivanja u smislu odredbe čl. 4 ZO (zajednički odvjetnički ured, društvo) već je svaki od njih samostalno obavljalo odvjetničku službu.

5.1. Te su činjenice u bitnome utvrđene iz iskaza tužitelja i odvjetnice OR.

5.2. Nadalje, iz njihovih iskaza je utvrđeno da su njih dvoje dogovorili suradnju na tzv. predmetima naknade štete zbog "uvjeta u zatvoru", da su na njima radili zajednički, da do okončanja njihove suradnje niti jedan od tih predmeta nije bio pravomoćno okončan, a da su se sa strankama koje su zastupali, osobe na izdržavanju zatvorskih kazni, dogovorili da će se njihov honorar naplatiti po pravomoćno okončanom sporu. Iz suglasnih iskaza je utvrđeno da u trenutku prestanka suradnje niti jedan od tih predmeta nije bio pravomoćno okončan, pa se pitanje podijele honorara među njih dvoje nije niti pojavilo. U odnosu na te predmete svatko je od odvjetnika uzeo polovicu predmeta.

5.3. Ono o čemu njih dvoje iskazuju suprotno jest pitanje načina rada na ostalim predmetima svakog od njih, kao i pitanje zajedničkih predmeta. Iako tužitelj u svojem iskazu općenito iskazuje i o drugim predmetima koji su bili zajednički i navodi da je to ovisilo o njihovom dogovoru, u konačnici, tijekom iskaza priznaje da su zajednički bili samo predmeti tzv "uvjeti u zatvoru" i zastupanje tuženika. Pri tome tužitelj priznaje da za vrijeme dok su dijelili ured nitko od njih dvoje nije prema strankama, za koje tužitelj smatra da su bile zajedničke, ispostavio račun. Osim toga, tužitelj priznaje da je bilo predmeta u kojima je mijenjao odvjetnicu OR, ali da za te radnje njoj nije nikada ispostavio račun. Sud utvrđuje da tužitelj u svojem iskazu pokušava odgovarati općenito, paušalno i površno i na taj način pokušava doći u povoljniju procesnu situaciju. Međutim, analizom njegovo cjelokupnog iskaza sud utvrđuje, jer to u konačnici priznaje i tužitelja da jedini predmeti koji su bili zajednički su bili predmeti "tzv. uvjeti u zatvoru".

6. Cijeneći daljnji iskaz tužitelja sud nastavno utvrđuje da su on i odvjetnica OR dogovorili da će zajedno raditi na predmetu tuženika, da je tuženik doista potpisao više punomoći tužitelju i tužitelj obavio više pravnih radnji za tuženika, ali taj pravni odnos nije nastao s namjerom tuženika za zaključenje ugovora o nalogu između stranka, već je do poduzimanja svih radnji došlo temeljem dogovora tužitelja i odvjetnice OR pa su i punomoći i radnje poduzimane s namjerom da tužitelj bude i zamjenik i da zajedno radi s odvjetnicom OR na predmetima tuženika, a ne da bude njegov punomoćnik.

6.1. Sud smatra da je položaj tuženika, kao stranke, već u trenutku kada tužitelj dolazi s njim u kontakt bio specifičan, a imajući u vidu djelo koje se tuženiku stavljalo na teret, slučaj "ubojstva Ć", što je, između ostalog, dovodilo u pitanje mogućnosti i vrijeme podmirenja troškova zastupanja tuženika, jer sam tužitelj iskazuje da je bilo evidentno da tuženik nema novaca i da usluge ne može podmirivati. Tužitelj je o svim tim poteškoćama znao i znao je da je odvjetnica OR zaključila s bakom tuženika sporazum o načinu podmirenja troškova zastupanja tuženika i o osiguranju podmirenja tih troškova, jer je sporazum dobio na uvid. U takvoj situaciji sud ne može kao logično prihvatiti dijelove iskaza tužitelja da je imao povjerenje u kolegicu i da je to razlog zbog kojeg on nije stranka sporazuma. Nadalje, iz iskaza samog tužitelja nedvojbeno proizlazi da on nikada s tuženikom nije razgovarao o uvjetima i načinu podmirenja troškova, a kao razlog toga tužitelj navodi zaključen sporazum između tuženika i odvjetnice OR.

6.2. Tužitelj tvrdi, jer tako iskazuje, da je tuženik znao da će troškove platiti i tužitelju, jer to proizlazi iz pisma tuženika. Navedeno pismo nije dostavljeno u spis, tužitelj je odvjetnik koji zasigurno poznaje pravo i poznaje propise o dokazima, dokazivanju, dostavi dokaznog prijedloga, pa se tvrdnja tužitelja ne može smatrati dokazanom na temelju pisma koje nije dostavljeno u spis.

7. Odvjetnica OR iskazuje precizno, jasno i logično. Točno jest da je ona zainteresirana osoba za ishod ovog spora, jer u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva ona gubi dio ili sav troška za pojedine postupke. Međutim, njezin iskaz, nerado, potvrđuje sam tužitelj. Dakle, kada odvjetnica iskazuje da tužitelj nikada nije s tuženikom razgovarao oko troškova, ona istinito iskazuje, jer to u svojem iskazu potvrđuje i tužitelj.

7.1. Dakle, odvjetnica OR opisuje odnos stranka i nje na način da je ona imala dogovor i sporazum s tuženikom oko naplate troškova, a da je s tužiteljem dogovorila suradnju ne samo na tom predmetu već i na drugim predmetima. Da su i njoj i tužitelju neki predmeti bili profesionalni izazov, da je ona zajedno s tužiteljem radila na predmetima koji su bili tužiteljevi, ali da po okončanju tih spor nije ispostavila račun, jer je to bio predmet tužitelja na kojem je i ona radila. Odvjetnica iskazuje da su i njoj i tužitelju profesionalni izazov bili premeti vezani uz ljudska prava i da je svako od njih imao kapaciteta i znanja sudjelovati i pomoći druge, ali da ta pomoć nije uključivala dogovor oko naplate odvjetničkih usluga zato što je dogovor bio da će jedan od njih u predmetu drugoga te poslove obavljati besplatno. Odvjetnica se posebno reflektirala na slučaj E i navela da je u tom predmetu i ona navedena kao punomoćnik, da je ona na tom predmetu radila i pomagala tužitelju, ali da nije dolazilo u obzir da po okončanju spora ispostavi račun, jer je to bila stranka tužitelja.

7.2. Uvidom u navedenu presudu, objavljenu u prijevodu na stranicama Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, sud je utvrdio da odvjetnica OR istinito iskazuje, da su kao zastupnici podnositelja E dosita naznačeni i tužitelj i ona, kao i da je postupka dovršen i podnositelju je dosuđen trošak postupka u iznosu od 6.800,00 eura.

7.3. Dijelove iskaza pod 7.1. i 7.2. tužitelj nije osporio, osim u dijelu kada tvrdi da nije točno da bi bio "fasciniran" predmetima vezanima uz tuženika.

7.4. Nastavno na utvrđeno sud prihvaća iskaz odvjetnice da su ona i tužitelj dogovorili suradnju na većem broje predmeta, bilo onima u kojima je stranka bila tužiteljeva ili njezina, na način da će jedan drugome pomagati, ponekad sudjelovati zajedno (slučaj E), ponekad je jedan mijenjati drugoga, ili jedan nastupati kao punomoćnik stranke drugog odvjetnika, ali da ni u jednom od tih slučajeva jedan od njih neće potraživati naknadu troškova za rad, jer je dogovor bio da troškove naplaćuje onaj "čija je to stranka". Učinak takvog dogovora proteže se i na tuženika pa je neosnovan iskaz tužitelja kada navodi da potražuje i trošak rada na predmetu tuženika pred Europskim sudom za ljudska prava, u kojem, kako navodi, nije bio formalni punomoćnik, ali je na predmetu radio. Takav iskaz u stvari potvrđuje iskaz odvjetnice OR o zajedničkom radu na predmetima, ali uz dogovor da odvjetnik čija nije stranka na predmetu na kojem zajedno rade neće imati pravo na naplatu troškova.

7.5. Kako je već utvrđeno u ovoj presudi, tužitelj nikada s tuženikom nije razgovarao o načinu plaćanja troškova, u zatvoru ga je odvjetnica predstavila kao odvjetnika koji će s njom zajedno raditi na predmetima tuženika.

8. Tuženik u svojem iskazu potvrđuje i iskaz tužitelja, a to je da s njim oko naplate troškova nikada nije razgovarao i da mu ga je odvjetnica OR predstavila kao odvjetnika koji će njoj pomagati i njega zastupati kada ona neće moći.

8.1. Takav dogovor u iskazu potvrđuje i majka tuženika. Te su dvije osobe zainteresirane za ishod ovog spora, međutim, njihovi iskazi u odlučenim činjenicama potvrđuje i sam iskaz tužitelja, dakle da nije bilo razgovora oko plaćanja bilo kakvih troškova tužitelju, jer su uvjeti i način plaćanja troškova dogovoreni s odvjetnicom OR.

9. Konačno, sud je pribavio neke od punomoći u predmetima u kojima tužitelj potražuje svoj troška i utvrđeno je da je u svima na punomoći naveden i tužitelj i odvjetnica OR.

10. Drugačija situacija odnosi se na jedan postupak koji je protiv tuženika pokrenut pred sudom u Bujama. Za taj predmet i odvjetnica OR iskazuje da je odbila zastupati tuženika i da se u tom postupku radi o jedinom slučaju u kojem je tužitelj tuženika zastupao temeljem njihovog ugovora o zastupanju i da taj slučaj izlazi iz okvira dogovora nje i tužitelja. To u iskazu priznaje i tuženik, koji je jasno s odvjetnicom OR iskomunicirao da taj predmet izlazi iz njihovog dogovora da će ga ona zastupati u svim predmetima i da je on dogovorio zastupanje po tužitelju.

10.1. Majka tuženika priznaje da je tužitelju za odlazak na raspravu platila putni troška, a činjenica da tužitelj nije odmah ispostavio račun ne znači da usluge sada ne treba platiti tuženik.

10.2. Sud je telefonskom komunikacijom sa sudom u Varaždinu, u čijoj je nadležnosti sada predmet koji je počeo pred sudom u Bujama, utvrdio da je u tom postupku tužitelj, kao branitelj tuženika, bio na tri ročišta i to dana 13.9.2012, 9.11.2012. i 22.4.2013. godine i za to mu pripada nagrada u iznosu od po 3.000,00 kn po tbr. 4. toč. 1 Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika, a kako to tužitelj i potražuje. Ostala ročišta su odgođena, pisanom putem pa tužitelj nema pravo na daljnji troška zastupana na ročištima. Njemu po tbr. 35 pripada po 1.500,00 kn za svaki odlazak na ročište u Buje, jer je, a imajuću u vidu udaljenost iz Zagreba (cca 262 km), tužitelj za odlazak na sud i povrat izbivao svaki put ukupno 6 sati.

10.3. Dakle, tužitelj osnovano potražuje 13.500,00 kn, koje valja uvećati za 3.375,00 kn PDV-a pa je njegov zahtjev osnovan za 16.875,00 kn tj. za 2.239,70 eura, a s ostatkom zahtjeva do zatraženih 11.445,88 eura tj. za 9.206,18 eura tužitelj je odbijen. Kamata je određena prema dospijeću navedenom u računu kojeg je ispostavio tužitelj.

10.4. Prigovor zastare u tom dijelu tuženika nije osnovan, jer, a kako ZO nije propisao posebni zastarni rok za obavljanje usluga zastupanja to se primjenjuje opći zastarni roku i ZOO-a. Postupka je pokrenut 26.10.2015. godine, a prva je radnja izvršena 13.9.2012. godine pa prigovor zastare nije osnovan.

10.5. Sud nije tražio na uvid sporni predmet, jer je isti još u tijeku, ima preko 1000 stranica, a telefonskim putem utvrđene su činjenice odlučen za odluku o tom dijelu zahtjeva tužitelja.

11. Dakle, a kako je već navedeno u točki 6. ove presude (osim predmeta Buje) iz rezultata dokaznog postupka sud utvrđuje da ne postoji ugovor o odvjetničkom zastupanju između parničnih stranaka, već iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj sve odvjetničke radnje obavljao temeljem dogovora s odvjetnicom OR o njihovom zajedničkom radu na većem broju predmeta na način da će jedan drugome pomagati, biti zamjene na raspravama, ponekad nastupati zajedno (slučaj E), ali u takvim slučajevima odvjetnik koji radi na predmetu "čija je stranka" od drugog odvjetnika neće naplaćivati troškove. Ovo usprkos tome što je tuženik tužitelju izdao punomoć za zastupanje u većem broju predmeta. Ovaj sud utvrđuje da iz svih okolnosti koje proizlaze ne samo iz iskaza odvjetnice OR nego i iz iskaza samog tužitelja i njegovog postupanja tijekom odnosa s tuženikom (bez razgovora oko naplate troškova), ali i s odvjetnicom OR, je nemoguće zaključiti da su pomoći koje je potpisao tuženik i radnje koje je obavljao tužitelj izdane tj. učinjene s namjerom tuženika za zaključenje ugovora o nalogu između stranaka, već je upravo iz činjenica utvrđenih tijekom postupka moguće utvrditi da je tužitelj tuženiku izdao punomoć s namjerom da tužitelj bude zamjenik, pomoćnik pa čak i partner njegova punomoćnika, odvjetnice OR, ali nikako njegov punomoćnik. Tako sud ocjenjuje da je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije.

11.1. Sud nalazi da između stranka uopće nije zaključen ugovor o nalogu (čl. 763. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO), a poslove koje je tužitelj obavljao čak nije niti obavljao za račun odvjetnice OR već, prema dogovoru, zajednički, zamjenički, ali bez prava na naplatu tih poslova. U biti radi se o situaciji iz čl. 767 ZOO-a prema kojoj je tuženik odobrio odvjetnici OR da pravne poslove za njega obavlja i tužitelj, ali bez dogovora da će obavljene poslove imati pravo naplatiti tužitelj.

12. Sud je odluku u točki I donio primjenom odredbe čl. 451 Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP).

13. O parničnom trošku odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 2 ZPP-a te je utvrđeno da je tužitelj u sporu uspio u omjeru od 19%, tuženiku u omjeru od 81% pa oduzimanjem tih uspjeha sud utvrđuje da tužitelj treba naknaditi tuženiku 62% parničnog troška.

13.1. Troška tuženika odnosi se na troškove zastupanja putem odvjetnika i uz primjenu čl. 155. ZPP-a, a prema konačno postavljenom, sniženom zahtjevu, tuženiku je priznat trošak sastava prigovora, zastupanja na roč. 5.9.16, 4.10.16, 16.5.18, 20.9.21, 19.9.23, 8.11.23, 17.12.24. po 200,00 eura; za podneska od 26.8.21. i 25.11.23. po 50,00 eura ili ukupno 1.700,00 eura, što je uvećano za 425,00 eura PDV- a i daje trošak od 2.125,00 eura pa je sukladno utvrđenom pod 13. tužitelj dužan tuženiku naknaditi 62% tog iznosa tj. 1.317,50 eura.

13.2. Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na prigovor, jer istu nije platio, a nastupila je zastara prisilne naplate te pristojbe.

U Zagrebu, 31. siječnja 2025. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

1.tužitelju

2.tuženiku po pun.