REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1148/2024-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari I tužitelja RS iz [adresa], II tužiteljice SS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i III tužiteljice ČS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. siječnja 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetničkog vježbenika MS, i zamjenice punomoćnika tuženika Silvije Crnogaća Ćorušić, odvjetnice, dana 31. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže s tuženiku, ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužiteljima RS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], SS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ČS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solidarno isplati iznos od 2.631,19 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,70 EUR od 22.1.2008. do isplate

- 1,23 EUR od 6.3.2008. do isplate

- 0,70 EUR od 7.10.2008. do isplate

- 6,92 EUR od 7.11.2008. do isplate

- 3,95 EUR od 8.12.2008. do isplate

- 11,73 EUR od 7.1.2009. do isplate

- 13,95 EUR od 9.2.2009. do isplate

- 17,86 EUR od 9.3.2009. do isplate

- 11,31 EUR od 7.4.2009. do isplate

- 12,55 EUR od 7.5.2009. do isplate

- 10,13 EUR od 8.6.2009. do isplate

- 8,86 EUR od 7.7.2009. do isplate

- 8,49 EUR od 7.8.2009. do isplate

- 10,11 EUR od 7.9.2009. do isplate

- 8,75 EUR od 7.10.2009. do isplate

- 8,68 EUR od 9.11.2009. do isplate

- 10,46 EUR od 7.12.2009. do isplate

- 11,33 EUR od 22.12.2009. do isplate

- 12,61 EUR od 7.1.2010. do isplate

- 15,18 EUR od 8.2.2010. do isplate

- 14,75 EUR od 8.3.2010. do isplate

- 18,53 EUR od 7.4.2010. do isplate

- 19,53 EUR od 7.5.2010. do isplate

- 21,96 EUR od 7.6.2010. do isplate

- 29,90 EUR od 7.7.2010. do isplate

- 24,80 EUR od 9.8.2010. do isplate

- 37,07 EUR od 7.9.2010. do isplate

- 32,88 EUR od 7.10.2010. do isplate

- 31,86 EUR od 8.11.2010. do isplate

- 40,76 EUR od 7.12.2010. do isplate

- 48,08 EUR od 7.1.2011. do isplate

- 43,43 EUR od 7.2.2011. do isplate

- 42,11 EUR od 7.3.2011. do isplate

- 38,76 EUR od 7.4.2011. do isplate

- 46,05 EUR od 9.5.2011. do isplate

- 55,95 EUR od 7.6.2011. do isplate

- 57,34 EUR od 7.7.2011. do isplate

- 80,75 EUR od 8.8.2011. do isplate

- 61,56 EUR od 7.9.2011. do isplate

- 55,97 EUR od 7.10.2011. do isplate

- 58,28 EUR od 7.11.2011. do isplate

- 55,70 EUR od 7.12.2011. do isplate

- 63,28 EUR od 8.2.2012. do isplate

- 63,28 EUR od 8.2.2012. do isplate

- 62,31 EUR od 23.3.2012. do isplate

- 61,35 EUR od 10.4.2012. do isplate

- 62,17 EUR od 7.5.2012. do isplate

- 64,46 EUR od 8.6.2012. do isplate

- 61,84 EUR od 9.7.2012. do isplate

- 62,79 EUR od 7.8.2012. do isplate

- 60,20 EUR od 7.9.2012. do isplate

-59,00 EUR od 9.10.2012. do isplate

- 61,62 EUR od 7.11.2012. do isplate

- 62,42 EUR od 7.1.2013. do isplate

- 62,92 EUR od 8.1.2013. do isplate

- 58,40 EUR od 7.2.2013. do isplate

- 59,29 EUR od 7.3.2013. do isplate

- 62,54 EUR od 8.4.2013. do isplate

- 59,40 EUR od 7.5.2013. do isplate

- 56,51 EUR od 7.6.2013. do isplate

- 55,19 EUR od 8.7.2013. do isplate

- 61,09 EUR od 9.10.2013. do isplate

- 59,86 EUR od 5.11.2013. do isplate

- 62,26 EUR od 11.12.2013. do isplate

- 62,54 EUR od 17.12.2013. do isplate

- 62,54 EUR od 17.12.2013. do isplate

- 62,38 EUR od 17.12.2013. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. godine pa do 29.12.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskoj dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljima troškove ovog postupka u iznosu od 2.450,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 31. siječnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prednik tužitelja u tužbi navodi da je 2. siječnja 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 3208183752 (dalje: Ugovor), kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.823.63 CHF, obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Navodi da su čl. 6. tog ugovora stranke ugovorile da će korisnik kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća. Smatra da je presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je tuženik povrijedio njegova potrošačka prava na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima.

Stoga traži od tuženika vraćanje iznosa od 20.932,55 kn koji je primljen na osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate. Zaključno, tužitelj potražuje i parnični trošak.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane. Smatra da iz prometa po kreditu nije vidljivo tko je platio pojedine anuitete. Stoga osporava aktivnu legitimaciju tužitelja. Nadalje, smatra da činjenice navedene u tužbi ne podupiru visinu tužiteljeva zahtjeva jer o tome nema dokaza priloženih uz tužbu. Tuženik ističe i prigovor zastare, te tvrdi da kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula tijek zastare. Kada se radi o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, tuženik navodi da je tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu obavijestio o svim relevantnim okolnostima, kao i da ga je upozorio na rizike koje valutna klauzula nosi. Nadalje, tvrdi da nije mogao predvidjeti buduće kretanje tečaja CHF. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, da odbije zahtjeve tužitelja te da naloži tužitelju da mu naknadi trošak ovog postupka.

3. Prednik tužitelja je podneskom od 15. ožujka 2021., a nakon provedenog financijskog vještačenja smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 19.824,71 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Time je povukao tužbu za iznos od 1.107,84 kn.

Sud je presudom P-1009/19-22 od 21.12.2021. prihvatio zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 19.824,71 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te je rješenjem utvrdio da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 1.107,84 kn.

Međutim, povodom žalbe tuženika, Županijski sud u Šibeniku je odlukom Gž- 122/24-2 od 17.12.2024., ukinuo prvostupanjsku presudu, sa obrazloženjem da je zbroj pojedinih iznosa na koje je dosuđena zatezna kamata premašuje iznos dosuđene glavnice, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, radi čega je potrebno ponoviti postupak pred prvostupanjskim sudom i otkloniti utvrđenu bitnu povredu (rješenje kojim je utvrđeno da je tužba povućena za iznos od 1.107,84 kn je postalo pravomoćno).

4. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 9.1.2025., tužitelji kao pravni slijednici pod. ĆS, potražuju da im tuženik solidarno isplati iznos od 2.631,19 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to detaljno navedeno u izreci.

5. Iako se tuženik u podnesku od 21.1.2025. protivio preinaci tužbe u odnosu na konačno uređeni tužbeni zahtjev i u odnosu na isti isticao prigovor zastare, tuženiku valja odgovoriti da tužitelj nije svoj zahtjev preinačio, već ga je samo izrazio u valuti euro, imajući u vidu fiksni tečaj konverzije 1 euro=7,53450 kn, koji je utvrdilo Vijeće EU, a koji je u primjeni od 1.1.2023.godine).

6. U ponovljenom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu br. 3208183752 (list 7-13 spisa), početni otplatni plan kredita (list 16-18), knjigovodstvenu karticu prometa po kreditu (list 19-24), izlaganja Rguvernera Švicarske narodne banke (list 48-81), članke hrvatskih medija o kreditima u CHF (list 82-88), proveo je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 126-133) te je saslušao tužitelja (list 164-165).

7. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je konačno postavljen tužbeni zahtjev osnovan.

8. Svu unaprijed naznačenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kao nasljednika pok. ĆS za solidarnom isplatom iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

10. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), propisano je da je sud u postupcima za isplatu vezan za utvrđenja iz presude kojom je utvrđeno da su postupanjem tuženika povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj dužan štititi.

11. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda.

12. Slijedom navedenog, sud je stava da je u ovom predmetu, na temelju čl. 502.c ZPP-a, vezan utvrđenjima iz navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

13. Među strankama nije sporno da je prednik tužitelja s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu broj: 3208183752, te da je ispunio svoje obveze prema odredbama tog kredita, a sporno je jesu li pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li te odredbe u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Slijedom toga, sporno je mogu li se utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 primijeniti na ovaj predmet. Nadalje je sporna zastara potraživanja tužitelja i njegova aktivna legitimacija.

14. Uvidom u čl. 6. spornog Ugovora o kreditu, sud je utvrdio da Ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo je takva odredba bila predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

15. Da je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača proizlazi iz samog Ugovora o kreditu i to čl. 5. (namjena kredita je kupnja vozila marke Renault, model Clio COMMUNITY 1,5 DCI), ali isto tako i iz iskaza tužitelja u kojem je rekao da je kredit uzeo radi kupnje auta za privatne potrebe i da je kredit osobno plaćao iz mirovine preko računa Erste banke, što proizlazi iz knjigovodstvene kartice za predmetni kredit. Stoga je stav ovog suda da je tužitelj aktivno legitimiran kao potrošač tražiti povrat preplaćenih iznosa. Treba reći i da je na tuženiku teret dokaza da tužitelj nije potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Rev 18/18-2)

.

16. Sud je stava da je u ovom predmetu, temeljem čl. 118. Zakona o zaštite potrošača i čl. 502.c ZPP-a, vezan za utvrđenja iz te presude donesene u kolektivnom sporu P-1401/12 od 7.4.2013. Trgovačkog suda u Zagrebu i Pž-6632/17 od 14.6.2018. Visokog trgovačkog suda). To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 1. rujna 2019. (Narodne novine RH br. 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika u kojima tvrdi suprotno.

17. Međutim, bez obzira na utvrđenja iz kolektivne presude, sud, imajući u vidu shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke br. U-III/5358/21, smatra da tuženik ima pravo dokazivati da je konkretnom potrošaču dao potrebne obavijesti o spornim ugovornim odredbama, kao što tvrdi. Međutim, tuženik nije dokazao da su upozorenja tužitelja o riziku valutne klauzule bila odgovarajuća, a upravo je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora. Naime, navodi tuženika u tom smislu su paušalni. Izlaganja Rguvernera Švicarske narodne banke i članke hrvatskih medija o kreditima u CHF koje je u spis dostavio tuženik, ne mogu se smatrati odgovarajućom obaviještenosti korisnika kredita u konkretnom slučaju. Naime, potpuno je neživotno da bi prosječni potrošač (kakav je bio i prednik tužitelja), prije nego što se odlučio sklopiti predmetni ugovor o kreditu istraživao putem interneta stranicu Švicarske narodne banke, niti je to bio dužan učiniti, a niti informacije o kreditu stjecati putem novinskih članaka.

18. Dakle, nije u pravu tuženik kada tvrdi da je ispitivanje nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli isključeno na temelju presude Suda Europske Unije br. C-81/19 od 9. srpnja 2020. To stoga što se ta presuda ne odnosi na odredbe o valutnoj klauzuli nego samo na one odredbe ugovora koje se primjenjuju prema nacionalnom pravu ako stranke ne ugovore drugačije. Dakle, ta presuda se ne primjenjuje na sastojke ugovora čiju primjenu stranke moraju izričito ugovoriti, kakva je valutna klauzula pa je njeno ispitivanje dopušteno, sukladno presudama Vrhovnog suda i Visokog trgovačkog suda.

19. Saslušan je prednik tužitelja, koji osim što je rekao da je kredit podigao za kupnju auto Renault Clio za privatne potrebe, u bitnom je iskazao da su mu u Auto kući Štarkelj ponudili u paketu i taj kredit u CHF. Cijeli kredit je otplatio, a plaćao ga je osobno. Rata je u početku 1.300,00 kn i ta rata mu je bila prihvatljiva, ali je odjednom rata „skočila“ na 1.800,00 kn i više od toga, što mu je bilo jako teško za plaćati. Taj kredit je bio kredit Zagrebačke banke, a on je u to vrijeme bio klijent Erste banke gdje je primao mirovinu, pa je transferirao novac na račun Zagrebačke banke za kredit. Ugovor je pročitao prije potpisivanja, ali ga nije studirao. Postupao je u dobroj vjeri. S mu nije ništa posebno objašnjavao za kredit, niti je itko spominjao mogućnost da bi rata narasla iz bilo kojeg razloga. Navodi da je laik i da nije imao pitanja nakon što je pročitao ugovor. Kamata mu je kamata bila povoljna kao i rata i sklopio je ugovor sa povjerenjem. Nije bio upozoren na rizike tečaja i valutne klauzule. On zna da pojam valutna klauzula, znači da je kredit vezan uz neku valutu, ali da valuta mijenja svoju vrijednost svakog dana, nije mogao niti zamisliti, pa tako niti da bi rata porasla sa 1.300,00 kn na 1.800,00 kn i više, pa nakon što su se rate povećavale iznad tih 1.300,00 kn, „bio u škripcu s novcima“. On je umirovljenik od 2000. g.

19.1 Sud je stava da iz iskaza tužitelja, kojeg ocjenjuje životnim, logičnim i vjerodostojnim, ne proizlazi da bi tuženik u konkretnom slučaju tužitelju dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama niti da bi se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo i da je tužitelj imao mogućnost utjecati na iste. Pritom se ponovno napominje da je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je odredba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli, kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje uz korištenje valutne klauzule (po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na važećem na dan plaćanja), ništetna.

21. Člankom 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje-ZOO), propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan vratiti razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, tužiteljima kao pravnim slijednicima pok. ĆS.

Naime, nije u pravu tuženik kada tvrdi da je predmetno potraživanje strogo osobne naravi i da ne može prijeći na nasljednike.

22. Kako bi se utvrdio iznos koji je prednik tužitelja preplatio zbog tečajne razlike, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

Vještak je u svom nalazu i mišljenju od 3. ožujka 2021. utvrdio da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan stavljanja kredita na raspolaganje iznosi 19.824,71 kn, a što imajući u vidu fiksni tečaj konverzije 1 Euro=7,53450 kn, iznosi 2.631,19 eura.

23. Ovaj nalaz i mišljenje vještaka sud u cijelosti uzima kao vjerodostojan jer ga je vještak izvršio stručno i objektivno prema pravilima struke, a stranke na sam izračun nisu imale prigovora. Tuženik je ipak prigovorio metodologiji izračuna jer smatra da je vještak morao uzeti u obzir i tzv. „negativne razlike“, odnosno oni slučajevi u kojima je tuženik platio manje u odnosu na početni otplatni plan. Ovakav prigovor sud smatra neosnovanim s obzirom na činjenicu da tuženik u ovoj pravnoj stvari nije niti potraživao od tužitelja povrat „negativne razlike“ anuiteta. U slučaju da je tuženik postavio protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja, onda bi takve „negativne razlike“ bile obračunate. Takav stav je sadržan u presudi Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž 2000/21-2 od 6. srpnja 2021., kao i u presudi Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž 1226/20-2 od 3. ožujka 2021., a sa stavovima iz navedenih presuda je suglasan i ovaj sud.

24. Što se tiče zastare u odnosu na potraživanje iz tužbe, treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF od 1.3.2022., zastarni rok će početi teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača. Prema tome, s obzirom da je tužba podnesena 28.10.2019., a pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ugovora je donesena 16.6.2018. u odnosu na valutnu klauzulu, zastara u konkretnom slučaju nije nastupila u odnosu na zahtjev za isplatom razlike zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok. 25. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je prednik tužitelja s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tuženiku isplatio iznos od 2.631,19 eura, pa je zato, sukladno čl. 323. ZOO-a, tuženik dužan tužiteljima solidarno vratiti taj iznos. Stoga je odlučeno kao u točki I. presude.

26. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja odredbi o valutnoj klauzuli bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja (plaćanja), koji tuženik ne spori, a isti proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka i prometa po kreditu (toč. I izreke).

Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

27. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154. st. 1. i 155 ZPP-a, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023 - dalje: Tarifa) i zahtjevu tužitelja.

Tužitelju je dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 15. ožujka 2021., 6. rujna 2021., 16. siječnja 2024. i 9.siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura za svaki (tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištima od 29. siječnja 2021., 14. rujna 2021., 29. studenog 2021. i 27. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako (tbr. 9/1). To sve ukupno iznosi 1.800,00 eura, što uvećano za PDV od 25%, daje iznos od 2.250,00 eura. Tužiteljima se priznaje i trošak predujma za plaćeno financijsko vještačenje u iznosu od 200,00 eura, a što sveukupno iznosi 2.450,00 eura.

27.1. Sud tužiteljima nije priznao trošak sastava podnesaka od 8.1.2020. i 20.1.2020., je ti podnesci ne prileže spisu, a podnesak od 23.2.2024. je sud s obzirom na njegov sadržaj ocijenio kao nepotreban. Sudsku pristojbu na tužbu tužitelj nije platio, niti ju je u obvezi platiti isto kao i sudsku pristojbu na presudu, jer je sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama oslobođen u ovom postupku plaćanja sudske pristojbe.

27.2. Zatezna kamata na parnični trošak teče od dana presuđenja do isplate, a imajući u vidu čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 31. siječnja 2022.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka, iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika