REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-312/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sutkinji ovoga suda Meliti Novak, u pravnoj stvari tužiteljice BŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Miji Kladariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB:87939104217, zastupanog po odvjetnicima iz Žurić i partneri, odvjetničko društvo d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate,8.siječnja 2025. nakon održane i dovršene glavne rasprave u prisutnosti tužiteljice, zamjenice njenog punomoćnika odvjetničke vježbenice ĐŽ i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika u uredu odvjetnika Brune Damjanca, Ivana Josipovića, dana 31.siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 312545 od 10.04.2008. godine, solemniziranom po Javnom bilježniku Niki Bagarić iz Požege, posl.broj: OV- 6106/08 dana 14.04.2008. godine, sklopljenog između tužiteljice BŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, kao pravni sljednik Nove hrvatske banke d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB 78427478595, Sberbank d.d. Zagreb, Varšavska 9 i Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, , kao kreditora, a koja u članku 4., točka 4.1.glasi "... kamatna stopa je promjenjiva, ...";

u članku 4. točka 4.3. glasi "... promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.";

u članku 7. točka 7.1. glasi "...a plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća." ;

u članku 7. točka 7.2. glasi "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4.1. ovog Ugovora, sve ugovorne strane pristaju da Kreditor povisi... iznos anuiteta." u članku 7. točka 7.3. "...Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća." u članku 9. točka 9.6. "Ugovorne strane su suglasne da Kreditor može za vrijeme trajanja ovog Ugovora uslijed promjena...te drugih uvjeta po ocjeni Kreditora, promijeniti visinu kamatnih stopa i metodu obračuna kamata,...";

u članku 9. točka 9.7.glasi "Svi potpisnici ovog Ugovora potvrđuju da su upoznati sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, da im je banka objasnila taj rizik i da su upoznati i svjesni činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta." ;

u članku 9. točka 9.16. glasi "Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita." ;

u članku 9. točka 9.21. glasi "Ugovorne strane su suglasne da se ne sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama

Kreditora i ostali važeći akti Kreditora..."

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.944,71 eura na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, te korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koji bi se dobili primjenom ugovorene kamatne stope po stopi od 4,90% godišnje i bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

