REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg. J. F. Kennedy 11, Zagreb

98. P-80/24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Josipu Biliću, u pravnoj stvari tužitelja KLINIČKA BOLNICA DUBRAVA ZAGREB, Avenija Gojka Šuška 6, Zagreb, OIB: 32206148371, zastupana po punomoćniku Tončiju Ravliću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Ravlić & partneri, Zagreb, Gundulićeva ulica 31, protiv tuženika RUDAN d.o.o., Žminj, 9. rujna 1/H, OIB: 84430586938, zastupan po punomoćnici Sonji Bulić, odvjetnici u Puli, Dalmatinova 4, te uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, zastupana po ŽDO Zagreb, OIB: 16488001145, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. prosinca 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Tončija Ravlića, odvjetnika i u nazočnosti punomoćnice tuženika Sonje Bulić, odvjetnice, te u odsutnosti uredno pozvanog umješača na strani tužitelja, donio je i objavio, 31. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je Ugovor o energetskom učinku – uštedi vode prema ESCO modelu br. 0102/2017 zaključen dana 27. siječnja 2017.g., ništetan i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 311.634,66 €.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 75.250,00 €.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi umješaču parnične troškove u iznosu od 29.862,63 €.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su stranke dana 27. siječnja 2017., zaključili Ugovor o energetskom učinku uštedi vode prema ESCO modelu br. 0102/2017 i da je ugovor u ime tužitelja potpisao tadašnji ravnatelj OK a u ime tuženika GK. Navodi da je predmetni ugovor ništetan, jer je protivan Zakonu o javnoj nabavi jer tužitelj postupak pregleda i ocjene ponuda, nije proveo sukladno Zakonu o javnoj nabavi, te navodi da je čl. 77. st. 4. Zakona o javnoj nabavi propisano da "ako istekne rok valjanosti ponude ili jamstva za

Stranica 1 od 19

ozbiljnost ponude, javni naručitelj mora tražiti njihovo produženje. U tu svrhu ponuditelju se daje primjeren rok...", te da se iz ponudbenog lista tuženika ne može sa sigurnošću utvrditi rok valjanosti ponude ali da iz garancije br. 1404005585 za ozbiljnost ponude izdane od strane Zagrebačke banke može sa sigurnošću utvrditi da ista vrijedi do 21.10.2014. godine. Navodi da iz dokumentacije za nadmetanje stavak 6.3.1. se može sa sigurnošću utvrditi "ako na dan izvršnosti odluke o odabiru istekne rok valjanosti ponude, naručitelj će tražiti od ponuditelja produženje roka valjanosti ponude i jamstva za ozbiljnost ponude sukladno produženom roku..". Stoga navodi da je sukladno tome tužitelj morao obzirom na istek ponude i garancije za ozbiljnost ponude tražiti od tuženika produljenje roka valjanosti ponude. Navodi kako je na dan izvršnosti odluke o odabiru istekao rok valjanosti ponude, te da ugovor o javnoj nabavi odnosno okvirni sporazum nastaje dostavom pisane izjave ponuditelja o produženju roka valjanosti ponude, a ako je bilo uvjet, i dostavom jamstva za ozbiljnost ponude sukladno produženom roku valjanosti ponude. Sukladno tome tužitelj smatra da navedeni ugovor nije u skladu s odredbom čl. 99. st. 7. Zakona o javnoj nabavi. Nadalje, navodi da je tužitelj dana 20. siječnja 2017. donio odluku o odabiru ponude za energetsku uštedu vode i da se protiv navedene odluke mogla izjaviti žalba i da je rok za žalbu 10 dana sukladno čl. 145. i čl. 146. st. 1. t. 4. ZJN-a te je naveo da je odluka donesena dana 20. siječnja 2017. godine i da je zadnji dan roka za žalbu bio dan 30.01.2017. godine i da sukladno čl. 141. st. 2. ZJN pravo na žalbu ima i središnje tijelo državne uprave. Ističe da je tužitelj dana 27. siječnja 2017. godine sklopio predmetni ugovor odnosno da je isti sklopio za vrijeme trajanja žalbenog roka, te da je stoga isti protivan prisilnim propisima i stoga ništetan. Nadalje, ističe da sukladno čl. 58. Zakona o ustanovama ustanova ne može bez suglasnosti osnivača ustanove tj. Vlade RH steći opteretiti ili otuđiti nekretninu ili drugu imovinu čija je vrijednost veća od vrijednosti utvrđene aktom o osnivanju ili statutom ustanove, te da sukladno čl. 15. Statuta upravo vijeće ravnatelju daje prethodnu suglasnost za zaključivanje svih ugovora čija pojedinačna vrijednost prelazi 300.000,00 kn uz prethodnu suglasnost ministra nadležnog za zdravlje bez obzira na vrstu ugovora. Navodi da bivši ravnatelj OK nije tražio niti dobio suglasnost upravnog odbora, ministra nadležnog za zdravlje, niti Vlade RH. Stoga navodi da je čl. 99. st. 2. Zakona o javnoj nabavi propisano da izvršnošću odluke o odabiru nastaje ugovor o javnoj nabavi odnosno okvirni sporazum te da je st. 3. propisano da, ako nastanak ugovora o javnoj nabavi je uvjetovan suglasnošću mjerodavnog tijela, ugovor o nabavi nastaje u trenutku pribavljanja suglasnosti i da je u st. 4. propisano da javni naručitelj ne smije sklopiti ugovor o javnoj nabavi odnosno okvirni sporazum niti pristupiti njegovu izvršenju prije izvršnosti odluke o odabiru. Tužitelj također navodi da je iz dokumentacije za nadmetanje vidljivo da je predmet nabave "provedba projekta energetske učinkovitosti i ostalih povezanih aktivnosti s jamstvom uštede vode u KB Dubrava", dok je iz ugovora od 27. siječnja 2017. vidljivo da je predmet ugovora "pružanje energetske usluge u svrhu poboljšanja učinkovitosti (sanacija, održavanje, i nadzor) postojećeg vodoopskrbnog sustava pitke hladne vode na skupu zgrada bolnice KBC Dubrava", te da je usporedbom ugovora i dokumentacije vidljivo da ugovor nije u skladu s dokumentacijom za nadmetanje niti sa odabranom ponudom, što je u suprotnosti sa odredbom čl. 105. st. 1. Zakona o javnoj nabavi. Tužitelj nadalje navodi da je navedeni ugovor ništetan jer je protivan Zakonu o proračunu RH, jer temeljem odredbi Zakona o proračunu ravnatelj morao imati suglasnost Vlade RH, a koju suglasnost Vlada RH daje na prijedlog Ministra, te da je čl. 44. st. 2. Zakona o proračunu propisano da proračunski korisnici mogu preuzeti obveze po ugovorima

Stranica 2 od 19

koji zahtijevaju plaćanje u slijedećim godinama neovisno o izvoru financiranja samo uz suglasnost Vlade RH a na prijedlog Ministra, te da je tužitelj kao korisnik državnog proračuna morao imati suglasnost Vlade RH. Jednako tako ističe da temeljem čl. 1. Zakona o izvršenju Državnog proračuna RH za 2016. godinu Ministar financija daje suglasnost proračunskim korisnicima državnog proračuna za preuzimanje obveza po ugovorima koji zahtijevaju plaćanje u slijedećim godinama ako ukupna obveza po ugovoru ne prelazi iznos od 10.000.000,00 kn, te ako ukupna obveza po ugovoru koji zahtijeva plaćanje u sljedećim godinama prelazi iznos iz stavka 11. ovog članka, suglasnost korisnicima za preuzimanje navedene obveze daje Vlada na prijedlog ministara financija sukladno čl. 44. Zakona o proračunu. Zaključno tužitelj ističe da je činjenica da je ugovor ništetan po samom Zakonu bila je u času potpisivanja ugovora poznata i tužitelju i tuženiku odnosno zz tuženika GK jer su isti bili upozoreni na navedenu činjenicu od članova povjerenstva, te da tuženik nije neuka stranka jer je isti upoznat o odredbama ZJN a isti je od strane tužitelja također upozoren da se radi o ništetnom ugovoru.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik navodi da je čl. 176. ZJN propisano da je ugovor o javnoj nabavi ništetan ako je sklopljen protivno odredbi čl. 13. ZJN i da sva kršenja na koja se poziva tužitelj se odnose u biti na zabranu sklapanja ugovora samo jednoj strani odnosno tužitelju dok se navedena ograničenja ne odnose na tuženika i da sukladno čl. 322. st. 2. ZOO-a, predmetni ugovor nije ništetan, već da je valjan. Nadalje navodi da tužitelj u dokumentaciji za nadmetanje nije propisao obvezu pribave suglasnosti osnivača kao uvjeta nastanka ugovora i da tuženik nije bo upoznat s navedenom obvezom tužitelja odnosno uvjetnom nastanka ugovora. Nadalje ističe da tužitelj u dokumentaciji za nadmetanje nije propisao obvezu pribave suglasnosti Vlade RH te da tuženik nije bo upoznat s navedenom obvezom tužitelja odnosno uvjetnom nastanka ugovora, te da stoga razlozi ništetnosti koji se odnose na to da je ugovor potpisan jer je istekao rok valjanosti ponude i garancija za ozbiljnost ponude, te jer tužitelj nije imao suglasnost osnivača odnosno Ministra i iz razloga što nije imao suglasnost Vlade RH sukladno Zakonu o proračunu, razlozi koji su postojali samo na strani tužitelja kao zabrana sklapanja ugovora samo jednoj strani, pa je stoga ugovor valjan. Nadalje ističe da je vezano uz navod da je tužitelj trebao tražiti produljenje roka valjanosti ponude i garancije, da nije postojao niti jedan razlog uslijed kojeg bi tužitelj trebao tražiti produljenje ponude jer u čl. 1.4. ugovora je konstatirano da tuženi potvrđuje da je njegova ponuda br. 229-2014 od 11.07.2014. obvezujuća te iz navedenog proizlazi da je ponuda tuženog na dan objave odluke koji se ujedno ima smatrati i danom izvršnosti odluke bila valjana jer je u konkretnom slučaju sudjelovao jedan ponuditelj, te da budući je predmetni ugovor sklopljen odmah po objavi odluke o odabiru, da stoga nije postojao niti jedan razlog uslijed kojeg bi tužitelj mogao tražiti produljenje jamstva za ozbiljnost ponude. Tuženik navodi da vezano uz navod ad. 1.4. tužbe da nije jasno na temelju čega je tužitelj utvrdio da ugovor nije u skladu s dokumentacijom za nadmetanje, te da stoga ugovor nije protivan čl. 105. ZJN.

3. Raspravnim rješenjem od dana 26. travnja 2019. godine sud je dopustio sudjelovanje Republike Hrvatske kao umješača na strani tužitelja.

4. Dana 6. lipnja 2019. ovaj sud je donio Presudu poslovni broj: P-2407/2018-16 koju presudu je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio presudom i rješenjem od 19. siječnja 2021. poslovni broj: Pž-5541/2019-2.

Stranica 3 od 19

5. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-139/2023-5 od 8. studenog 2023., ukinuta je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 5541/2019-2 od 19. siječnja 2021., ispravljena rješenjem istog suda broj Pž-5541/2019-5 od 2. kolovoza 2021. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 2407/2018-16 od 6. lipnja 2019., te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. U navedenoj odluci VSRH u bitnome ukazuje u odnosu na prvo pitanje (...je li ugovor o javnoj nabavi upravni ugovor ili ugovor građanskog prava, uzimajući u obzir njegov sadržaj i postupak koji prethodi sklapanju ugovora o javnoj nabavi...) da „…valjanost ugovora o javnoj nabavi prema odredbama ZJN-a treba tumačiti prema posebnom pravnom uređenju upravnog ugovora u smislu odredbi čl. 150. – 154. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09 i 110/21 – dalje: ZUP), kod kojeg ugovora se shodno odredbama čl. 105. st. 8. ZJN-a na odgovornost ugovornih strana za ispunjenje obveza iz ovog ugovora odgovarajuće primjenjuju odredbe ZOO-a. Naime, upravni ugovor pojmovno određuju odredbe čl. 150. – 154. ZUP-a. Prema odredbi čl. 150. ZUP-a, javnopravno tijelo i stranka sklopit će upravni ugovor o izvršenju prava i obveza utvrđenih u rješenju kojim je riješena upravna stvar, ako je zakonom propisano sklapanje takvog ugovora (st. 1). Upravni ugovor ne smije biti protivan izreci rješenja, prinudnim propisima, javnom interesu niti smije biti sklopljen na štetu trećih osoba (st. 2). Upravni ugovor koji ima pravni učinak na prava trećih osoba pravno je valjan samo uz pisani pristanak tih osoba (st. 3.). Upravni ugovor sklapa se u pisanom obliku (st. 4). Pri tom odredba čl. 151. ZUP-a posebno uređuje ništetnost upravnog ugovora na način da je ništetan ako je protivan rješenju radi izvršenja kojeg je sklopljen (st. 1), da je ništetan i iz razloga ništetnosti propisanih zakonom koji uređuje obvezne odnose (st. 2.), te da je ništetan i kad je ništetan dio toga ugovora, osim ako bi ugovor proizvodio pravne učinke i bez tog dijela (st. 3.). Ništetnost upravnog ugovora utvrđuje sud nadležan za upravne sporove na temelju tužbe stranke ili javnopravnog tijela (st. 4.). Kada je riječ o ugovoru o javnoj nabavi prethodno citirane pretpostavke ZUP-a koje određuju upravni ugovor (da su ugovorne strane javnopravno tijelo i stranka u upravnom postupku, da se sklapa u vezi izvršenja prava i obveza utvrđenih u rješenju kojim je riješena upravna stvar, te da je sklapanje takvog ugovora predviđeno zakonom) treba tumačiti u skladu s odredbama ZJN-a kojima je strogo propisan postupak koji prethodi sklapanju ugovora o javnoj nabavi (u kojem su naručitelji obvezni poštivati izrijekom propisana načela, moraju primjenjivati odredbe navedenog Zakona na način koji omogućava učinkovitu javnu nabavu i ekonomično trošenje sredstava za javnu nabavu), te koje odredbe posebno ograničavaju dispoziciju ugovornih strana pri sklapanju i izmjeni ovog ugovora, što pri ocjeni valjanosti ugovora o javnoj nabavi opravdava primjenu šire propisanih razloga za ništetnost ugovora prema ZUP-u od onih propisanih odredbama ZOO-a. Shodno odredbi čl. 105. st. 8. ZJN-a, odredbe ZOO-a odgovarajuće se primjenjuju na odgovornost ugovornih strana za ispunjenje obveza iz ovog ugovora“.

7. U odnosu na drugo pitanje (...imaju li odredbe čl. 99. i čl. 105. ZJN-a karakter prisilnih propisa i je li stoga ništetan ugovor sklopljen u postupku javne nabave protivno navedenim odredbama...), Vrhovni sud RH ističe kako navedene odredbe ZJN-a postupanje stranaka izričito uređuju kao obvezno (te tumačeći ih u kontekstu ukupne normative ZJN-a izričito nalažu određeno postupanje stranaka koje je

Stranica 4 od 19

posebno važno na način da ga adresati ne mogu otkloniti svojom voljom), i da je riječ o prisilnim propisima i u načelu (ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo /čl. 322. st. 1. ZOO-a/) ugovor koji je sklopljen protivno ovim prisilnim propisima je ništetan. Pri tome Vrhovni sud ukazuje da odredbe ZJN-a posebno uređuju (prema činjeničnom osnovu na kojem tužitelj temelji svoj zahtjev u konkretnom slučaju relevantna je odredba čl. 167. ZJN-a) poništenje ugovora o javnoj nabavi. U okolnostima kada poseban propis (ZJN) kao pravnu posljedicu nevaljanosti određenog pravnog posla predviđa poništaj, ne primjenjuju se opće odredbe ZOO-a koje u istim pretpostavkama nevaljanosti za pravnu posljedicu predviđaju ništetnost pravnog posla.

8. Zaključno u odnosu na treće pitanje (...ima li odredba čl. 25. st. 5. Zakona o učinkovitom korištenju energije u neposrednoj potrošnji, karakter prisilnog propisa koji čini ništetnim zaključenje ugovora suprotno navedenim odredbama...), Vrhovni sud Republike Hrvatske ističe da odredbe čl. 25. st. 5. Zakona o učinkovitom korištenju energije u neposrednoj potrošnji ("Narodne novine" broj 152/08, 55/12, 101/13, 153/13, 14/14 i 127/14) uređuju da „...Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama (u daljnjem tekstu: Agencija) provodi postupak javne nabave za energetsku uslugu u zgradarstvu u ime i za račun proračunskih i izvanproračunskih korisnika državnog proračuna Republike Hrvatske. Ostali subjekti javnog sektora mogu na temelju pisanog sporazuma, odnosno ugovora ovlastiti Agenciju da u njihovo ime i račun provodi postupak javne nabave za energetsku uslugu u zgradarstvu. Subjekti u čije ime i račun Agencija provodi postupke javne nabave za energetsku uslugu plaćaju, odnosno podmiruju Agenciji troškove tih postupaka. Za energetske usluge koje se ne odnose na zgradarstvo za provedbu postupka javne nabave naručitelj može na temelju pisanog sporazuma, odnosno ugovora ovlastiti Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija ili drugog naručitelja u smislu propisa o javnoj nabavi, uz plaćanje troškova u vezi s provedbom tog postupka...“. Navedena odredba izričito uređuje pretpostavke u kojima Agencija provodi postupak javne nabave za energetsku uslugu. Kako navedene odredbe ovog Zakona postupanje stranaka izričito uređuju kao obvezno i kojeg adresati ne mogu otkloniti svojom voljom, riječ o prisilnim propisima i u načelu (ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo /čl. 322. st. 1. ZOO-a/) ugovor koji je sklopljen protivno ovim prisilnim propisima je ništetan.

9. Zaključno VSRH ukazuje da su nižestupanjski sudovi odlučujući o zahtjevu tužitelja pogrešno primijenili materijalno pravo na koje se odnose materijalnopravna pitanja zbog kojih je revizija dopuštena, te kako su zbog pogrešne primjene materijalnog prava ostale nepotpuno utvrđene činjenice u smislu izloženog stajališta ovog suda, slijedom čega je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje uz uputu da je u ponovnom postupku potrebno utvrditi činjenice odlučne za primjenu materijalnog prava u smislu izloženog pravnog shvaćanja ovog suda.

10. U ponovljenom postupku tužitelj je ostao kod ranijih navoda te je naveo da je sukladno odredbi čl. 151. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09 i 110/21 – dalje: ZUP), ugovor ništetan ako je protivan rješenju radi izvršenja kojeg je sklopljen te da je u konkretnom slučaju, Ugovor o energetskom učinku protivan aktu radi izvršenja kojeg je sklopljen (Odluci o odabiru), što ga čini ništetnim, odgovarajućom primjenom ZUP-a i ZOO-a. Nadalje

Stranica 5 od 19

ističe da je odredbom čl. 25. st. 5. Zakona o učinkovitom korištenju energije u neposrednoj potrošnji ("Narodne novine" broj 152/08, 55/12, 101/13, 153/13, 14/14 i 127/14) koji zakon je bio na snazi do 6.11.2014., kada ga zamjenjuje Zakon o energetskoj učinkovitosti), propisano da Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama (u daljnjem tekstu: APN) provodi postupak javne nabave za energetsku uslugu u zgradarstvu u ime i za račun proračunskih i izvanproračunskih korisnika državnog proračuna Republike Hrvatske te je stoga predmetni Ugovor budući je sklopljen kroz nezakonito proveden natječaj, odnosno budući da postupak nabave nije provodila Agencija, je ništetan. Također ističe da je dokumentacijom o nabavi (DON), u toč. 2. PODACI O PREDMETU NABAVE - predviđeno i propisano kako je cilj nabave, između ostalog i smanjenje potrošnje električne energije (list 48 spisa), te da se Zakona o učinkovitom korištenju energije u neposrednoj potrošnji i njegova odredba čl. 25. st. 5. odnosi na sve energetske usluge u zgradarstvu, uključujući i one koje obuhvaćaju samo vodu. Nadalje, tužitelj ističe da je sam tuženik u parničnom postupku koji se vodi pred ovim sudom pod posl. br. P- 155/2022 između istih stranaka, ali u različitim stranačkim ulogama, uz tužbu radi naknadu štete dostavio istovjetne ugovore zaključene s različitim bolnicama, uključujući Klinički bolnički centar Rijeka, Kliniku za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević," Kliničku bolnicu Merkur i Klinički bolnički centar Split, a sve te postupke provodio je APN kao ovlašteno tijelo koje je zakonom izričito propisano nadležnim za provođenje postupka u ime i za račun korisnika, pa tako ukazuje da je u čl. 1. Ugovora energetskom učinku br. 16-09-ENUČ-2016 sklopljenog s Kliničkim bolničkim centrom Split (UGOVOR FIRULE) od 8. ožujka 2016., navedeno da je APN kao središnje tijelo u ime i za račun NEU proveo otvoreni postupak javne nabave za poboljšanje energetske učinkovitosti, te da je u čl. 1. stavak 1. Ugovora o energetskom učinku br. 29-09-ENUČ-2016 od **.**.2016. (RK) također navedeno da APN kao središnje tijelo u ime i za račun NEU proveo otvoreni postupak javne nabave za poboljšanje energetske učinkovitosti, te da je u članku 1. stavak 1. Ugovora o energetskom učinku br. 58-09-ENUČ-2016 od 5. ožujka 2019. (KB MERKUR) navedeno da je APN kao središnje tijelo u ime i za račun NEU proveo otvoreni postupak javne nabave za poboljšanje energetske učinkovitosti i da je i u članku 1. Ugovora o energetskom učinku br. 01-09-ENUČ- 2019 od 1. srpnja 2019. (KBC Rijeka) navedeno da je APN kao središnje tijelo u ime i za račun NEU proveo otvoreni postupak javne nabave za poboljšanje energetske učinkovitosti. Stoga ističe da je APN nužan subjekt i provoditelj javne nabave u ugovorima kao što je predmetni te da je tuženiku to bilo dobro poznato jer je riječ o ugovorima koji su zaključeni neposredno u razdoblju prije pa i nakon konkretnog Ugovora o energetskom učinku – uštedi vode prema ESCO modelu broj 0102/2017 od 27. siječnja 2017. godine.

11. Tuženik u nastavku postupka ističe da predmetni Ugovor nije protivan rješenju radi izvršenja kojeg je sklopljen jer nije protivan Odluci o odabiru ponude za energetsku uslugu uštede vode Urbroj: 37-000/17 od 20. 1. 2017. već upravo suprotno. Ugovor je u cijelosti suglasan sa izrekom navedene Odluke. Također ističe da Vrhovni sud upućuje na članak 167. ZJN-a koji regulira poništenje ugovora o javnoj nabavi te zauzima stav da se, u okolnostima kada poseban propis - ZJN kao pravnu posljedicu nevaljanosti određenog pravnog posla predviđa poništaj, ne primjenjuju opće odredbe ZOO-a koje u istim pretpostavkama nevaljanosti za pravnu posljedicu predviđaju ništetnost ugovora. Također opetovano ističe da nije došlo do povrede odredbe čl. 99. st. 3. i 7. ZJN-a, te da i slučaju kada bi Ugovor bio protivan odredbi

Stranica 6 od 19

čl. 25. st. 5. Zakona o učinkovitom korištenju energije u neposrednoj potrošnji da Zakon o javnoj nabavi u takvom slučaju propisuje poništenje ugovora, a ne ništetnost. Nadalje ističe da je čl. 4. predmetnog Zakona koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka javne nabave, propisana definicija energetske usluge koja uključuje i energiju i vodu, kumulativno a ne u slučaju energetske usluge koja uključuje samo vode kao u konkretnom slučaju. Navodi da je tek Zakonom o učinkovitom korištenju energije u neposrednoj potrošnji (NN 127/14) propisano da se energetska usluga definirala kao usluga koja uključuje energiju i/ili vodu, te stoga smatra da nije bilo zapreke da tužitelj sam provede navedeni postupak. Dodatno ukazuje da navedena odredba nije primjenjiva jer predmet javne nabave nije bila energetska usluga u zgradarstvu, dok se u konkretnom slučaju ne radi o energetskoj usluzi u zgradarstvu, već samo o energetskoj usluzi uštede vode. Također ukazuje da APN provodi postupak javne nabave u ime i za račun naručitelja energetske usluge pa čak i u slučaju primjene odredbe čl. 25. st. 5. Zakona o učinkovitom korištenju energije u neposrednoj potrošnji, povreda istog ne bi imala za posljedicu ništetnost jer ne bi bilo zapreke da i sam zastupani provede postupak javne nabave te ističe da ni sam APN ne smatra da je čl. 25 st. 5 ZUKE-a kogentni propis čija povreda bi dovela do ništetnosti ugovora. Osporava i da bi Ugovor bio ništetan po članku 58. Zakona o ustanovama iz razloga što se u konkretnom slučaju ne radi o stjecanju, opterećenju ili otuđenju imovine veće vrijednosti niti je Statut prisilni propis čija povreda bi mogla uzrokovati ništetnost ugovora. Zaključno ukazuje da je osnovni cilj ESCO Ugovora smanjenje troškova energenata bez dodatnog trošenja sredstava za vlasnika/korisnika. Pružatelj energetske usluge naplaćuje se isključivo iz ostvarenih ušteda i to na način da 50 % uštede ostaje naručitelju, a 50 % uštede naplaćuje pružatelj energetske usluge. Nadalje ukazuje da eventualna povreda čl. 44. st. 2. Zakona o proračunu, čl. 99. st. 3. ZJN-a te čl. 25. st. 5. ZUKE, čak i ako se utvrdi, odnosi na propuste tužitelja pa je ugovor valjan sukladno čl. 322. st. 2. ZOO- a.

12. Na ročištu održanom 13. studenog 2024. tužitelj je postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na način da ukoliko sud utvrdi da iz bilo kojeg razloga nije osnovan prvotno postavljeni tužbeni zahtjev predlaže da sud po provedenom postupku usvoji sljedeći tužbeni zahtjev: „Utvrđuje se da ugovor o energetskom učinku- uštedi vode prema ESCO modelu br. 0102/2017 od dana 27. siječnja 2017. godine, nije nastao“, te se pozvao na odredbe čl. 44. st. 2. Zakona o proračunu kao i čl. 99. st. 3. Zakona o javnoj nabavi kojim je propisano da ugovor o javnoj nabavi odnosno okvirni sporazum nastaje u trenutku pribavljanja suglasnosti.

13. Tuženik se protivio predmetnoj preinaci jer je preinaka izvršena nakon zaključenja prethodnog postupka te da nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a. Sud je raspravnim rješenjem od 13. studenog 2024. dopustio preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari., sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a.

14. Tuženik je navodio i da bi se odredba čl. 99 st. 2. i 3. ZJN-a mogla primijeniti samo u slučaju da ugovorne strane nisu 27. siječnja 2017. potpisale Ugovor o energetskom učinku te bi se samo tada moglo govoriti o tome da li je ugovor nastao ili nije te ističe da Zakon o proračunu („Narodne novine“ br. 87/2008, 109/2007, 136/2012, 15/2015) u članku 124. st. 1 toč. 9. propisuje jedino i isključivo prekršajnu odgovornost za pravnu osobu ukoliko kao proračunski korisnik preuzme obveze po ugovorima koji zahtijevaju plaćanja u slijedećim godinama, neovisno o izvoru

Stranica 7 od 19

financiranja, bez suglasnosti Vlade (čl. 44. st. 2 i 6). Dakle, propisuje drugu pravnu posljedicu u odnosu na onu koju tužitelj navodi. Također navodi da eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje da ugovor nije nastao nije pravno osnovan te da se radi o situaciji iz članka 322. stavka 2. ZOO-a kojim je propisano da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj te ističe da suglasnost Vlade ne predstavljala uvjet za nastanak ugovora po članku 99. st. 3. ZJN-a.

15. Tužitelj u nastavku ističe da je za nastanak pravnih učinaka ugovora o javnoj nabavi bilo potrebno ishoditi suglasnost ministra financija u smislu odredbe čl. 44. st. 2. Zakona o državnom proračunu. Budući da to nije učinjeno, ugovor o javnoj nabavi nije nastao, kako je to propisano odredom čl. 99. st. 3. Zakona o javnoj nabavi.

16. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze: izvršio uvid u Ugovor o energetskom učinku – uštedi vode prema ESCO modelu br. 0102/2017 zaključen dana 27. siječnja 2917.g. (list 6-17 i 99-110 i 153-163 spisa), odluku o odabiru (list 18-109 i 114-115 spisa), ponudbeni list (list 20 spisa), garanciju (list 21 spisa), odluku o imenovanju ovlaštenih predstavnika naručitelja (list 22-24 spisa), Statut kliničke bolnice Dubrava (list 25-42 spisa), suglasnost (list 43 spisa), zapisnik sa sastanka povjerenstva (list 44 spisa), dokumentacija za nadmetanje (list 45-86 spisa), dopis od 08.05.2017. (list 89-90 spisa), zapisnik od dana 27.01.2017. (list 111 spisa), dopis od 16.01.2017. (list 112 spisa), dopis (list 113 spisa), zapisnik o pregledu i ocjeni ponuda (list 116-126 spisa), rješenje (list 130-134 spisa), pravno mišljenje (list 137-146 spisa), mišljenje Ministarstvo zdravstva (list 150-152 spisa), ispis e- mail-a (list 180 spisa), pravno mišljenje (list 322-336 spisa), pravno mišljenje (list 366-377 spisa), pojašnjenje dokumentacije za nadmetanje (list 382-384 spisa), dopis od 10.08.2015. (list 391-395 spisa), odluka o odabiru (list 412-414 spisa), Ugovor o sanaciji s prilozima (list 415-464 spisa), ustavna tužba (list 483-500 spisa), nalaz i mišljenje (list 517-593 spisa), Ugovori o energetskom učinku (list 625-688 spisa).

17. Sud je odbio dokazne prijedloge tuženika za izvođenjem dokaza saslušanjem zz tuženika GK te svjedoka PK i ŽK na okolnost provedbe postupka javne nabave, sklapanja i izvršavanja ugovora, budući da navedene okolnosti kako su predložene nisu bile sporne same po sebi, te iz razloga što je sud smatrao da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno.

18. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 709/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

19. Predmet ovog spora je, glavni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim Ugovora o energetskom učinku – uštedi vode prema ESCO modelu br. 0102/2017 zaključen dana 27. siječnja 2017. godine između Kliničke bolnice Dubrava Zagreb, i društva Rudan d.o.o., te eventualno kumulirani zahtjev da predmetni Ugovor nije nastao.

Stranica 8 od 19

20. Tužitelj smatra da je predmetni ugovor ništetan iz razloga što je navedeni Ugovor protivan odredbama Zakona o javnoj nabavi („Narodne novine“ br. 90/11, 83/13, 143/13 i 265/14 – dalje: ZJN) i to čl. 99. st. 3. i 7. ZJN te čl. 145. i 146. ZJN kao i čl. 105. st. 1. ZJN te iz razloga jer je isti protivan i odredbama Zakona o proračunu („Narodne novine“ br. 87/08, 136/12 i 15/15 – dalje: ZP) i to čl. 44. st. 2. ZP-a a u svezi sa čl. 11. Zakona o izvršenju državnog proračuna, kao i iz razloga što je isti protivan odredbi 15. Statuta tužitelja a u svezi sa čl. 58. Zakona u ustanovama („Narodne novine“ br. 76/93, 29/97, 47/99 i 35/08 – dalje- ZOU), te iz razloga jer je protivan odredbi čl. 25. st. 5. Zakona o učinkovitom korištenju energije u neposrednoj potrošnji („Narodne novine“ br. 152/08, 55/12, 101/13, 153/13, 14/14, 127/14 – ZUKE) i odredbi čl. 151. st. 1. Zakona o upravnom postupku.

21. Člankom 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/2011, 78/15, dalje: ZOO), je propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Stavkom 2. čl. 322. ZOO-a je propisano da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

22. Vezano uz tužiteljeve navode da je predmetni ugovor ništetan, jer je protivan odredbi čl. 99. st. 3. i 7. ZJN te čl. 145. i 146. ZJN kao i čl. 99. st. 3. i čl. 105. st. 1. ZJN, ovaj sud je predmetne navode ocijenio neosnovanim.

23. Odredbom čl. 176. ZJN je propisano da je ugovor o javnoj nabavi ništetan ako je sklopljen protivno odredbi članka 13. ovoga Zakona.

24. Odredba čl. 13. ZJN-a propisuje koji se odnosi naručitelja i gospodarskih subjekata smatraju sukobom interesa te propisuje slučajeve zabrane sklapanja ugovora o javnoj nabavi.

25. Odredbom čl. 167. ZJN-a propisuje slučajeve poništenja ugovora o javnoj nabavi ili okvirnog sporazuma pa tako st. 1. tog članka propisuje da će državna komisija poništiti ugovor o javnoj nabavi ako je naručitelj sklopio 1. ugovor o javnoj nabavi odnosno okvirni sporazum bez prethodno provedenog postupka javne nabave kada je to u suprotnosti s odredbama ovoga Zakona, 2. ugovor o javnoj nabavi odnosno okvirni sporazum, za vrijeme roka mirovanja kada se on morao primijeniti, 3. ugovor o javnoj nabavi odnosno okvirni sporazum suprotno članku 161. ovoga Zakona, 4. ugovor o javnoj nabavi odnosno okvirni sporazum suprotno članku 163. ovoga Zakona, 5. ugovor o javnoj nabavi na temelju okvirnog sporazuma u suprotnosti sa člankom 39. stavcima 3. i 5. ovoga Zakona.

26. U odluci Rev 139/2023-5 od 8. studenog 2023. Vrhovni sud RH upravo ukazuje da u okolnostima kada poseban propis (ZJN) kao pravnu posljedicu nevaljanosti određenog pravnog posla predviđa poništaj, ne primjenjuju se opće odredbe ZOO- a koje u istim pretpostavkama nevaljanosti za pravnu posljedicu predviđaju ništetnost pravnog posla.

Stranica 9 od 19

27. Slijedom navedenog, u odnosu na navedene razloge koji se odnosi na protivnost odredbama ZJN-a (čl. 99. st. 3. i 7. ZJN te čl. 145. i 146. ZJN kao i čl. 105. st. 1. ZJN,), a s obzirom na odredbe čl. 176. i 167. ZJN-a, proizlazi da je tužitelj u odnosu na postupanje koje bi bilo protivno predmetnim odredbama mogao samo tražiti poništaj predmetnog Ugovora, a ne i njegovu ništetnost kako to navodi i sam Vrhovni sud u citiranoj odluci, budući da je ZJN-om za navedene slučajeve propisana posljedica poništenje odnosno poništaj ugovora o javnoj nabavi, jer sam ZJN samo u jednom slučaju odnosno u slučaju iz odredbe čl. 176. u svezi s odredbom čl 13. ZJN-a propisuje ništetnost kao posljedicu. Stoga se u konkretnom slučaju u odnosu na ništetnost predmetnih odredbi ZJN-a, ne mogu primijeniti odredbe ZOO-a koje propisuju razloge ništetnosti, kako to upravo navodi Vrhovni sud u ukidnoj odluci.

28. Stoga je ovaj sud u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio utvrđenje ništetnosti Ugovora zbog protivnosti predmetnim odredbama Zakona o javnoj nabavi, smatrao neosnovanim.

29. U odnosu na tužiteljevo pozivanje da je predmetni ugovor ništetan, jer je isti sklopljen protivno čl. 15. Statuta kojim je propisano da upravo vijeće ravnatelju daje prethodnu suglasnost za zaključivanje svih ugovora čija pojedinačna vrijednost prelazi 300.000,00 kn uz prethodnu suglasnost ministra nadležnog za zdravlje bez obzira na vrstu ugovora, a budući da bivši ravnatelj OK nije tražio niti dobio suglasnost upravnog odbora, niti ministra nadležnog za zdravlje, niti Vlade RH, ovaj sud je ostao kod obrazloženja i navoda iz ranije presudu, odnosno ovaj sud je premetni navod ocijenio neosnovanim.

30. Naime, bez obzira što je nesporno da bivši ravnatelj tužitelja nije pribavio predmetnu suglasnost od upravnog vijeća za sklapanje predmetnog ugovora, treba navesti da protivnost predmetnog ugovora odredbi čl. 15. Statuta ne uzrokuje ništetnost jer Statut nije prisilni propis. (tako i USRH, U-III/183/2001)

31. Jednako tako, napominje se da se odredba čl. 58. Zakona o ustanovama („Narodne novine“ – dalje: 76/1993, 29/1997, 47/1999, 35/2008) ne može primijeniti u konkretnom slučaju budući je istom propisano ograničenje kod opterećenja, stjecanja i otuđenja nekretnina i druge imovine, a ne ograničenje samog sklapanja ugovora kojim se ne stječe niti opterećuje niti otuđuje nekretnina ni druga imovina tužitelja kao u konkretnom slučaju.

32. Nadalje, imajući u vidu odredbu čl. 322. st. 1. ZOO-a, jasno je da nije svaka protivnost bilo kojoj odredbi zakona pa tako u konkretnom slučaju Zakona o javnoj nabavi, razlog ništetnosti, već je potrebno da se radi o protivnosti "prisilnim propisima", te da cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili da zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

33. Naime, prisilni (kogentni) propis je propis koji obvezuje na jedno čvrsto određeno ponašanje koje zakonodavac smatra posebno važnim za pravni poredak, za pravnu sigurnost i za vladavinu prava i koje ponašanje svakako hoće postići, te stoga njezini adresati primjenu takve odredbe, ne mogu otkloniti svojom voljom.

Stranica 10 od 19

34. Prisilni propisi nisu formulirani na isti način pa se tako nekad jasno određuje da je posljedica nepoštivanja određenog propisa ništavost, odnosno da ugovor nema pravni učinak ili da je nevaljan, a nekada se posredno rabe izrazi "mora" i "zabranjuje", odnosno prisilnost propisa izražava se izrazom "samo ako".

35. Nadalje, čl. 44. st. 2. Zakona o proračunu („Narodne novine“ br. 87/08, 109/07, 136/12, 15/15 – dalje ZOP) je propisano da proračunski korisnici državnog proračuna mogu preuzeti obveze po ugovorima koji zahtijevaju plaćanje u sljedećim godinama neovisno o izvoru financiranja, samo, uz suglasnost Vlade, a na prijedlog ministra financija, dok je stavkom 3. propisano da iznimno od stavka 2. ovoga članka, proračunski korisnici državnog proračuna mogu preuzeti obveze po ugovorima koji zahtijevaju plaćanje u sljedećim godinama, uz suglasnost ministra financija, do iznosa ukupne obveze po ugovoru utvrđenog zakonom o izvršavanju državnog proračuna. (st.3.)

36. Člankom 11. st. 1. Zakona o izvršavanju državnog proračuna RH za 2016. godinu („Narodne novine“ br. 26/16, 111/16 – dalje ZIDP) je propisano da ministar financija daje suglasnost proračunskim korisnicima državnog proračuna za preuzimanje obveza po ugovorima koji zahtijevaju plaćanje u sljedećim godinama ako ukupna obveza po ugovoru ne prelazi iznos od 10.000.000,00 kuna, dok je st. 2. propisano da ako ukupna obveza po ugovoru koji zahtijeva plaćanje u sljedećim godinama prelazi iznos iz stavka 1. ovoga članka, suglasnost korisnicima za preuzimanje navedene obveze daje Vlada, na prijedlog ministra financija, sukladno članku 44. Zakona o proračunu.

37. Među strankama nije sporno da je tužitelj korisnik državnog proračuna, te je uvidom u predmetni Ugovor o energetskom učinku-uštedi vode prema ESCO modelu br. 0102/2017. sud utvrdio da je člankom 3. ugovoreno da cijena energetske usluge iznosi ukupno 34.867.915,20 kn i da je po istome plaćanje ugovoreno putem mjesečnih naknada i da je ugovor sklopljen na rok od 15 godina.

38. Time je utvrđeno da vrijednost ugovora prelazi iznos od 10.000.000,00 kn, te da obveza plaćanja ugovorene naknade zahtijeva plaćanje i u sljedećim godinama, čime je tužitelju za sklapanje predmetnog ugovora sukladno čl. 11. ZIDP-a i čl. 44. ZOP-a bila potrebna suglasnost Vlade Republike Hrvatske, a koju suglasnost nesporno tužitelj nije imao.

39. Slijedom navedenog, budući da iz same formulacije odredbe čl. 44. st. 2. ZOP-a kojom je propisano da proračunski korisnici mogu preuzeti propisane obveze "samo" uz suglasnost Vlade.... proizlazi da je riječ o prisilnom propisu nepoštivanje kojeg dovodi do ništavosti ugovora u smislu članka 322. stavak 1. ZOO-a, jer je prisilnost određena posredno izrazom "samo", koji upućuje na zaključak da zakonodavac hoće samo takvo postupanje adresata i nikakvo drugačije. (tako i VSRH, Rev-x 876/13 od 30.09.2014. i USRH, U-III-3886/12 od 17.01.2013.).

40. Pri tome se ukazuje, da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu čl. 322. st. 2. ZOO-a, na koju se poziva tuženik. Naime, iako navedena odredba, prema ocjeni ovog suda, regulira situaciju kada je sklapanje ugovora zabranjeno samo jednoj strani, treba uzeti u obzir i shvaćanje VSRH iz ukidne odluke, prema kojem se kod predmetnog ugovora radi o mješovitom ugovoru, odnosno i o upravnom

Stranica 11 od 19

ugovoru i o ugovoru građanskog prava, te da kod ocjene valjanosti takvog ugovora, valjanost treba tumačiti i prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku, zatim odredbama ZJN-a te i prema odredbama ZOO-a, sukladno odredbi čl. 105. st. 8. ZJN-a, odnosno da se kod sklapanja takvog ugovora moraju primjenjivati odredbe zakona na način koji omogućava učinkovitu nabavu i ekonomično trošenje sredstava za javnu nabavu te koje odredbe posebno ograničavaju dispoziciju ugovornih strana pri sklapanju i izmjeni ugovora, slijedom čega i iz stava VSRH proizlazi ispravnost ranije navedenog zaključka, odnosno da odredbu čl. 322. st. 2. ZOO-a, nije moguće primijeniti, već je potrebno sagledati sve gore navedene čimbenike, a koji ukazuju da se u konkretnom slučaju radi o povredi kongentne odredbe čl. 44. st. 2. ZOP-a te slijedom toga i o ništetnom ugovoru.

