REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-3236/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Mirjani Harapin, te Ljerki Perica, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja UNIVERSAL MEDIA d.o.o., Zagreb, Ulica Grge Tuškana 41, OIB: 14279741575, kojeg zastupa opunomoćenik Krešimir Lipovšćak, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Lipovšćak i partneri d.o.o. u Zagrebu, Ulica Petra Hektorovića 2, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, 31. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanjem rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/22-01/313, URBROJ: 513-04-23-2 od 15. svibnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/22- 01/313, URBROJ: 513-04-23-2 od 15. svibnja 2023. odbijena je žalba izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, KLASA: UP/I-471-02/22-01/2, URBROJ: 513-07-23-06/22-2 od 12. srpnja 2022.

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelju se utvrđuje manje obračunati porez na dobit za razdoblje od 01.01.2019. do 31.12.2019. godine u iznosu od 482.250,29 kn, zatezne kamate obračunate do 15.06.2022. od 45.172,96 kn, smanjenje poreznog gubitka za prijenos za 2019. godinu u iznosu od 2.905.266,55 kn, te mu je naloženo, na za to propisane uplatne račune, uplatiti naprijed navedenu obvezu sa kamatama, kao i obračunati i uplatiti pripadajuće kamate do dana uplate navedene porezne obveze kao i provesti odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na povećanje porezne osnovce/smanjenje poreznog gubitka za prijenos, određen mu je rok od 8 dana za izvršenje poreznog rješenja od dana njegove izvršnosti uz upozorenje o naplati ovrhom (točke I. – VI. izreke rješenja).

3. Pravodobno podnesenom tužbom tužitelj osporava odluku tuženika navodeći da je porezni nadzor provela Ispostava za velike porezne obveznike Rijeka kao mjesno nenadležno tijelo jer je sjedište tužitelja u Zagrebu, a koji prigovor je istaknuo u žalbi stoga smatra da postoje razlozi za oglašivanje rješenja ništavim.

3.1. Nadalje, tužitelj navodi da mu je neosnovano ukinuto pravo na prijenos poreznog gubitka za 2019. godinu te utvrđena nova porezna obveza temeljem neosnovanog navoda tuženika da porezni obveznik ne raspolaže vjerodostojnim ispravama kojima se dokazuje da su iskazani rashodi u prijavi stvarno i nastali. Ističe da iz cjelokupne dokumentacije i obrazloženja danih tijekom nadzora jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o ukalkuliranim prihodima na temelju odobrenja (popusta) dobavljača, koji se dogovaraju kao određeni postotak primjenjiv na ostvarene godišnje promete, a što je uobičajeno u medijskoj industriji, te iznos prihoda po ovoj osnovi koji se ukalkulira kao prihod određenog poreznog razdoblja predstavlja najbolju procjenu managementa u tom trenutku na temelju raspoloživih podataka, a koja se u pravilu temelji na ostvarenim prometima i ostalim primjenjivim parametrima.

3.2. Neosnovanim smatra pozivanje poreznih tijela na HSFI 15 i HSFI 16, kao Hrvatske standarde financijskog izvještavanja, jer se ne mogu primijeniti u ovom slučaju jer je HSFI koji regulira iskazivanje ukalkuliranih prihoda i/iIi rashoda zapravo HSFI 14 — Vremenska razgraničenja, a koje tuženik ne spominje u rješenju i koje je jedini stvarno primjenjiv standard u konkretnom slučaju i njegove odredbe izravno podupiru postupanje tužitelja.

3.3. Smatra pogrešnim neosnovano osporavanje umanjenja porezne osnovice u 2019. godini koje se odnosi na ukalkulirane troškove po osnovi odobrenja koja prima od svojih dobavljača i koja je dužan proslijediti svojim kupcima (iskazano kao umanjenje prihoda na kontu 752030 — Prihodi od usluga u inozemstvu — aVb), i to iz razloga jer da ne raspolaže vjerodostojnim ispravama temeljem kojih je izvršio umanjenje prihoda poreznog razdoblja 2019. godine. Tužitelj navodi da je suprotno navodima tuženika, u postupku obrazložio postupak ukalkuliranja troškova po osnovi odobrenja dobavljača koja se prosljeđuju kupcima, odnosno ukidanja takvih troškova u idućem poreznom razdoblju po osnovi nerealiziranih iznosa (koji su u 2019. godini bili minimalni). U smislu materijalnih propisa, tužitelj navodi da se tuženik u ovom slučaju vrlo općenito poziva na odredbe Zakona o porezu na dobit, Općeg poreznog zakona, Zakona o računovodstvu te HSFI, a koje nisu relevantne za konkretan slučaj.

3.4. Nadalje tužitelj dodaje da je tuženik neosnovano osporio umanjenje porezne osnovice u 2019. godini u po osnovi ukidanja ukalkuliranih prihoda po odobrenjima više različitih dobavljača, koji su iskazani kao trošak na kontu 730160 — Naknadno utvrđeni rashodi ranijih godina. U suštini se radi o istom kao kod ukidanja ukalkuliranih prihoda po odobrenjima dobavljača RTL Hrvatska, pri čemu tuženik pogrešno navodi da svota iskazanih rashoda predstavlja interno obračunatu svotu rashoda čije knjiženje se temelji na Odluci o otpisu/isknjiženju od 30.11.2019., odnosno da porezni obveznik ne posjeduje vjerodostojnu dokumentaciju da su knjiženi rashodi stvarno i nastali, već se navedenim knjiženjem ispravljaju knjiženja ukalkuliranih svota, koja su provedena u prethodnom poreznom razdoblju.

3.5. Ističe da je tijekom postupka nadzora dostavio odgovarajuća obrazloženja a tuženik je ista zanemario i ostao pri svom pogrešnom zaključku.

3.6. Osporava navode tuženika o osporenom ukalkuliranom trošku za „Affiliation fee“ kao porezno priznat rashod, uz obrazloženje da nije posjedovao vjerodostojne isprave da je taj rashod stvarno i nastao, usprkos tome što je zaprimio račun izdan od društva I&F Grupa d.o.o. broj IF20/01239 od 10. lipnja 2020. godine, pa je obrazloženje tuženika iz pobijanog rješenja kontradiktorno i neutemeljeno na pozitivnim propisima.

3.7. Naime, tužitelj dodaje da tuženik ispravno zaključuje da njegovo postupanje nije sporno s računovodstvenog aspekta, no pogrešno zaključuje da s poreznog aspekta ukalkulirani rashodi predstavljaju porezno nepriznati rashod, pa pri tome se tuženik ponovno općenito poziva na Zakon o računovodstvu i Opći porezni zakon bez navođenja konkretnih odredbi ovih propisa kojima je to regulirano, očito stoga što takvih odredbi niti nema.

3.8. Nadalje, tužitelj napominje da je pobijanim rješenjem osporen i dio rashoda u koji se odnose na usluge primljene od I&F Grupe d.o.o. temeljem Ugovora o pružanju usluga, a tuženik je zaključak obrazložilo tvrdnjama da je kroz sva mjesečna razdoblja priznavao više rashode od onih koji su bili ugovoreni i porezno priznati, iako je tijekom upravnog postupka isticao da tuženik nije točno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pojasnio da je za pojedine kategorije usluga postojalo više osoba koje su izvršavale ove usluge, a što se onda očitovalo u naknadi, a koje obrazloženje tuženik nije prihvatio. Stoga ponovno ističe da je tijekom poreznog nadzora tuženiku dostavio svu relevantnu dokumentaciju i pojašnjenja na koja se tuženik poziva u predmetnom zapisniku i u prvostupanjskom rješenju, no tuženik, usprkos tome, ponovno u pobijanom rješenju neosnovano osporava ovaj dio rashoda. Upućuje na odluku Ustavnog suda broj: U-III-1053/2000 od 23. ožujka 2001. ("Narodne novine" broj 32/01.) kojom je Ustavni sud usvojio načelna stajališta o načelu materijalne istine kao jednog o temeljnih načela upravnog postupka, ističući da u predmetnom postupku tuženik nije postupio na takav način, a što je imalo za posljedicu da činjenično stanje nije točno i potpuno utvrđeno. Tužitelj zaključuje da iz svega navedenog jasno proizlazi da se ne radi o više zaračunatim uslugama, već su pružene usluge ispravno zaračunate primjenom ugovorenih satnica te stoga niti nema osnove za osporavanje ovih rashoda kao porezno priznatih, pa je pobijano rješenje potrebno poništiti.

3.9. Tužbom zahtjeva da sud poništi osporeno i prvostupanjsko rješenje uz naknadu troškova spora.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti ostaje kod navoda iznesenih u obrazloženju osporenog rješenja i predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

5. Sud je na ročištu 24. siječnja 2025. održao usmenu i javnu raspravu, na koju je pozvao stranke spora, pa je time strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. dalje: ZUS) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5.1. Na temelju odredbe članka 91. stavka 3. ZUS-a rasprava je održana u odsutnosti tuženika, koji iako uredno pozvan raspravi nije pristupio, niti je svoj izostanak opravdao.

5.2. Na navedenoj raspravi tužitelj u bitnome navodi kao u tužbi. Ne predlaže izvođenje daljnjih dokaza.

6. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis predmeta i uz odgovor na tužbu priloženi spis tuženika.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev neosnovan.

8. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza i to poreza na dobit za razdoblje od 01.01.2019. do 31.12.2019. o čemu je sastavljen zapisnik Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, KLASA: 471-02/2021-01/33, URBROJ: 513-07-23-06/2022-9 od 31. ožujka 2022., te po izjavljenom prigovoru tužitelja i dopunski zapisnik KLASA: 471-02/2021-01/33, URBROJ: 513-07-23- 06/2022-11 od 15. lipnja 2022. kojim je djelomično prihvaćen prigovor (u odnosu na kupca BIPA) te su u tom dijelu korigirani zaključci i zapisnikom utvrđena obveza. Navedeni zapisnici temelj su donošenju poreznog rješenja od 12. srpnja 2022. godine.

8.1. Razlozi zbog kojih nisu uvaženi ostali navodi prigovora izneseni su u obrazloženju poreznog rješenja, u bitnome se svode na to da porezni obveznik nije dostavio nove dokaze, niti iznio nove činjenice koje bi mogle dovesti do drugačijeg rješavanja, s tim da se u obrazloženju poreznog rješenja prvostupanjsko porezno tijelo očitovalo na prigovore vezano za ukidanje ukalkuliranih prihoda po odobrenjima dobavljača RTL Hrvatska (1.), ukalkuliranih troškova /umanjenje prihoda/ po osnovi odobrenja dobavljača, koji se prosljeđuju kupcima (2.), ukidanje ukalkuliranih prihoda po osnovi odobrenja dobavljača – ostali (3.), uvećanje dobiti po osnovi nerealiziranih tečajnih razlika (4.), ukalkuliranih troškova po Ugovoru o afilijaciji sklopljenom s društvom I&F Grupa d.o.o. (5.), osporeni dio rashoda za usluge primljene od I&F Grupe d.o.o. na temelju Ugovora o pružanju usluga (6.), te se pri tom porezno tijelo detaljno očitovao na svaki od prethodno pojedinačno naznačenih prigovora pozivom na dokumentaciju pribavljenu tijekom nadzora, kao i iznesene razloge osporavanja zaključaka poreznog tijela naznačene u prigovoru uz dostavljenu dokumentaciju i dana obrazloženja poreznog obveznika.

8.2. Zaključno, porezno tijelo navodi da su u zapisniku detaljno razmotreni dokumentacija i obrazloženja poreznog obveznika, da u prigovoru nisu date nove činjenice i dokazi od utjecaja na nadzorom utvrđeno činjenično stanje. Naime, porezni obveznik ne raspolaže vjerodostojnim ispravama o knjiženju odobrenja dobavljača, ne raspolaže vjerodostojnim ispravama o odobrenjima kupaca, ne raspolaže ulaznim računima, odnosno knjiženja se temelje na procjeni, a vezano uz usluge od I&F Grupe objašnjenje poreznog obveznika također nema uporište u dokumentaciji. Izuzetak u poreznom tretmanu ukalkuliranih smanjenja prihoda poreznog razdoblja predstavlja smanjenje prihoda s osnova odobrenja kupca BIPA d.o.o, za koje je porezni obveznik dostavio vjerodostojne isprave u odnosu na koje su, iz razloga navedenih na str. 11. obrazloženja poreznog rješenja usvojeni prigovori tužitelja u odnosu na navedenog dobavljača.

8.3. Porezno se tijelo poziva na odredbe Zakona o porezu na dobit („Narodne novine“ broj: 177/04, 90/05, 57/06, 146/08, 80/10, 22/12, 148/13, 143/14, 50/16, 106/18 i 121/19), te na stranicama 13. do 31. obrazloženja poreznog rješenja iznosi razloge zbog kojih je došlo do povećanja porezne osnovice.

9. Tuženik je odbio kao neosnovanu žalbu izjavljenu protiv poreznog rješenja potvrđujući rješenje pravilnim i zakonitim, pri tom iznoseći kronologiju poduzetih radnji i donesenih odluka u postupku koji je prethodio osporenom rješenju.

9.1. Žalbene navode koji predstavljaju ponovljene navode prethodno podnesenog prigovora za zapisnik o poreznom nadzoru, tuženik je cijenio neosnovanima, u bitnome navodeći pozivom na odredbe Zakona o porezu na dobit, da je u postupku utvrđeno analizom cjelokupne dokumentacije pregledane i dostavljene tijekom poreznog nadzora, te provedenim knjiženjima na pojedinačno naznačenim kontima da tužitelj poreznu osnovicu nije utvrdio prema računovodstvenim propisima, kao razliku prihoda i rashoda prije obračuna poreza na dobit, uvećanu i umanjenu prema odredbama Zakona o porezu na dobit čime je postupio suprotno odredbi članka 5. Zakona o porezu na dobit (zaključak, str. 8. obrazloženja rješenja tuženika, 7. odlomak).

10. Člankom 5. stavkom 1. Zakona o porezu na dobit propisano je da je porezna osnovica dobit koja se utvrđuje prema računovodstvenim propisima kao razlika prihoda i rashoda prije obračuna poreza na dobit, uvećana i umanjena prema odredbama ovoga Zakona.

10.1. Člankom 7. stavkom 1. točkom 13. Zakona o porezu na dobit propisano je da se porezna osnovica iz članka 5. ovoga Zakona povećava za sve druge rashode koji nisu izravno u svezi s ostvarivanjem dobiti i druge svote povećanja porezne osnovice, a koji nisu bili uključeni u poreznu osnovicu.

10.2. Člankom 32. stavku 1. i 2. Zakona o porezu na dobit propisano je da se porez na dobit utvrđuje za porezno razdoblje, prema poreznoj osnovici utvrđenoj za porezno razdoblje i propisanoj stopi u skladu s odredbama ovoga Zakona, a porezni obveznik dužan je utvrditi poreznu obvezu i platiti porez s danom podnošenja porezne prijave.

10.3. Člankom 33. stavkom 1. Zakona o porezu na dobit propisano je da se porezna osnovica utvrđuje na temelju podataka evidentiranih u poslovnim knjigama koje se vode u skladu s propisima o računovodstvu i financijskim izvješćima koja se sastavljaju na temelju tih propisa (bilanca, račun dobiti i gubitka), ako ovaj Zakon ne određuje drukčije.

11. Člankom 9. stavkom 1. Pravilnika o porezu na dobit („Narodne novine“ broj: 95/05, do 1/19, dalje: Pravilnik ) propisano je da se prihodima razdoblja za koje se utvrđuje porez (porezno razdoblje), sukladno članku 5. stavak 1. Zakona, smatraju bruto povećanja gospodarstvenih koristi za isporučena dobra, obavljene usluge i po drugim osnovama u obliku priljeva ili povećanja imovine ili smanjenja obveza što ima za posljedicu povećanje kapitala do kraja toga razdoblja. Povećanjem kapitala smatraju se i sva izravna povećanja dobiti i svih oblika kapitala osim revalorizacijskih pričuva. S revalorizacijskim pričuvama izjednačavaju se i odgovarajuće pričuve za vrijednosna usklađenja financijske imovine, utvrđene po posebnim propisima.

11.1. Člankom11. stavkom 1. Pravilnika propisano je da se rashodima razdoblja za koje se utvrđuje porez (porezno razdoblje), sukladno članku 5. stavak 1. Zakona, smatraju smanjenja gospodarstvenih koristi u obliku odljeva ili iscrpljenja imovine ili stvaranja obveza koja imaju za posljedicu smanjenje kapitala a u svrhu povećanja prihoda odnosno dobiti.

12. Člankom 66. stavkom 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 42/20, dalje: OPZ) propisano je da knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno. Primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno.

12.1. Člankom 69. OPZ-a propisano je da je porezni obveznik dužan tijekom poreznog postupka sudjelovati u utvrđivanju činjeničnog stanja na način da potpuno i istinito iznosi činjenice bitne za oporezivanje te da za svoje tvrdnje ponudi dokaze.

12.2. Nadalje, člankom 88. OPZ-a propisano je da u poreznom postupku teret dokaza snosi porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a u skladu s člankom 6. stavkom 2. ovoga Zakona (točka 1.), a porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez (točka 2.).

13. Člancima 115. do 126. OPZ-a propisan je porezni nadzor.

14. Prigovor tužitelja da je postupak poreznog nadzora proveden od strane mjesno nenadležnog tijela, sud nije prihvatio osnovanim.

14.1. Naime, člankom 5. stavkom 2. i 3. Zakona o Poreznoj upravi („Narodne novine“ broj: 115/16 i 98/19.) propisano je da se područni uredi ustrojavaju u pravilu za područje jedne županije, odnosno Grada Zagreba, a područni ured je stvarno i mjesno nadležan za porezne obveznike sa sjedištem odnosno prebivalištem na području pripadajuće/pripadajućih županija, odnosno Grada Zagreba.

14.2. Prema stavku 8. članka 5. Zakona o Poreznoj upravi iznimno od odredbe stavaka 2. i 3. ovoga članka, Ured za velike porezne obveznike je ured koji je stvarno i mjesno nadležan za velike porezne obveznike na području Republike Hrvatske, a kriteriji za određivanje velikih poreznih obveznika su djelatnost i visina ostvarenih prihoda.

14.3. Prema stavku 6. i 7. članka 5. Zakona o Poreznoj upravi za obavljanje pojedinih poslova područnih ureda osnivaju se ispostave, a ispostava je stvarno i mjesno nadležna za porezne obveznike sa sjedištem odnosno prebivalištem na području ispostave.

14.4. Nadalje, člankom 52. Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva financija („Narodne novine“ broj: 97/20 i 101/21, dalje: Uredba) propisano je da se u Poreznoj upravi ustrojavaju sljedeći područni uredi:

a) Područni ured 1. kategorije:

1. Područni ured Zagreb sa sjedištem u [adresa], za područje Grada Zagreba i 2. Ured za velike porezne obveznike sa sjedištem u [adresa] za područje Republike Hrvatske.

14.5. Člankom 55. stavkom 3. Uredbe propisano je, između ostaloga da se u ispostavama Osijek, Rijeka i Split Ureda za velike porezne obveznike obavljaju poslovi poreznog nadzora velikih poreznih obveznika.

14.6. Nadalje, člankom 62. Uredbe propisano je da se u Uredu za velike porezne obveznike, ustrojavaju pojedinačno naznačene službe (točke 3.1. do 3.8.) te Ispostava za velike porezne obveznike Osijek, Ispostava za velike porezne obveznike Rijeka i Ispostava za velike porezne obveznike Split (točke 3.9. do 3.11.).

14.7. Imajući u vidu citirane odredbe i primjenjujući iste na konkretan postupak poreznog nadzora, prema ocjeni suda, nije osnovan prigovor tužitelja da u njegovom slučaju – poreznog obveznika koji ima sjedište u [adresa] postupak poreznog nadzora ne bi mogla voditi Ispostava za velike porezne obveznike Rijeka. Ovo zato, jer je za Ispostave za velike porezne obveznike propisana samo stvarna nadležnost, dok je za ostale ispostave propisana stvarna, ali i mjesna nadležnost, odnosno za ostale ispostave je navedeno područje (gradovi i općine), pa iz navedenog proizlazi da su Ispostave za velike porezne obveznike u Osijeku, Rijeci i Splitu nadležne, između ostalog, obavljati porezni nadzor velikih poreznih obveznika na području Republike Hrvatske.

15. Navode tužitelja da je u postupku pogrešno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje, sud nije prihvatio osnovanima. Naime, tužitelj za svoje tvrdnje tijekom postupka pred upravnim tijekom, a niti tijekom ovog spora nije dostavio dokaze kojima bi osporio zaključke upravnih tijela, koji su suglasni dokumentaciji spisa pribavljenoj tijekom postupka nadzora, te detaljno i valjano obrazloženi u Zapisniku o obavljenom nadzoru (kao i dopunskom zapisniku), na koji se pozivaju i prvostupanjsko tijelo i tuženik u obrazloženju rješenja, a objašnjenja i dokumentaciju na koju se poziva tužitelj, upravna su tijela u postupku cijenila, te su u ocjeni dokaznog postupka izneseni obrazloženi razlozi ne prihvaćanja navedenih pojašnjenja kao i pregledane dokumentacije.

15.1. U tom smislu napominje se da se temeljem članka 4. OPZ-a, na postupanje poreznih tijela primjenjuju i odredbe Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) to sukladno članku 9. ZUP-a, kojim je propisano načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza, službena osoba u javnopravnom tijelu samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti u postupku te na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti rješava upravnu stvar. Povrede ovih odredaba sud nije našao.

16. Navod tužitelja da je u postupku povrijeđeno načelo materijalne istine, propisano člankom 8. ZUP-a, a prema kojemu u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, sud nije prihvatio osnovanim.

16.1. Naime, analizom cjelokupnog spisa predmeta, pri ocjeni zakonitosti osporenog rješenja, polazeći pri tome od sadržaja obrazloženja odluke tuženika, a primjenjujući citirane odredbe sud cijeni kako navodima tužbe i tijekom spora pravilnost u postupku utvrđenog činjeničnog stanja i primjena materijalnog prava, nije dovedeno u pitanje.

16.2. Kao što je iz obrazloženja osporenog rješenja razvidno tuženik je naveo razloge zbog kojih je odbio žalbu kao i pravne propise koji s obzirom na iznesene razloge upućuju na rješenje koje je dano, pri čemu se valjano očitovao na istaknute žalbene prigovore, pa je u cijelosti postupio sukladno odredbi članka 98. stavka 5. ZUP-a kojom je propisano što sve obrazloženje rješenja mora sadržavati, a pozivanje tuženika na obrazloženje poreznog rješenja u skladu je sa odredbom članka 120. stavka 3. ZUP-a i time nije povrijeđeno pravo tužitelja na obrazloženu odluku. Ovo posebno stoga jer su navodi tužitelja izneseni u žalbi identični navodima prigovora izjavljenog na Zapisnik o obavljenom poreznom nadzoru, na koje se valjano očitovalo upravno tijelo – porezna uprava u poreznom rješenju, a koja je potvrđujući porezno rješenje, kako proizlazi iz obrazloženja rješenja, prihvatio i tuženik.

17. Stajalište tuženika izneseno u osporenom rješenju u cijelosti prihvaća i ovaj sud, jer za navedeno postoji uporište u dokumentaciji dostavljenog spisa i odredbama mjerodavnih propisa na koje se pozivaju upravna tijela u postupku koji je prethodio ovom sporu.

18. U odnosu na prigovore tužitelja kako mu je neopravdano osporeno umanjenje porezne osnovice temeljem pojedinačno naznačenih osnova, napominje se da iz zapisnika o obavljenom nadzoru proizlazi kako se zaključci poreznog tijela temelje na prikupljenoj dokumentaciji i obavijesti, te pismenim obrazloženjima zaprimljenima od poreznog obveznika, koja dokumentacija je detaljno analizirana na način da je ista naznačena i opisana, a sadržaj očitovanja tužitelja naveden i razmotren, dok su činjenice i podaci knjiženja prikazani i u tablicama. Također su izneseni razlozi ne prihvaćanja obrazloženja poreznog obveznika, a porezno se tijelo detaljno očitovalo na pojedinačne prigovore u obrazloženju poreznog rješenja, te svoje zaključke utemeljilo na odredbama Zakona o porezu na dobit, HSFI-a, Zakona o računovodstvu („Narodne novine“ broj: 78/15, 134/15, 120/16 i 116/18) i drugih propisa na koje se poziva.

19. Prigovor tužitelja da se upravna tijela pozivaju općenito na OPZ, Zakon o porezu na dobit i druge propise, a bez naznake pojedinačne odredbe, nije osnovan. Ovo zato, jer je vidljivo iz detaljnog i vrlo opširnog zapisnika o nadzoru da su relevantne odredbe propisa na koje se poziva porezno tijelo citirane u cijelosti (na primjer na stranici 11. i 12. zapisnika). Primijenjeni HSFI dovedeni su u vezu sa postupanjem tužitelja te prema ocjeni suda nisu utvrđeni

20. Slijedom navedenog, sud cijeni da su porezna tijela postupala u skladu s odredbom članka 6. OPZ-a kojim je propisano da je porezno tijelo dužno zakonito utvrđivati sva prava i obveze iz porezno-pravnog odnosa, te utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika. Koje će se radnje u postupku poduzimati i u kojem opsegu, određuje porezno tijelo (stavak 1. i 2.).

20.1. Tužitelj stoga svojim navodima nije doveo u pitanje zaključke upravnih tijela. Isti su takvi da ne dovode do drugačije odluke. Pored navedenog, radi se o ponovljenim navodima prigovora odnosno žalbe na koje su se na sudu prihvatljiv način očitovala upravna tijela u obrazloženjima svojih odluka i koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

21. Povrede pravila postupka sud nije utvrdio. Naime, porezno je tijelo provelo postupak nadzora u cijelosti u skladu sa odredbama OPZ-a, tužitelju je omogućeno sudjelovanje u postupku, na način da daje izjave, očitovanje i dostavlja dokumentaciju u prilog navodima koje je tijekom postupka iznosio, sve imajući u vidu odredbe članka 88. OPZ-a kojima je propisano da u poreznom postupku teret dokaza snosi porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

21.1. Kako se zaključci izneseni u Zapisniku o poreznom nadzoru (kao i dopunskom zapisniku) te izneseni u poreznom rješenju temelje na dokumentaciji i podacima pribavljenima tijekom postupka poreznog nadzora, te cjelokupno provedenom dokaznom postupku, to sud nema osnova za zaključak da u postupku činjenično stanje ne bi bilo pravilno i u potpunosti utvrđeno. Sva prikupljena dokumentacija detaljno je analizirana, dok tužitelj niti ne tvrdi niti ne dokazuje da raspolaže drugom dokumentacijom kojom bi zaključke poreznog tijela osporio.

21.2. Dokumentacija na koju se poziva u tužbi cijenjena je u postupku nadzora te je upravno tijelo iznijelo valjane razloge zašto ne dovode do drugačije odluke.

21.3. Ističe se da su porezna tijela primjenu pojedinačno naznačenih HSFI-a dovela u vezu sa radnjama i postupanjima poreznog obveznika iz pribavljene dokumentacije, pa sud nema osnova za zaključak da u konkretnom predmetu ne bi bili pravilno primijeni.

21.4. Slijedom navedenog, sud nije prihvatio osnovanima navode tužbe.

22. Utvrđenjem porezne obveze na način kako je to učinjeno u postupku koji je prethodio ovom sporu, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

23. Ostali navodi tužbe ponovljeni su navodi žalbe i prigovora na koje su se, na sudu prihvatljiv način, očitovala upravna tijela u svojim odlukama i koje ovaj Sud u cijelosti prihvaća.

24. Osporenim rješenjem uz obrazloženje koje je dano nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

24.1. Razlozi ništavosti pojedinačne odluke na koje ovaj sud, na temelju odredbe članka 47. stavka 3. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti, nisu utvrđeni.

24.2. Na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, valjalo je tužbeni zahtjev radi poništenja osporenog rješenja odbiti.

25. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stoga, kako je odbijen tužbeni zahtjev za poništenjem osporenog rješenja to je i zahtjev tužitelja za naknadom troškova spora valjalo odbiti.

U Zagrebu 31. siječnja 2025.

Sutkinja

Mirjana Harapin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Odvjetnik Krešimir Lipovšćak, Odvjetničko društvo Lipovšćak i partneri d.o.o., [adresa] Zagreb, Ulica Petra Hektorovića 2

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, [adresa] Zagreb, Koturaška 43/IV

3. U spis