za iznos od 1,65 eur počevši od 22.10.2008 godine

za iznos od 1,73 eur počevši od 22.11.2008 godine

za iznos od 0,90 eur počevši od 23.12.2008 godine

za iznos od 12,92 eur počevši od 22.01.2009 godine

za iznos od 13,23 eur počevši od 22.02.2009 godine

za iznos od 10,87 eur počevši od 22.03.2009 godine

za iznos od 9,12 eur počevši od 22.04.2009 godine

za iznos od 9,36 eur počevši od 22.05.2009 godine

za iznos od 7,28 eur počevši od 24.06.2009 godine

za iznos od 7,62 eur počevši od 22.07.2009 godine

za iznos od 7,79 eur počevši od 22.08.2009 godine

za iznos od 7,19 eur počevši od 22.09.2009 godine

za iznos od 6,13 eur počevši od 22.10.2009 godine

za iznos od 8,08 eur počevši od 22.11.2009 godine

za iznos od 9,26 eur počevši od 22.12.2009 godine

za iznos od 11,40 eur počevši od 22.01.2010 godine

za iznos od 12,75 eur počevši od 23.02.2010 godine

za iznos od 15,04 eur počevši od 23.03.2010 godine

za iznos od 15,43 eur počevši od 22.04.2010 godine

za iznos od 17,30 eur počevši od 22.05.2010 godine

za iznos od 21,66 eur počevši od 22.06.2010 godine

za iznos od 24,39 eur počevši od 22.07.2010 godine

za iznos od 31,16 eur počevši od 22.08.2010 godine

za iznos od 31,67 eur počevši od 22.09.2010 godine

za iznos od 30,29 eur počevši od 22.10.2010 godine

za iznos od 30,62 eur počevši od 23.11.2010 godine

za iznos od 40,76 eur počevši od 22.12.2010 godine

za iznos od 37,62 eur počevši od 22.01.2011 godine

za iznos od 40,26 eur počevši od 22.02.2011 godine

za iznos od 42,19 eur počevši od 22.03.2011 godine

za iznos od 36,31 eur počevši od 22.04.2011 godine

za iznos od 43,46 eur počevši od 22.05.2011 godine

za iznos od 52,07 eur počevši od 22.06.2011 godine

za iznos od 59,56 eur počevši od 22.07.2011 godine

za iznos od 69,06 eur počevši od 23.08.2011 godine

za iznos od 54,27 eur počevši od 22.09.2011 godine

za iznos od 49,56 eur počevši od 22.10.2011 godine

za iznos od 50,98 eur počevši od 23.11.2011 godine

za iznos od 52,64 eur počevši od 22.12.2011 godine

za iznos od 55,78 eur počevši od 22.01.2012 godine

za iznos od 56,07 eur počevši od 22.02.2012 godine

za iznos od 56,11 eur počevši od 22.03.2012 godine

za iznos od 57,14 eur počevši od 22.04.2012 godine

za iznos od 58,59 eur počevši od 22.05.2012 godine

za iznos od 58,48 eur počevši od 22.06.2012 godine

za iznos od 57,42 eur počevši od 22.07.2012 godine

za iznos od 55,99 eur počevši od 22.08.2012 godine

za iznos od 53,09 eur počevši od 22.09.2012 godine

za iznos od 56,93 eur počevši od 23.10.2012 godine

za iznos od 57,61 eur počevši od 23.11.2012 godine

za iznos od 57,08 eur počevši od 22.12.2012 godine

za iznos od 51,10 eur počevši od 22.01.2013 godine

za iznos od 54,05 eur počevši od 22.02.2013 godine

za iznos od 56,20 eur počevši od 22.03.2013 godine

za iznos od 57,50 eur počevši od 23.04.2013 godine

za iznos od 51,45 eur počevši od 22.05.2013 godine

za iznos od 51,10 eur počevši od 22.06.2013 godine

za iznos od 51,35 eur počevši od 23.07.2013 godine

za iznos od 52,77 eur počevši od 22.08.2013 godine

za iznos od 54,93 eur počevši od 22.09.2013 godine

za iznos od 54,71 eur počevši od 22.10.2013 godine

za iznos od 55,84 eur počevši od 23.11.2013 godine

za iznos od 56,58 eur počevši od 22.12.2013 godine

za iznos od 28,69 eur počevši od 22.01.2014 godine

za iznos od 31,11 eur počevši od 22.02.2014 godine

za iznos od 31,15 eur počevši od 22.03.2014 godine

za iznos od 30,23 eur počevši od 23.04.2014 godine

za iznos od 29,34 eur počevši od 22.05.2014 godine

za iznos od 29,53 eur počevši od 22.06.2014 godine

za iznos od 30,94 eur počevši od 22.07.2014 godine

za iznos od 31,38 eur počevši od 22.08.2014 godine

za iznos od 32,28 eur počevši od 23.09.2014 godine

za iznos od 33,30 eur počevši od 22.10.2014 godine

za iznos od 34,36 eur počevši od 23.11.2014 godine

za iznos od 33,82 eur počevši od 23.12.2014 godine

za iznos od 28,57 eur počevši od 22.01.2015 godine

za iznos od 28,57 eur počevši od 22.02.2015 godine

za iznos od 28,57 eur počevši od 22.03.2015 godine

za iznos od 28,57 eur počevši od 22.04.2015 godine

za iznos od 28,57 eur počevši od 22.05.2015 godine

za iznos od 28,57 eur počevši od 24.06.2015 godine

za iznos od 28,57 eur počevši od 22.07.2015 godine

za iznos od 28,57 eur počevši od 22.08.2015 godine

za iznos od 28,57 eur počevši od 22.09.2015 godine

pa sve do isplate, u roku 15 dana.

III Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 408,47 EUR (3.077,63 kune) istaknuto u prigovoru radi prijeboja.

IV Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi: "Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 312545 od 10.04.2008. godine, solemniziranom po Javnom bilježniku Niki Bagarić iz Požege, posl.broj: OV-6106/08 dana 14.04.2008. godine, sklopljenog između tužiteljice BŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, kao pravni slijednik Nove hrvatske banke d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB 78427478595, Sberbank d.d. Zagreb, Varšavska 9 i Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, , kao kreditora , a koja u članku. 1. glasi “…u iznosu od CHF 48.000,00 (CHF četrdesetosamtisuća) u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita".

V Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.898,17 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 31.siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od donošenja prvostupanjske presude do dana plaćanja, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteliica BŽ podnijela je 13.lipnja 2023. tužbu protiv pravnog prednika tuženika Nova hrvatska banka d.d. u kojoj navodi da je dana 10.travnja 2008. s pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj 312545 (dalje: Ugovor o kreditu), na temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici, kao korisniku kredita, iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 48.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, na rok otplate od 30 godina.

1.1.Ističe da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 05.07.2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž6632/2017 od 14.06.2018. godine donesenom u kolektivnom sporu vođenom između tužitelja Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i poslovnih banka među kojima je bila i Sberbank d.d., ranije Volksbank d.d., utvrđeno je da su poslovne banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navedenom presudom sud je naložio tuženim bankama da prestanu sa ovakvim postupanjem, te da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom ponudu zamijeniti ova presuda. Sud je nadalje zabranio tuženim bankama takvo ili slično postupanje.

1.2.Tuženik je prilikom izračuna anuiteta kredita koji su plaćani računao obvezu tužitelja u iznosu protuvrijednosti iznosa anuteta u švicarskom franku prema srednjem tečaju koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta. Na ovaj način je došlo do značajnih povećanja iznosa anuiteta po osnovu povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Tuženik je tužitelju izdao Promet karticepo kreditu iz koga je vidljivo koji iznosi anuiteta su plaćani za vrijeme povrata kredita. Prema točki 4.1 istog ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa po godišnjoj kamatnoj stopi od 4,90% koja je promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama i naknadama tuženika kao kreditora.

1.3. Temeljem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 PŽ– 7129/13 od 13.06.2014. godine kojom je kao tužena obuhvaćena i Sberbank d.d., ovdje tuženik, utvrđeno je da se ista nije pridržavala odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju te je došlo do pretplate zbog promjene kamatne stope koja je ugovorena prema točki 2. naprijed navedenog ugovora.

1.4. Prema stavu sudova iz navedenih presuda tuženik nije poštivao u predmetnom ugovornom odnosu jedno od osnovnih načela obveznog prava – načelo savjesnosti i poštenja čime je tužitelj doveden u neravnopravan položaj. Tuženik je samovoljno mijenjao kamatnu stopu, što je utvrđeno i navednom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a na što nije bio ovlašten.

1.5. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je bitna ugovorna odredba, a tuženik nije sa tužiteljem kao korisnikom kredita pojedinačno pregovarao niti je u ugovoru kao ugovaratelj koji je sačinio Ugovor o kreditu precizno odredio uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena niti je utvrđeno temeljem kojih egzaktnih parametara i metoda izračuna tih parametara se vrši promjena kamatnih stopa, zbog čega je nezakonita odredba o kamatama uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Tuženik je za vrijeme otplate kredita povećavao kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu od 4,90% što je uzrokovalo zajedno sa povećanjem tečaja švicarskog franka značajno povećanje anuiteta.

1.6. Kako su naprijed navedenim pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda RH utvrđene ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. 01. 2004. godine do 31.12.2008. godine kao i ništetnost ugovorene odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, to je tuženik sukladno čl. 323 Zakona oobveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, sukladno odredbama članka 1111., članka 1115 i članka 1046. ZOO-a. Odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se sve fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak.1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Na isti način ovu materiju regulira i odredba članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača.