41. Jednako tako, u dijelu kojim je tužitelj isticao ništetnost spornog Ugovora iz razloga jer je protivan odredbi čl. 25. st. 5. Zakona o učinkovitom korištenju energije u neposrednoj potrošnji („Narodne novine“ br. 152/08, 55/12, 101/13, 153/13, 14/14, 127/14 – ZUKE), ovaj sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim.

42. Naime, predmetnom odredbom je propisano da Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama (u daljnjem tekstu: Agencija) provodi postupak javne nabave za energetsku uslugu u zgradarstvu u ime i za račun proračunskih i izvanproračunskih korisnika državnog proračuna Republike Hrvatske. Ostali subjekti javnog sektora mogu na temelju pisanog sporazuma, odnosno ugovora ovlastiti Agenciju da u njihovo ime i račun provodi postupak javne nabave za energetsku uslugu u zgradarstvu. Subjekti u čije ime i račun Agencija provodi postupke javne nabave za energetsku uslugu plaćaju, odnosno podmiruju Agenciji troškove tih postupaka. Za energetske usluge koje se ne odnose na zgradarstvo za provedbu postupka javne nabave naručitelj može na temelju pisanog sporazuma, odnosno ugovora ovlastiti Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija ili drugog naručitelja u smislu propisa o javnoj nabavi, uz plaćanje troškova u vezi s provedbom tog postupka.

43. U svojoj odluci Rev-139/2023-5, Vrhovni sud RH je naveo da navedena odredba izričito uređuje pretpostavke u kojima Agencija provodi postupak javne nabave za energetsku uslugu te kako navedene odredbe ovog Zakona postupanje stranaka izričito uređuju kao obvezno i kojeg adresati ne mogu otkloniti svojom voljom, da je riječ o prisilnim propisima i u načelu (ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo /čl. 322. st. 1. ZOO-a/) ugovor koji je sklopljen protivno ovim prisilnim propisima je ništetan.

44. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužitelj nesporno korisnik državnog proračuna RH, te da je navedeni postupak javne nabave nesporno proveden od strane tužitelja, a ne od strane predmetne Agencije, te budući da se radi o kogentnoj odredbi i da zakon ne propisuje što drugo, proizlazi da je predmetni Ugovor, ništetan.

45. Pri tome se ukazuje, da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu čl. 322. st. 2. ZOO-a, na koju se poziva tuženik. Naime, iako bi se na prvi pogled moglo zaključiti da se ovdje radi o slučaju zabrane koja se odnosi samo na jednu stranu, ipak treba uzeti u obzir i činjenicu da je tom odredbom cijeli postupak provođenja javne nabave povjeren nekome drugome, a ne naručitelju odnosno ne tuženiku pa

Stranica 12 od 19

kada se osim toga uzme u obzir i činjenica da se takva zabrana odnosi na sve proračunske i izvanproračunske korisnike državnog proračuna, proizlazi da je takva zabrana ipak usmjerena na puno veći broj naručitelja odnosno skoro na sve naručitelje koji su obvezni primjenjivati odredbe Zakona o javnoj nabavi, odnosno trebalo bi se zaključiti da se radi prije o općoj zabrani, a ne samo zabrani jednoj strani.

46. Osim gore navedenog, treba uzeti u obzir i shvaćanje VSRH iz ukidne odluke, prema kojem se kod predmetnog ugovora radi o mješovitom ugovoru, odnosno i o upravnom ugovoru i o ugovoru građanskog prava, te da kod ocjene valjanosti takvog ugovora, valjanost treba tumačiti i prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku, zatim odredbama ZJN-a te i prema odredbama ZOO-a, sukladno odredbi čl. 105. st. 8. ZJN-a, odnosno da se kod sklapanja takvog ugovora moraju primjenjivati odredbe zakona na način koji omogućava učinkovitu nabavu i ekonomično trošenje sredstava za javnu nabavu te koje odredbe posebno ograničavaju dispoziciju ugovornih strana pri sklapanju i izmjeni ugovora , slijedom čega i iz stava VSRH proizlazi ispravnost ranije navedenog zaključka, odnosno da odredbu čl. 322. st. 2. ZOO-a, nije moguće primijeniti na način kako to tumači tuženik, odnosno primjenjujući gramatičko tumačenje, već je potrebno sagledati sve gore navedene čimbenike, a koji ukazuju da se u konkretnom slučaju radi o povredi kongentne odredbe čl. 25. st. 5. ZUKE-a te slijedom toga i o ništetnom ugovoru.

47. Jednako tako, polazeći od činjenice da je prije ovog konkretnog ugovora, tuženik sklopio sa drugim korisnicima državnog proračuna, ugovore za istu uslugu, a u kojim postupcima je provođenje postupka javne nabave obavljeno od strane APN (što jasno proizlazi iz samih ugovora, jer je APN i potpisnik istih) to također ukazuje na nesavjesnost postupanja tuženika. Naime, iz navedenog proizlazi da je tuženik svakako znao da postoji predmetno zakonsko ograničenje provedbe postupka javne nabave od strane samog naručitelja odnosno ovdje tužitelja, pa se u tom slučaju i iz tog razloga svakako ne bi mogla primijeniti navedena odredba čl. 322. st. 2. ZOO- a u konkretnom slučaju glede primjene odredbe čl. 25. st. 5. ZUKE-a (tako i O, Komentar zakona o obveznim odnosima, str. 458.).

48. Dodatno se navodi da je sam VSRH u ukidnoj odluci naveo da je predmetna odredba prisilne naravi i da je ugovor koji je sklopljen protivno istoj, ništetan, ako zakon ne propisuje što drugo, pa kako zakon ne propisuje što drugo to je ovaj sud i utvrdio ništetnim sporni Ugovor.

49. Također se ukazuje da se u ovom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o javnoj nabavi koje za posljedicu nevaljanosti određenog pravnog posla propisuju poništaj (čl. 167. ZJN-a), budući da se ovdje radi o posebnom zakonu (ZUKE), a ne o Zakonu o javnoj nabavi, te se stoga navedena odredba čl. 167. ZJN-a ne može uopće primijeniti pa imajući u vidu da ZUKE ne propisuje za ovaj slučaj poništaj, to se ništetnost ocjenjuje sukladno ZOO-u, uz primjenu odredbi ZJN-a i Zakona o općem upravnom postupku, a kako je to utvrdio i Vrhovni sud u ukidnoj odluci Rev- 139/2023-5.

50. Nadalje, neosnovano tuženik tumači izričaj odredbe čl. 4. st. 3. ZUKE-a. Naime, tuženik ukazuje da je predmetnom odredbom koja je bila na snazi u vrijeme

Stranica 13 od 19

pokretanja postupka javne nabave, propisana definicija energetske usluge koja uključuje „i energiju i vodu“, kumulativno a ne energetske usluge koja uključuje samo vodu te da se tek Zakonom o učinkovitom korištenju energije u neposrednoj potrošnji („Narodne novine“ br. 127/14) energetska usluga definirala kao usluga koja uključuje energiju i/ili vodu. Međutim, upravo iz kasnijeg zakonskog rješenja na koje ukazuje i sam tuženik proizlazi da nije bila intencija niti volja zakonodavca ni u Zakonu o učinkovitom korištenju energije u neposrednoj potrošnji („Narodne novine“ br. 152/2008, 55/2012, 101/2013, 153/2013, 14/2014) ograničiti energetsku uslugu isključivo na i energiju i na vodu te je stoga i upravo u kasnijem zakonu i izmijenjen gramatički izričaj odredbe, jer iz obrazloženja tog zakona ne proizlazi da je intencija bila na drugi način definirati navedenu uslugu. No, čak i kada se ne bi tumačila navedena odredba na taj način, pravilno ukazuje tužitelj da je dokumentacijom o nabavi (DON), u toč. 2. PODACI O PREDMETU NABAVE - predviđeno i propisano kako je cilj nabave, između ostalog i smanjenje potrošnje električne energije, slijedom čega se čak i u slučaju tumačenja predmetne odredbe na način kako to tvrdi tuženik, ipak radilo o energetskoj usluzi koja se odnosi i na uštedu energije i vode, što stoga svakako opravdava primjenu odredbe čl. 25. st. 5. ZUKE.

51. U odnosu na pozivanje tuženika da navedena odredba nije primjenjiva jer predmet javne nabave nije bila energetska usluga u zgradarstvu, ovaj sud je taj navod ocijenio neosnovanim. Naime, kako to pravilno ukazuje tužitelj, sam tuženik je u postupku poslovni broj P-155/2022 dostavio Ugovore zaključene za istu uslugu sa drugim bolnicama a u kojima je predmetni postupak javne nabave doista i provodio APN, a koje ugovore je potom tužitelj dostavio i u ovaj spis podneskom od 29. listopada 2024., što jasno ukazuje da je navedeni prigovor paušalan, jer u svi tim postupcima javne nabave tuženiku očito nije bilo sporno da je postupak za istu uslugu provodio APN, a ne same bolnice te mu očito nije bilo sporno da se radi o usluzi koja potpada pod primjenu odredbe čl. 25. st. 5. ZUKE-a iako se radi o ugovorima koji su zaključeni neposredno u razdoblju prije (list 670 i 683 spisa) pa i nakon konkretnog Ugovora o energetskom učinku – uštedi vode prema ESCO modelu broj 0102/2017 od 27. siječnja 2017.

52. Ovdje posebno ukazuje da već iz navedene činjenice proizlazi da u tim postupcima javne nabave koje je provodio APN, tuženiku nije bilo sporno da se navedene odredbe ZUKE-a trebaju primijeniti iako je usluga odnosno predmet nabave definiran na jednak način kao u konkretnom slučaju, odnosno tuženik očito u tim postupcima nije problematizirao definiciju „energetske usluge“ iz odredbe čl. 4. st. 3. ZUKE-a, niti je problematizirao primjenu tog zakona iz razlog što se ne bi radilo o „energetskoj usluzi u zgradarstvu“, pa je stoga iz navedenog razloga, takav prigovor tuženika u ovom postupku, ovaj sud ocijenio neosnovanim i paušalnim.

53. U odnosu na tuženikove navode da je suglasnost na navedeni Ugovor dao i APN (list 111 spisa), te da stoga ne postoji protivnost odredbi čl. 25. st. 5. ZUKE-a, ovaj sud je navedeni navod ocijenio neosnovanim. Naime, tuženik je dostavio Zapisnik sa sastanka održanog 27. siječnja 2017. odnosno sa sastanka održanog skoro tri godine nakon provođenja postupka nabave te iz njega ne proizlazi da bi APN dao bilo kakvu suglasnost na predmetni Ugovor, već je u zapisniku navedeno da su na sastanku „usuglašene sve prijeporne točke Ugovora i da je on jednoglasno usvojen“, bez da se navodi bilo što o samom postupku javne nabave niti na što su se odnosili prijepori iz Ugovora. Slijedom navedenog, budući da odredbama ZUKE-a nije ni

Stranica 14 od 19

propisana mogućnost da ravnatelj APN, naknadno odnosno nakon provedenog postupka suprotno odredbama ZUKE-a, može dati suglasnost i/ili eventualno odobriti tako proveden postupak, a niti se u konkretnom slučaju radi o takvoj eventualnoj situaciji, to je ovaj sud navedeni navod tuženika ocijenio neosnovanim.

54. U dijelu kojim je tužitelj isticao ništetnost spornog Ugovora iz razloga jer je protivan odredbi čl. 151. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09 i 110/21 – dalje: ZUP), ovaj sud je tužbeni zahtjev također ocijenio osnovanim.

55. Naime, tužitelj u navedenom dijelu smatrao da je Ugovor ništetan jer je protivan rješenju radi izvršenja kojega je sklopljen, odnosno jer je protivan Odluci o odabiru budući je sklopljen protivno uvjetima i predmetu nabave iz dokumentacije o nabavi. Protivnost predmetnoj Odluci u odabiru tužitelj je vidio kroz povrede odredbe čl. 99. st. st. 3. i 7. ZJN i čl. 105. st. 2. ZJN-a.

56. Kao što je navedeno, tužitelj je u odnosu na povredu odredbe čl. 99. st. 7. ZJN-a navodio da je tužitelj morao s obzirom na istek ponude i garancije za ozbiljnost ponude tražiti od tuženika produljenje roka valjanosti ponude te da je na dan izvršnosti odluke o odabiru istekao rok valjanosti ponude kao i jamstva za ozbiljnost ponude. Navodi da je dostava jamstva za ozbiljnost ponude bila obveza sukladno točki 6.3.1. dokumentacije za nadmetanje te da je Jamstvo za ozbiljnost ponude koje je dostavio tuženik vrijedilo do 24. listopada 2014., dok je, sukladno članku 99. stavku 6. ZJN-a, odluka o odabiru postala izvršna dostavom ponuditelju. S obzirom da sama odluka o odabiru (ur.broj: 37-000/17) datira s datumom 20. siječnja 2017. evidentno je da je na dan izvršnosti odluke o odabiru tuženiku isteklo jamstvo za ozbiljnost ponude.

57. Ovdje se ukazuje da tuženik nije osporavao činjenice da je predmetno jamstvo za ozbiljnost ponude isteklo 24. listopada 2014., te da je odluka o odabiru donesena 20. siječnja 2017.

58. Iz odredbe čl. 99. st. 6. ZJN-a proizlazi da odluka o odabiru postaje izvršna njenom dostavom ponuditelju.

59. Iz Ugovora proizlazi da je isti potpisan 27. siječnja 2017., iz čega ovaj sud zaključuje da je izvršnost odluke o odabiru nastupila u razdoblju od 20. siječnja do 26. siječnja 2017., s obzirom da tuženik zasigurno ne bi pristupio potpisu ugovora bez a je prije zaprimio predmetnu odluku, a sve budući da u spisu nema podataka kada je točno tuženik zaprimio odluku o odabiru.

60. Uvidom u dokumentaciju za nadmetanje (list 61 spisa), ovaj sud je utvrdio da je točkom 5.9. propisano da rok valjanosti ponude mora biti najmanje 100 dana od krajnjeg roka za dostavu ponuda.

61. Točkom 6.4. (list 64 spisa) je propisano da je rok za dostavu ponude 14. srpnja 2014. godine, što znači da je rok valjanosti ponude najmanje 100 dana računajući od 14. srpnja 2014. godine.

62. Uvidom u Odluku o odabiru, na listu 17 spisa, ovaj sud je utvrdio da je ista donesena 20. siječnja 2017.

Stranica 15 od 19

63. Uvidom u ponudbeni list tuženika na list 20 spisa, ovaj sud je utvrdio da u istoj nije naveden rok valjanosti ponude na način koji omogućava nedvojbeno utvrditi do kada je ponuda bila valjana.

64. Uvidom u dokumentaciju za nadmetanje (list 62 spisa), ovaj sud je utvrdio da je točkom 6.3.1. propisano da rok valjanosti bankovne garancije mora biti najmanje do isteka roka za valjanost ponude.

65. Uvidom u bankarsku garanciju na listu 21. spisa, ovaj sud je utvrdio da je u njoj navedeno da vrijedi do 21. listopada 2014., i da se radi o garanciji za ozbiljnost ponude.

66. Slijedom navedenog, proizlazi da, iako na ponudbenom listu tuženik nije precizno naveo rok valjanosti ponude, da je iz činjenice što je tuženik dostavio bankarsku garanciju s rokom valjanosti do 21. listopada 2014., očito je da je rok valjanosti ponude bio upravo 21. listopada 2014., a polazeći od odredbe čl. 6.3.1. dokumentacije za nadmetanje.

67. Imajući u vidu navedena utvrđenja, i činjenicu da tuženik doista nije dostavio dokaz da je dostavio jamstvo za ozbiljnost ponude koje bi bilo važeće na dan izvršnosti odluke o odabiru te da nije dostavio dokaz da je ponuda bila valjana u trenutku izvršnosti rješenja o odabiru, ovaj sud je ocijenio da su naveden tvrdnje tužitelja točne, odnosno da je na dan izvršnosti odluke o odabiru istekao rok valjanosti ponude kao i jamstva za ozbiljnost ponude.

68. Pri tome se ukazuje da tuženikov navod da je tuženik u Ugovoru u točci 1.4. potvrdio da je njegova ponuda obvezujuća, ne umanjuje činjenicu da je na dan izvršnosti odluke o odabiru bio istekao rok valjanosti ponude, jer je izvršnost odluke o odabiru nastupila prije potpisa Ugovora.

69. Ovdje se dodatno navodi da čak i u slučaju kada bi se pošlo od pretpostavke da je odluka o odabiru postala izvršna isti dan kada je potpisan ugovor te kada bi se iz točke 1.4. Ugovora i smatralo da je produžen rok valjanosti ponude, opet ostaje činjenica da tuženik nije bio dostavio novo ili produžio ranije jamstvo za valjanost ponude.

70. U odnosu na protivnost odredbi čl. 99. st. 3. ZJN-a, ovaj sud je ocijenio da u konkretnom slučaju ne postoji povreda odredbe čl. 99. st. 3. ZJN-a, koja propisuje da ako je nastanak ugovora o javnoj nabavi odnosno okvirnog sporazuma uvjetovan suglasnošću mjerodavnog tijela, ugovor o javnoj nabavi odnosno okvirni sporazum nastaje u trenutku pribavljanja suglasnosti, budući da ZJN-om niti ZUP-om nije propisano da navedeni Ugovor u konkretnom slučaju, nastaje tek suglasnošću mjerodavnog tijela.

71. U odnosu na protivnost odredbi čl. 105. ZJN-a, treba navesti da je navedenom odredbom propisano da ugovor o javnoj nabavi, odnosno okvirni sporazum mora biti u skladu s uvjetima određenima u dokumentaciji za nadmetanje i odabranom ponudom.

72. Tužitelj je ukazivao da da je iz dokumentacije za nadmetanje vidljivo da je predmet nabave „provedba projekta energetske učinkovitosti i ostalih povezanih aktivnosti s

Stranica 16 od 19

jamstvom UŠTEDE VODE u KB Dubrava“, dok je iz Ugovora od 27. siječnja 2017. vidljivo da je predmet ugovora (članak 2.) pružanje energetske usluge u svrhu poboljšanja učinkovitosti (sanacija, održavanje i nadzor) postojećeg vodoopskrbnog sustava PITKE HLADNE VODE na skupu zgrada bolnice KBC Dubrava“. Tužitelj je u ponovljenom postupku i obrazložio i da je riječ o posve drugačijem predmetu nabave (ušteda vode/ poboljšanje učinkovitosti postojećeg vodoopskrbnog sustava pitke hladne vode).

73. Međutim, tužitelj prema stavu ovog suda niti u prvom postupku niti sada u ponovljenom postupku nije doista iznio činjenice vezane uz ovaj navod, odnosno nije obrazložio u čemu se suštinski nalazi nesklad između ugovora i ponude, odnosno dokumentacije za nadmetanje, pa ovaj sud ostaje kod svog ranijeg stava da se ne radi o protivnosti odredbi čl. 105. ZJN-a, slijedom čega nema niti protivnosti odredbi čl. 151. ZUP-a, ali iz navedenog razloga.

74. Ovdje se ukazuje da je sud, kako je gore navedeno, već dao svoju ocjenu u odnosu na ništetnost Ugovora zbog povrede odnosno protivnost odredbama čl. 99. st. 3. i 7. i čl. 105. ZJN-a, a promatrano kroz odredbe ZJN-a, te je i ocijenio da povreda predmetnih odredbi sukladno odredbama ZJN-a, ne dovodi do ništetnosti već do poništaja.

75. Međutim, u ovom slučaju sud je postupanje koje je protivno ovim odredbama odnosno odredbama čl. 99. st. 3. i 7. te čl. 105. ZJN-a, ocjenjivao i kroz povredu odredbi čl. 151. ZUP-a, odnosno u smislu ocjene ništetnosti predmetnog Ugovora zbog povrede navedenih odredbi čl. 151. ZUP-a, a ne ZJN-a, upravo kako je to VSRH i naložio u svojoj odluci Rev-139/2023-5.

76. Naime, kako je već ranije navedeno, VSRH je u ukidnoj odluci Rev-139/2023-5 ukazao da valjanost ugovora o javnoj nabavi prema odredbama ZJN-a treba tumačiti prema posebnom pravnom uređenju upravnog ugovora u smislu odredbi čl. 150. – 154. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09 i 110/21 – dalje: ZUP), te da kada je riječ o ugovoru o javnoj nabavi pretpostavke iz odredbe čl. 150.-154. ZUP-a koje određuju upravni ugovor treba tumačiti u skladu s odredbama ZJN-a kojima je strogo propisan postupak koji prethodi sklapanju ugovora o javnoj nabavi te koje odredbe posebno ograničavaju dispoziciju ugovornih strana pri sklapanju i izmjeni ovog ugovora, što pri ocjeni valjanosti ugovora o javnoj nabavi opravdava primjenu šire propisanih razloga za ništetnost ugovora prema ZUP-u od onih propisanih odredbama ZOO-a.

77. Slijedom navedenog, imajući u vidu činjenicu da je ovaj sud utvrdio da su učinjene povrede odredbi čl. 99. st. 7. ZJN-a (ali ne i odredbe čl. 99. st. 3. i čl. 105. st. 2. ZJN- a), a koje su kod ocjene ništetnosti Ugovora promatrane kroz prizmu protivnosti odredbi čl. 151. ZUP-a, to je ovaj sud ocijenio da je Ugovor ništetan zbog povrede odredbe čl. 151. ZUP-a, jer je predmetni Ugovor protivan rješenju radi izvršenja kojeg je sklopljen, odnosno jer je protivan odluci o odabiru, budući da je na dan izvršnosti odluke o odabiru istekao rok valjanosti ponude kao i jamstva za ozbiljnost ponude.

78. Slijedom navedenog, budući da je ovaj sud utvrdio da je predmetni Ugovora o energetskom učinku – uštedi vode prema ESCO modelu br. 0102/2017 zaključen

Stranica 17 od 19

dana 27. siječnja 2017., ništetan iz gore navedenih razloga, to je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan te je odlučeno kao u točki I. izreke.

79. Budući da je sud glavni tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, to ovaj sud o eventualno kumuliranom zahtjevu nije niti odlučivao.

80. Imajući u vidu da tužitelj uspio u ovom sporu to tužitelj sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a, ima pravo na naknadu parničnih troškova.

81. Tužitelj ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine: broj 138/23, nastavno: Tarifa“) za pristup na ročišta održana 8. veljače 2019, 26. travnja 2019., 13. studenog 2024. i 19. prosinca 2024. u iznosu od 20.000,00 € za svako od navedenih ročišta (Tbr. 9. t. 1. Tarife), kao i za sastav podnesaka od 27. ožujka 2017. (tužba), 16. siječnja 2018. (očitovanje na odgovor na tužbu), 23. kolovoza 2024. (obrazloženi podnesak) i od 29. listopada 2024. (obrazloženi podnesak) u iznosu od 20.000,00 € za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8. t. 1. Tarife), kao i za sastav podneska od 13. lipnja 2019. (žalba protiv presude) u iznosu od 25.000,00 € (Tbr. 10.1. Tarife), za sastav podneska od 13. svibnja 2021. (prijedlog za dopuštenje revizije) i za sastav podneska od 13. prosinca 2022., (revizija) u iznosu od 30.000,00 € za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 10. t. 5. Tarife) te za sastav podneska od 5. prosinca 2024. u iznosu od 50,00 € (Tbr. 8. t. 4. Tarife), što sveukupno uvećano za PDV iznosi 306.312,50 €. Nadalje, tužitelju pripada i pravo na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 663,61 €, zatim sudske pristojbe na presudu u iznosu od 663,61 €, sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 1.340,50 €, sudske pristojbe na prijedlog za reviziju u iznosu od 1.327,22 € i sudsku pristojbu na reviziju u iznosu od 1.327,22 €, prema Tar. br. 1., 2. i 3. Tarife sudskih pristojbi iz Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23). Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo na naknadu troška u ukupnom iznosu od 311.634,66 €. (točka II. izreke).

82. U odnosu na vrijednost boda koju je ovaj sud primijenio ukazuje se na odluku VSRH, Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024.

83. Sud nije prihvatio tužiteljev zahtjev za naknadu troška za sastav podnesaka od 3. svibnja 2018., od 8. studenog 2018., od 1. kolovoza 2019, od 15. travnja 2021., od 8. veljače 2023., svi u iznosu od 50,00 € kao i za sastav podnesaka 29. travnja 2023. i od 4. ožujka 2024. u iznosu od 20.000,00 € za svaki do tih podnesaka, budući je sud sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a, smatrao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Jednako tako sud nije prihvatio tužiteljev zahtjev za naknadu troška za sastav podneska od 5. prosinca 2024. preko dosuđenog iznosa od 50,00 € budući da je sud smatrao da se radi o podnesku iz Tbr. 8. t. 4. Tarife. Slijedom navedenog, ovaj sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 75.250,00 € (točka III. Izreke)

84. Osim navedenog, sukladno odredbi čl. 154.a. i čl. 163. ZPP-a i umješač ima pravo na naknadu parničnih troškova u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine: broj 138/23, nastavno: Tarifa“) i to za pristup na ročište održano 26. travnja 2019. u iznosu od 13.272,28 €, sastav žalbe od 14. lipnja 2019. u iznosu od 16.590,35 € kako je to umješač i tražio (list 187 i 216 spisa).

Stranica 18 od 19

Slijedom navedenog, umješač ima pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu od 29.862,63 € (točka IV. Izreke).

Zagreb, 31. siječnja 2025.

SUDAC

Josip Bilić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda e-komunikacijom.

DNA:

- Tužitelju po pun.

- Tuženiku po pun.

- Umješaču po ŽDO

- Kal. 30 dana

Stranica 19 od 19