Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku Sisak,

Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: P-241/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, po sutkinji Kristini Devčić Merzel u pravnoj stvari tužitelja ŽK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoć. Slađana Čanković, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587 kojega zastupa ODO u Sisku, radi obvezno-naknada štete, nakon održane i zaključene glavne rasprave 17. prosinca 2024. godine, na kojoj su prisustvovali zamjenica punomoćnice SK, odvjetnička vježbenica kod odvjetnice Slađane Čanković iz Zagreba te ZZ tuženika ĐK, savjetnica u ODO Sisak, 31. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587 tužitelju PK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati na ime izgubljenog uzdržavanja iznos od 1.938,03 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućoj od 31. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se djelomično tužbeni zahtjev tužitelja ŽK koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587 tužitelju PK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati na ime izgubljenog uzdržavanja iznos od 160,89 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućoj na iznose kako slijedi:

-za mjesec srpanj 1997.godine, iznos od 53,63 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.kolovoza 1997. godine pa do isplate,

-za mjesec kolovoz 1997.godine, iznos od 53,63 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.rujna 1997.godine pa do isplate,

-za mjesec rujan 1997.godine, iznos od 53,63 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.listopada 1997.godine pa do isplate,

prema stopi od 18% godišnje i to do 30. lipnja 2002., a po stopi od 15% godišnje od 1. srpnja 2002. do 31.prosinca 2007., a od 1.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. s zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri (odnosno pet) postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude,

kao i da mu isplati zakonsku zateznu kamatu na iznose kako slijedi:

-za mjesec rujan 1991.godine, iznos od 0,20 eur od 1.listopada godine pa do zaključno 30. siječnja 2025. ,

-za mjesec listopad 1991.godine, iznos od 0,20 eur od 1.studenog godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec studeni 1991.godine, iznos od 0,20 eur od 1.prosinca 1991.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec prosinac 1991.godine, iznos od 0,20 eur od 1.siječnja 1992.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec siječanj 1992.godine, iznos od 0,83 eur od 1.veljače 1992.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec veljaču 1992.godine, iznos od 0,83 eur od 1.ožujka 1992.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec ožujak 1992.godine, iznos od 0,83 eur od 1.travnja 1992.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec travanj 1992.godine, iznos od 0,83 eur od 1.svibnja 1992.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec svibanj 1992.godine, iznos od 0,83 eur od 1.lipnja 1992.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec lipanj 1992.godine, iznos od 0,83 eur od 1.srpnja 1992.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec srpanj 1992.godine, iznos od 0,83 eur od 1.kolovoz 1992.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec kolovoz 1992.godine, iznos od 0,83 eur od 1.rujna 1992.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec rujan 1992.godine, iznos od 0,83 eur od 1.listopada 1992.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec listopad 1992.godine, iznos od 0,83 eur od 1.studenoga 1992. Godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec studeni 1992.godine, iznos od 0,83 eur od 1.prosinca 1992.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec prosinac 1992.godine, iznos od 0,83 eur od 1.siječnja 1993.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec siječanj 1993.godine, iznos od 12,65 eur od 1.veljače 1993.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec veljaču 1993.godine, iznos od 12,65 eur od 1.ožujka 1993.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec ožujak 1993.godine, iznos od 12,65 eur od 1.travnja 1993.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec travanj 1993.godine, iznos od 12,65 eur od 1.svibnja 1993.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec svibanj 1993.godine, iznos od 12,65 eur od 1.lipnja 1993.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec lipanj 1993.godine, iznos od 12,65 eur od 1.srpnja 1993.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec srpanj 1993.godine, iznos od 12,65 eur od 1.kolovoza 1993. godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec kolovoz 1993.godine, iznos od 12,65 eur od 1.rujna 1993.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec rujan 1993.godine, iznos od 12,65 eur od 1.listopada 1993.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec listopad 1993.godine, iznos od 12,65 eur od 1.studenoga 1993.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec studeni 1993.godine, iznos od 12,65 eur od 1.prosinca 1993.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec prosinac 1993.godine, iznos od 12,65 eur od 1.siječnja 1994.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec siječanj 1994.godine, iznos od 30,80 eur od 1.veljače 1994.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec veljaču 1994.godine, iznos od 30,80 eur od 1.ožujka 1994.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec ožujak 1994.godine, iznos od 30,80 eur od 1.travnja 1994.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec travanj 1994.godine, iznos od 30,80 eur od 1.svibnja 1994.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec svibanj 1994.godine, iznos od 30,80 eur od 1.lipnja 1994.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec lipanj 1994.godine, iznos od 30,80 od 1.srpnja 1994.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec srpanj 1994.godine, iznos od 30,80 eur 1.kolovoza 1994.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec kolovoz 1994.godine, iznos od 30,80 eur od 1.rujna 1994.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec rujan 1993.godine, iznos od 30,80 eur od 1.listopada 1993.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec listopad 1993.godine, iznos od 30,80 eur od 1.studenoga 1993.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec studeni 1993.godine, iznos od 30,80 eur od 1.prosinca 1993.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec prosinac 1993.godine, iznos od 30,80 eur od 1.siječnja 1994.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.

-za mjesec siječanj 1995.godine, iznos od 42,82 eur od 1.veljače 1995.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec veljaču 1995.godine, iznos od 42,82 eur od 1.ožujka 1995.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec ožujak 1995.godine, iznos od 42,82 eur od 1.travnja 1995.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec travanj 1995.godine, iznos od 42,82 eur od 1.svibnja 1995.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec svibanj 1995.godine, iznos od 42,82 eur od 1.lipnja 1995.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec lipanj 1995.godine, iznos od 42,82 eur od 1.srpnja 1995.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec srpanj 1995.godine, iznos od 42,82 eur od 1.kolovoza 1995. godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec kolovoz 1995.godine, iznos od 42,82 eur od 1.rujna 1995.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec rujan 1995.godine, iznos od 42,82 eur od 1.listopada 1995.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec listopad 1995.godine, iznos od 42,82 eur od 1.studenoga 1995.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec studeni 1995.godine, iznos od 42,82 eur od 1.prosinca 1995.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec prosinac 1995.godine, iznos od 42,82 eur od 1.siječnja 1996.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.

-za mjesec siječanj 1996.godine, iznos od 47,52 eur od 1.veljače 1996.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec veljaču 1996.godine, iznos od 47,52 eur od 1.ožujka 1996.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec ožujak 1996.godine, iznos od 47,52 eur od 1.travnja 1996.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec travanj 1996.godine, iznos od 47,52 eur od 1.svibnja 1996.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec svibanj 1996.godine, iznos od 47,52 eur od 1.lipnja 1996.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec lipanj 1996.godine, iznos od 47,52 eur od 1.srpnja 1996.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec srpanj 1996.godine, iznos od 47,52 eur od 1.kolovoza 1996. godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec kolovoz 1996.godine, iznos od 47,52 eur kuna od 1.rujna 1996.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec rujan 1996.godine, iznos od 47,52 eur od 1.listopada 1996.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec listopad 1996.godine, iznos od 47,52 eur od 1.studenoga 1996.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec studeni 1996.godine, iznos od 47,52 eur od 1.prosinca 1996.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec prosinac 1996.godine, iznos od 47,52 eur od 1.siječnja 1997.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.

-za mjesec siječanj 1997.godine, iznos od 53,63 eur od 1.veljače 1997.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec veljaču 1997.godine, iznos od 53,63 eur od 1.ožujka 1997.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec ožujak 1997.godine, iznos od 53,63 eur od 1.travnja 1997.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec travanj 1997.godine, iznos od 53,63 eur od 1.svibnja 1997.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec svibanj 1997.godine, iznos od 53,63 eur od 1.lipnja 1997.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

-za mjesec lipanj 1997.godine, iznos od 53,63 eur od 1.srpnja 1997.godine pa do zaključno 30. siječnja 2025.,

prema stopi od 18% godišnje i to do 30. lipnja 2002., a po stopi od 15% godišnje od 1. srpnja 2002. do 31.prosinca 2007., a od 1.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. s zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri (odnosno pet) postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude." kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj OIB: 52634238587 da tužitelju ŠK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.697,38 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 31. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj PK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] (dalje: tužitelj) u svojoj tužbi navodi kako je dana 23. rujna 1991. oko 19,30 sati u [adresa], četvorica pripadnika postrojbe pričuvnog sastava PU Sisak odjeveni u maskirne i sive odore i naoružani automatskim oružjem, došli su bijelim kombijem „Volkswagen“ riječkih registarskih oznaka do kuće u [adresa], koju su već ranije 30. kolovoza 1991. oštetile nepoznate osobe eksplozivnom napravom, izvršili pretragu prostorija, a potom vlasnika kuće LK navedenim vozilo odveli na nepoznato mjesto te potom ubili, a njegovo tijelo s prostrijelnom ranom glave pronađeno je 27. listopada 1991. na desnoj obali rijeke Save kod Bosanskog Šamca. Tužitelj ističe da je kaznenom presudom Županijski sud u Osijeku K-Rz-3/2011 za predmetno kazneno djelo – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZ RH proglasio krivim ĆK te osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je preinačio prvostupanjsku presudu te presudom I Kž-28/14 od dana 10. lipnja 2014. osudio ĆK na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Naime, iz obrazloženja kaznene presude proizlazi kako je opt. ĆK kao zapovjednik svih policijskih snaga i zamjenik načelnika PU, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, propustio spriječiti da se civilno stanovništvo ubija, da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja civilnog stanovništva te nije spriječio zločine iako je znao da ga čine pripadnici njemu određenih postrojbi, iako je imao formalne i stvarne zapovjedne ovlasti nad policijskim postrojbama. Tužitelj tvrdi da je pred Općinskim sudom u Sisku pokrenuo postupak radi naknade štete zbog duševnih boli zbog smrti oca. Pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Sisku u predmetu Pn-516/2015 od dana 15. siječnja 2016., a potvrđenom presudom Županijskog suda u Sisku Gž-1032/2016 od dana 28. prosinca 2016. predlagatelju je dosuđen iznos naknade štete zbog duševnih boli zbog ubojstva oca. Navodi da je tužitelji dijete ubijenog LK, rođen dana **.**.1978. U vrijeme stradavanja oca tužitelj je bio maloljetan te se još uvijek školovao. Tužitelj je završio osnovnu školu te je u školskoj godini 1994./1995. upisao Industrijsko-obrtničku školu u Sisku – smjer bravar. Istu školu je završio 20. lipnja 1997. te je stekao srednju stručnu spremu – smjer bravar. U trenutku stradavanja, otac tužitelja pok. LK je bio radno sposoban te je uzdržavao obitelj radeći u Željezariji Sisak, a kao što je iskazivala supruga pok. LK na zapisniku od dana 3. svibnja 2007. u predmetu Općinskog suda u Sisku P- 482/06. Tužitelj ističe kako je od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje zatražio podatak po kojoj osnovi je pok. LK, bio evidentiran kao osiguranik u evidencijama Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, je li primao mirovinu ili neku drugu stalnu naknadu o kojoj mirovinski zavod vodi evidenciju. Dopisom Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Klasa: 140-01/23- 25/389 Urbroj: 341-25-01/1-23-2 od dana 28. ožujka 2023. punomoćnica predlagatelja je obaviještena da će zavod tražene podatke dostaviti na traženje suda, a da iste nije u mogućnosti dati zbog zaštite profesionalne tajne. Stoga tužitelj predlaže Naslovnom sudu da od HZMO zatraži navedene podatke. Tužitelj potražuje naknadu za izgubljeno uzdržavanje u periodu od 23. rujna 1991. do 20. lipnja 1997., odnosno do trenutka dok nije završio svoje srednjoškolsko obrazovanje. Obiteljski zakon propisuje u čl. 232 st. 4 najniži iznos uzdržavanja koji je vezan za prosječnu mjesečnu isplaćenu neto plaću po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za proteklu godinu, a dužan ga je snositi roditelj obveznik uzdržavanja. Minimalni iznos određuje se u postotku od prosječne mjesečne isplaćene neto plaće po zaposlenome u pravnim osobama i to

- za dijete do 6 godina 17% prosječne plaće,

- za dijete od 7 do 12 godina 20% prosječne plaće,

- za dijete od 13 do 18 godina 22% prosječne plaće. Tužitelj dostavlja naslovu podatke Državnog zavoda za statistiku za plaću kvalificiranog radnika u razdoblju od 1991. do 2009. Sukladno navedenim podacima tužitelj predlaže da se utvrdi visina izgubljenog uzdržavanja za svakog od njih u iznosu od 20% mjesečne plaće za kv radnika. Tvrdi da je tužitelj je dana 16. veljače 2024. podnio nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku prijedlog za mirno rješenje spora. Općinsko državno odvjetništvo u Sisku je dopisom od dana 16. svibnja 2024. obavijestilo tužitelja da ne mogu udovoljiti njihovom zahtjevu za mirno rješenje spora.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva. Naime, nije sporno da je presudom Županijskog suda u Osijeku broj: K-Rz-3/2011 od **.**.2013. ĆK proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, između ostalog i za štetni događaj koji se dogodio 23. rujna 1991., prilikom kojeg je LK prisilno odveden iz kuće i pretučen, a njegovo tijelo pronađeno je 27. listopada 1991. na desnoj obali rijeke Save kod Bosanskog Šamca. Također, nije sporno da je tužitelju presudom Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: Pn-516/2015 od 15. siječnja 2016., a koja je potvrđena presudom Županijskog sud u Sisku, broj:

Gž-1032/2016 od 28. prosinca 2016., dosuđena naknada neimovinske štete zbog gubitka oca po osnovi istog štetnog događaja. Najprije, tuženik ističe prigovor zastare, budući da je od štetnog događaja i od nastale štete proteklo više od 25 godina. Iz priložene presude Županijskog suda u Osijeku, broj: K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013. proizlazi da među oštećenicima koji se upućuju da imovinskopravni zahtjev mogu ostvariti u parnici nisu navedeni tužitelji. Iz navedenog proizlazi da tužitelji nisu podnijeli imovinskopravni zahtjev u kaznenom postupku pa se stoga ne može smatrati da je predmetnim kaznenim postupkom došlo do prekida zastare u odnosu na tužitelje, što znači da zastara neprekidno teče od nastanka štetnog događaja. Na trećoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (3/23) održane 2. listopada 2023. zauzet je stav: „U slučaju primjene (duljeg) zastarnog roka kod naknade štete prouzročene kaznenim djelom, u smislu odredbe čl. 377. ZOO/91 (čl. 231. ZOO/05), ne mogu se primjenjivati pravila kaznenog zakona o primjeni povoljnijeg prava (najblažeg zakona) za štetnika, stoga se u takvom slučaju ima primijeniti onaj zastarni rok koji je bio na snazi u vrijeme kad je šteta nastala i koji je u to vrijeme bio propisan za kazneno gonjenje onog kaznenog djela za koje je počinitelj pravomoćno osuđen.“ Nadalje, tuženik spori visinu postavljenog zahtjeva tužitelja, s obzirom da se isti ne može tražiti na način kako je postavljen u tužbi, a nisu dostavljeni dovoljni podaci niti predloženi dokazi na temelju kojih bi se visina mogla utvrditi. U skladu sa člankom 194. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine 53/1991., dalje: ZOO) propisano je da se šteta po osnovi izgubljenog uzdržavanja zbog smrti osobe naknađuje plaćanjem novčane rente čiji se iznos odmjerava s obzirom na sve okolnosti slučaja, a koji ne može biti veći od onoga što bi oštećenik dobivao od poginulog da je ostao u životu. Dakle, ne radi se o obvezi odgovorne osobe na davanje uzdržavanja po propisima o obiteljskom pravu, već o naknadi štete u obliku novčane rente. Iznos naknade štete odmjerava se s obzirom na sve okolnosti slučaja, uzimajući u obzir iznos koji je oštećenik stvarno izgubio, naknada u svakom slučaju ne može biti veća od onoga što bi oštećenik stvarno dobivao od pokojnog uzdržavatelja da je ostao živ. Slijedom toga, naknada štete skupa sa svim primanjima koja su oštećenici i njihov drugi uzdržavatelj, ostvarili nakon smrti uzdržavatelja, a koja ne bi ostvarili da je uzdržavatelj bio živ, ne može biti veća od onoga što bi oštećenici dobivali da su imali oba uzdržavatelja. Ističe se da uz tužbu nije dostavljen dokaz da je majka tužitelja VK bila zaposlena, kao i da je ostvarivala druge prihode, i tako pridonosila uzdržavanju tužitelja. Iz očitovanja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 16. travnja 2024., proizlazi da su tužitelj PK i njegova majka VK od 27. listopada 1991. ostvarivali primanja s osnove obiteljske mirovine iza preminulog LK. Također, tuženik navodi da tužitelj nije dokazao je li ostvarivao prava po osnovi Zakona o socijalnoj skrbi te u kojem mjesečnom iznosu. Nadalje, iz navoda u tužbi proizlazi da je otac tužitelja, LK u trenutku smrti bio zaposlen ali iz dokaza dostavljenih uz tužbu pa tako niti očitovanja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 16. travnja 2024. ne proizlazi da je otac tužitelja na dan smrti bio u radnom odnosu. Ističe se kako tužitelj u opisu tužbe navodi kako potražuje naknadu za izgubljeno uzdržavanje u periodu od 23. rujna 1991. do 20. lipnja 1997. kao trenutka kada je završio svoje srednjoškolsko obrazovanje ali je u tužbenom zahtjevu navedeno kako potražuje iznose novčane rente zaključno s dospijećem 1. listopada 1997. pa nije jasno temeljem koje osnove potražuje te daljnje iznose. Slijedom svega iznesenog, ističe se da bi se izračun iznosa koji bi eventualno pripadao tužitelju na ime izgubljenog uzdržavanja trebao temeljiti na podacima o plaći koju bi njegov pokojni otac ostvario da je ostao živ i da je radio. Od tako utvrđenih primanja, nakon što bi se utvrdilo da li je isti uopće ostvarivao prihode u trenutku nestanka i eventualno koji iznos, potrebno je utvrditi koliki iznos je pokojni uzdržavatelj izdvajao za uzdržavanje tužitelja, budući da je isti bio dužan uzdržavati još najmanje sebe i svoju suprugu, a dobivene iznose trebalo bi umanjiti za iznose isplaćene temeljem ostvarenog prava na obiteljsku mirovinu i eventualne druge prihode ostvarene u utuženom razdoblju koje tužitelj ne bi ostvario da je otac bio živ. Radi navedenog, obzirom da tužitelji ničim nisu dokazali osnovanost niti visinu potraživanja iz tužbenog zahtjeva, predlaže se odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženici, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u dopis HZMO, potvrda o isplaćenoj mirovini broj: 03103618522 broj predmeta 57398 od dana 14. rujna 2023. (str. 9 spisa), dopis HZMO KLASA 140-01/23-35/389, Urbroj: 341-25-01/1-23-2 od dana 28. ožujka 2023. (str. 10 spisa), svjedodžbe tužitelja o završenom srednjoškolskom obrazovanju za školske godine 1994/1995, 1995/1996, 1996/1997 (str. 11-12 i 29-33 spisa), dopis Općinskog državnog odvjetništva u Sisku od 16. svibnja 2024. (str. 13-14 spisa), svjedodžbu tužitelja o završnom ispitu KLASA 602- 03/97-01-12 Urbroj: 2176/60-01-17 od 20. lipnja 1997. (str. 15-18 spisa), prijedlog za mirno rješenje spora od 16. veljače 2024. i povratnice (str. 19-25, 27-28 spisa), rodni list tužitelja (str. 34 spisa), smrtni list za LK (str. 35 spisa), presudu Županijskog suda u Osijeku K-Rz-3/2011-1119 (str. 37-48 spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske I Kž-282/14-8 od 10. lipnja 2014. (str. 49-59 spisa), zapisnik Općinskog suda u Sisku P-482/06 od 3. svibnja 2007. (str. 60-64 spisa), prosječnu mjesečnu plaću isplaćenu kv radniku (str. 65-66 spisa), očitovanje HZMO od 16. travnja 2024. (str. 73-76 spisa), Odluku o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je RH stranka na temelju notifikacija o sukcesiji od 30. rujna 1993. (str. 84-90 spisa), Konvenciju o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječanstva (str. 91-96 spisa), prijedlog za mirno rješenje spora od dana 12. ožujka 2014. (str. 97-98 spisa), nagodbu od 19. studenog 2014. (str. 99-101 spisa), e-mail komunikaciju, podatke potrebne za vođenje postupka (str. 102 spisa), zapisnik s ročišta održanog dana 1. veljače 2007. pred Općinskim sudom u Sisku u predmetu posl. br. IV-P-482/06 (str. 103-104 spisa), presliku radne knjižice pok. LK (str. 105-108 spisa), dopis Hrvatskog zavoda za socijalni rad-Područnog ureda Sisak od dana 16. rujna 2024. KLASA: 551-03/24-01/582 URBROJ: 139-076- 02-01-24-2 (str. 110 spisa), dopis HZMO od 4. listopada 2024. (str. 121 spisa), e-mail korespondenciju (str. 123 spisa), saslušao svjedokinju VK te tužitelja kao stranku, dopis Ministarstva financija, Porezne uprave od 7. studenog 2024. (str. 132 spisa), spis ovog suda Pn-516/2015 te spis Županijskog suda u Osijeku Krz- 3/2011.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza, kako svakog dokaza posebno tako i u njihovoj sveukupnosti, te temeljem rezultata cjelokupnog postupka, temeljem članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je zahtjev tužitelja u pretežitom dijelu osnovan.

5. Među strankama nije sporno da se tužitelj, a prije podnošenja predmetne tužbe, obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora u smislu odredbe čl. 186. a ZPP a kako to i proizlazi iz prijedloga za mirno rješenje spora tužitelja od 16. veljače 2024. a koje je uručeno zakonskom zastupniku tuženika (ODO Sisak dana 19. veljače 2024., a što je sud utvrdio uvidom u povratnicu), a predmet kojeg je bila upravo izgubljeno uzdržavanje tužitelja po predmetnom štetnom događaju. Uvidom u očitovanje tuženika na isti prijedlog 16. svibnja 2024. utvrđeno se tuženik očitovao na zahtjev tužitelja navodeći da je isti neosnovan. Slijedom iznesenog ovaj su smatra da je tužitelj a prije podnošenja tužbe u ovom predmetu dana 10. srpnja 2024., ispunio pretpostavke za podnošenje tužbe protiv tuženika a u smislu čl. 186. a. ZPP.

6. Uvidom u presudu Županijskog suda u Osijeku broj: K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013. utvrđeno je da je ĆK istom presudom, a koja je donesena po optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj K-DO-53/11 od 16. prosinca 2011., proglašen krivim da je u razdoblju od sredine srpnja 1991. do sredine lipnje tijekom obrane šireg područja [adresa] i [adresa] od oružanih napada paravojnih formacija pobunjenog dijela lokalnog srpskog stanovništva i njemu pridruženih snaga Jugoslavenske narodne armije u zajedničkoj agresiji na ustavnopravni poredak i teritorijalnu cjelokupnost RH, obnašajući u razdoblju od 18. srpnja do 1. listopada 1991. dužnost zapovjednika policijskih snaga na širem području [adresa] i [adresa] na temelju zapovjedi ministra unutarnjih poslova RH, ministra obrane RH i zapovjednika Zbora narodne garde od 18. srpnja 1991. a kroz cijelo navedeno razdoblje i dužnost zamjenika načelnika Policijske uprave Sisak, ovlašten time na izdavanje zapovjedi pripadnicima svih policijskih postrojbi i odgovoran za poštivanje i primjenu ratnog i humanitarnog međunarodnog prava o sigurnosti i zaštiti civila na tom području i za humano postupanje prema tim ratnim zarobljenicima, znajući da na području [adresa] pripadnici njemu podređenih postrojbi sve učestalije neovlašteno i nasilno ulaze u kuće i stanove u kojima prebivaju pripadnici srpske nacionalnosti, premda znajući da se prema uhićenim osobama primjenjuju nezakoniti postupci, iako je bio svjestan da će uslijed svih naprijed navedenih okolnosti, u slučaju nepoduzimanja pravodobnih i adekvatnih mjera pripadnici njemu podređenih policijskih postrojbi nastaviti s provođenjem protupravnih radni prema građanima [adresa] srpske nacionalnosti i nehumanim postupanjem prema ratnim zarobljenicima, iako je bio dužan, nije poduzeo ništa da se takva nezakonita postupanja spriječe, suzbiju i kazne, već je naprotiv, koristeći se svojim ovlastima zapovjednika svih policijskih postrojbi, sprječavao poduzimanje potrebnih mjera i radnji nužnih za utvrđivanje neposrednih počinitelja i na taj način odobravao nezakonite radnje sebi podređenih pripadnika navedenih postrojbi i ohrabrivao ih na poduzimanje takvih radnji, pristajući na to da oni nastave s takvih radnjama te pristajući na posljedice s takvim radnjama, te pristajući na posljedice takvih radnji, pri čemu je osobno sudjelovao u zlostavljanju i napadima na pojedine civilne osobe, te naredio protuzakonita zatvaranja većeg broja civila srpske nacionalnosti, pa tako, između ostalog: pod točkom 1-16) izreke te presude utvrđeno da su, 23. rujna 1991. oko 19:30 sati u [adresa], četvorica pripadnika pričuvnog sastava PU Sisak, odjeveni u maskirne i sive odore i naoružani automatskim oružjem došli bijelim kombijem"Volkswagen" Riječkih reg. znaka do kuće u [adresa], koju su već ranije 30. kolovoza 1991. oštetile nepoznate osobe eksplozivnom napravom, izvršili pretragu prostorija, a potom i vlasnika kuće LK, uhitili, odvezli navedenim vozilom na nepoznato mjesto i usmrtili iz vatrenog oružja, a njegovo tijelo s prostrjelnom ranom glave pronađeno je 27. listopada 1991. na desnoj obali rijeke Save kod Bosanskog Šamca, čime je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. u vezi s čl. 28. st. 2. OKZ RH- a. Istom presudom Županijskog suda u Osijeku, broj: K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013., a temeljem čl. 132. st. 1. i 2. ZKP-a, oštećeni, između ostalog VK, majka ovdje tužitelja su upućeni da imovinsko-pravni zahtjev mogu u cijelosti ostvariti u parnici, dok ovdje tužitelj nije naveden među oštećenicima a koji su sudjelovali i podnosili svoje imovinskopravne zahtjeve tijekom kaznenog postupka.

7. Među strankama nije sporno da je presudom iz toč.6. ove presude presuđeno kako je navedeno u toč. 6. te da je u tom dijelu takva presuda postala pravomoćna, dok je samo u dijelu izricanja kazne preinačena odlukom Vrhovnog suda RH, a kako to u konačnici proizlazi i iz spisa Županijskog suda u Osijeku Krz- 3/2011.

8. Ovdje sud ističe da u pogledu kaznene odgovornosti, a u smislu odredbe čl. 12. st. 3. u svezi st. 1. istog članka ZPP, ovaj parnični sud je vezan pravomoćnom presudom kaznenog suda. Kako je presudom kaznenog suda utvrđena odgovornost ĆK, koji je u vrijeme počinjenja tog djela obnašao dužnost zapovjednika policijskih snaga na širem području [adresa] i [adresa], za kazneno djelo zbog kojeg je usmrćen ZK, ovaj sud je odlučne činjenice kao i odgovornost za predmetnu štetu, utvrdio upravo temeljem presude Županijskog suda u Osijeku broj: K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013..

9. Obzirom je upravo presudom kaznenog suda utvrđena kaznena odgovornost fizičke osobe koja je obnašala dužnost zapovjednika policijskih snaga na području na kojem je počinjeno navedeno kazneno djelo, dakle djelo koje je počinio upravo u svezi s obavljanjem te službe, za takvu štetu je odgovorna RH odnosno ovdje tuženik sukladno odredbi čl. 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (Narodne novine, br. 117/03, dalje: Zakon).

10. Naime, u smislu čl. 2. Zakona Republika Hrvatska po općim pravilima o odgovornosti za štetu odgovara samo za onu štetu iz članka 1. ovoga Zakona koja nema karakter ratne štete.

11. Nastavno čl. 3. st. 2. Zakona propisani su taksativno slučajevi ratne štete odnosno da se ratnom štetom, u smislu Zakona, smatra se osobito:

– šteta uzrokovana za vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih akcija svim sredstvima i oblicima ratnih borbenih djelovanja (bombardiranje, granatiranje, mitraljiranje, eksplozije, miniranje, pokreti trupa i sl.),

– šteta od izravne i konkretne vojne koristi ako je, s obzirom na vrijeme i mjesto izvršenja u izravnoj i neposrednoj funkciji vojnih operacija, i to posebice: a) šteta nastala kao izravna posljedica bilo koje zaštitne ili pripremne mjere nadležnih vojnih vlasti poduzete s ciljem otklanjanja, odnosno sprječavanja izvršenja bilo kojega neprijateljskog napada,

b) šteta nastala kao izravna posljedica zaštitnih ili pripremnih mjera nadležnih vojnih vlasti poduzetih u očekivanju neprijateljske akcije (radovi na zemljištu, oduzimanje pokretnina, zauzimanje nekretnina i sl.),

c) šteta nastala kao izravna posljedica mjera poduzetih s ciljem sprječavanja širenja ili ublažavanja posljedica štete opisane u podstavku 1. ovoga stavka,

– šteta koja je po svojim učincima, te konkretnim okolnostima vremena i mjesta počinjenja štetne radnje, izravno izazvana ratnim stanjem i neposredno se nadovezuje na ratne operacije (izravne posljedice ratnih događaja u svezi s neredima, metežom, panikom, evakuacijom i sličnim zbivanjima neposredno nakon poduzetih ratnih operacija). U konkretnom slučaju utvrđeni ratni zločin, a kojim je ubijen LK, se u smislu čl 3. st. 2. Zakona ne može smatrati ratnom štetom jer isti, iako je počinjen u vrijeme propisano čl. 3. Zakona, nije počinjen na prostoru odvijanja vojnih akcija niti je bio u izravnoj i neposrednoj funkciji vojnih operacija, niti kao izravna posljedica zaštitnih ili pripremnih mjera, niti je izravno izazvana ratnim stanjem i neposredno se nadovezuje na ratne operacije budući da je LK odveden iz svoje obiteljske kuće kao civil. Dakle, navedeni čin (opisan u toč. 6. ove presude, a koji je po svojoj prirodi protupravan i iznimno društveno opasan) ne može se smatrati ratnom štetom u smislu odredaba Zakona. St. 2. istog članka propisano je da se pretpostavlja da je posljedica ratnog čina (ratna šteta) ona šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe, ako je počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, ali oštećenik može dokazivati suprotno. U konkretnom slučaju šteta koja je počinjena tužiteljiu usmrćivanjem LK, a koja je predmet ovog postupka, iako počinjena u razdoblju određenom u čl. 3. st. 2. Zakona, nije počinjena na prostoru odvijanja vojno borbenih akcija već protivno tome, a i protivno svim propisima međunarodnog prava, na obali rijeke Save gdje je LK usmrćen prostrjeljivanjem u glavu a nakon što je odveden od strane pripadnika pričuvnog sastava PU Sisak iz svoje obiteljske kuće u [adresa]. Slijedom navedenog se isti čin nikako ne može opravdati određenom akcijom u cilju uklanjanja odnosno sprječavanja neprijateljskih akcija niti legitimnom vojnom operacijom.

12. Iz činjenica utvrđenih tijekom kaznenog postupka (pravomoćnom kaznenom presudom-činjeničnim opisom kaznenog djela a kojom je ovaj sud u smislu čl. 12. st. 3. ZPP vezan) proizlazi da je upravo radi propusta i radnji ĆK, kao zapovjednika policijskih snaga, po više pripadnika pričuvne PU Sisak odveden i usmrćen ZK.

13. Dakle, u konkretnom slučaju RH odgovora za predmetnu štetu temeljem čl. 1. Zakona odgovorna za štetu koju su počinili djelatnici Hrvatske vojske i osiguranja a kako je to i utvrđeno kaznenom presudom.

14. Nastavno, ocjenjujući prigovor zastare potraživanja predmetne tražbine ovaj sud je utvrdio slijedeće:

U smislu čl. 360. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01 dalje: ZOO/91 a koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti obzirom na period nastanka štete a time i izvanugovornog odnosa među strankama) zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Čl. 361. st. 1. ZOO/91 određeno je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. U smislu čl. 362 ZOO/91 zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. U smislu čl. 372. ZOO/91 st. 1. tražbine povremenih davanja (a potraživanja izgubljene dobiti po osnovi izgubljenog uzdržavanja se smatraju takvim povremenim davanjima-pa tako i VRHR u Rev-1602/1-2 od 25. veljače 2004.) koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. U smislu čl. čl. 373 ZOO/91 pravo iz kojega proistječu povremene tražbine zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine, a u smislu st. 2. istog čl. kad zastari pravo iz kojega proistječu povremene tražbine, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare.

15. Dakle, u konkretnom slučaju tužba u ovom predmetu podnesena dana 10. srpnja 2024., a kojim činom, uobičajeno se u smislu čl. 388/91 ZOO prekida zastara. Ovdje sud naglašava da je prije podnošenja takve tužbe tužitelj podnio tuženiku zahtjev za mirno rješenje spora a koji je, što je utvrđeno uvidom u Povratnicu za isti zahtjev, uručen tuženiku dana 19. veljače 2024., a uvidom u očitovanje tuženika od 16. svibnja 2024. (kojeg je punomoćnica tužiteljice zaprimila dana 23.svibnja 2024.) da je tuženik odbio takav zahtjev kao neosnovan. U smislu čl. 186. a. ZPP podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora zastarjevanje zastaje.

16. Uvidom u spis ovog suda poslovni broj Pn-516/2015 utvrđeno je da se u istom vodio postupak tamo I. tužiteljice VK, II. tužitelja ČK (brata tužitelja) i III. tužitelja ŽK (ovdje tužitelja) radi naknade nematerijalne štete tamo I.-III. tužitelja vezano za isti štetni događaj, ali radi naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bračnog druga odnosno oca LK, te je I-III. tamo tužiteljima u konačnici dosuđena sakom od tamo tužitelja nematerijalna štete u iznosu od po 220.000,00 kn pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sisku od 15. siječnja 2016. poslovni broj Pn-516/2015 . Navedena činjenica među strankama nije niti sporna kao niti činjenica da nema identiteta spora između predmetnog i tog postupka.

17. Tužitelj u ovom predmetu potražuje izgubljenu dobit zbog izgubljenog uzdržavanja u periodu od 23. rujna 1991. do 20. lipnja 1997. (odnosno od trenutka kada joj je otac tužitelja uhićen i odveden do trenutka kada je tužitelj završio školovanje, a kako to u historijatu tužbe tužitelj navodi), no svojim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje i daljnje mjesečne iznose uzdržavanja zaključno sa mjesecom rujnom 1997. sa dospijećem 1. listopada 1997. iako tijekom postupka, a niti u dokaznom postupku ne objašnjava navedenu razliku niti dokazuje osnov. Dakle, u slučaju primjene roka iz čl. 372. ZOO/91 tada su sva potraživanja iz navedenog razdoblja zastarjela, a obzirom na trenutak podnošenja tužbe i zahtjeva za mirno rješenje spora. Osim iznesenog vidljivo je da je prvi iznos mjesečne izgubljene dobiti odnosno uzdržavanja (odnosno najstariji) dospio 1. listopada 1991. slijedom čega bi samo pravo tužitelja, iz kojeg proistječu povremena potraživanja zastarjelo 1. listopada 1996. a temeljem čl. 373. ZOO/91, slijedom čega bi tužitelj izgubio pravo i na sva buduća povremena davanja, dakle, zastarjela bi cjelokupna šteta po osnovi izgubljene dobiti. Slijedom iznesenog cjelokupno potraživanje naknade imovinske štete po osnovi izgubljene zarade bi bilo u zastari.

18. No, ovdje sud ističe da u smislu čl. 377 ZOO/91 kada je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona. St. 2. istog čl. određeno je da prekid zastare kaznenog progona povlači za sobom i prekid zastare zahtjeva za naknadu štete. Isto vrijedi i za zastoj zastare. Iz presude kaznenog suda a i spisa Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Krz-3/2011 vidljivo je da optužnica protiv ĆK datira od 16. prosinca 2011. godine, a kazneni postupak protiv istog pravomoćno je dovršen donošenjem presude Vrhovnog suda RH od 10. lipnja 2014. poslovni broj Kž-282/14-8.. No, obzirom da tužitelj posljednji mjesečni iznos izgubljenog uzdržavanja potražuje (izrekom tužbenog zahtjeva) za mjesec rujan 1997. s dospijećem 1. listopada 1997. jasno je da bi u trenutku podnošenja optužnice protiv UK je, u smislu čl. 372. ZOO/91 bila u zastari svi mjesečni iznosi izgubljene zastare, odnosno bi u smislu čl. 373. ZOO/91, a obzirom na najstariji mjesečni dospjeli iznos, zastarjelo pravo tužitelja pa i u cijelosti sporno potraživanje.

19. No, u konkretnom slučaju u smislu odredbe čl. 95. Osnovnog kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 53/91, 39/92. i 91/92., dalje: OKZ RH) krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela predviđena u člancima 119. do 123. ovoga Zakona, a ni za krivična djela za koja prema međunarodnim ugovorima ta zastara ne može nastupiti.

20. Presudom Županijskog suda u Osijeku broj: K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013., a u kom dijelu je ista presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda RH od 10. lipnja 2014. poslovni broj Kž-282/14-8, ĆK, kao zapovjednik policijskih snaga na području [adresa], je proglašen (pravomoćnom kaznenom presudom, a činjenični opis tog kaznenog djela je opisan u toč. 6. ove presude, radi djela i propusta zbog kojih je nastala šteta upravo ovdje tužitelja, krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. u vezi s čl. 28. st. 2. OKZ RH.

21. Slijedom iznesenog kako kazneno gonjenje i izvršenje kazne za kazneno djelo za koje je ĆK pravomoćno osuđen ne zastarijeva, tako i temeljem čl. čl. 377. ZOO/91 u konkretnom slučaju ne zastarijeva niti zahtjev oštećenika (osobe koje su oštećene kaznenim djelom za koje je UK pravomoćno osuđen, između ostalog i tužitelja) za naknadu štete posredno prema tuženiku (a koji odgovara umjesto i jednako kao i neposredni počinitelj) a temeljem čl. 1. Zakona.

22. Dakle, u konačnici prigovor zastare tuženika je ovaj sud je ocijenio neosnovanim.

23. Uvidom u Rodni list za tužitelja utvrđeno je da je OK, ovdje tužitelj, rođen **.**.1978., sin LK i JK r. Ž. Uvidom u smrtni list za pok. LK utvrđeno je da je kod istog kao dan smrti naveden **.**.1991. dakle, upravo dan kada je, a kako je navedeno u kaznenoj presudi toč. 1-16. civil LK pronađen mrtvim s prostrijelnom ranom na glavi. Dakle, iz navedenog je vidljivo da je upravo ovdje tužitelj sin pok. LK, navedenog u toč. 1-16 toč. izreke presude Županijskog suda u Osijeku broj Krz-3/2011-1119 te da je tužitelj u vrijeme usmrćivanja njegovog oca bio maloljetan i to sve do 2. listopada 1996. godine kada je navršio 18. godina i za koje razdoblje (pa sve do završetka redovnog školovanja) ga je njegov otac LK, a da isti nije smrtno stradao krivnjom ĆK, u skladu s odredbama tada važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima čl. 236. odnosno 237. (Narodne novine br. 11/1978, 27/1978, 45/1989, 59/1990, 25/1994, 162/1998, dalje: ZBPO) bio dužan uzdržavati.

24. U smislu čl. čl. 154. ZOO/91 tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, a st. 2 je propisano da se predmnijeva obična nepažnja.

25. U smislu čl. 155. ZOO/91 šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha. U konkretnom slučaju tužiteljica potražuje materijalnu štetu po osnovi izmakle korist odnosno izgubljeno uzdržavanje.

26. Da bi sud mogao utvrditi iznos štete kao izgubljene dobiti u vidu izgubljenog uzdržavanja sud prethodno treba utvrditi iznos doprinosa po osnovi uzdržavanja koje je izbuljeno a prilikom kojeg je ovaj sud primijenio odredbe ZBPO a koji je bio na snazi u utuženom periodu. U smislu čl. 259.st . 1. ZBPO u sporu o uzdržavanju sud će utvrditi ukupni iznos sredstava potrebnih za uzdržavanje, a st. 2. istog je određeno da ukupni iznos sredstava potrebnih za uzdržavanje po stavu 1. ovoga člana ne može biti manji od iznosa stalne novčane pomoći koja se daje osobi bez ikakvog prihoda u općini u kojoj uzdržavana osoba ima prebivalište.

27. U smislu čl. 260. ZBPO prigodom ocjenjivanja potreba uzdržavane osobe sud će uzeti u obzir njezino imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje te druge okolnosti o kojima ovisi odluka o uzdržavanju. Kada se uzdržavanje traži za dijete, uzet će se u obzir i uzrast djeteta kao i potrebe za njegovo školovanje. Prigodom ocjenjivanja mogućnosti osobe, koja je, dužna uzdržavati, uzet će se u obzir sva njezina primanja i stvarne mogućnosti da stječe povećanu zaradu kao i njezine vlastite potrebe i zakonske obveze uzdržavanja. Potrebe djeteta za uzdržavanje mogu se utvrditi i u povećanom iznosu ako je to u skladu s povećanim mogućnostima pojedinog roditelja.

28. Radi utvrđivanja potreba tužitelja, u utuženom periodu kao i mogućnosti privređivanja i stjecanja zarade njegovog oca ovaj sud je saslušao tužitelja kao stranku kao i svjedokinju VK, majku tužitelja.

29. Osnovom iskaza svjedokinje IK, majke tužitelja, a u iskaz koje ovaj sud nije imao razloga sumnjati jer je isti dan logično, životno i u skladu s drugim provedenim dokazima, ovaj sud je utvrdio da je njezin pokojni bračni drug LK za vrijeme života bio u radnom odnosu i radio u Željezari Sisak u čeličani i primao je plaću i to redovito mjesečno, no sada kada ju se pita, ne zna više kolika je visina bila te plaće niti ju čak ne može usporediti s nečim. Svjedokinja je iskazala da osim što je bio u radnom odnosu, njezin pokojni bračni drug je radio i privatno odnosno u fušu u građevini kao pomoćni radnik, no sada ne zna kolika je bila ta njegova zarada, nije bila kolika i plaća, a plaća mu je bila dobra. Navela je da osim pokojnog bračnog druga LK, u njihovom domaćinstvu koje se sastojalo od njezinog pokojnog bračnog druga, svjedokinje, tužitelja i njegovog brata, koji su u to vrijeme bili maloljetni, nitko nije imao prihoda te su sve njihove potrebe bile zadovoljavane od plaće bračnog druga LK. Iskazala je da su njihove potrebe djelom zadovoljavali i time što su imali stoku i to krave, svinje, obrađivali su vrt, a imali su i jednu livadu koju su kosili za potrebe prehrane stoke. Svjedokinja je iskazala da brigu oko stoke je uglavnom vodila svjedokinja, ali i njezin pokojni muž LK kada je došao s posla bi također obavljao poslove vezane za stoku. Iskazala je da nakon što je njezin pokojni bračni drug poginuo, rasprodali su stoku a kako bi mogli pokriti troškove života, jer drugih prihoda nije bilo. Svjedokinja je iskazala da je 1991. tužitelj išao u školu i to čini joj se u osnovnu u [adresa], dok je stariji sin već završio školovanje u to vrijeme, bar tako svjedokinja misli te je otišao u vojsku i nije bio zaposlen, tek kada je završio vojsku se zaposlio. Navela je da je nakon smrti bračnog druga tražila na savjet poznanika socijalna i druga prava koja bi eventualno mogla ostvariti materijalne prirode, no gdje bi se god pojavila derali bi se na svjedokinju te bi se svjedokinja okrenula i otišla. Iskazala je da su nakon toga došli djelatnici Centra za socijalnu skrb te su rekli da mogu ostvariti prava na pomoć, no da moraju prepisati kuću i zemlju na njih, a na što svjedokinja nije pristala. Svjedokinja je navela da se snalazila kako god je mogla i znala te je išla raditi po selu što bi god ljudima trebalo kako bi mogla zaraditi, no nije na taj način uspjela zaraditi ni pola onoga što je zarađivao njezin pokojni muž LK. Svjedokinja je iskazala da tek kad je navršila 50 godina ostvarila je pravo na mirovinu, a na početku kada je počela primat bilo je nekih 700-800 ne zna čega, valjda kuna, sada se više ne sjeća, no ta mirovina je bila manja nego li je zarađivao njezin muž, nekih 1/3 njegovih prihoda. Navela je da troškovi vezani za uzdržavanje samog tužitelja bili su vezani kako za školu i prijevoz do škole, mjesečnu kartu koju je morala kupovati, zatim troškovi školske prehrane odnosno svjedokinja je tužitelju davala za gablec, no radilo se o sitnim iznosima, morala je kupovati knjige, nešto je knjiga kupovala polovnih, nešto novih, a bilježnice i pribor je morala kupovati novo. Iskazala je da sada ne zna koliko je morala odvojiti za te potrebe vezano za školu tužitelju. Svjedokinja je navela da ne zna sad točno se očitovati koliko je trebalo za zadovoljavanje potreba tužitelja, a koji se odnosi na hranu, odjeću, obuću, higijenu te režije, no zna da je nakon smrti muža bilo teško zadovoljiti i platiti sve potrebe te su joj znali isključiti struju i telefon, a koji telefon naknadno više nije ni priključivala već samo struju kada bi platila dug za struju. Svjedokinja je iskazala da tužitelj za vrijeme školovanja nije radio, niti je imao svojih prihoda ili imovinu. Navela je da od 1991. do 1997. tužitelj nije ostvario nikakve prihode niti mirovinu. Iskazala je da ne zna sada kada ju se pita kad je tužitelj završio školovanje. Svjedokinja je navela da dok je bio živ pokojni muž svjedokinje, njezini sinovi su imali svega, a nakon smrti njezinog muža nije uspjela zadovoljiti odnosno podmiriti sve potrebe tužitelja već samo koliko su uspjeli. Svjedokinja je iskazala da tako tužitelj nije imao niti odjeću niti obuću kao u vrijeme kada je njegov otac bio živ, dok mu je otac bio živ imao je bicikl, no nakon toga kada se taj bicikl potrgao nije više imao bicikl, nije išao na školske izlete nakon smrti oca, a ne može se sada više sjetiti što još nije imao. Navela je da su se svakako snalazili, a nitko im nije pomagao, osim ponekad susjeda, no sve je to bilo sitno. Iskazala je da nema nikakvo zanimanje te nakon smrti svoga muža radila je poslove primjerice je kopala i plijevila u vrtu, brala kukuruze i slične poslove za koje su trebali radnici. Svjedokinja je navela da dok je bio živ njen pokojni bračni drug da nije bilo potrebe da svjedokinja radi za novac već je plaća njezina muža bila dovoljna za potrebe cjelokupne obitelji. Svjedokinja je iskazala da su joj susjedi znali pomoći na način da bi joj dali hranu.

30. Saslušan kao stranka tužitelj je iskazao da sve što je njegova majka, iskazala kao svjedokinja je manje-više točno, osim djela vezano za obiteljsku mirovinu. Naime, tužitelj pojašnjava da je ostvario pravo na obiteljsku mirovinu za vrijeme dok je išao u školu, no kada je završio sa školom prestala je isplata te obiteljske mirovine koju je ostvario iza pokojnog oca. Tužitelj je iskazao da tek nakon što je prestala isplata te obiteljske mirovine tužitelju, njegova mama je ostvarila pravo na obiteljsku mirovinu, a koja mirovina joj se još uvijek isplaćuje. Naveo je da kada je njegov otac poginuo, tužitelj je imao oko 12 godina te se sada može sjetiti kakve su prilike bile za vrijeme njegovog života i može iskazati da dok je njegov otac bio živ, tužitelj si je mogao priuštiti što je htio, imao je sve što i druga djeca. Iskazao je da, koliko se sjeća, nije bilo problema sa plaćanjem režija dok je tata bio živ, a nakon njegove smrti te režije se nisu mogle redovito plaćati te su im isključili struju, dolazile su opomene za vodu, telefon je isključen i više nakon toga nije ni priključen. Tužitelj je naveo da nakon smrti oca nisu mogli priuštiti adekvatnu odjeću i obuću za školu niti opremu primjerice za tjelesni, no dok je tata bio živ tužitelj nije imao problema sa kupovinom niti odjeće niti obuće kao niti školske opreme tako kada bi se obuća potrgala istu je tužitelj čak lijepio i samoljepljivom trakom. Tužitelj je iskazao da što se tiče školskog pribora i knjiga, nakon smrti oca, nešto su kupili, nešto je nabavio polovno, a nešto je i dobio u školi što bi primjerice netko izgubio te se ne bi pronašao vlasnik, a neke stvari si nije mogao ni priuštiti, no u osnovnoj školi nakon smrti oca nije mogao ponekad nabaviti niti sve knjige te se snalazio na razne načine, primjerice od školskog kolege bi prepisivao gradivo. Naveo je da za vrijeme života oca imali su dvije krave, dvije-tri svinje i mama i tata su obrađivali vrt a nakon smrti oca morali su prodati stoku, jer nisu više bili u mogućnosti da hrane istu. Iskazao je da dok je tata bio živ, tužitelj je išao na sve izlete u školi, a nakon njegove smrti nije više mogao ići niti na jedan. Tužitelj je naveo da zna da je njegov otac radio i primao redovito plaću od koje su oni kao obitelj živjeli, i to njih četvero, otac, majka, tužitelj i brat tužitelja, a otac je i dodatno zarađivao obavljajući i građevinske radove, a i druge poslove temeljem kojih je mogao nešto zaraditi. Tužitelj je iskazao da u utuženom periodu nije radio i nije imao vlastite imovine, no nakon smrti oca tužitelj je ostvario pravo na obiteljsku mirovinu i to za vrijeme dok se školuje, no visina te mirovine nije bila koliko i visina prihoda pokojnog oca tužitelja te su od te mirovine mogli samo poplaćati režije i ostatak ukoliko se moglo kupiti nešto za kuću od špeceraja dok potrebe vezane za odjeću, obuću i druge potrebe od te mirovine su se slabo zadovoljavale, gotovo nikako. Naveo je da osim obiteljske mirovine iza pokojnog oca, tužitelj nije imao drugih prihoda u utuženom periodu niti je redovite prihode imala majka tužitelja. Iskazao je da njegov otac osim tužitelja, majke i brata za vrijeme života nije imao obavezu uzdržavati nekog drugog. Tužitelj je iskazao da sada ne može procijeniti koliko su u nominalnom iznosu iznosile njegove potrebe u utuženom periodu, tužitelj samo zna koliko sada iznose potrebe primjerice njegova sina. Naveo je da kad je išao u prvi razred srednje škole obolio je od dijabetesa, no veći dio potreba vezanih za tu bolest je bio pokriven od HZZO-a, no vezano za tu bolest trebao je tužitelj imati i posebnu prehranu, no to si u utuženom periodu nije mogao priuštiti. Iskazao je da se radilo o dijabetesu tip 1 te u utuženom periodu nikako nije mogao regulirati tu svoju bolest zbog nemogućnosti zadovoljavanja potreba. Tužitelj je naveo, a koliko mu je poznato, pravo na dječji doplatak u utuženom periodu nisu ostvarili. Tužitelj je iskazao da se za vrijeme života oca se bavio izvanškolskim aktivnostima i to nogometom, no nakon smrti oca nije više išao na tu aktivnost jer si nije mogao priuštiti opremu za nogomet. Naveo je da se nakon smrti oca za odjeću snalazio na način da je nosio polovnu odjeću koja je prethodno bila odjeća njegovog brata. Iskazao je da je srednju školu pohađao u [adresa] i to Industrijsku srednju školu koja se nalazi u Željezari te je zbog pohađanja nastave morao putovat iz mjesta prebivališta do škole i to autobusom te kada je bilo za kartu se vozio autobusom, a u protivnom je išao pješice nekih 6-7 km, koja situacija je bila češće nego prijevoz autobusom. Tužitelj je naveo da nije redovito išao kod dijabetologa koji je bio u OB Sisak, više zbog nemarnosti nego realnih prepreka.

31. Dakle osnovom iskaza tužitelja i svjedokinje BK, a u dijelu u kojem su isti suglasi, logični i životni, ovaj sud je utvrdio da je pok. LK za vrijeme života bio u radnom odnosu i radio u Željezari Sisak u čeličani i primao je plaću i to redovito mjesečno, te da osim što je bio u radnom odnosu, njezin pok. LK je radio i privatno odnosno u fušu u građevini i to kao pomoćni radnik. Iako iz iskaza svjedokinje i tužitelja sud nije mogao utvrditi točan iznos prihoda koje je LK u utuženom periodu ostvarivao jer se saslušani nisu mogli o tome očitovati (zbog proteka vremena i dobi tužitelja u vrijeme smrti oca) ovaj sud je isto tako iz iskaza saslušanih utvrdio da je, kada je pok. LK poginuo, tužitelj je imao oko 12 godina a dok je isti bio živ, tužitelj si je mogao priuštiti što je htio, imao je sve što i druga djeca. Iz iskaza tužitelja, ali i svjedokinje, utvrđeno je da za života KK četveročlana obitelj tužitelja (a koja se sastojala od njegovog oca KK, majke IK, brata ČK rođenog **.**.1975. kako to proizlazi iz spisa ovog suda Pn-516/15 i ovdje tužitelja) nije imala problema sa plaćanjem režija i zadovoljavanja drugih potreba obitelji, a nakon njegove smrti te režije se nisu mogle redovito plaćati te su im isključili struju, dolazile su opomene za vodu, telefon je isključen i više nakon toga nije ni priključen. Nadalje je utvrđeno da nakon smrti oca tužitelja, tužitelj i njegov majka i brat si nisu mogli priuštiti adekvatnu odjeću i obuću za školu niti opremu primjerice za tjelesni tako kada bi se obuća potrgala istu je tužitelj čak lijepio i samoljepljivom trakom, no dok je otac bio živ tužitelj nije imao problema sa kupovinom niti odjeće niti obuće kao niti školske opreme. Osim toga osnovom iskaza saslušanih utvrđeno je da se obitelj tužitelja, za vrijeme života njegovog oca, uzdržavala isključivo od plaće i rada oca, koji je u obitelji jedinio bio zaposlen i redovito primao plaću no uz redovnu mjesečnu plaću isti je dodatno zarađivao u fušu kao građevinski radnik i osim toga nakon radnog vremena je vodio brigu, uz majku tužitelja, i o stoci koju su uzgajali (svinje i krave) ali i obrađivao vrt zajedno s majkom. Dakle, unatoč činjenici što se saslušana svjedokinja i tužitelj, a što je i razumljivo i životno, zbog proteka vremena od utuženog razdoblja do dana saslušanja istih kao i promijene životnih prilika u međuvremenu (kako valute, tako i cijena ali i drugih ekonomskih i obiteljskih prilika) nisu mogli očitovati o visini prihoda kojima je njihovo domaćinstvo raspolagalo niti o točnom iznosu potreba tužitelja u utuženom periodu, iz iskaza saslušanih sud je sa sigurnošću mogao zaključiti (a što potvrđuje i podatak HZMO) da je jedini zaposleni i sa prihodima ali i radno sposobni u obitelji tužitelja za života njegovog oca bio upravo otac koji je jedini zarađivao i to redovno i dodatno i s kojim prihodima je očito bez problema uzdržavao cijelu svoju obitelj te redovno podmirivao režijske i druge troškove vezne kako za osnovne životne potrebe svojih sinova tako i za njihove školske ali i izvanškolske potrebe (što u svom iskazu tužitelj i potvrđuje) a tužitelj ističe da mu za života oca nikada ništa nije nedostajalo te nije bilo oskudice te je čak pohađao izvanškolske aktivnosti, nogomet. Nadalje je utvrđeno da majka tužitelja nema završene škole niti posebnih kvalifikacija potrebnih za adekvatno zaposlenje, te je i nju uzdržavao pok. LK i nakon smrti kojeg je ista, unatoč traženju zaposlenja,mogla samo obavljati povremene fizičke poslove neprijavljeno, a od kojih nije mogla zaraditi dostatno ni za redovito plaćanje režija zbog čega je obitelji tužitelja isključivana struja ali i telefon a i dolazile su opomene za neplaćanje za vodu. Nastavno utvrđeno je da je otac i dodatno zadovoljavao potrebe obitelji (za hranom) svojim radom i prehranom stoke a koju stoku su nakon smrti oca tužitelja morali prodati radi plaćanja osnovnih životnih potreba. Dakle, ne samo da je tužitelj smrću oca izgubio uzdržavanje oca u odnosu potrebe za školu (nisu mogli kupiti čak niti sve potrebne knjige), odjeću (nosio polovnu i oštećenu odjeću i obuću) i izvanškolske aktivnosti (više nije išao na nogomet jer nije mogao kupiti opremu) već je i smrću oca izgubio i mogućnost zadovoljavanja osnovnim životnih potrebe (plaćanje režija i potrebne hrane a time i zdravstvenih a obzirom da je tužitelj postao dijabetičar te si nije mogao priuštiti adekvatnu prehranu). Isto tako utvrđeno je da za života oca tužitelja, je isti imao obvezu uzdržavati dvoje mlt. djece (oba sina) no u utuženom periodu je stariji sin CK postao punoljetan 1993. godine i nakon čega je isti i sam mogao privređivati slijedom čega bi otac tužitelja, da je ostao živ, i veći iznos novca mogao odvojiti za potrebe samog tužitelja jer tada više ne bi morao uzdržavati i drugog sina, već samo bračnu družicu i tužitelja. Kako zbog smrti istog se to nije dogodilo, ovaj sud smatra da nakon punoljetnosti brata tužitelja,otac tužitelja je za tužitelja mogao doprinositi i u povećanom iznosu. S druge strane utvrđeno je da su se i u međuvremenu povećale i same potrebe tužitelja (primjerice za školovanje vezano za školski prijevoz jer tužitelj je tužitelj pohađao srednju školu izvan svoga mjesta prebivališta) a koje u konačnici, zbog smrti oca, nisu mogle biti u potpunosti zadovoljene (hodao je pješke do škole jer nije imao novac za autobus) .

32. Nadalje iz iskaza saslušanih utvrđeno je da u obitelji tužitelja, nakon smrti oca, od obveznika uzdržavanja, nitko nije bio u radnom odnosu (dakle nije radila niti majka niti je sam tužitelj privređivao ili imao vlastitih prihoda) osim što su imali imovinu i to kuću u kojoj su živjeli i zbog koje nisu mogli ostvariti socijalnu pomoć (jer bi u protivnom morali dati istu imovinu kako to iskazuje majka tužitelja). Ono što majka tužitelja nije točno znala verbalizirati je činjenica, a koju tužitelj čini nespornim, da je tužitelj iza smrti oca ostvario pravo na obiteljsku mirovinu i od koje mirovine su isključivo u konačnici zadovoljavanje potrebe cijele obitelji (jer drugih prihoda nije bilo) i od koje mirovine su plaćane režije (dakle režije za domaćinstvo u kojem je tužitelj živio) ali nakon plaćanja istih nije preostalo puno za zadovoljavanje drugih egzistencijalnih potrebe kako to i sam tužitelj u svome iskazu navodi. Da su tužitelj i njegova majka i brat nakon smrti oca bili suvlasnici kuće u kojoj žive proizlazi i iz Potvrde o imovnom stanju kako majke tužitelja tako i tužitelja u spisu ovog suda Pn- 516/15 a u kojoj je navedeno za svakog ponaosob da su suvlasnici 1/3 dijela kuće.

33. Činjenicu da je otac tužitelja za vrijeme života bio zaposlen i primao plaću sud je potvrdio uvidom u podatke HZMO od 16. travnja 2024. (ali i preslike radnje knjižice za istog) a iz kojih je utvrđeno da je pok. S bio zaposlen u periodu od 18. lipnja 1965. do 31. ožujka 1978. kod poslodavca Metalurški kombinat Željezara Sisak, zatim od 1. travnja 1978. do 21. prosinca 1989. u ŽS RO Met. i valjaonica prizv. n. Sol , zatim od 1. siječnja 1990. do 31. svibnja 1991. u Željezari Sisak poduzeće Metalu te od1. lipnja 1991. do 30. rujna 1991. (dakle do svoje smrti) u Željezari Sisak Mertaval d.o.o. [adresa]. Uz navedeno isti je ostvario i mirovinski staž koji se nalazi u arhivskim bankama bez evidentirane plaće u periodu od 16. studenog 1954. do 22. ožujka 1960. Drvno industrijsko poduzeće Sisak, zatim 23. travnja 1962. do 25. lipnja 1962. Drvno industrijsko poduzeće Glina, zatim od 11. prosinca 1962. do 27. listopada 1962. Tehnika Sisak, zatim od 27. travnja 1963. do 24. kolovoza 1963. Željezara Sisak, zatim od 29. kolovoza 1963. do 31. prosinca 1964. Drvno industrijsko poduzeće Sisak te od 1. siječnja 1965. do 18. lipnja 1965. Drvno industrijsko poduzeće Sisak. Iz tako utvrđenih podataka vidljivo je da je otac tužitelja od 1954. uglavnom bio u radnom odnosu, sama činjenica da nema podataka o plaći (a obzirom na protek vremena) nije i potvrda da isti nije zarađivao, iako podaci o plaći izostaju za period koji nije predmet ovog postupka slijedom čega nije niti relevantan. Nadalje uvidom u u podatke HZMO od 16. travnja 2024. utvrđeni su i evidentirani podaci o plaći LK i to od 1966. pa sve zaključno do 1990. iz kojih je vidljivo da je otac tužitelja od 1966. redovitno godišnje imao prijavljene prihode od plaće a u 1988. je to iznosilo 697,74, zatim u 1989. 11486,90 i u 1990. (dakle godina prije smrti istog) 55990,20. Iz podataka HZMO nije moguće točno odrediti sam iznos plaće odnosno vrijednost iste obzirom na protek vremena, denominaciju valute i promijene valute, no svakako činjenicu da je takva plaća bila stalna a prema iskazu saslušanih (tužitelja i njegove majke) dostatna za obitelj tužitelja. Ovdje sud naglašava da obzirom na protek vremena, ne samo od smrti samog oca tužitelja, već i perioda od kada je isti primao plaću pa do dana pokretanja ovog postupka, ovaj sud nije smatrao osnovanim ali niti ekonomičnim provoditi financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja stvarne vrijednosti primanja oca tužitelja (zbog promjena valuta ali denominacije unutar iste valute tijekom tog razdoblja) što zbog proteka roka čuvanja određenih dokumenata, platnih lista i bankarskih izvoda, što zbog činjenice da VPS ovog spora te pravni osnov tužbe, u skladu s načelom ekonomičnosti, ne opravdava takav trošak postupka. Slijedom iznesenog sud je svoju ocjenu donio temeljem podataka iz spisa i personalnih dokaza (iskaza tužitelja i svjedoka).

34. Isto tako uvidom u podatke HZMO od 16. travnja 2024. ali i14. rujna 2023. utvrđeno je da su pravo na obiteljsku mirovinu iza preminulog LK ostvarili kako tužitelj tako i majka tužitelja i to oboje s danom 27. listopada 1991. te je ista isplaćivana za oboje do 31. kolovoza 1997. godine (kada je majci tužitelja prestalo jer je imala navršenih 45 godina života a tužitelju s istim danom jer nije dostavio potvrdu za školsku godinu 1996/1997). U tom periodu isplaćeno je: od 27. listopada 1991. do 31. prosinca 1991. ukupno obiteljske mirovine u iznosu od 13,02 kn odnosno 1,73 eur, zatim od 1. siječnja 1992. do 31. prosinca 1992. u iznosu od 210,39 kn odnosno 27,92 eur, zatim u periodu od 1. siječnja 1993. do 31. prosinca 1993. u iznosu od 3.228,91 kn odnosno 428,55 eur, zatim u periodu od 1. siječnja 1994. do 31. prosinca 1994. u iznosu od 6.488,81 kn odnosno 861,21 eur, zatim u periodu od 1. siječnja 1995. do 31. prosinca 1995. u iznosu od 8.159,10 eur odnosno 1.082,90 eur, zatim u periodu od 1. siječnja 1996. do 31. prosinca 1996. u iznosu od 8.947,44 kn odnosno 1.187,53 eur te u konačnici od 1. siječnja 1997. do 30. rujna 1997. u iznosu od 7.516,83 kn odnosno 997,65 eur. Dakle, unatoč iskazu i tužitelja i svjedokinje iz podataka HZMO proizlazi da je obiteljska mirovina u isplaćenom iznosu priznata za dva člana obitelji pok. LK pa tako kako za njegovu majku tako i za samog tužitelja. Iako iz istih podataka proizlazi da je majka tužitelja nadalje od 1.listopada 2003. ostvarila daljnju obiteljsku mirovinu, sud taj podatak nije posebno cijenio jer nije više predmet ovog postupka (ne ulazi u utuženi period).

35. Nadalje, ne samo da je mirovina isplaćivana za oboje korisnika (dakle ne samo tužitelja već i njegovu majku) već je ista svojim iznosom (ukoliko se podijeli na period u kojem je isplaćivana dobije se mjesečni iznos, primjerice za 1994. prosječno mjesečno je isplaćen iznos mirovine od 540,73 kn, a koja nije bila dostatna mjesečno niti za plaćanje režija domaćinstva tužitelja) manja za više od polovine prosječne mjesečne plaće isplaćene za KV radnika u RH (a prema podacima Državnog zavoda za statistiku od 18. svibnja 2023.), pa i bez obzira što sada bez većih poteškoća i odlaganja, nije moguće utvrditi točnu plaću oca tuženika (ili plaću koja bi mu se isplaćivala da je ostao na životu) jasno je da iznos koji je isplaćivan po osnovi obiteljske mirovine ne odgovara visini niti prosječne mjesečne plaće, a pritom sud ističe da je otac tužitelja, osim redovne plaće radio i izvanredno u fušu na građevini ali i doprinosio zadovoljavanju potreba svoje obitelji i svojim radom na proizvodnji hrane i uzgoju životinja (vrt i uzgoj stoke) a što više nije bilo moguće nakon njegove smrti (sva stoka je rasprodana). Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj smrću oca, bez obzira što je ostvario pravo na obiteljsku mirovinu, izgubio minimalno ½ doprinosa kojim je njegov otac zadovoljavao njegove potrebe, a koji svojim iznosom odgovara minimalnom doprinosu koji roditelj s kojim dijete ne živi mjesečno mora doprinositi za uzdržavanje svoga djeteta.

36. Činjenica da je otac tužitelja do svoje smrti, po ZBPO bio dužan uzdržavati tužitelja, ne ukazuje na okolnost da sud u konkretnom slučaju prilikom odmjeravanja iznosa izgubljenog uzdržavanja primjenjuje primarno odredbe ZBPO prilikom određivanja doprinosa oca tužiteljice kao iznos uzdržavanja (doprinosa koji mora plaćati roditelj koji ne živi s djetetom), već se takav doprinos utvrđuje kao stvarna štetu koju je tužitelj pretrpio u utuženom periodu jer od oca nije dobila sredstva za zadovoljavanje svojih potreba i to u iznosu u kojem bi mu otac zaradio od plaće i drugih povremenih prihoda ali i svojim radom u domaćinstvu kojim je isto tako zadovoljavao takve potrebe, a odredbe ZBPO u dijelu načina određivanja takvog doprinosa sudu konkretno su samo služile kao pomoćni alat a u nedostatku drugih dokaza prilikom određivanja takvog doprinosa, jer ne nedvojbeno da je otac poginuo i to još 1991. slijedom čega je svaki izračun njegove plaće projekcija i procjena a ne i stvarna činjenica, obzirom na subjektivne osobine pok. oca i njegove sposobnosti kao i obiteljske prilike obitelji samog tužitelja (što je moguće utvrditi osnovom iskaza tužitelja i njegove majke) odnosno okolnosti konkretnog slučaja.

37. Naime u smislu čl. 194. st. 1. ZOO/91 osoba koju je poginuli uzdržavao ili redovito pomagao a i ona osoba koja je po zakonu imala pravo na uzdržavanje od poginulog ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom uzdržavanja odnosno pomaganja. U smislu st. 2. istog čl. ova šteta naknađuje se plaćanjem novčane rente čiji se iznos odmjerava s obzirom a okolnosti konkretnog slučaja, a koji ne može biti veći od onoga što bi oštećenik dobivao od poginulog da je ostao na životu.

38. Dakle, sama činjenica da bi otac eventualno u postupku uzdržavanja morao plaćati određeni iznos kao minimalni, nije od utjecaja na predmet ovog postupka jer se prilikom određivanja visine predmetne štete ista ne određuje temeljem odredaba ZBPO već temeljem čl. 194. ZOO, slijedom čega nije od utjecaja kolika je bila prosječna mjesečna plaća drugih radnika u utuženom periodu kao niti minimalni postotak koji bi otac kao davatelj uzdržavanja po odredbama ZBPO morao plaćati.

39. Ono što je konkretno ovaj sud utvrdio je činjenica, a koju u svom iskazu tužitelj navodi, da u vrijeme kada je otac bio živ, tužitelju nije ništa nedostajalo, te nisu živjeli u oskudici, a nakon njegove smrti su njihove materijale prilike bile iznimno loše, te su mnoge potrebe tužitelja ostale nezadovoljene (školski izleti, izvanškolske aktivnosti, javni prijevoz do škole i slično) a određen potrebe su morale biti zadovoljavane solidarnošću (pomoći susjeda i slično). Ovdje sud naglašava da je u smanjenju štete i tužitelj sama bio obvezan sudjelovati isplaćivanom mu mirovinom iza oca a koju ne bi primao da do štetnog događaja nije došlo, a o kojoj okolnosti je ovaj sud također prilikom odmjeravanja iznosa vodio računa (vidi toč.35.ove presude). Osim iznesenog, bez obzira na činjenicu da otac tužitelja, a kako to sama tužitelja iskazuje, do smrti ne samo imao redovne već i dodatne prihode od svog rada, sud je prilikom odmjeravanja utuženog iznosa vodio računa o tome da je nakon smrti oca tužitelj izgubio i redovito pomaganje koje mu je otac pružao u svakodnevnom životu (primjerice svakodnevnih poslova oko održavanja stanovanja i prehrane i slično) a zbog čega je tužitelju životni standard bio znatno lošiji, kako i sam navodi. Iako je prosjek plaće oca tužitelja bilo moguće utvrditi za razdoblje prije njegovoj smrti, sud ističe da je to bilo razdoblje rata i političkih promjena, slijedom čega su i ekonomska kretanja bila na nižoj razini od očekivanih pa tako i plaća radnika. Stoga treba uzeti u obzir da se u nastavnom razdoblju (utuženom) ekonomska situacija stabilizirala pa time i uvećala plaća, pa bi tako i prihodi samog oca, kao radno sposobnog, s vremenom, bile veće pa time i njegov doprinos potrebama tužitelja veći.

40. Dakle, iz podatak dostavljenih od strane HZMO jasno je vidljivo da mirovina koja je isplaćivana tužitelju (dio jer je mirovina isplaćivana za dva člana) u utuženom periodu nije bila dovoljna za zadovoljavanje svih potreba tužitelja, a koje potrebe, kako je to tužitelj iskazao, su bile zadovoljene prije smrti njegova oca. Nadalje utvrđeno je da bi se zadovoljile potrebe tužitelja (hrana, odjeća, obuća, škola, higijena i stanovanje) tužiteljici je bio potreban mjesečno iznos od minimalno dvostruko većeg iznos nego li je tužitelj raspolagao mjesečno (vrijednost se utvrđuje prema cijenama u vrijeme donošenja odluke). Kako je tužitelju na raspolaganju bila mirovina u utuženom periodu i to kada je mirovinu primao zajedno sa majkom, vodeći pritom računa da je u tom periodu i majka bila dužna doprinositi za uzdržavanje tužitelja kao radno sposobna, no bez posebnih kvalifikacija i dok utvrđenja da je i sama bila uzdržavana od svog bračnog druga, ovaj sud smatra da je se doprinos majke u konkretnom slučaju izjednačava sa brigom i skrbi koju je ista davala u domaćinstvu za svog tada mlt. sina odnosno tužitelja. Slijedom iznesenog vidljivo je da i uz svu brigu i skrb majke ali i obiteljsku mirovinu moju su primali, potrebe tužitelja su u najvećoj mjeri ostale nezadovoljene u utuženom periodu a zbog činjenice da je otac tužitelja poginuo.

41. Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da tužitelj sada osnovano traži iznos u utuženom periodu od 23. rujna 1991. do 20. lipnja 1997. (a za koji period tužitelj u svoj tužbi, historijatu, i utužuje i kada je, prema Svjedodžbi o završenom ispitu završio završni ispit srednje škole za stručnu spremu po programu zanimanja bravar i kada je konačno završeno školovanje tužitelja) ukupno od 1.938,03 eur , a koji iznos je i dosuđen tužitelju, odnosno pojedinačno mjesečno koliko je tužitelj naveo u svom zahtjevu u dijelu zahtjeva za potraživanja zakonske zatezne kamate, a koji pojedinačni mjesečni iznosi po mišljenju ovog suda odgovaraju minimalno koliko bi mjesečno još, povrh iznosa obiteljske mirovine, doprinosio otac tužitelja za potrebe tužitelja do završetka školovanja tužitelja da je ostao na životu, obzirom da je bio rado sposoban i zaposlen i dodatno zarađivao te svojim radom zadovoljavao potrebe tužitelja, a koji iznos je sud u konačnici odmjerio temeljem dostupnih podataka, iskaza tužitelja i svjedokinje, ali i čl. 223. ZPP slobodnom ocjenom. Naime, ovdje sud naglašava da, iako je tužitelj predlagao da se provede financijsko vještačenje na okolnost visine zahtjeva tužitelja, ovaj sud je smatrao, a obzirom na visinu tužbenog zahtjeva, te dužinu razdoblja na koje se odnosi utuženi period, kao i činjenice da do određenih podataka više nije moguće doći jer su isti izlučeni iz arhive a temeljem Zakona o arhivskom gradivu i arhivi (Narodne novine br. 105,97, 64/00, 65/09i 61/18) smatrajući da bi se visina predmetne štete vještačenjem mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama ali i visokim troškovima takvog vještačenja a što VPS ovog postupka ne opravdava, kao niti priroda same štete. Dakle sud smatra utvrđenim da je tužitelj svakako izgubio uzdržavanje u periodu od 23. rujna 1991. (kada je otac odveden od strane pričuvnog sastava PU) pa do 20. lipnja 1997. odnosno kada je završio konačno školovanje završnim ispitom (uključivo mjesec lipanj 1997.), a sve prema zahtjevu samog tužitelja i njegovoj tužbi dok protivno tužitelj nije dokazao. 42. Zatražene iznose uzdržavanja za period od srpnja 1997. pa do zaključno rujna 1997. u iznosu od 160,89 eura ovaj sud je odbio kao neosnovan jer tužitelj nije dokazao utuženi osnov temeljem kojeg potražuje takav iznos (da bi školovanje trajalo duže od dosuđenog perioda) niti je u smislu čl. 2. st. 4. ZPP naveo drugi osnov temeljem kojeg bi takav iznos potraživao, slijedom čega sud nije o drugom osnovu tužbe tužitelja niti raspravljao pa time sada ne može niti svoju odluku utemeljiti na drugačijem činjeničnom niti pravnom osnovu.

43. Slijedom iznesenog ovaj sud je u pretežitom dijelu usvojio zahtjev tužitelja te je odlučio kao u izreci i dosudio tužitelju po spornom osnovu iznos od 1.938,03 eur te odlučio kao u toč. I izreke.

44. No, odlučujući o pravu na zakonsku zateznu kamatu na takav iznos ovaj sud smatra, da iako naknada mjesečne novčane rente dospijeva prvog u mjesecu za isti mjesec, dakle unaprijed, da u konkretnom slučaju, a obzirom da se radi o dospjelom neisplaćenom izgubljenom uzdržavanju i to kao naknadi štete (izgubljene dobiti) koja se dosuđuje u obliku novčane rente, a koja šteta obuhvaća isključivo razdoblje prije podnošenja tužbe i visina koje štete je utvrđena isključivo tijekom ovog postupka po cijenama u vrijeme donošenja odluke (čl. 189. st. 2. ZOO/91), tek donošenjem odluke je tuženiku (a koji nije izravni počinitelj kaznenog djela već odgovara za štete proizašle iz djela koje je počinio neposredni počinitelj) bila poznata njegova obveza i njezina visina, slijedom čega ovaj sud smatra da tužitelju pripada zakonska zatezna kamata tekuća tek od presuđenja pa do isplate štete, slijedom čega je tužitelju i dosudio istu tekuću od presuđenja pa do isplate (pa tako i VSRH Rev-783/2005-2 od 19. listopada 2005.) i to u visini određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) te je odlučeno kao u toč. I izreke, dok je višak zahtjeva tužitelja i u tom dijelu kao neosnovan valjalo odbiti i odlučiti kao u toč. II izreke. Ovdje sud napominje da u vrijeme nastanka štete tužitelju istu nitko nije reparirao niti ju je tužitelj sam namirio, sijedom čega ovaj sud smatra da i ta činjenica ukazuje da tužitelju pripada zakonska zatezna kamata tek od presuđenja pa do isplate.

45. Odlučujući o troškovima postupka ovaj sud je istu odluku temeljio na čl. 154. st. 5. ZPP smatrajući da tužitelj nije uspio samo sa razmjerno neznatnim dijelom svoga zahtjeva slijedom čega je tužitelju u cijelosti dosudio trošak ovog postupka.

46. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od iznosu od 250,00 eur (Tbr. 7/1, 52/3, 54, 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine broj: 138/23,dalje: Tarife), zastupanje na ročištu od 1. listopada 2024., 7. studenog 2024. i 17. prosinca 2024. za svako u iznosu od 250,00 (tbr 9/1 52/3, 46 i 54 Tarife), sastav podneska od 4. rujna 2024. i 25. rujna 2024. za svaki u iznosu od 250,00 eur (Tbr 8/1, 52/3, 54, 46 Tarife), trošak sastava podneska od 28. listopada 2024. u iznosu od 62,50 eur (Tbr 8/4, 52/3, 54, 46 Tarife), odnosno ukupno trošak zastupanja u iznosu od 1.562,50 eur. Tužiteljici je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 67,44 eur (čl. 4. toč. 1. Zakona o sudskim pristojbama Narodne novine broj: 118/18,51/23 dalje: ZOSP te tbr 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi Narodne novine broj: 53/19, 92/21 dalje Uredba) te zatražene pristojbe na presudu u iznosu od 67,44 eur (čl. 4/4 ZOSP te Tbr 2/1 Uredbe) odnosno ukupno trošak u iznosu 1.697,38 eur a koji je naloženo da plati tuženik.

47. Na tako dosuđeni trošak tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška,a temeljem čl. 151. st. 3. ZPP

48. Temeljem čl. 155. ZPP kao nepotreban trošak ovaj sud nije priznao tužiteljici trošak izbivanja odvjetnika tužiteljice iz pisarnice za vrijeme putovanja temeljem Tbr 39 Tarife jer je tužiteljica mogla izabrati odvjetnika sa sjedištem na području sjedišta suda Pravo je tužiteljice da izabere odvjetnika kojega želi, ali takav trošak ne može ići na teret protivne stranke. Iz istog razloga nije joj priznat niti trošak prijevoza odnosno goriva i cestarine u iznosu od 40 eura.

49. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Sisku, 31. siječnja 2025.

Sutkinja

Kristina Devčić Merzel

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po punomoćnici

2. Tuženiku po ODO u Sisku