1.7. Tuženik je tužitelju sukladno zakonskoj obvezi u siječnju 2016. godine ponudio konverziju kredita, te je dostavio tužitelju obavijest prema obračunu koji je tuženik sastavio sam, bez mogućnosti sudjelovanja tužitelja u ovom izračunu.

1.8. Zbog navedenoga, tužiteljica potražuje da se utvrde kao ništetne odredbe članka 1. , članka 4. točka 4.1. i 4.3., članka 7. točka 7.1., 7.2., 7.3., članka 9.točka 9.6., 9.7., 9.16.i 9.21. Ugovora o kreditu, kao i da mu tuženik Hrvatska poštanska banka d.d isplati iznos od 3.380,70 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

1.9. Podneskom od 25.listopada 2024. tužiteljica je specificirala konačno postavljeni tužbeni zahtjev te potražuje isplatu 2.944,71 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose sa datumima dospijeća.

2. Budući je u međuvremenu došlo do promjene tvrtke tuženika, na ročištu održanom 19.veljače 2024. postupak je prekinut jer ej Nova hrvatska banka prestala postojati,a tužiteljica je promijenila naziv tuženika u Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, kojoj preinaci se tuženik ne protivi jer je Hrvatska poštanska banka d.d. pravni slijednik u ovome postupku.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi jer je sporazumno ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu. Također da je potraživanje tužitelja u zastari; provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP), metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana. Također ističe i prigovor radi prijeboja.

3.1. Prije upuštanja u raspravljanje, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSHR“) donio rješenju broj Gos-1/19 u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji. Na sjednici vijeća VSRH održanoj 4.3.2020. donio rješenje, poslovni broj: Gos1/19 (dalje u tekstu: „Rješenje“) kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Rješenjem se daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.Ističe da Rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj, sukladno članku 502.n Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/2019, dalje u tekstu: „ZPP“), moraju slijediti.Navodi da VSRH u obrazloženju Rješenja više puta naglašava kogentnost zakonskih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK“), koji na vrlo detaljan i specifičan način određuje postupak provođenja te izračuna same konverzije. Posljedično, kroz zakonit i izrazito transparentan postupak s jasnim reperkusijama za sve strane postupka, potrošačima je ostavljena mogućnost izbora žele li prihvatiti navedeni sporazum ili ne, a bankama nametnuta obveza bez mogućnosti odbijanja

3.2. Tuženik je također stavio prigovor zastare. Navodi da je tužiteljica parnični postupak pokrenula 13.lipnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnova zastarni roku je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla.Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir datum sklapanja Ugovora o kreditu određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. ZOO-a, koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem rok.

3.3. Nadalje tuženik navodi da je konverzija Ugovora o kreditu izvršena na temelju zahtjeva korisnika kredita te je konverzijom izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZKP/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Zbog toga smatra da je tužitelj obeštećen te da nema više osnova zahtijevati da se utvrdi da je raniji ugovor o kreditu ništetan. Intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača – jednom putem konverzije, a drugi put vraćajući iznose utužene ovakvim tipom tužbe. Sukladno navedenim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika, tužitelj i ostale ugovorne strane su prihvatili sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 312545 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od dana 28.1.2016. (dalje u tekstu: „Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu“).

3.4. Tuženik smatra da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a.

3.5. Navodi da je nesporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika 2008. sklopili Ugovor o kreditu. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 1. ugovorena valutna klauzula, kao i da je člankom 7. određen način otplate na način da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća. No sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva tuženik smatra da niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa.

3.6.Tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika uz popratni zahtjev za isplatu iznosa koji je tužitelj jednostrano utvrdio. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. Tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima.

3.7. Navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojim se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena pa da nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a.

3.8. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Navodi da je već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 7.1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.

3.9. Tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva jer tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora.

3.10. U slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja), tuženik ističe prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu. Odredbama članka 1113. ZOO- a predviđeno je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove. Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu i Potvrdom o provedbi konverzije Ugovora o kreditu utvrđena je preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 3.077,63 kn. Tuženik je navedeni iznos koristio za umanjenje dijela budućih anuiteta tužitelja. S obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tuženik ističe prigovor radi prijeboja te predlaže sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 408,47 EUR uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 25.siječnja 2016. do isplate, da donese konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te da odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka

4. Nije osnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi jer je odredbom članka 19.stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 75/09,112/12,143/13,147/13,09/15,78/15,102/15 i 52/16), propisano da potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorene strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Budući da tužiteljica ima prijavljeno prebivalište u [adresa], to je za postupanje po ovoj tužbi mjesno nadležan Općinski sud u Požegi, te je stoga sud odbio navedeni prigovor tuženika.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu broj 312545 od 10.travnja 2008., u Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 312545 od 28.siječnja 2016., u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Filipa Tolića od 7.listopada 2024., saslušao je tužiteljicu svrhu dokazivanja, te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev kao djelomično osnovan.

7. Vezano uz prigovor zastare za istaknuti je kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u toč.8. izreke u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., pa stoga prema pozitivnoj sudskoj praksi nema mjesta zastari potraživanja budući je kolektivnom tužbom zastara prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o kamatama i valutnoj klauzuli, što u predmetnom slučaju znači da nije prošlo pet godina od 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe dana 13.lipnja 2023., uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina (pravno shvaćanje i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl.broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

8. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužiteljica i prednik tuženika dana 10.travnja 2008. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 48.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 28.siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

9. Sporna je međutim osnova, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, zatim aktivna legitimacija, dvostruka litispendencija, je li tužitelj imao svojstvo potrošača kao i je li ništetna konverzija Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2016.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

10.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

10.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

10.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

10.4. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu od 10.travnja 2008. utvrđeno je da je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 48.000,00 CHF koji prema čl. 3. Ugovora o kreditu ima rok vraćanja od 30 godina.

10.5. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 koja se odnose na prednika tuženika Sberbank u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 1., čl.7.t.7.1. i 7.3., čl.9.t.9.7., 9.16. Ugovora o kreditu ) kao i odredbe ugovora u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa (čl.4.t.4.1.i 4.3., čl.7.t.7.2. , čl.9. t.9.6. i 9.21.Ugovora o kreditu).

10.6. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013. utvrđeno je da je prednik tuženika (kao osmo tuženik) u razdoblju od 1.lipnja 2004 do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmo tuženik Sberbank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom osmo tužene Sberbank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora osmo tužena Sberbank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku osmo tužene Sberbank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time osmo tužena Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

10.7. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018- 4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

10.8. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. 11. Iz iskaza tužiteljice, kojoj sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je Ugovor o kreditu zaključila s Volksbank jer joj je trebao novac za dovršetak kuće. U to vrijeme su se nudili krediti u CHF. Trebali su kredit i otišli su u banku gdje im je ponuđen kredit na koji su pristali bez posebnog dogovora i objašnjenja. U početku joj je rata bila oko 1.000,00 do 1.100,00 kuna, a poslije je došla do 1.600,00 i 1.700,00 kuna. 2016.godine zaključila je aneks ugovora o kreditu, odnosno izvršena je konverzija kredita u euro. Budući je rata stalno rasla uhvatio ju je strah i mislila je dokle će to ići, a čula je i da dosta ljudi ide na konverzije pa su se na to odlučili. Tom prilikom je utvrđeno da zapravo mora platiti i razliku. Nije ništa mogla posebno pregovarati o kamatnoj stopi, njenoj promjeni ili valutnoj klauzuli. Naime takav ugovor je bio kakav je i nikome nije niti palo na pamet da će CHF toliko narasti, a tužiteljica je po struci medicinski radnik pa se nije niti razumjela u to. Nije dugo razmatrala podizanje ovoga kredita jer joj je u tome trenutku kredit bio neophodan za dovršetak kuće. Nisam se o kreditu ni sa kime posebno savjetovala. I u Erste banci se raspitivala o mogućnosti podizanja kredita, ali nije imala uvjete za podizanje kredita kod njih. Banka joj je slala obavijest o promjeni kamatne stope, ali ona na to nije mogla utjecati. Prilikom podizanja kredita više ju je zanimalo kolika će biti rata nego visina kamatne stope, koji su razlozi i načini promjene iste, a nitko joj nije niti objašnjavao u kojem slučaju može doći promjene. Nije se banci javljala kada je primila obavijest o promjeni kamatne stope jer se to događalo svima i svi su bili zbunjeni kako zbog povećanja kamatne stope, a pogotovo zbog porasta tečaja CHF.

12. Iz iskaza tužiteljice, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 2.) vidljivo je da je namjena izgradnja kuće u [adresa] te je stoga nesporno je da je tužiteljica digla kredit kao potrošač za osobne potrebe te da podignuti iznos nije korišten za poslovanje obrta.

13. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu osnovan.

14. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

15. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika kojim se korisnica kredita obvezala kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a

16. Budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

17. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

18. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. Sud nije našao da je ništetna odredba članka 1. jer je tim člankom tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita od 48.000,00 CHF pa je tužitelja s tim dijelom tužbenog zahtjeva kao s neosnovanim odbio.

20. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.

20.1. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

20.2. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

20.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

21. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Filipa Tolića koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe te je tužitelj sukladno istom i specificirao tužbeni zahtjev. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka proizlazi da razlika između priznatog iznosa pretplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita po Ugovoru o kreditu broj 312545 od 10. travnja 2008. od sklapanja ugovora o kreditu i početno ugovorenih uvjeta do sklapanja Aneksa ugovora o kreditu do provođenja konverzije iznosi 2.944,71 EUR (više plaćeno), dok je tužiteljica od 21.svibnja 2008. do 22.rujna 2008. manje platila iznos od 29,31 EUR.

22. Zbog svega navedenoga sud je prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev radi isplate, odlučivši kao u izreci presude pod točkom II.

23. Tuženik je prigovor radi prijeboja istaknuo u odgovoru na tužbu te je predložio da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 408,47 EUR (3.077,63 kune) uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 25.siječnja 2016. do isplate, da donese konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te da odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Navodi da je Dodatkom br.1. Ugovora o kreditu i Potvrdom o provedbi konverziji Ugovora o kreditu utvrđena preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu 3.077,63 kune.

23.1. Iz Aneksa br.1. ugovora o kreditu od 28.siječnja 2026. proizlazi da ne postoji preplata od strane korisnika kredita tj. više plaćeni iznosi koji bi služili za namirenje budućih obveza korisnika kredita, nego "potplata" tj. manje plaćeni iznos primjenom konverzije u iznosu od 3.077,63 HRK za koji iznos su stranke ugovorile da se uveća preostala neotplaćena obveza kredita s valutnom klauzulom u EUR, što proizlazi i iz nalaza financijskog vještaka.

23.2. Iz navedenoga proizlazi da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 3.077,63 kune(408,47 EUR) istaknuto u prigovoru radi prijeboja te je stoga sud odlučio kao u točki III izreke.

24. Budući je tužiteljica odbijena s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP) te je stoga sud naložio tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.898,17 EUR koji trošak se odnose na sastava tužbe (200,00 EUR), zastupanja na 2 ročišta (2x200,0 EUR), sastav 3 obrazložena podneska (3x200,00 EUR), sve s PDV-om (300,00 EUR) te troškove vještačenja (398,17 EUR). Tuženik nema pravo na naknadu troška za sastav podneska od 20.prosinca 2024. budući sud navedeni podnesak smatra nepotrebnim.

25. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 31.siječnja 2025.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Mijo Kladarić, odvjetnik, Slav.Brod

2. Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb