REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U DUBROVNIKU

Dubrovnik, Dr. Ante Starčevića 23

Posl. br. P-41/2024-77

R E P U B L I K A H R V A T S K A

P R E S U D A

Trgovački sud u Dubrovniku, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji tog suda Katarini Franković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RAZVOJ GOLF d.o.o. Zagreb, Masarykova ulica 22, OIB 72710846070 zastupan po Ivanu Kusaliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika GRAD DUBROVNIK, Dubrovnik, Pred dvorom 1, OIB 21712494719, zastupanog po punomoćniku Branimiru Škurla, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Bekina, Škurla, Durmiš I Spajić u Zagrebu, radi isplate 365.280,74 eura (ranije 2.752,207,73 kuna) i prigovora radi prebijanja, na glavnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 18. prosinca 2024. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika Josipe Babić, odvjetnice iz Odvjetničkog društva Bekina, Škurla, Durmiš i Spajić u Zagrebu, objavljenoj dana 31. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku GRADU DUBROVNIKU, Dubrovnik, Pred dvorom 1, OIB 21712494719 isplatiti tužitelju RAZVOJ GOLF d.o.o. Zagreb, Masarykova ulica 22, OIB 72710846070, u roku od 15 dana iznos od 265.445,62 eura (ranije 2.000.000,00 kn) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 07.05.2009.godine, pa do isplate, iznos od 80.149,79 eura (ranije 603.888,60 kn) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 26.05.2009.godine pa do isplate, iznos od 17.279,73 eura (ranije 130.194,13 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10.09.2009.godine, pa do isplate, iznos od 2.405,60 eura (ranije 18.125,00 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25.02.2020. godine, pa do isplate, sve po stopi koja se za svaki pojedini iznos, određuje prema čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 1. kolovoza 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se prigovor tuženika radi prebijanja kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 62.524,31 eura.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška u iznosu 11.823,32 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je sa tuženikom zaključio Ugovor o kupoprodaji nekretnina na kojemu je potpis prodavatelja ovjeren po javnom bilježniku Ivu Radoviću iz Dubrovnika, OV-933/09 dana 05.05.2009. godine, a temeljem kojega je tužitelj kupio nekretnine zk.č.br. 2240 pašnjak i zk.č.br. 2241 pašnjak, zk tijelo XV., k. o. [katastarska općina], upisano zk. ul. br. [broj ZK uloška], kod Općinskog suda u Dubrovniku, zemljišnoknjižni odjel Dubrovnik, te da je Ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen na temelju javnog nadmetanja za prodaju nekretnina Klasa: 947- 01/08- 01/255, Urbroj: 2117/01-04-08-5 od 08.12.2008. (1310) objavljenom u Narodnim novinama dana 12.12.2008. godine, kojeg je objavio tuženik. Navodi se da je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 2.603.888,60 kuna isplaćena tuženiku u cijelosti i to uplatom iznosa od 2.000.000,00 kn koji iznos je uplaćen kao jamčevina (sukladno članku 3. st. 2. Ugovora o kupoprodaji, odnosno temeljem Ugovora o prijeboju potraživanja koji je sklopljen između tužitelja i tuženika, te na kojemu je potpis ugovornih strana ovjeren po javnom bilježniku Ivi Radoviću dana 07.05.2009. godine OV-968/09 ) te isplatom iznosa od 603.888,60 kn na žiro račun Grada Dubrovnika dana 26.05.2009. godine. Tužitelj ističe da je je u dobroj vjeri, te postupajući sa povjerenjem u istinost i potupnost zemljišnih knjiga, u kojima je tuženik na dan sklapanja ugovora o kupoprodaji bio uknjižen kao vlasnik, uknjižio pravo vlasništva temeljem Ugovora o kupoprodaji na svoje ime. Nadalje navodi da je prijavio poreznu obvezu radi stjecanja vlasništva nekretnina i platio porez na promet nekretnina u iznosu od 130.194,13 kuna temeljem poreznog 22. rujna 2009. godine Republika Hrvatska podnijela je tužbu protiv ovdje tužitelja kao prvotuženika, te ovdje tuženika kao drugotuženika, a radi upisa prava vlasništva Republike Hrvatske na predmetnoj nekretnini, odnosno radi trpljenja upisa prava vlasništva Republike Hrvatske, te radi predaje u posjed predmetne nekretnine, a da je tužbeni zahtjev Republike Hrvatske usvojen presudom Trgovačkog suda u Dubrovniku, posl.broja P-169/2019, od dana 25. veljače 2020. Godine i potvrđen drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-1723/2020, od dana 11. svibnja 2020. godine, pa da je presuđeno kako slijedi: „I. Nalaže se tuženiku ad 1 (ovdje tužitelju) trpjeti da se Republika Hrvatska nakon pravomoćnosti ove presude, u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku uknjiži kao vlasnica na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica], oznake zemljišta – pašnjak, površine 26033 m2 i katastarskoj čestici broj [katastarska čestica], oznake zemljišta – pašnjak, površine 21008 m2, z. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] uz istodobni njegov izbris iz zemljišne knjige. II. Nalaže se tuženiku ad 1 (ovdje tužitelju) da Republici Hrvatskoj preda u posjed nekretnine iz toč. I. ove presude, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. III. Nalaže se tuženiku ad 1 (ovdje tužitelju) da naknadi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 18.125,00 kuna u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“ Tužitelj obrazlaže kako temeljem čl. 430. Zakona o obveznim odnosima prodavatelj odgovara ako na prodanoj stvari postoji neko pravo trećega koje isključuje, umanjuje ili ograničuje kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao uzeti stvar opterećenu tim pravom, a da je u ovom slučaju, u predmetnom Ugovoru o kupoprodaji u čl.5., tuženik kao prodavatelj jamčio da nekretnine koje su predmet ugovora nisu opterećene nikakvim uknjiženim ili neuknjiženim pravima u korist trećih koja bi isključivala, ograničavala ili umanjivala pravo vlasništva koje kupcu pripada temeljem ovog Ugovora. Ističe da kupac ima pravo na naknadu pretrpljene štete prema općim pravilima o odgovornosti za štetu, te da je nesporno da tuženik ne može predati stvar, u ovom slučaju nekretnine, oslobođene od pravnih nedostataka, u ovom slučaju oslobođene od prava vlasništva trećeg, ugovor o kupoprodaji raskinut je po samom zakonu, pa da tužitelj ima pravo na naknadu štete koju ovom tužbom potražuje od tuženika. Tužitelj potražuje od tuženika naknadu štete s osnova pravnih nedostataka na prodanoj stvari: Iznos od 2.603.888,60 kuna uvećano za zakonske zatezne kamate na ime plaćene kupoprodajne cijene, iznos od 130.194,13 kuna uvećano za zakonske zatezne kamate ime plaćenog poreza na promet nekretnina, iznos od 18.125,00 kuna uvećano za zakonske zatezne kamate na ime dosuđenih troškova parničnog postupka u predmetu P-169/2019.

2. U odgovoru na tužbu tuženik potvrđuje da je sklopio Ugovor o kupoprodaji u vrijeme, pod uvjetima i na način opisano pod toč. I tužbe, ali da Ugovor o kupoprodaji od 5. svibnja 2009. godine nije nikada perfektuiran već se zbog tužiteljevih propusta od dana njegova sklapanja nalazi u stanju pendentnosti. Nadalje prigovara neosnovanosti tužiteljevog zahtjeva za naknadu štete i zastari. Navodi da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kupoprodaji (5. svibnja 2009. godine), temeljni kapital tužitelja iznosio je 11.924.100,00 kuna , a da je Ugovorom o kupoprodaji određeno da će tužitelj za prodane nekretnine platiti tuženiku kupovninu od 2.603.888,06 kn a da je to iznos koji je nadilazio petinu ondašnjeg temeljnog kapitala tužitelja, te da je ugovor o kupoprodaji nekretnina od 5. svibnja 2009. u ime tužitelja sklopio njegov prokurist. Bez odobrenja tužiteljeve skupštine. Tuženik se poziva na odredbu čl. 441. st.1. toč. 10. Zakona o trgovačkim društvima. Ističe da je suglasnost skupštine očito izostala, pa je Ugovor o kupoprodaji ostao pendentan, pravno nedovršen, pa navodi da je tužitelj sam prouzročio štetu koju eventualno trpi. Nadalje ističe kako tužitelj nije bio vezan Ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 5. svibnja 2009., temeljem čl. 1112 Zakona o obveznim odnosima te da sada ne može tražiti povrat onoga što je platio znajući da to nije dužan platiti. Ističe da se konkretnom slučaju općenito ne primjenjuju pravila o pravu kupca u slučaju pravnih nedostataka stvari, te da je nedvojbeno da su u konkretnom slučaju postojala ograničenja javnopravne prirode za prodaju predmetnih nekretnina. Navodi tuženik da su ograničenja za predmetnu kupoprodaju bila određena prisilnim propisima koji su bili javno objavljeni i tako u jednakoj mjeri dostupni i poznati prodavatelju i kupcu, pa da tuženik nije skrivio nemogućnost prodaje predmetnih stvari, pa tužitelju ne može odgovarati za naknadu eventualno nastale štete. Ističe da za tužitelja ima vrijediti pretpostavka da pozna propise, pogotovo one koje se odnose na predmet njegove djelatnosti ili sadržaj konkretnih projekata, pa da je tužitelj stoga znao ili morao znati i za restriktivne odredbe Zakona o šumama i Zakona o poljoprivrednom zemljištu koje su određivale da su nekretnine koje su bile predmet Ugovora od 5. svibnja 2009. godine u stvarnosti tuđe vlasništvo. Nadalje navodi tuženika da u parnici koja se pred ovim sudom vodila pod brojem P-308/09 tužitelj je naveo da je za pretrpljenu štetu odgovorna Republika Hrvatska. Tuženik izjavljuje i prigovor radi prijeboja svojih tražbina s tužiteljevim tužbenim zahtjevom, te navodi da su dana 25. ožujka 2009. godine tuženik kao davatelj koncesije i tužitelj kao koncesionar sklopili Ugovor o koncesiji kojim je koncesionar stekao pravo obnove i korištenja tvrđave „Imperial“ na Srđu. Odlukom Gradskog vijeća tuženika od 12. lipnja 2020. godine utvrđeno da je Ugovor o koncesiji raskinut s danom 9. kolovoza 2013. Godine, te iako je na to i posebno pozvan dopisom tuženika od 30.7.2020. godine, tužitelj da nije vratio tuženiku posjed tvrđavu „Imperial“ na Srđu. Tuženik tako naglašava da neosnovanim odbijanjem tužitelja da tuženiku preda posjed tvrđave „Imperial“ tužitelj ostvaruje korist, a tuženik trpi štetu koja odgovara najmanje iznosu mjesečne zakupnine koja bi se mogla ostvarivati davanjem u zakup spomenutog objekta, a da je riječ o jedinstvenom objektu od iznimnog značaja i potencijala, pa da šteta koju tuženik s te osnove trpi doseže iznose od nekoliko stotina tisuća kuna mjesečno. Za ovu štetu tuženik, opreza radi, izjavljuje prigovor radi prijeboja s tužbenim zahtjevom tužitelja.

3. Tužitelj po punomoćniku tijekom parničnog postupka ustraje u svojim navodima iz tužbe te protivi se prigovoru radi prijeboja i ističe apsolutnu nenadležnost suda za raspravljanje kao i bilo kakve tražbine tuženika ili odnosa tužitelja i tuženika, koji proizlaze iz Ugovora o koncesiji od 25. ožujka 2009. godine, koji je sklopljen između parničnih stranaka. Nadalje ističe da je sporni posao sklopljen u okviru osnovne djelatnosti tužitelja pa da primjena odredbe čl. 441.s.t.10. ZTD-a (suglasnost skupštine za poslove čija visina prelazi 1/5 temeljnog kapitala) nema značaja za valjanost Ugovor o kupoprodaji od 05. svibnja 2009. godine jer je odlukom člana društva od 22. ožujka 2009. (dakle prije sklapanja Ugovor o kupoprodaji od 05. svibnja 2009. godine) i uplatom iznosa od 7.452.900,00 kuna povećan temeljni kapital društva na iznos od 19.377.000,00 kn što je vidljivo iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za tužitelja koji je priložio sam tuženik. Posebno ističe da je tuženik tužitelja držao u uvjerenju, sve do pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Dubrovniku, posl.broja P-169/2019, od dana 25. veljače 2020. godine, da je tuženik bio zakoniti vlasnik predmetnih nekretnina, te da ne postoje nikakva druga ograničenja, odnosno da ne postoji neko pravo trećega koje isključuje, umanjuje ili ograničuje kupčevo pravo. Ističe da tek od 11. svibnja 2020. godine postoji saznanje tužitelja da stvar koju mu je predao tužitelj kupoprodajnim ugovorom ima ograničenje, te da mu ne može predati stvar bez ograničenja, odnosno bez prava trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničuje pravo vlasništva tužitelja pa da tek od tada teku zastarni rokovi za potraživanje naknade štete koju ovom tužbom potražuje od tuženika, sukladno odredbi čl. 437.st.2. ZOO-a. U odnosu na Ugovor o koncesiji od 25. ožujka 2009. godine, tužitelj ističe da je čl. 18.2. predmetnog Ugovora o koncesiji ugovoreno rješavanje sporova putem arbitraže, pa da sud nije nadležan za odlučivanje o bilo kojoj tražbini koju bi tuženik eventualno imao prema tužitelju temeljem predmetnog ugovora niti je nadležan za odlučivanje o bilo kakvom pravnom odnosu ili sporu iz Ugovora o koncesiji od 25. ožujka 2009. godine, koji je sklopljen između parničnih stranaka.

4. Tuženik po punomoćniku tijekom postupka u bitnome ustraje u navodima iz odgovora na tužbu te navodi da stranke nisu arbitraži podvrgnule rješavanje sporova koji bi proizlazili iz njihovog izvanugovornog odnosa, s osnove kojeg je tuženik u ovoj parnici, opreza radi, istaknuo prigovor radi prijeboja. Tuženik je navodi podredno svim svojim prethodnim prigovorima istaknuo, prigovor radi prijeboja tužiteljevog tužbenog zahtjeva s njegovim tražbinama prema tužitelju koje proizlaze izvanugovornog odnosa odnosno iz činjenice da tužitelj nakon prestanka Ugovora o koncesiji bez naknade koristi tvrđavu Imperial i time bez osnove, a na teret tuženika, ostvaruje koristi najmanje u iznosu mjesečne zakupnine koju bi tuženik mogao ostvarivati davanjem u zakup spomenutog objekta, a da ta korist je najmanje jednaka iznosu naknade štete koju tužitelj potražuje tužbom.

5. Nakon provedenog prvostupanjskog postupka po žalbi Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod posl. br. Pž-1104/2023-2 dana 5. ožujka 2024.g. rješenjem je ukinuo presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P- 104/2020 od 27. siječnja 2023. u točkama I., II. i III. izreke i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev na ime naknade štete s osnove pravnih nedostataka na prodajnoj stvari u iznosu od 345.595,41 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate na ime plaćene kupoprodajne cijene, iznos od 17.279,73 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate na ime plaćenog poreza na promet nekretnina, iznos od 2.405,60 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate na ime dosuđenih troškova parničnog postupka u predmetu poslovni broj P-169/19; te odlučivanje o prigovoru radi prijeboja do visine iznosa iz tužbenog zahtjeva.

7. U ponovljenom postupku i tužitelj i tuženik po punomoćnicima su ustrajali u svojim navodima i prijedlozima kao i ranije provedenom postupku s tim da je punomoćnik tuženika predložio izvođenje vještačenja po vještaku za procjenu nekretnina i građevinskom vještaku na okolnost nastale štete, odnosno zbog stjecanje bez osnove, dok je punomoćnik tužitelja isticao da nikada nije preuzeo posjed cijele nekretnine s obzirom da je notorno da se u zapadnom dijelu tvrđave Imperijal kao posjednik nalazi društvo Odašiljači i veze dok se u preostalom dijelu tvrđave Imperijal nalazi tuženik koji ima i ključeve tvrđave, te se i Dubrovački muzeji kao institucija osnovana od tuženika nalazi u posjedu te nekretnine, te naplaćuje naknadu za posjetitelje tvrđave, dok je tuženik istaknuo da se pred Općinskim sudom u Dubrovniku pod posl. br. Ovr-18/2022 vodi ovršni postupak po prijedlogu tuženika kao ovrhovoditelja protiv ovdje tužitelja kao ovršenika radi stupanja u posjed predmetne nekretnine, a u kojem se ovdje tužitelj protivi provedbi ovrhe.

8. Tijekom postupka sud je izveo dokaz čitanjem i pregledanjem isprava priloženih u spisu koje su dostavljene i predložene do zaključenja prethodnog postupka: Ugovor o prijeboju potraživanja na kojemu je potpis ugovornih strana ovjeren po javnom bilježniku Ivi Radoviću dana 07.05.2009. godine OV- 968/092, presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku, posl.broja P-169/2019, od dana 25. veljače 2020. godine, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-1723/2020, od dana 11. svibnja 2020.g., ponuda za kupnju nekretnina tužitelja upućena RH i tuženiku od 24.12.2008.g. sa prilozima izvadak iz sudskog registra, potvrda primitka transakcije, ispis javnog nadmetanja iz NN 144/2008 od 12.12.2008.g., potvrda Zagrebačke banke d.d. o transakciji izvršenoj 26.5.2009.g., zaključak Grada Dubrovnika klasa 947- 01/08-01/255, urbroj: 2117/01-08-09-9 od 25.3.2009.g., potvrda Grada Dubrovnika o uplati kupoprodajne cijene od 27.5.2009.g., porezno rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave Dubrovnik, Ispostave Dubrovnik, pod klasom: UP ll-410 -20I 2009- 0211 217, urbroj:513-071-9 -01- 2009-6, od dana 25. kolovoza 2009.godine, Ugovor o kupoprodaji ovjeren 05.05.2009. godine, Zemljišno knjižni izvadak za nekretnine od 23.06.2008., popis katastarskih čestica [katastarska čestica] sa posjednicima u k. o. [katastarska općina], povijesni izvadak iz sudskog registra za tužitelja od 23.12.2020., Ugovor o koncesiji od 25. ožujka 2009., Odluka Gradskog vijeća tuženika od 04. lipnja 2020. i 27. srpnja 2020., dopis tuženika tužitelju od 30. srpnja 2020. i 7. kolovoza 2020. Godine, izjava br. 7 tužitelja od 23.9.2008.g., Izjava o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću OU-461/2-2008, ispis statusa predmeta P-169/2019, potvrda o uplati sredstava za povećanje temeljnog kapitala od 24.3.2009.g., dio tužbe tužitelja protiv tuženika od 1.2.22. pred Stalnim arbitražnim sudištem pri HGK, te je saslušan svjedok PG, i naknadno je izveden dokaz očevidom i vještačenjem po vještaku građevinske i struke koji je i usmeno saslušan, a na temelju izvedenih dokaza sud je mogao donijeti nedvojbenu odluku.

9. U svom iskazu svjedokinja PG iskazuje kako je radila pravne poslove za tužitelja u razdoblju od 2007. - 2015. Godine, a koliko se sjeća radilo se o česticama koje su bile van projekta razvoja Golfa, a to da su čestice uz obuhvat projekta, ali nisu obuhvaćene projektom tužitelja. Navodi da se Razvoj Golf javio na natječaj Grada Dubrovnika, te je ponuđena od strane tužitelja veća cijena nego je bila navedena u natječaju i cijena je plaćena u cijelosti i to na način da je dio cijene plaćen prijebojm potraživanja, i to koliko se sjeća sa jamčevinom za tvrđavu, a dio je bio putem uplate na račun tuženika. Što se zemljišno knjižnog stanja tiče zna da je vlasnik nekretnina bio Grad Dubrovnik i nije bilo osnove za posumnjati nešto drugo da bi se istraživalo zemljišno knjižno stanje, te da nije bilo sporno u nijednom trenutku da Grad ne bi bio vlasnik. Iskazuje da u to doba kupoprodaje u pravnoj praksi nije se provjeravalo da li je 1991. godine nekretnina bila ex-lege vlasništvo RH, a to nije ni Grad provjeravao koji je raspisao natječaj. Koliko zna taj ugovor o kupoprodaji nije bio raskinut. Koliko se sjeća nije bilo potrebno odobrenje članova društva za poduzimanje ovog konkretnog pravnog posla ugovora o kupoprodaji, te da nisu postojale takve odredbe u društvenom ugovoru.

10. Iz ugovora o kupoprodaji nekretnina ovjeren 5.5.2009.g., dokumentacije javnog nadmetanja i potvrde o uplati kupoprodajne cijene od 27.5.2009.g. sud je utvrdio da je tužitelj imao pravni osnov za uknjižbu u zemljišne knjige za predmetne nekretnine, dok je iz izvatka iz zk u spisu utvrdio da je kao vlasnik upisan Grad Dubrovnik, a da je pravomoćnom presudom P-169/19 Trgovačkog suda u Dubrovniku potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-1723/2020 od 11.5.2020.g. naloženo ovdje tužitelju trpjeti uknjižbu Republike Hrvatske na navedenim nekretninama.

11. Analizirajući Ugovor o kupoprodaji sud je utvrdio da su tužitelj i tuženik u članku 1. suglasno utvrdili da je prodavatelj (Grad Dubrovnik) stvarni i knjižni vlasnik nekretnina, u čl. 3 je određena kupoprodajna cijena 2.603.888,6 kuna, te da u čl. 5 prodavatelj (Grad Dubrovnik) jamči kupcu (Razvoj golf d.o.o.) da predmetne nekretnine nisu opterećene nikakvim uknjiženim i neuknjiženim pravima u korist trećih koja bi isključivala, ograničavala ili umanjivala pravo vlasništva koje kupcu pripada temeljem ugovora o kupoprodaji. Dakle, jasno je iz presude P-169/19 Trgovačkog suda u Dubrovniku potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-1723/2020 od 11.5.2020.g. da je nekretnina bila opterećena pravima trećih i imala nedostatke, odnosno prodavatelj Grad Dubrovnik - tuženik nije bio vlasnik nekretnine koju je prodao ovdje tužitelju Razvoj Golf d.o.o. Iz potvrde o uplati kupoprodajne cijene od 27.5.2009.g. i ostalih isprava u spisu vidljivo je da je tužitelj uplatio kupoprodajnu cijenu u cijelosti. Iz poreznog rješenja je vidljivo da je temeljem poreza na promet nekretnina porezni obveznik tužitelj za iznos 130.194,43 kuna, te iz presude presude P-169/19 Trgovačkog suda u Dubrovniku da je dužan naknaditi Republici Hrvatskoj parnični trošak od 18.125,00 kuna.

12. Članak 430. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje u tekstu ZOO) propisuje da prodavatelj odgovara ako na prodanoj stvari postoji neko pravo trećega koje isključuje, umanjuje ili ograničuje kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao uzeti stvar opterećenu tim pravom. Prema čl. 432.st.3 ZOO-a tužitelj kao kupac ima pravo na naknadu štete.

13. Nakon brižne analize svakog tijekom postupka provedenog dokaza za sebe i u međusobnoj korelaciji s ostalim dokazima, sud je prema čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim i odlučio kao u toč. I izreke presude. Dakle, tužitelj je platio kupoprodajnu cijenu tuženiku, obveznik je bio temeljem rješenja za porez i dužan naknaditi parnični trošak iz predmeta P-169/19, a nije postao vlasnik nekretnine iz ugovora o kupoprodaji jer prodavatelj - tuženik iako je tvrdio da je vlasnik nije bio vlasnik već Republika Hrvatska po samom zakonu što je pravomoćno utvrđeno.

14. Tužitelj je saznao da kupljena nekretnina možda ima nedostatke pravomoćnom presudom P-169/19 Trgovačkog suda u Dubrovniku potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-1723/2020 od 11.5.2020.g., pa stoga je tek od tada i mogao potraživati naknadu koju potražuje u ovom postupku (tužba predana 10.11.2020.), te stoga prigovor zastare tuženika nije osnovan. Zatezna kamata se obračunava sukladno čl.

29. st. 2. ZOO, budući da se u predmetnom slučaju ne radi o trgovačkom ugovoru.

15. U odnosu na prigovore tuženika da je kupovninu od 2.603.888,06 kn iznos koji je nadilazio petinu ondašnjeg temeljnog kapitala tužitelja, te da je ugovor o kupoprodaji nekretnina od 5. svibnja 2009. u ime tužitelja sklopio njegov prokurist bez odobrenja tužiteljeve skupštine (tuženik se poziva na odredbu čl. 441. st.1. toč. 10. Zakona o trgovačkim društvima) sud je mišljenja da svi prigovori tuženika koji se odnose na eventualne mane u zastupanju ili postupanju organa i tijela tužitelja mogu biti okolnosti na koje se može pozivati sam tužitelj i tvrditi eventualno da ga nije zastupala ovlaštena osoba ili da nije imala valjano odobrenje, ali nikako tuženik. Takvim radnjama bi mogao biti oštećen sam tužitelj. Tužitelj je u spis dostavio i izjavu o osnivanju društva kao i potvrdu o uplati sredstava za povećanje temeljnog kapitala, tako da je i ovaj prigovor tuženika otklonjen.

16. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja vezan za ugovor o koncesiji od 25. ožujka 2009. godine kojim tuženik kao davatelj koncesije i tužitelj kao koncesionar sklopili Ugovor o koncesiji kojim je koncesionar stekao pravo obnove i korištenja tvrđave „Imperial“ na Srđu, a Odlukom Gradskog vijeća tuženika od 12. lipnja 2020. godine utvrđeno da je Ugovor o koncesiji raskinut s danom 9. kolovoza 2013. godine, te navodi da tužitelj nije vratio tuženiku posjed tvrđavu „Imperial“ na Srđu pa da tuženik trpi štetu koja odgovara najmanje iznosu mjesečne zakupnine. Sud o prigovoru radi prebijanja mora odlučivati. Stoga je sud izveo dokaz kako je predložio tuženik i izašao na očevid sa strankama i stalnim sudskim vještakom dipl.ing.arch. LG sa nalogom da utvrdi stanje nekretnine u dijelu u kojem se nalazi u mogućem posjedu tužitelja, procijeniti taj dio nekretnine, je li nekretnina oštećena više od redovne uporabe, njenu vrijednost, odnosno je li taj dio nekretnine mogao biti dan u zakup i u kojem iznosu za vremensko trajanje od raskida ugovora do danas. Sudski vještak u svom stručnom nalazu i mišljenju naveo je kako istočni bastion, zapadni bastion, prizemlje, prvi kat, taraca nisu u posjedu tužitelja, te da konačno naveo kako je jasno da tužitelj nije u posjedu niti jednog od prostora kompleksa tvrđave Imperijal na Srđu, pa da stoga nema smisla da procijenjuje vrijednost bilo kojih prostorija, kao niti da se izjašnjava da li su neke prostorije oštećene više od redovne uporabe, ili da procijenjuje dio predmetnih nekretnina koji bi mogao biti dan u zakup itd.

17. Nakon zaprimljenih očitovanja na nalaz i mišljenje vještak je ostao u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja dostavljenog u spis, te usmeno razjasnio upitan je li nekretnina oštećena više od redovne uporabe odgovara da je nekretnina u lošem stanju i da se ne može iznajmljivati nikome osim muzeju, nekretnina prokišnjava, nema odgovarajućih instalacija, na dijelovima nema prozora ni stakala, na drugom katu ima puno smeća i slično, te da nekretnina nema svojstva pogodna za davanje u zakup.

18. U odnosu na prigovor radi prebijanja, sud iako je izašao na očevid i odredio vještačenje i pregledao sve isprave priložene spisu i saslušao svjedoke nije našao dokazanim postojanje potraživanja tuženika prema tužitelju za koji bi mogao pa i eventualno izvršiti prijeboj. Tuženik tvrdi da tužitelj nije vratio tuženiku u posjed tvrđavu „Imperial“ na Srđu zbog čega da tuženik trpi štetu koja odgovora najmanje iznosu mjesečne zakupnine, a očevidom i vještačenjem je utvrđeno kako tvrđava nije u posjedu tužitelja, da je u lošem stanju, te da nekretnina nema svojstva pogodna za davanje u zakup. Stoga je sud odlučio kao u toč. II izreke.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155 ZPP-a. Sud je na temelju do zaključenja glavne rasprave određeno postavljenog zahtjeva tužitelja (l.s. 528), sukladno čl. 155. ZPP, vrijednosti predmeta, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 i 126/22 dalje: OT), našao potrebnim za vođenje ovog postupka troškove tužitelja i to za zastupanje na ročištima na kojima su se izvodili dokazi ili se raspravljalo o glavnoj stvari 22.3.21., 31.3.21., 15.12.21, 19.12.21., 13.5.24, 12.9.24, 18.12.24. po 2753 bodova po svakom ročištu (Tar.br. 9.toč. 1 OT-a), za ročišta koja su bila odgođena bez raspravljanja 27.1.22 i 21.9.22. po 50 bodova po svakom ročištu (Tar.br. 9.toč. 5 OT-a), za sastav tužbe po punomoćniku 2753 bodova (Tar.br. 7.toč. 1 OT-a), te za obrazloženi podnesak od 12.3.21. kojim odgovara na navode iz odgovora na tužbu 2753 bodova (Tar.br. 8.toč. 1 OT-a) što ukupno iznosi 24.877 bodova što temeljem Tar.br. 50. OT-a iznosi 49.754,00 eura sa PDV-om (12.438,50 eura ) iznos od 62.192,50 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu 331,81 eura (Tar.br. 1 st 1 Tarife sudskih pristojbi – prilog Uredbi NN 53/19, a temeljem čl. 4 st.1 Zakona o sudskim pristojbama NN 118/18), što sve zbrojeno iznosi 62.524,31 eura pa je tako odlučeno kao u toč. III izreke rješenja.

20. Odbijen je tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška kao u toč. IV izreke rješenja i to za trošak ročišta koja su bila odgođena bez raspravljanja 27.1.22 i 21.9.22. po 50 bodova po svakom ročištu (Tar.br. 9.toč. 5 OT-a) što je manje od onoga kako je zatražio tužitelj, kao i za ročište koje nije održano, te za podnesak koji nije bio potreban u smislu čl. 155 ZPP-a

21. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine 57/22 i 88/22) bilo je nužno iskazati sve iznose u uvodi i izreci odluke i u kunama i u eurima.

22. Zbog navedenog, temeljem spomenutih propisa odlučeno je kao u izreci.

U Dubrovniku, dana 31. siječnja 2025.

Sutkinja:

Katarina Franković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se izjavljuje Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana objave presude, ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, a ukoliko nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude od dana dostave presude pozivom na gornji poslovni broj spisa.