REPUBLIKA HRVATSKA
P-3233/2021
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Hrvoje Raić odvj. u Splitu, protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po pun. Boris Anić odvj. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 18. prosinca 2024. god., u prisustvu zamj. pun. tužitelja Anamarija Podrug odvj. vjež. u Splitu, i zamj. pun. tuženika Mladen Barbir odvj. vjež. u Splitu, dana 31. siječnja 2025. godine,
r i j e š i o j e :
I Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate kredita, temeljem sklopljenog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva broj 40178/06 od 19. travnja 2006. god., u iznosu od 112,38 EUR sa zateznim kamatama obračunatim do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi: na iznos od
0,05 EUR 10.07.2006.
1,44 EUR 10.08.2006.
0,72 EUR 10.11.2006.
2,21 EUR 10.01.2007.
2,65 EUR 12.02.2007.
3,26 EUR 12.03.2007.
4,02 EUR 10.04.2007.
7,16 EUR 10.05.2007.
6,88 EUR 11.06.2007.
9,04 EUR 10.07.2007.
6,51 EUR 10.08.2007.
6,81 EUR 10.09.2007.
9,47 EUR 10.10.2007.
7,30 EUR 12.11.2007.
8,18 EUR 10.12.2007.
4,82 EUR 10.01.2008.
2,70 EUR 11.02.2008.
2,21 EUR 10.04.2008.
4,42 EUR 12.05.2008.
4,74 EUR 10.06.2008.
5,42 EUR 10.07.2008.
6,47 EUR 11.08.2006.
5,90 EUR 10.09.2008.
II Odbacuje se tužba u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi;
„Utvrđuje se ništetnom odredba iz točke 10. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 40178/06 koji je zaključen između tužiteljice i tuženika dana 19. 04. 2006. godine, a kojom je ugovoreno da je redovna (nominalna) kamata promjenjiva sukladno odluci tuženika.“
p r e s u d i o j e :
I Utvrđuje se ništetnom odredba iz točke 8. b) Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 40178/06 koji je zaključen između tužiteljice i tuženika dana 19. 04. 2006. godine, a kojom se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju tuženika koji je vrijedi za valutu Ugovora, važećem na dan ispunjenja obveze.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana, isplati ukupan iznos od 2.339,76 EUR, na ime ništetnosti odredbe članka 8. b) Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 40178/06, sa pripadajućom zateznom kamatom kako slijedi na iznos od:
1,94 EUR od 15.05.2006.
2,31 EUR od 16.06.2006.
0,69 EUR od 18.09.2006.
2,26 EUR od 10.10.2006.
0,26 EUR od 11.12.2006.
0,91 EUR od 10.03.2008.
3,83 EUR od 13.10.2008.
4,42 EUR od 10.11.2008.
2,70 EUR od 11.12.2008.
12,48 EUR od 12.01.2009.
16,21 EUR od 09.02.2009.
12,99 EUR od 16.03.2009.
12,76 EUR od 09.04.2009.
11,33 EUR od 11.05.2009.
9,53 EUR od 15.06.2009.
11,04 EUR od 13.07.2009.
9,05 EUR od 13.08.2009.
10,40 EUR od 14.09.2009.
7,86 EUR od 12.10.2009.
10,07 EUR od 16.11.2009.
8,93 EUR od 14.12.2009.
14,02 EUR od 11.01.2010.
17,44 EUR od 10.02.2010.
16,72 EUR od 10.03.2010.
19,62 EUR od 12.04.2010.
23,81 EUR od 11.05.2010.
27,53 EUR od 11.06.2010.
34,68 EUR od 12.07.2010.
27,69 EUR od 11.08.2010.
42,58 EUR od 14.09.2010.
36,13 EUR od 11.10.2010.
37,94 EUR od 10.11.2010.
45,66 EUR od 10.12.2010.
55,88 EUR od 11.01.2011.
44,39 EUR od 10.02.2011.
47,96 EUR od 10.03.2011.
46,99 EUR od 15.04.2011.
53,55 EUR od 16.05.2011.
63,08 EUR od 13.06.2011.
76,64 EUR od 15.07.2011.
85,63 EUR od 17.08.2011.
68,70 EUR od 13.09.2011.
61,05 EUR od 14.10.2011.
62,09 EUR od 15.11.2011.
63,02 EUR od 13.12.2011.
69,79 EUR od 13.01.2012.
71,44 EUR od 13.02.2012.
72,34 EUR od 12.03.2012.
69,83 EUR od 13.04.2012.
70,85 EUR od 14.05.2012.
72,55 EUR od 11.06.2012.
70,36 EUR od 13.07.2012.
69,87 EUR od 13.08.2012.
65,58 EUR od 13.09.2012.
69,70 EUR od 12.10.2012.
70,47 EUR od 15.11.2012.
69,01 EUR od 13.12.2012.
71,04 EUR od 09.01.2013.
66,36 EUR od 13.02.2013.
65,88 EUR od 11.03.2013.
69,92 EUR od 10.04.2013.
do 31. 12. 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. 1. 2008. do 31. 7. 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. 8. 2015. godine do 31. 12. 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. 1. 2023. godine do 29.12.2023. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30.12.2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.
III Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi;
„Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana, isplati ukupan iznos od 1.369,39 EUR na ime ništetnosti odredbe 10. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 40178/06, sa pripadajućom zateznom kamatom kako slijedi na iznos od:
- 10,40 EUR od 10.04.2007.
- 10,23 EUR od 10.05.2007.
- 10,25 EUR od 11.06.2007.
- 10,13 EUR od 09.07.2007.
- 10,27 EUR od 13.08.2007.
- 10,25 EUR od 10.09.2007.
- 10,10 EUR od 09.10.2007.
- 10,22 EUR od 09.11.2007.
- 10,17 EUR od 10.12.2007.
- 10, 36 EUR od 14.01.2008.
- 10, 47 EUR od 11.02.2008.
- 10, 67 EUR od 10.03.2008.
- 10,50 EUR od 09.04.2008.
- 10,38 EUR od 09.05.2008.
- 10,36 EUR od 09.06.2008.
- 10,33 EUR od 09.07.2008.
- 10,27 EUR od 11.08.2008.
- 10,30 EUR od 09.09.2008.
- 10,83 EUR od 13.10.2008.
- 10,86 EUR od 10.11.2008.
- 10,77 EUR od 11.12.2008.
- 11,30 EUR od 12.01.2009.
- 11,51 EUR od 09.02.2009.
- 11,33 EUR od 16.03.2009.
- 11,32 EUR od 09.04.2009.
- 11,24 EUR od 11.05.2009.
- 19,59 EUR od 15.06.2009.
- 19,74 EUR od 13.07.2009.
- 19,55 EUR od 13.08.2009.
- 19,68 EUR od 14.09.2009.
- 19,43 EUR od 12.10.2009.
- 19,64 EUR od 16.11.2009.
- 19,53 EUR od 14.12.2009.
- 20,02 EUR od 11.01.2010.
- 20,35 EUR od 10.02.2010.
- 20,28 EUR od 10.03.2010.
- 20,56 EUR od 12.04.2010.
- 20,96 EUR od 11.05.2010.
- 21,32 EUR od 11.06.2010.
- 22,01 EUR od 12.07.2010.
- 21,34 EUR od 11.08.2010.
- 22,77 EUR od 14.09.2010.
- 22,15 EUR od 11.10.2010.
- 22,32 EUR od 10.11.2010.
- 23,06 EUR od 10.12.2010.
- 24,04 EUR od 11.01.2011.
- 22,94 EUR od 10.02.2011.
- 23,28 EUR od 10.03.2011.
- 23,19 EUR od 15.04.2011.
- 23,82 EUR od 16.05.2011.
- 24,73 EUR od 13.06.2011.
- 26,04 EUR od 15.07.2011.
- 26,90 EUR od 17.08.2011.
- 25,27 EUR od 13.09.2011.
- 24,54 EUR od 14.10.2011.
- 24,64 EUR od 15.11.2011.
- 24,73 EUR od 13.12.2011.
- 25,38 EUR od 13.01.2012.
- 25,54 EUR od 13.02.2012.
- 25,62 EUR od 12.03.2012.
- 25,38 EUR od 13.04.2012.
- 25,48 EUR od 14.05.2012.
- 25,64 EUR od 11.06.2012.
- 25,43 EUR od 13.07.2012.
- 25,39 EUR od 13.08.2012.
- 24,97 EUR od 13.09.2012.
- 25,37 EUR od 12.10.2012.
- 25,44 EUR od 15.11.2012.
- 25,30 EUR od 13.12.2012.
- 25,50 EUR od 09.01.2013.
- 25,05 EUR od 13.02.2013.
- 25,00 EUR od 11.03.2013.
- 25,66 EUR od 10.04.2013.
do 31. 12. 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. 1. 2008. do 31. 7. 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. 8. 2015. godine do 31. 12. 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. 1. 2023. godine do 31.12.2023. godine za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01.01.2024. godine se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve do isplate.“
IV Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.
Obrazloženje
Tužiteljica je dana 06. rujna 2021. god., podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik sklopili dana 19. 04. 2006. godine Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 40178/06 (u daljnjem tekstu: Ugovor), u iznosu od 22.010,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po prodajnom deviznom tečaju tuženika s tim da se tužitelj obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama.
Tuženik je u standardiziranom ugovoru, u točki 4. naveo da je kamatna stopa u visini od 5,10 % promjenjiva uz klauzulu u točki 10. 1. Ugovora da je ista promjenjiva bez razumljivih parametara na koji način će se ona mijenjati, uz obrazloženje kako to ovisi o odluci tuženika.
Međutim, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13, određeno je da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja ovisno o odluci banke, a kojom se potrošače stavlja u neravnopravan položaj tako da nastaje znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pa je jasno da se navedena presuda odnosi i na predmetni ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika.
Navedene odluke potvrđene su presudom Vrhovnog suda RH , broj Revt 249/14-2 i to u dijelu ništavosti odredbi promjenjivih kamatnih stopa uz obrazloženje da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama bile ugovorene na način koji potrošaču nije bio, niti je mogao biti razumljiv.
Naime, pregledom predmetnog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da je navedena odredba o kamatnoj stopi bila nerazumljiva tužitelju te da je kao takva suprotno načelima savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
Osim toga, tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u točki 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, a otplatu kredita je u točki 8. b) 1. Ugovora vezao uz ovu valutu.
Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u Zakon o zaštiti potrošača, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.
Zbog navedenog protupravnog postupanja tuženika također je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, te je presudom pod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 01.studenog 2004.g do 31. prosinca 2008.g povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Uslijed nezakonite promjene visine kamatne stope te primjene CHF/kuna valutne klauzule, tužitelj je tijekom trajanja kredita platio tuženiku 27.138,26 kuna više nego da je kredit otplaćivan bez primjene valutne klauzule te uz primjenu inicijalno ugovorene kamatne stope.
Tuženik odbija tužitelju isplatiti gore navedene iznose radi čega je tužiteljica predložila da sud nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu;
„I. Utvrđuje se ništetnom odredba iz točke 10. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 40178/06 koji je zaključen između tužiteljice i tuženika dana 19. 04. 2006. godine, a kojom je ugovoreno da je redovna (nominalna) kamata promjenjiva sukladno odluci tuženika.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba iz točke 8. b) Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 40178/06 koji je zaključen između tužiteljice i tuženika dana 19. 04. 2006. godine, a kojom se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju tuženika koji je vrijedi za valutu Ugovora, važećem na dan ispunjenja obveze.
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana, isplati ukupan iznos od 27.138,26 kuna na ime ništetnosti odredbe članka 10.1. i članka 8. b) Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 40178/06, sa pripadajućom zateznom kamatom kako slijedi na iznos od:
- 14,63 kuna od 16.5.2006.,
- 17,42 kuna od 17.6.2006.,
- 5,18 kuna od 19.9.2006.,
- 17,04 kuna od 11.10.2006.,
- 1,95 kuna od 12.12.2006.,
- 48,09 kuna od 11.4.2007.,
- 23,16 kuna od 11.5.2007.,
- 25,38 kuna od 12.6.2007.,
- 8,20 kuna od 11.7.2007.,
- 28,33 kuna od 14.8.2007.,
- 25,91 kuna od 11.9.2007.,
- 4,79 kuna od 11.10.2007.,
- 22,07 kuna od 13.11.2007.,
- 15,05 kuna od 11.12.2007.,
- 41,70 kuna od 15.1.2008.,
- 58,61 kuna od 12.2.2008.,
- 87,28 kuna od 11.3.2008.,
- 62,49 kuna od 11.4.2008.,
- 44,91 kuna od 13.5.2008.,
- 42,36 kuna od 11.6.2008.,
- 37,00 kuna od 11.7.2008.,
- 28,59 kuna od 12.8.2008.,
- 33,13 kuna od 11.9.2008.,
- 110,48 kuna od 14.10.2008.,
- 118,13 kuna od 12.11.2008.,
- 98,43 kuna od 12.12.2008.,
- 179,20 kuna od 13.1.2009.,
- 208,82 kuna od 11.2.2009.,
- 183,23 kuna od 17.3.2009.,
- 181,38 kuna od 11.4.2009.,
- 170,86 kuna od 13.5.2009.,
- 219,43 kuna od 16.6.2009.,
- 231,89 kuna od 14.7.2009.,
- 215,44 kuna od 14.8.2009.,
- 226,59 kuna od 15.9.2009.,
- 205,64 kuna od 13.10.2009.,
- 223,87 kuna od 17.11.2009.,
- 214,48 kuna od 15.12.2009.,
- 256,52 kuna od 12.1.2010.,
- 281,73 kuna od 12.2.2010.,
- 274,16 kuna od 13.3.2010.,
- 302,78 kuna od 13.4.2010.,
- 324,77 kuna od 12.5.2010.,
- 361,92 kuna od 12.6.2010.,
- 427,14 kuna od 13.7.2010.,
- 350,22 kuna od 12.8.2010.,
- 492,33 kuna od 15.9.2010.,
- 439,11 kuna od 12.10.2010.,
- 454,01 kuna od 11.11.2010.,
- 517,82 kuna od 11.12.2010.,
- 605,68 kuna od 12.1.2011.,
- 507,33 kuna od 11.2.2011.,
- 536,77 kuna od 11.3.2011.,
- 528,79 kuna od 16.4.2011.,
- 582,94 kuna od 17.5.2011.,
- 661,65 kuna od 14.6.2011.,
- 773,62 kuna od 16.7.2011.,
- 847,89 kuna od 18.8.2011.,
- 708,09 kuna od 14.9.2011.,
- 644,89 kuna od 15.10.2011.,
- 653,46 kuna od 16.11.2011.,
- 661,82 kuna od 14.12.2011.,
- 717,03 kuna od 14.1.2012.,
- 730,69 kuna od 14.2.2012.,
- 738,12 kuna od 13.3.2012.,
- 717,37 kuna od 14.4.2012.,
- 725,77 kuna od 15.5.2012.,
- 739,84 kuna od 12.6.2012.,
- 721,74 kuna od 14.7.2012.,
- 717,68 kuna od 14.8.2012.,
- 682,29 kuna od 14.9.2012.,
- 716,34 kuna od 13.10.2012.,
- 722,71 kuna od 16.11.2012.,
- 710,63 kuna od 14.12.2012.,
- 727,42 kuna od 11.1.2013.,
- 688,75 kuna od 14.2.2013.,
- 684,73 kuna od 12.3.2013.,
- 720,57 kuna od 11.4.2013.,
sve do 31. 07. 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01. 08. 2015. godine do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
U odgovoru na tužbu od 09. rujna 2024. godine, tuženik navodi da se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snošenje troškova postupka.
Tuženik odmah na početku ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 10.04.2013.
Bez obzira na prethodno, tužitelju svakako nedostaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope u dijelu kako je to zatraženo pod točkom 1. tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je nastupila zastara na povrat navodno preplaćenog po toj osnovi, sve iz razloga detaljno obrazloženih u točkama IX. i X. ovog odgovora na tužbu.
Suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u CHF pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a.
U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je u ponudi kredita, kakav je i ovaj odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule.
Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima je ovaj ugovor sklopljen, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao CHF, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF. Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula u CHF po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva.
Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane te unesene na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu.
Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli u CHF i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, a potpisom ugovora potvrdio je upoznatost sa značenjem valutne klauzule u CHF. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo više od petnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva sukladno čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena.
Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl. 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.
U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je Vrhovni sud RH zauzeo u rješenju, posl. broj Revt-575/16 od 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu tog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, Vrhovni sud RH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.
Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek 2010., dakle znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF nakon 2010. i to aprecijaciju bez presedana kao posljedicu svjetske ekonomske krize nitko nije mogao predvidjeti, pa ni tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.
Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.
Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF.
Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.
Obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i pravomoćne presude VTSRH donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 i Pž- 6632/17) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga. Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva. Kako presude Pž-7129/13 i Pž-6632/17 nisu dala subjektivna prava potrošačima, pa tako ni tužitelju, nego su pružile apstraktnu zaštitu to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva.
Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. brojem P-1401/12, a u kojem je VTSRH donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju, ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz presude donesene u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP.
Tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor zastare, poglavito u dijelu u kome se isti temelji na navodno ništetnim odredbama o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.
Naime, Ugovor o kreditu otplaćen je 10.04.2013., dok je tužba podnesena 06.09.2021., a glede vraćanja uzajamnih davanja na temelju ništetnih odredbi ugovora primjenjuju se pravila ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa između ostaloga i zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina. Slijedom navedenog, očito je kako je zastara nastupila za sve navodne preplate anuiteta po ovom osnovu. Važno je istaknuti kako je prekid zastare koji je nastupio donošenjem presude VTSRH, posl. broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. irelevantan, zato što je zastarni rok od 5 godina (nakon prekida zastare) protekao s 13.06.2019., pa taj prekid ne može eventualnu tražbinu tužitelja po ovom osnovu „sačuvati“ od nastupa zastare zato što je tužbu podnio 06.09.2021., dakle nakon nastupa zastare - 13.06.2019.
Navedeno je nedvojbeno potvrđeno objedinjenim pravnim shvaćanjem sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, broj Su-IV-33/22 od 31.01.2022., danim u cilju tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke Vrhovnog suda RH, posl. broj Rev-2245/17 od 20.03.2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, broj Su-IV-47/20 od 30.01.2020., a u kojem Vrhovni sud RH navodi: „Ako je ništetnost utvrđena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi CHF kredita u svakom pojedinom slučaju“.
Budući da tužitelj zbog nastupa zastare kako je navedeno u prethodnoj točki, ne može ostvariti uspjeh s kondemnatornim zahtjevom na isplatu, to onda više nema niti pravnog interesa tražiti utvrđenje ništetnom odredbe o načinu promjene kamatne stope kako je to zatraženo točkom 1. tužbenog zahtjeva.
Sukladno odredbi čl. 187. st. 2. ZPP-a, deklaratorna tužba se može podići kada tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe, a ukoliko ta pretpostavka nije ispunjena sud bi tužbu trebao odbaciti. Dakle, postojanje pravnog interesa za pružanje pravne zaštite opća je procesna pretpostavka. Naime, tužitelj mora učiniti vjerojatnim da će ako njegov tužbeni zahtjev bude usvojen to za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi koju bez povoljne sudske odluke ne bi mogao ostvariti.
Prema tome, kada tužitelj traži da sud utvrdi ništetnima odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, iako zna i svjestan je da neće moći ostvariti uspjeh s kondemnatornim tužbenim zahtjevom na isplatu po tom osnovu zbog zastare koja je nastupila 13.06.2019., očito je kako tužitelj sve i da sud utvrdi ništetnost predmetne odredbe neće i ne može ostvariti nikakvu pravnu korist od toga. Uostalom, ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz potrošačkih ugovora o kreditu već je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to presudom VT RH, posl. broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., na što se i sam tužitelj pozvao u historijatu svoje tužbe. Stoga je razvidno da tužitelju nedostaje pravni interes za traženje takvog utvrđenja, pa je tužbu u tom dijelu potrebno odbaciti.
Opreza radi, tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, a ukoliko sud prihvati dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja za istaknuti je sljedeće.
S obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnove – i odredbe ZPP-a, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (provedenom otplatnom planu), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnove, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla.
Osim toga, odredba čl. 258. st. 1. ZPP-a, obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine. Vještak bi postupio suprotno prednjem kad u nalazu i mišljenju ne bi iskazao negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s negativnim predznakom prikazao kao 0,00 EUR / 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a matematička točnost je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja.
Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik navodi da podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snošenje troškova postupka sa zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate.
U podnesku od 30. rujna 2024. god., tuženik navodi da ustraje u svim navodima, prigovorima i prijedlozima iz odgovora na tužbu, te sada dodatno za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva koji bi se temeljio samo na tzv. pozitivnim tečajnim razlikama ističe i prigovor radi prebijanja.
Kao što je to tuženik već naveo u odgovoru na tužbu, ukoliko sud kojim slučajem prihvati dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, za istaknuti je da bi s obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnove – i odredbe ZPP-a, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu za cijelo razdoblje otplate kredita, vještak trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu) i iznosa kojeg je naplatila po promijenjenim parametrima (provedenom otplatnom planu), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne, već i tzv. negativne razlike, jer kad se radi o povratu stečenog bez osnove, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla.
Osim toga, čl. 258. st. 1. ZPP-a obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine.
Vještak bi postupio suprotno prednjem kad u pisanom nalazu i mišljenju ne bi iskazao tzv. negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s negativnim predznakom prikazao kao 0,00 EUR / 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a matematička točnost je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja.
Tuženik ističe i da ne bi trebalo biti sporno da je tečaj CHF u odnosu na HRK tijekom otplate predmetnog kredita oscilirao na više, ali i na niže od onoga na dan isplate kredita, uslijed čega su nastale tzv. negativne razlike, odnosno iznosi kad je tužitelj plaćao manje iznose od onih koje je trebao plaćati prema početnim parametrima – početnom tečaju CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita.
Tuženik smatra da sveukupna preplata po kreditu predstavlja zbroj više i manje plaćenih iznosa u otplati kredita, dakle zbroj tzv. pozitivnih i tzv. negativnih razlika, radi čega je kod odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva potrebno uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, i da u odnosu na tzv. negativne razlike da bi bile priznate, tuženik ne treba istaknuti prigovor radi prebijanja ili kakav sličan procesni zahtjev u tom smislu (tako i VSRH u rješenju, posl. broj: Rev-1277/22 od 08.03.2023.).
Međutim, kako se u međuvremenu pojavila različita praksa revizijskog suda (presuda, posl. broj: Rev-549/23 od 18.12.2023.), ukoliko sud u ovom postupku unatoč svemu prethodno navedenom utvrdi ništetnom ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF i prihvati tužbeni zahtjev koji se temelji isključivo na tzv. pozitivnim tečajnim razlikama, tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 117,15 EUR sa zateznim kamatama obračunatim do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:
na iznos od
0,72 EUR 10.11.2006.
2,06 EUR 10.01.2007.
2,65 EUR 12.02.2007.
3,26 EUR 12.03.2007.
4,24 EUR 10.04.2007.
7,25 EUR 11.06.2007.
9,53 EUR 10.07.2007.
7,09 EUR 10.08.2007.
7,18 EUR 10.09.2007.
9,99 EUR 10.10.2007.
7,69 EUR 12.11.2007.
8,62 EUR 10.12.2007.
5,51 EUR 10.01.2008.
2,84 EUR 11.02.2008.
2,33 EUR 10.04.2008.
4,66 EUR 12.05.2008.
5,00 EUR 10.06.2008.
5,71 EUR 10.07.2008.
6,83 EUR 11.08.2008.
6,23 EUR 10.09.2008.
0,20 EUR 10.10.2008.
Stoga, za slučaj da sud odluči prihvatiti tužbeni zahtjev radi isplate koji bi se temeljio samo na izračunu tzv. pozitivnih tečajnih razlika, tuženik predlaže da sud izvrši prijeboj eventualne tražbine tužitelja prema tuženiku s tražbinom tuženika prema tužitelju. Također, tuženik pridržava pravo korigirati prigovor radi prebijanja nakon provođenja financijskog vještačenja u ovoj pravnoj stvari, sve do zaključenja raspravljanja.
Tuženik i dalje ustraje u istaknutom prigovoru zastare, posebno u dijelu koji se odnosi na navodno preplaćeni iznos po osnovu navodno ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.
Naime, ova tužba podnesena je tek 06.09.2021., a glede vraćanja uzajamnih davanja na temelju ništetnih odredbi ugovora primjenjuju se pravila ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa između ostaloga i zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina. Slijedom navedenog, očito je da je zastara nastupila za sve navodne preplate anuiteta po osnovu ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.
Nadalje, važno je istaknuti kako je prekid zastare koji je nastupio donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014. irelevantan, zato što je zastarni rok od 5 godina (nakon prekida zastare) protekao s 13.06.2019., pa taj prekid ne može eventualnu tražbinu tužitelja po ovom osnovu „sačuvati“ od nastupa zastare zato što je tužbu podnio tek 06.09.2021., dakle nakon nastupa zastare – 13.06.2019.
Navedeno je nedvojbeno potvrđeno donošenjem objedinjenog pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, broj: Su-IV-33/22 od 31.01.2022., danim u cilju tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-2245/17 od 20.03.2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, broj: Su-IV-47/20 od 30.01.2020., a u kojem objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovni sud RH izrijekom navodi: „Ako je ništetnost utvrđena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi CHF kredita u svakom pojedinom slučaju“.
U odnosu na prethodno navedeno, tuženik upućuje i na odluke ŽS Dubrovnik, posl. broj: Gž-99/22 od 13.07.2022., ŽS Varaždin, posl. broj: Gž-444/22 od 07.07.2022., ŽS Zagreb, posl. broj: Gž-1317/22 od 07.06.2022., ŽS Zadar, posl. broj:
Gž-207/22 od 18.05.2022. i ŽS Zagreb, posl. broj: Gž-995/22 od 20.12.2022., u kojima je jasno naveden i prihvaćen stav Vrhovnog suda RH iz objedinjenog pravnog shvaćanja, broj: Su-IV-33/22 od 31.01.2022., a to je da ako je tužitelj tužbu radi isplate preplaćenog iznosa po osnovi navodno ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke podnio nakon 13.06.2019. (dakle 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014.) da je onda to njegovo potraživanje u cijelosti zastarjelo. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snošenje troškova postupka sa zateznom kamatom po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva radi isplate koji se temelji isključivo na tzv. pozitivnim tečajnim razlikama neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a.
Stalni sudski vještak za financije Marijan Jović, dipl. oecc, u vještvu od 23. studenog 2024. godine navodi da je na temelju rješenja ovog suda od 10. listopada 2024. god., izrađen nalaz i mišljenje u pravnoj stvari između tužitelja VL iz [adresa], protiv tuženika OTP banka d.d., radi ispate.
Zadaća vještaka je iskazati preplaćene iznose anuiteta po osnovu ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Pritom vještak u zasebnoj tablici treba prikazati manje plaćene iznose anuiteta na ime nižeg tečaja od početnog korištenog pri isplati kredita (negativne razlike).
Dana 06.09.2021., tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbe o promjeni tečaja švicarskog franka i kamatne stope od strane kreditora.
Kredit pod brojem 40178/06 je ugovoren dana 19.04.2006. godine između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=22.010,00 na rok otplate od 84 mjeseca. Isplaćen je u kunama prema prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja 1CHF=4,669 Kn, dok je naplata mjesečnih anuiteta vršena po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća ili u slučaju kašnjenja na dan plaćanja.
Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 5,10% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 313,86 CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća/plaćanja. Prvi anuitet je dospio 10.05.2006. godine. Banka je u tijeku otplate povećavala kamatnu stopu zbog čega se povećavao i iznos naplaćenog anuiteta. Kredit je redovno otplaćen u ugovorenom roku.
Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukadno promjeni tečaja švicarskog franka.
U tablici koja prileži ovom nalazu je prikazan obračun plaćanja kredita usporedbom primjene početne i stvarno korištene mijenjane kamatne stope. Povećanje iznosa anuiteta zbog promjene kamatne stope su prikazani u CHF u stupcu br 5, a kunska je protuvrijednost dobivena umnoškom razlike anuiteta s tečajem na dan plaćanja u stupcu 9. Različito plaćeni mjesečni anuiteti zbog promjene tečaja CHF/KN su prikazani u stupcu br. 10, a dobiveni su razlikom umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Protuvrijednosti preplate anuiteta su preračunate u valutu Eur po fiksnom tečaju konverzije u stupcima br. 11, 12 i zbirno u stupcu 13.
Datumi od kojeg je tužitelj preplatio anuitete su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata. Tečaj po kojem je obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan dospijeća/plaćanja kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.
Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 10. listopada 2024. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-3233/2021.
Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja je:
Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 40178/06. Za plaćanje anuiteta je korišten prodajni tečaj kreditora važeći na dan dospijeća ili u slučaju kašnjenja na dan plaćanja.
Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 10.04.2007. do 10.04.2013., platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu od 1.369,39 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.
Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu od 2.339,76 Eur. Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi 3.709,15 Eur. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku vještva.
Vještak nadalja navodi da je tužitelj kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, za vrijeme nižeg tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit, platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu =112,38 Eur. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku vještva.
Tuženik u podnesku od 02. prosinca 2024. godine navodi da je 27.11.2024., zaprimio nalaz i mišljenje vještaka od 23.11.2024., te ističe da nema primjedbi na njegovu matematičku točnost, te precizira istaknuti prigovor radi prebijanja u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka koji je tzv. negativne tečajne razlike utvrdio u iznosu od 112,38 EUR.
Tuženik ističe da nakon provođenja financijskog vještačenja u ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tečaj CHF u odnosu na HRK tijekom otplate predmetnog kredita oscilirao na više, ali i na niže od onoga na dan isplate kredita, uslijed čega su nastale tzv. negativne razlike, odnosno iznosi kad je tužitelj plaćao manje iznose od onih koje je trebao plaćati prema početnim parametrima – početnom tečaju CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita.
Tuženik i dalje smatra da sveukupna preplata po kreditu predstavlja zbroj više i manje plaćenih iznosa u otplati kredita, dakle zbroj tzv. pozitivnih i tzv. negativnih razlika, radi čega je kod odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva potrebno uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, i da u odnosu na tzv. negativne razlike da bi bile priznate, tuženik ne treba istaknuti prigovor radi prebijanja ili kakav sličan procesni zahtjev u tom smislu (tako i VSRH u rješenju, posl. broj: Rev-1277/22 od 08.03.2023.).
Međutim, kako se u međuvremenu pojavila različita praksa revizijskog suda (presuda, posl. broj: Rev-549/23 od 18.12.2023.), ukoliko sud u ovom postupku unatoč svemu prethodno navedenom utvrdi ništetnom ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF i prihvati tužbeni zahtjev koji se temelji isključivo na tzv. pozitivnim tečajnim razlikama, tuženik u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate precizira prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate kredita u iznosu od 112,38 EUR sa zateznim kamatama obračunatim do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi: na iznos od
0,05 EUR 10.07.2006.
1,44 EUR 10.08.2006.
0,72 EUR 10.11.2006.
2,21 EUR 10.01.2007.
2,65 EUR 12.02.2007.
3,26 EUR 12.03.2007.
4,02 EUR 10.04.2007.
7,16 EUR 10.05.2007.
6,88 EUR 11.06.2007.
9,04 EUR 10.07.2007.
6,51 EUR 10.08.2007.
6,81 EUR 10.09.2007.
9,47 EUR 10.10.2007.
7,30 EUR 12.11.2007.
8,18 EUR 10.12.2007.
4,82 EUR 10.01.2008.
2,70 EUR 11.02.2008.
2,21 EUR 10.04.2008.
4,42 EUR 12.05.2008.
4,74 EUR 10.06.2008.
5,42 EUR 10.07.2008.
6,47 EUR 11.08.2006.
5,90 EUR 10.09.2008.
Slijedom navedenog, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snošenje troškova postupka sa zateznom kamatom po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva radi isplate koji se temelji isključivo na tzv. pozitivnim tečajnim razlikama neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a.
Tužiteljica u podnesku od 04. prosinca 2024. god., navodi da je zaprimila nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije Marijana Jović od 23. studenog 2023. godine na koje nema primjedbi.
S obzirom da je u točki III. svog tužbenog zahtjeva tužiteljica zatražila isplatu cjelokupnog potraživanja (po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule zajedno), to tužiteljica, imajući u vidu zaprimljeni nalaz i mišljenje, te istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje uslijed ništetnosti promjenjive kamatne stope, smatra svrsishodnim urediti točku III. postojećeg tužbenog zahtjeva na način da razdvoji navedena potraživanja kako slijedi:
“III. a) Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana, isplati ukupan iznos od 1.369,39 EUR na ime ništetnosti odredbe 10. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 40178/06, sa pripadajućom zateznom kamatom kako slijedi na iznos od:
- 10,40 EUR od 10.04.2007.
- 10,23 EUR od 10.05.2007.
- 10,25 EUR od 11.06.2007.
- 10,13 EUR od 09.07.2007.
- 10,27 EUR od 13.08.2007.
- 10,25 EUR od 10.09.2007.
- 10,10 EUR od 09.10.2007.
- 10,22 EUR od 09.11.2007.
- 10,17 EUR od 10.12.2007.
- 10, 36 EUR od 14.01.2008.
- 10, 47 EUR od 11.02.2008.
- 10, 67 EUR od 10.03.2008.
- 10,50 EUR od 09.04.2008.
- 10,38 EUR od 09.05.2008.
- 10,36 EUR od 09.06.2008.
- 10,33 EUR od 09.07.2008.
- 10,27 EUR od 11.08.2008.
- 10,30 EUR od 09.09.2008.
- 10,83 EUR od 13.10.2008.
- 10,86 EUR od 10.11.2008.
- 10,77 EUR od 11.12.2008.
- 11,30 EUR od 12.01.2009.
- 11,51 EUR od 09.02.2009.
- 11,33 EUR od 16.03.2009.
- 11,32 EUR od 09.04.2009.
- 11,24 EUR od 11.05.2009.
- 19,59 EUR od 15.06.2009.
- 19,74 EUR od 13.07.2009.
- 19,55 EUR od 13.08.2009.
- 19,68 EUR od 14.09.2009.
- 19,43 EUR od 12.10.2009.
- 19,64 EUR od 16.11.2009.
- 19,53 EUR od 14.12.2009.
- 20,02 EUR od 11.01.2010.
- 20,35 EUR od 10.02.2010.
- 20,28 EUR od 10.03.2010.
- 20,56 EUR od 12.04.2010.
- 20,96 EUR od 11.05.2010.
- 21,32 EUR od 11.06.2010.
- 22,01 EUR od 12.07.2010.
- 21,34 EUR od 11.08.2010.
- 22,77 EUR od 14.09.2010.
- 22,15 EUR od 11.10.2010.
- 22,32 EUR od 10.11.2010.
- 23,06 EUR od 10.12.2010.
- 24,04 EUR od 11.01.2011.
- 22,94 EUR od 10.02.2011.
- 23,28 EUR od 10.03.2011.
- 23,19 EUR od 15.04.2011.
- 23,82 EUR od 16.05.2011.
- 24,73 EUR od 13.06.2011.
- 26,04 EUR od 15.07.2011.
- 26,90 EUR od 17.08.2011.
- 25,27 EUR od 13.09.2011.
- 24,54 EUR od 14.10.2011.
- 24,64 EUR od 15.11.2011.
- 24,73 EUR od 13.12.2011.
- 25,38 EUR od 13.01.2012.
- 25,54 EUR od 13.02.2012.
- 25,62 EUR od 12.03.2012.
- 25,38 EUR od 13.04.2012.
- 25,48 EUR od 14.05.2012.
- 25,64 EUR od 11.06.2012.
- 25,43 EUR od 13.07.2012.
- 25,39 EUR od 13.08.2012.
- 24,97 EUR od 13.09.2012.
- 25,37 EUR od 12.10.2012.
- 25,44 EUR od 15.11.2012.
- 25,30 EUR od 13.12.2012.
- 25,50 EUR od 09.01.2013.
- 25,05 EUR od 13.02.2013.
- 25,00 EUR od 11.03.2013.
- 25,66 EUR od 10.04.2013.
do 31. 12. 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. 1. 2008. do 31. 7. 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. 8. 2015. godine do 31. 12. 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. 1. 2023. godine do 31.12.2023. godine za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01.01.2024. godine se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve do isplate.
III. b) Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana, isplati ukupan iznos od 2.339,76 EUR, na ime ništetnosti odredbe članka 8. b) Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 40178/06, sa pripadajućom zateznom kamatom kako slijedi na iznos od:
1,94 EUR od 15.05.2006.
2,31 EUR od 16.06.2006.
0,69 EUR od 18.09.2006.
2,26 EUR od 10.10.2006.
0,26 EUR od 11.12.2006.
0,91 EUR od 10.03.2008.
3,83 EUR od 13.10.2008.
4,42 EUR od 10.11.2008.
2,70 EUR od 11.12.2008.
12,48 EUR od 12.01.2009.
16,21 EUR od 09.02.2009.
12,99 EUR od 16.03.2009.
12,76 EUR od 09.04.2009.
11,33 EUR od 11.05.2009.
9,53 EUR od 15.06.2009.
11,04 EUR od 13.07.2009.
9,05 EUR od 13.08.2009.
10,40 EUR od 14.09.2009.
7,86 EUR od 12.10.2009.
10,07 EUR od 16.11.2009.
8,93 EUR od 14.12.2009.
14,02 EUR od 11.01.2010.
17,44 EUR od 10.02.2010.
16,72 EUR od 10.03.2010.
19,62 EUR od 12.04.2010.
23,81 EUR od 11.05.2010.
27,53 EUR od 11.06.2010.
34,68 EUR od 12.07.2010.
27,69 EUR od 11.08.2010.
42,58 EUR od 14.09.2010.
36,13 EUR od 11.10.2010.
37,94 EUR od 10.11.2010.
45,66 EUR od 10.12.2010.
55,88 EUR od 11.01.2011.
44,39 EUR od 10.02.2011.
47,96 EUR od 10.03.2011.
46,99 EUR od 15.04.2011.
53,55 EUR od 16.05.2011.
63,08 EUR od 13.06.2011.
76,64 EUR od 15.07.2011.
85,63 EUR od 17.08.2011.
68,70 EUR od 13.09.2011.
61,05 EUR od 14.10.2011.
62,09 EUR od 15.11.2011.
63,02 EUR od 13.12.2011.
69,79 EUR od 13.01.2012.
71,44 EUR od 13.02.2012.
72,34 EUR od 12.03.2012.
69,83 EUR od 13.04.2012.
70,85 EUR od 14.05.2012.
72,55 EUR od 11.06.2012.
70,36 EUR od 13.07.2012.
69,87 EUR od 13.08.2012.
65,58 EUR od 13.09.2012.
69,70 EUR od 12.10.2012.
70,47 EUR od 15.11.2012.
69,01 EUR od 13.12.2012.
71,04 EUR od 09.01.2013.
66,36 EUR od 13.02.2013.
65,88 EUR od 11.03.2013.
69,92 EUR od 10.04.2013.
do 31. 12. 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. 1. 2008. do 31. 7. 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. 8. 2015. godine do 31. 12. 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. 1. 2023. godine do dana 31.12.2023. godine za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 01.01.2024. godine se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve do isplate.“
Isto tako, tužiteljica uslijed izmjene članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023) koji propisuje visinu stope zatezne kamate, navodi da uređuje točku IV. tužbenog zahtjeva koja sada glasi kako slijedi:
“IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena dok u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.“
Stranke su zatražile parnični trošak.
U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva broj 40178/06 od 19. travnja 2006. god., Opću punomoć od 08. kolovoza 2003. god., Izračun EKS-a i otplatni plan za Ugovor broj 40178/06 za razdoblje od 24.04.2006. god. do 10.04.2013. god., Izvadak sa računa br. 40350819002 Splitska banka d.d. za razdoblje od 24.04.2006. god. do 11.04.2013. god., Obavijest o promjeni kamatne stope od 05.03.2007. god. i 07.05.2009. god., Izvod iz zapisnika Vrhovnog suda RH br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. god., Tablicu izračuna tzv. negativnih razlika, Vještvo stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović, dipl. oec., od 23. studenog 2024. godine.
Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
Prigovor radi prebijanja nije osnovan.
Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).
U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).
Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva broj 40178/06 od 19. travnja 2006. god.,
Ugovora o kreditu broj 418-50-2662577 od 11. veljače 2005. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. Split kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, te ML iz [adresa], kao sudužnika.
Nadalje, među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje prednika tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže predniku tuženika prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.
Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao prednik tuženika, to se ne može prednik tuženika u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.
Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i prednik tuženika u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.
Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem. Zakon o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisuje u odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2, da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).
U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje tuženika.
Stoga odista nije jasan neosnovano istaknuti prigovor tuženika kada navodi da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom da je potrošačima pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, pa da dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. brojem P-1401/12, a u kojem je VTSRH donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku, a ovo sve neovisno o činjenici da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen dana 10.04.2013. god., dok se novčani iznosi koje tužiteljica potražuje od tuženika u konkretnom slučaju ukazuju i kao pripadajuće naknade uslijed prouzročene ugovorne štete od strane tuženika.
Osim toga, nema nikakve dvojbe da predmetni Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva broj 40178/06 od 19. travnja 2006. god., može opstati bez spornih ništetnih odredbi iz toč. 10.1, kojom je ugovoreno da je redovna (nominalna) kamata promjenjiva sukladno odluci tuženika, kao i toč. 8 b) u dijelu kojom se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju tuženika koji vrijedi za valutu Ugovora, važećem na dan ispunjenja obveze.
Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti spornih odredbi iz toč. 10.1. i dijela toč. 8 b) predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva broj 40178/06 od 19. travnja 2006. god., predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da nominalna kamatna stopa iznosi 5,10 %, (čl. 4. a) Ugovora), a koja kamatna stopa stoga u konkretnom slučaju može biti samo fiksna, odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita, kao i u dijelu o iznosu kredita u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita (čl. 1 Ugovora).
Osim toga, tuženik i sam tijekom postupka ističe da je u trenutku sklapanja ugovora tužiteljici bila poznata visina kamatne stope, kao i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan korištenja kredita (a i sama tužiteljica se poziva na te poznate parametre), pa bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, na ugovorni odnos između tužiteljice i prednika tuženika imali primijeniti početno ugovoreni parametri (početno ugovorena nominalna kamatna stopa i početni prodajni devizni tečaj CHF u odnosu na HRK vrijedeći na dan korištenja kredita).
U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).
Vrhovni sud RH, u svojoj odluci broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i u novom Pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., zauzeo je pravno stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine.
Tužiteljica je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznala za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., a predmetnu tužbu je podnijela dana 06. rujna 2021. god., dakle po proteku općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznala donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnijela dana 24. lipnja 2021. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja prihvaćen kao osnovan u dijelu koji se odnosi na potraživanje ukupno 1.369,76 eur sa pripadajućim kamatama na ime preplate iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, dok je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan u dijelu koji se odnosi na potraživanje ukupno 2.339,76 eur sa pripadajućim kamatama na ime preplate iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF.
Tuženik i sam tijekom postupka ističući prigovor zastare potraživanja navodi da je predmetni Ugovor o kreditu otplaćen dana 10.04.2013., dok je tužba podnesena 06.09.2021., te da se glede vraćanja uzajamnih davanja na temelju ništetnih odredbi ugovora primjenjuju pravila ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa između ostaloga i zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina.
Među parničnim strankama nije sporno da se potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prebijanja odnosi na razdoblje otplate predmetnog kredita od 15. svibnja 2006. god., do 10. travnja 2013. god., dok je tuženik predmetni prigovor radi prebijanja, istaknuo u podnesku od 30. rujna 20204. god., odnosno po proteku općeg zastarnog roka od pet godina od dospijeća, pa je jasno da je u konkretnom slučaju zastarjelo i potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prebijanja po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika).
Osim toga, ovaj sud cijeni da novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF, svakako nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva tužiteljice u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku.
Radi svega navedenog, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja je odbijen kao neosnovan uslijed zastarjelosti, te je stoga donijeta odluka o ne postojanju potraživanja tuženika prema tužiteljici po osnovu potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika), a temeljem predmetnog Ugovora o kreditu, te je donijeta odluka kao u toč. I izreke rješenja.
Imajući u vidu da je zastarjelo i potraživanje tužiteljice u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od ukupno 1.369,39 eur sa pripadajućim kamatama na ime preplate iznosa anuiteta uslijed promjena kamatne stope, tužiteljica nema pravnog interesa tužbom isticati i deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe iz točke 10. 1. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da je redovna (nominalna) kamata promjenjiva sukladno odluci tuženika, pa je tužba u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odbačena uslijed nedostatka pravnog interesa, te je donijeta odluka kao u toč. II izreke rješenja.
Tužbeni zahtjev je prihvaćen u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe iz toč. 8. b) predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva broj 40178/06 od 19. travnja 2006. god., u dijelu kojom se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju tuženika koji vrijedi za valutu Ugovora, važećem na dan ispunjenja obveze (toč. I izreke presude), te u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od ukupno 2.339,76 eur sa pripadajućim kamatama na ime preplate iznosa anuiteta uslijed ugovorene tzv. valutne klauzule (razlike u tečaju CHF tijekom otplate kredita), dok je u odnosu na zatraženi iznos od ukupno 1.369,39 eur sa pripadajućim kamatama na ime preplate iznosa anuiteta uslijed promjena kamatne stope tijekom otplate kredita, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan uslijed zastarjelosti (toč. II izreke presude).
Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 2 i čl. 155 ZPP-a. Pregledom spisa predmeta je utvrđeno da su parnične stranke imale približno iste parnične troškove tj. izdatke učinjene u tijeku i u povodu postupka koji su bili potrebni u svrhu vođenja parnice, a imajući u vidu zastupanje po punomoćniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, troškove sudskih pristojbi sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi i troškove knjigovodstveno- financijskog vještačenja. Obzirom na približno jednak uspjeh stranaka u parnici, a imajući u vidu pravni osnov i visinu kumuliranog deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva, valjalo je donijeti odluku da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.
U Splitu, 31. siječnja 2025. godine
S U D A C
Živomir Topić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja i presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka rješenja i presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.
DNA: -pun. tužitelja
-pun. tuženika
